PETO POGLAVLJE

Svjesnost Kṛṣṇe najuzvišenija je vrsta joge koju primjenjuju izobraženi bhakti-yogīji. Standardni sustav joge koji je Gospodin Kṛṣṇa izložio u Bhagavad-gīti i koji se preporučuje u Patañjalijevu sustavu joge, razlikuje se od suvremene haṭha-yoge koja je poznata na zapadu.

Prava primjena joge podrazumijeva vladanje osjetilima. Nakon što se utemelji u samoovladanosti, osoba mora usredotočiti um na Nārāyaṇu, oblik Svevišnje Božanske Osobe, Śrī Kṛṣṇe. Gospodin Kṛṣṇa izvorna je Apsolutna Osoba, Bog. Svi drugi Viṣṇuovi oblici, s četiri ruke, ukrašeni školjkom, lotosom, topuzom i diskom, Kṛṣṇine su potpune ekspanzije.

U Bhagavad-gīti preporučuje se meditacija na Gospodinov oblik. Da bi smirio um, jogi mora sjediti na osami, u posvećenu svetačkom okruženju, te slijediti pravila i propise brahmacarye, stroge samoovladanosti i celibata. Nitko ne može primjenjivati jogu u prenapučenu gradu vodeći razuzdan život ispunjen neograničenim spolnim uživanjem i nečasnim zadovoljavanjem jezika.

Već smo rekli da joga podrazumijeva vladanje osjetilima koje počinje obuzdavanjem jezika. Ne možete dopuštati jeziku da uživa u svakakvoj zabranjenoj hrani i piću i istodobno napredovati u jogi. Jako je žalosno da sada brojni neovlašteni pseudojogiji koji zavode ljude dolaze na zapad i iskorištavaju zanimanje ljudi za jogu. Ti neovlašteni jogiji usuđuju se javno izjaviti da se možete opijati i istodobno meditirati.

Prije pet tisuća godina, u razgovoru opisanu u Bhagavad-gīti, Gospodin Kṛṣṇa savjetovao je Svom učeniku Arjuni da slijedi proces joge, ali Arjuna je otvoreno priznao da nije sposoban slijediti stroga pravila joge. Trebamo biti praktični u svemu što činimo. Ne smijemo gubiti dragocjeno vrijeme na izvođenje gimnastičkih vježbi uime joge. Prava joga znači potraga za četverorukom Naddušom u srcu i neprestano promatranje Nadduše u meditaciji. Ta neprestana meditacija naziva se samādhi. Međutim, ako tko želi meditirati na nešto prazno ili neosobno, trebat će mu dugo vremena da bilo što postigne primjenom joge. Ne možemo usmjeriti um na nešto prazno ili neosobno. Prava je joga proces usredotočavanja uma na osobni oblik četverorukog Nārāyaṇe koji prebiva u svačijem srcu.

Ponekad se kaže da ćemo meditacijom shvatiti da je Bog uvijek prisutan u našem srcu, čak i kad nismo svjesni toga. Bog se nalazi u svačijem srcu. Ne samo u srcu ljudskog bića, već i u srcima mačaka i pasa. To je potvrđeno u Bhagavad-gīti. Vrhovni upravitelj svijeta, Īśvara, nalazi se u svačijem srcu. Prisutan je ne samo u svačijem srcu, nego i u atomima. Ne postoji prazan prostor; Gospodin je svuda prisutan.

Oblik u kojem je Gospodin prisutan svuda naziva se Paramātmā. Ātmā znači individualna duša, a Paramātmā znači individualna Nadduša. I ātmā i Paramātmā individualne su osobe. Međutim, za razliku od ātme, duše, koja je prisutna samo na jednom, određenom mjestu, Paramātmā je prisutna svuda.

U vezi s tim, možemo navesti lijep primjer. Individualna osoba može biti samo na jednom mjestu, ali Sunce, iako je zasebno individualno biće, nalazi se iznad svakog pojedinca. To je vrlo lijepo objašnjeno u Bhagavad-gīti. Iako sva živa bića, kao i Gospodin, posjeduju iste odlike, Nadduša se razlikuje od individualne duše po kvantiteti ekspanzije. Gospodin, Nadduša, može se ekspandirati u milijune različitih oblika dok individualna duša to ne može.

Budući da se nalazi u svačijem srcu, Nadduša je svjedok prošlih, sadašnjih i budućih djela svih živih bića. U Upaniṣadama rečeno je da Nadduša prebiva s individualnom dušom kao prijatelj i svjedok. Kao prijatelj uvijek je želi odvesti kući, Bogu, a kao svjedok, daje joj sve blagoslove koje je svojim djelovanjem zaslužila. Nadduša pruža individualnoj duši sve pogodnosti za sve što poželi. Pritom poučava Svoga prijatelja da naposljetku odustane od svih drugih djelatnosti, jednostavno se preda Bogu i tako dostigne vječni život pun znanja i beskrajna blaženstva. To je posljednja pouka Bhagavad-gīte, najovlaštenije i najčitanije knjige o svim vrstama joge.

Kao što smo već rekli, posljednja riječ Bhagavad-gīte posljednja je riječ u usavršavanju putem sustava joge. Nadalje, u Bhagavad-gīti piše da je onaj tko je uvijek svjestan Kṛṣṇe najbolji jogi, ali što je svjesnost Kṛṣṇe?

Kao što individualna duša svojom sviješću prožima čitavo tijelo, tako Nadduša, Paramātmā, Svojom nadsviješću prožima cijelu kreaciju. Individualna duša ograničene svijesti ne može oponašati Nadsvijest. Premda shvaćam što se zbiva u mome ograničenom tijelu, ne mogu osjetiti što se zbiva u drugom tijelu. Svojom sviješću prožimam svoje tijelo, ali ne i tuđe. Međutim, Nadduša, Paramātmā, prisutna je u svemu, stoga je svjesna svekolikog postojanja. Teorija da su duša i Nadduša istovjetne nije prihvatljiva jer svijest individualne duše ne može djelovati u nadsvijesti. Nadsvijest se može dostići samo povezivanjem individualne svijesti s Nadsviješću. Taj proces povezivanja naziva se posvećenost ili svjesnost Kṛṣṇe.

Iz učenja Bhagavad-gīte doznajemo da se Arjuna u početku nije htio boriti sa svojim rođacima, ali kad je shvatio Bhagavad-gītu, kad je povezao svoju svijest s Kṛṣṇinom nadsviješću, njegova se svjesnost preobrazila u svjesnost Kṛṣṇe. Onaj tko je potpuno svjestan Kṛṣṇe djeluje po Kṛṣṇinoj naredbi, zato je Arjuna pristao da se bori u bici na Kurukṣetri.

U početnom stadiju svjesnosti Kṛṣṇe Gospodinova se naredba prima posredstvom prozirnog medija, duhovnog učitelja. Kad se osoba dovoljno izuči i djeluje s poniznom vjerom i ljubavlju prema Kṛṣṇi, po nalogu vjerodostojna duhovnog učitelja, proces povezivanja postaje postojaniji i točniji. U tom stadiju Kṛṣṇa poučava bhaktu u srcu. Izvana, bhakti pomaže duhovni učitelj, Kṛṣṇin vjerodostojni predstavnik, a iznutra mu pomaže Gospodin kao caitya-guru koji se nalazi u svačijem srcu.

Savršenstvo se ne ogleda samo u razumijevanju da se Bog nalazi u svačijem srcu. Boga moramo upoznati iznutra i izvana te tako djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe. To je najviši stadij savršenstva ljudskog oblika života i najviši stadij u svim sustavima joge.

Savršeni jogi stječe osam vrsta moći:

Međutim, kada uznapreduje do savršene razine primanja Gospodinovih uputa, osoba nadilazi razinu spomenutih materijalnih dostignuća.

Vježbe disanja u sustavu joge, koje se najčešće primjenjuju, samo su uvod u ono što slijedi. Meditacija na Naddušu samo je korak naprijed. Postizanje čudesnog materijalnog uspjeha također je samo korak naprijed, ali izravan susret s Naddušom i primanje Gospodinovih uputa najviša je razina savršenstva.

Meditacija i vježbe disanja u sustavu joge vrlo su teški za ovo doba. Bili su teški i prije pet tisuća godina, inače Arjuna ne bi odbacio Kṛṣṇin prijedlog. Ovo doba (Kali) naziva se palim. Danas ljudi žive jako kratko i vrlo sporo dostižu samospoznaju ili duhovni život. Uglavnom su nesretni i ako nekoga imalo zanima samospoznaja, zavode ga brojni prevaranti. Jedini pravi proces za dostizanje savršenog stupnja joge jest slijeđenje načela Bhagavad-gīte kao što ih je slijedio Gospodin Caitanya Mahāprabhu. To je najjednostavniji proces i najviše savršenstvo joge.

Gospodin Caitanya praktično je pokazao kako primjenjivati jogu svjesnosti Kṛṣṇe jednostavno pjevajući Kṛṣṇina sveta imena koja su spomenuta u Vedānti, Śrīmad-Bhāgavatamu i brojnim važnim Purāṇama. Većina Indijaca slijedi ovaj proces joge, a u gradovima Sjedinjenih Država i drugih zemalja također se postupno povećava broj sljedbenika ovog procesa. Vrlo je lak i praktičan za ovo doba, osobito za one koji ozbiljno žele postići uspjeh u jogi. Nijedan drugi proces nije djelotvoran u ovom dobu.

Meditativni je proces u cijelosti bio moguć u Zlatnom dobu, Satya-yugi, jer su u to vrijeme ljudi prosječno živjeli sto tisuća godina.

Međutim, želite li u sadašnjem dobu uspjeti u praktičnoj jogi, pjevajte Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare i sami ćete osjetiti kako napredujete. Svatko bi trebao sam osjetiti koliko napreduje u jogi.

Ovaj je proces svjesnosti Kṛṣṇe u Bhagavad-gīti opisan kao rāja-vidyā (kralj sveg znanja), rāja-guhyam (najpovjerljiviji proces duhovne spoznaje), pavitram (čišći od svega što je čisto), susukham (radostan) i avyayam (neiscrpan).

Oni koji su se posvetili ovome najuzvišenijem procesu, bhakti-yogi, posvećenom služenju s transcendentalnom ljubavlju prema Kṛṣṇi, mogu posvjedočiti kako uživaju dok ga slijede s radošću i lakoćom. Joga znači vladati osjetilima, a bhakti-yoga je proces pročišćenja osjetila. Čim se pročiste, osjetila će samim tim postati ovladana. Ne možete na umjetan način spriječiti djelovanje osjetila, ali ako ih pročistite, ona se neće samo kloniti nečistih djela, nego će i pozitivno transcendentalno služiti Gospodina.

Svjesnost Kṛṣṇe nije tvorevina našeg uma. Ona je propisana u Bhagavad-gīti, u kojoj je rečeno da kad mislimo u Kṛṣṇi, pjevamo u Kṛṣṇi, živimo u Kṛṣṇi, jedemo u Kṛṣṇi, govorimo u Kṛṣṇi, nadamo se u Kṛṣṇi i održavamo se u Kṛṣṇi, sigurno se vraćamo Kṛṣṇi. To je bit svjesnosti Kṛṣṇe.

Śrī Caitanya Mahāprabhu, zlatni avatāra, pojavio se u Indiji prije otprilike pet stotina godina. Prema običaju koji vlada u Indiji, kad se dijete rodi, zove se astrologa. Kad se Gospodin Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, pojavio prije pet tisuća godina, Njegov je otac pozvao Garga Munija koji je rekao: „U prijašnjim inkarnacijama ovo je dijete imalo tri različite boje puti: bijelu, crvenu i zlatnu, a sada se pojavilo tamne puti.“ U spisima je opisano da Kṛṣṇa ima tamnu put nalik na boju oblaka. Rečeno je da je Gospodin Caitanya Kṛṣṇa koji se pojavio sa zlatnom puti.

U vedskim spisima nalazimo brojna svjedočanstva koja dokazuju da je Caitanya Mahāprabhu Kṛṣṇina inkarnacija. To potvrđuju i učenjaci i bhakte. U Śrīmad-Bhāgavatamu potvrđeno je da će inkarnacija Kṛṣṇe, Boga, u ovom dobu, Kali-yugi, uvijek opisivati Kṛṣṇu. On je Kṛṣṇa, ali kao Kṛṣṇin bhakta opisuje Sebe. U ovom dobu Njegova put neće biti tamna. To znači da može biti bijela, crvena ili žuta jer ove četiri boje – bijelu, crvenu, žutu i crnu – poprimaju inkarnacije za različita doba. Budući da su crvenu, bijelu i crnu put imale prijašnje inkarnacije, preostalu zlatnu put poprimio je Caitanya Mahāprabhu. On nema tamnu put, ali je Kṛṣṇa.

Osim toga, uvijek je okružen Svojim pratiteljima. To je još jedno svojstvo ovog avatāre. Na slici ćemo vidjeti da Caitanyu Mahāprabhua uvijek prate brojni bhakte koji pjevaju. Kad god se inkarnira, Bog ima dvije misije. To je objašnjeno u Bhagavad-gīti u kojoj Kṛṣṇa kaže: „Kad god se pojavim, izbavljam pobožne bhakte i uništavam demone. To je Moja misija.“ Kad se Kṛṣṇa pojavio, morao je ubiti mnogo demona. Ako pogledamo sliku Viṣṇua, zapazit ćemo da drži školjku, lotos, topuz i disk. Topuz i disk služe Mu za ubijanje demona. U ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – demoni i bhakte. Bhakte se nazivaju polubogovima. Gotovo su potpuno nalik na Boga jer posjeduju božanske odlike. Bhakte se nazivaju pobožnim osobama, a abhakte, ateisti, demonima. Kṛṣṇa, Bog, silazi s dvije misije: zaštititi bhakte i uništiti demone.

U ovom dobu, Caitanya Mahāprabhu ima istu misiju – izbavljanje bhakta i uništavanje abhakta, demona, ali ima drukčije oružje. Ono nije ni topuz, ni disk, ni smrtonosno oružje, nego pokret saṅkīrtane. Gospodin Caitanya ubio je demonski mentalitet ljudi uvodeći pokret saṅkīrtane. To je poseban značaj Gospodina Caitanye. U ovom dobu ljudi se već međusobno ubijaju. Otkrili su atomsko oružje kojim se mogu ubijati, stoga nema potrebe da ih Bog ubije. On se pojavio kako bi ubio njihov demonski mentalitet. To se može ostvariti ovim pokretom za svjesnost Kṛṣṇe.

Zato je u Śrīmad-Bhāgavatamu rečeno da je Caitanya Mahāprabhu Božja inkarnacija za ovo doba. Tko Ga obožava? Proces je vrlo jednostavan. Trebate samo imati sliku Gospodina Caitanye s Njegovim pratiteljima. Gospodin Caitanya stoji u sredini sa Svojim glavnim pratiteljima – Nityānandom, Advaitom, Gadādharom i Śrīvāsom. Samo trebate pribaviti ovu sliku. Možete je svuda nositi. Ne morate doći kod nas da biste je vidjeli. Svatko je može imati kod kuće, pjevati mantru Hare Kṛṣṇa i tako obožavati Gospodina Caitanyu. To je jednostavna metoda, ali tko će je prihvatiti? Oni koji su bistre pameti. Ako tko kod kuće ima sliku Śrī Caitanye Mahāprabhua i pjeva Hare Kṛṣṇa, spoznat će Boga bez puno muke. Svatko može prihvatiti ovu jednostavnu metodu. Nema izdataka, nema poreza, niti potrebe za gradnjom velike crkve ili hrama. Svatko može sjesti bilo gdje, na put ili ispod drveta i obožavati Boga pjevajući mantru Hare Kṛṣṇa. To je, stoga, velika prilika. Na primjer, u poslovnom ili političkom životu ponekad se ukaže dobra prilika. Inteligentan će je političar iskoristiti čim mu se ukaže i postići uspjeh. Slično tomu, inteligentni ljudi ovoga doba pridružuju se pokretu saṅkīrtane i vrlo brzo napreduju.

Gospodina se Caitanyu naziva „zlatnim avatārom“. Avatāra znači „onaj tko se spušta, silazi“. Kao što netko može sići s petog ili stotog kata zgrade, avatāra silazi s duhovnih planeta na duhovnom nebu. Nebo koje vidimo golim okom ili teleskopom materijalno je, ali iznad njega postoji drugo nebo koje ne možemo vidjeti očima ili instrumentima. Taj podatak postoji u Bhagavad-gīti i nije izmišljen. Kṛṣṇa kaže da iznad materijalnog neba postoji drugo, duhovno nebo.

Kṛṣṇine riječi moramo prihvatiti takve kakve jesu. Na primjer, malu djecu učimo da osim Engleske postoje i druge zemlje koje se zovu Njemačka i Indija, a dijete mora učiti o njima od učitelja jer su izvan njegova vidokruga. Slično tomu, iznad ovoga materijalnog neba postoji drugo nebo. Ne možemo ga pronaći eksperimentalnim putem, kao što ni malo dijete ne može eksperimentalnim putem pronaći Njemačku ili Indiju. To nije moguće. Ako želimo nešto naučiti, moramo prihvatiti autoritet. Slično tomu, ako želimo doznati što je iznad materijalnog svijeta, moramo prihvatiti vedski autoritet. U protivnom, nećemo ništa doznati o tome. To je iznad materijalnog znanja. Nitko ne može otići na udaljene planete u ovom svemiru, a da ne govorimo o odlasku izvan ovog svemira. Procijenjeno je da bismo suvremenim svemirskim brodovima do najvišeg planeta u ovom svemiru trebali putovati četrdeset tisuća svjetlosnih godina. Dakle, ne možemo putovati čak ni ovim materijalnim nebom. Naš život i sredstva tako su ograničeni da ne možemo valjano proučiti čak ni ovaj materijalni svijet.

Kad je u Bhagavad-gīti Arjuna zamolio Kṛṣṇu da mu objasni doseg djelovanja Njegovih energija, Svevišnji mu je Gospodin naveo puno primjera i na kraju rekao: „Dragi Moj Arjuna, kako ti mogu objasniti Moje energije? Ne možeš ih shvatiti, ali možeš samo zamisliti opseg Mojih energija: ovaj materijalni svijet, koji se sastoji od milijuna svemira, samo je četvrtina Moje kreacije.“ Ne možemo procijeniti položaj čak ni jednog svemira, a postoje milijuni svemira. Iznad njih je duhovno nebo s milijunima duhovnih planeta. Svi ovi podatci dostupni su u vedskim spisima. Ako prihvatimo vedske spise, to će nam znanje biti dostupno, nema drugog načina. Ako ih ne prihvatimo, nikada nećemo doći do tih podataka. Sami moramo odlučiti. Zato, prema vedskoj civilizaciji, kad ācārya govori, navodi vedske spise. Drugi to onda prihvaćaju: „Da, to je ispravno.“ Odvjetnik se na sudu poziva na prijašnje presude i, ako je slučaj sličan, sudac prihvaća njegovo obrazloženje. Slično tomu, ako netko može potkrijepiti svoje tvrdnje navodima iz Veda, smatramo da je u pravu.

Gospodin Caitanya, avatāra za ovo doba, opisan je u vedskim spisima. Nikoga ne možemo prihvatiti kao avatāru ako ne pokaže simptome opisane u spisima. Ne prihvaćamo Gospodina Caitanyu kao avatāru hirovito, samo na temelju glasovanja. Danas je postalo moderno da bilo tko dođe i kaže da je Bog ili Božja inkarnacija, a neke budale i nitkovi to prihvaćaju: „Da, on je Bog.“ Mi ne prihvaćamo avatāru na taj način, nego se pozivamo na svjedočanstva Veda. Avatāra mora odgovarati opisima iz Veda. Onda ga prihvaćamo, inače ne. U Vedama je opisan svaki avatāra: pojavit će se na tom i tom mjestu, u takvom i takvom obliku i djelovat će tako i tako. To je priroda vedskog svjedočanstva.

U Śrīmad-Bhāgavatamu navedena su imena avatāra, a među njima je i Buddhino ime. Śrīmad-Bhāgavatam zapisan je prije pet tisuća godina i spominje imena mnogih avatāra koji će se pojaviti u budućnosti. U njemu je rečeno da će se u budućnosti Gospodin pojaviti u Gayi kao Buddha, a ime njegove majke bit će Añjanā. Buddha se pojavio prije 2 600 godina, a Śrīmad-Bhāgavatam, koji je zapisan prije 5 000 godina, spominje da će se pojaviti u budućnosti. Slično tomu, u Bhāgavatamu je opisan Gospodin Caitanya, ali i posljednji avatāra u ovoj Kali-yugi. Rečeno je da je Kalki posljednja inkarnacija u ovom dobu. On će se pojaviti kao sin brāhmaṇe po imenu Viṣṇu-yaśā u mjestu zvanom Śambhala. U Indiji postoji mjesto s tim imenom i Gospodin će se možda ondje pojaviti.

Avatāra mora odgovarati opisima Upaniṣada, Śrīmad-Bhāgavatama, Mahābhārate i drugih vedskih spisa. Na temelju autoriteta vedskih spisa i komentara uzvišenih i moćnih Gosvāmīja poput Jīve Gosvāmīja, koji je bio najveći učenjak i filozof u svijetu, možemo prihvatiti da je Gospodin Caitanya Kṛṣṇina inkarnacija.

Zašto se pojavio Gospodin Caitanya? U Bhagavad-gīti Gospodin Kṛṣṇa kaže: „Ostavi sve druge djelatnosti i jednostavno Me služi. Zaštitit ću te od svih posljedica grijeha.“ U ovom materijalnom svijetu, u uvjetovanom životu, stalno stvaramo posljedice grijeha. To je sve. Zbog njih smo dobili ovo tijelo. Kad više ne bi bilo posljedica naših grijeha, ne bismo morali prihvatiti materijalno tijelo; dobili bismo duhovno.

Što je duhovno tijelo? Duhovno je tijelo oslobođeno smrti, rođenja, bolesti i starosti. Vječno je, puno znanja i blaženstva. Različite želje stvaraju različita tijela. Sve dok želimo uživati na razne načine, moramo prihvaćati razne vrste materijalnih tijela. Kṛṣṇa, Bog, toliko je ljubazan da nam daje ono što želimo. Ako želimo tijelo tigra, s tigrovskom snagom i zubima kojima možemo hvatati životinje i sisati svježu krv, Kṛṣṇa će nam pružiti priliku, ali ako to želimo, dat će nam tijelo svetca, bhakte koji samo služi Gospodina. To je rečeno u Bhagavad-gīti.

Ako se netko bavi jogom, procesom samospoznaje, i iz nekog razloga ne uspije dovršiti proces, pružit će mu se još jedna prilika. Rodit će se u obitelji brāhmaṇe čista srca ili u obitelji bogataša. Ako se srećom rodi u takvoj obitelji, imat će sve pogodnosti za razumijevanje važnosti samospoznaje. Od ranog djetinjstva naša djeca svjesna Kṛṣṇe imaju priliku da nauče pjevati Božja imena i plesati. Tako se, kad odrastu, neće promijeniti, već će dalje napredovati. Ona su vrlo sretna. Bez obzira na to je li rođeno u Americi ili Europi, dijete će napredovati ako su mu otac i majka bhakte. Zacijelo će dobiti tu priliku. Ako se dijete rodi u obitelji bhakta, to znači da se u prošlom životu već bavilo procesom joge, ali ga iz nekog razloga nije uspjelo dovršiti. Zato se djetetu pruža još jedna prilika za napredovanje pod zaštitom oca i majke. Na taj način, čim netko postane potpuno svjestan Boga, više se ne mora roditi u materijalnom svijetu, nego se vraća u duhovni svijet.

Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti: „Dragi Moj Arjuna, ako netko shvati Moju pojavu, nestanak i djela, samo zbog tog razumijevanja pruža mu se prilika da se po napuštanju ovog tijela rodi u duhovnom svijetu.“ Danas, sutra ili prekosutra, svatko mora napustiti ovo tijelo, ali onaj tko je shvatio Kṛṣṇu neće biti prisiljen na to da prihvati još jedno materijalno tijelo. On odlazi izravno u duhovni svijet i rađa se na jednom od duhovnih planeta. Zato Kṛṣṇa kaže da čim netko dobije ovo tijelo, nije važno je li iz Indije, s Mjeseca, Sunca, Brahmaloke ili nekog drugog mjesta u ovome materijalnom svijetu, treba znati da ga je dobio zbog svojih grešnih djela. Postoje razni stupnjevi grešnih djela i prema stupnju grešnosti živo biće dobiva materijalno tijelo. Stoga naš pravi problem ne leži u tome kako jesti, spavati, razmnožavati se i braniti, već kako dobiti nematerijalno, duhovno tijelo. To je konačno rješenje svih problema. Kṛṣṇa nam jamči da će nas, ako se predamo, ako postanemo potpuno svjesni Kṛṣṇe, zaštititi od svih posljedica grešnog života.

Kṛṣṇa je to obećao u Bhagavad-gīti, ali puno budala nije moglo shvatiti Kṛṣṇu. Oni su opisani u Bhagavad-gīti kao mūḍhe. Mūḍha znači „nitkov“. Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti da mūḍhe ne znaju tko je On. Mnoštvo je ljudi pogrešno shvatilo Kṛṣṇu. Premda nam je Kṛṣṇa dao Bhagavad-gītu kako bismo Ga shvatili, mnogi su ljudi propustili priliku. Zato je Kṛṣṇa iz samilosti ponovno došao kao bhakta i pokazao nam kako se trebamo predati Kṛṣṇi. Sam Kṛṣṇa došao nas je poučiti kako se trebamo predati. Na kraju Bhagavad-gīte Kṛṣṇa nas poučava da se predamo, ali ljudi – mūḍhe, nitkovi – kažu: „Zašto bih se predao?“ Zato, iako je Caitanya Mahāprabhu sam Kṛṣṇa, ovog nas puta praktično poučava kako trebamo ostvariti misiju Bhagavad-gīte. To je sve. Caitanya Mahāprabhu ne poučava ništa neobično, ništa izvan procesa predavanja Svevišnjoj Božanskoj Osobi koji je već opisan u Bhagavad-gīti. Nema drugog učenja; isto učenje predstavljeno je na različite načine kako bi ga razne vrste ljudi mogle prihvatiti i iskoristiti priliku da priđu Bogu.

Caitanya Mahāprabhu pruža nam priliku da izravno priđemo Bogu. Kad je Rūpa Gosvāmī, glavni učenik Gospodina Caitanye, prvi put vidio Caitanyu Mahāprabhua, bio je ministar u Bengalskoj vladi, ali se želio pridružiti pokretu Caitanye Mahāprabhua. Zato je napustio ministarski položaj i nakon što se pridružio pokretu i predao, uputio je lijepu molitvu Gospodinu Caitanyi koja glasi:

„Dragi moj Gospodine, Ti si najvelikodušnija inkarnacija.“ Zašto? Kṛṣṇa-prema-pradāya te: „Ti doslovce dijeliš ljubav prema Bogu. Nemaš druge namjere. Proces koji si donio tako je divan da osoba može odmah naučiti kako voljeti Boga, zato si najvelikodušnija inkarnacija. Nitko osim samoga Kṛṣṇe ne može podariti taj blagoslov; zato izjavljujem da si sam Kṛṣṇa.“ Kṛṣṇāya kṛṣṇa-caitanya-nāmne: „Ti si Kṛṣṇa, ali si prihvatio ime Kṛṣṇe Caitanye. Predajem se Tebi.“

To je proces. Caitanya Mahāprabhu nije nitko drugi nego sam Kṛṣṇa i On nas poučava kako razviti ljubav prema Bogu vrlo jednostavnom metodom. Savjetuje nam da jednostavno pjevamo Hare Kṛṣṇa.

„U ovom dobu samo pjevajte mantru Hare Kṛṣṇa. Nema drugog načina.“ Ljudi su zbunjeni brojnim procesima za dostizanje samospoznaje. Ne mogu slijediti prave obredne postupke meditacije ili joge; to nije moguće. Zato Gospodin Caitanya kaže da će se onaj tko prihvati ovaj proces pjevanja odmah uzdignuti na razinu spoznaje.

Proces pjevanja, koji je Gospodin Caitanya preporučio za dostizanje ljubavi prema Bogu, naziva se saṅkīrtana. Saṅkīrtana je sanskrtska riječ. Sam znači samyak, „potpuno“, a kīrtana „slavljenje“ ili „opisivanje“. Potpuno opisivati znači potpuno slaviti Svevišnjeg ili Vrhovnu Potpunu Cjelinu. Ne možemo opisivati i slaviti bilo što i misliti da je to kīrtana. S gramatičkog stanovišta, može biti, ali prema vedskom sustavu kīrtana znači opisivanje vrhovnog autoriteta, Apsolutne Istine, Svevišnje Božanske Osobe. To se naziva kīrtanom.

Posvećeno služenje počinje procesom śravaṇe. Śravaṇa znači „slušanje“, a kīrtana „opisivanje“. Jedna osoba treba opisivati, a druga slušati ili ista osoba može sama opisivati i slušati. Nije joj potrebna ničija pomoć. Kad pjevamo Hare Kṛṣṇa, pjevamo i slušamo. To je potpuno. To je potpun proces, ali o kome pjevamo i slušamo? Moramo pjevati i slušati o Viṣṇuu, Kṛṣṇi, ni o čemu drugom. Śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ: Viṣṇua, sveprožimajuću Apsolutnu Istinu, Svevišnju Božansku Osobu, možemo shvatiti procesom slušanja.

Moramo slušati; ako jednostavno slušamo, to je početak. Nije nam potrebna nikakva naobrazba ili svjetovno znanje. Poput djeteta koje čim čuje, odmah uzvraća i pleše. Dakako, Bog nam je dao ova lijepa pomagala, uši, da bismo slušali, ali moramo slušati iz ovlaštenih izvora. To je rečeno u Śrīmad-Bhāgavatamu. Moramo slušati one koji su posvećeni Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Oni se nazivaju satām. Ako slušamo riječi iz ovlaštenog izvora, od spoznate duše, one će djelovati. Riječi Boga, Kṛṣṇe, vrlo su privlačne. Onaj tko ima dovoljno inteligencije slušat će riječi samospoznate duše. Tako će se ubrzo osloboditi materijalne zapletenosti.

Ljudski je život namijenjen napredovanju na putu oslobođenja. To se naziva apavarga, oslobođenje od zapletenosti. Svi smo mi zapleteni. Prihvatili smo materijalno tijelo, što znači da smo već zapleteni, ali ne bismo trebali nastaviti s tim procesom zapletanja. Taj se proces naziva karma. Sve dok nam je um zaokupljen karmom, morat ćemo prihvaćati materijalno tijelo. Možda će nam um u trenutku smrti misliti: „O, nisam mogao dovršiti ovaj posao. O, umirem! Moram još ovo učiniti.“ To znači da će nam Kṛṣṇa pružiti priliku da to učinimo i morat ćemo prihvatiti još jedno tijelo. Dat će nam priliku: „U redu. To nisi mogao učiniti. Učini sada. Prihvati ovo tijelo.“ Zato Śrīmad-Bhāgavatam izjavljuje: „Ovi su se nitkovi ludo opili i zbog opijenosti čine ono što ne bi trebali.“ Što čine? Mahārāja Dhṛtarāṣṭra vrlo je dobar primjer. Lukavo je smišljao ubojstvo Pāṇḍava kako bi pogodovao vlastitim sinovima. Kṛṣṇa je poslao svoga ujaka Akrūru da ga pokuša odgovoriti od toga. Shvativši Akrūrine upute, Dhṛtarāṣṭra je ipak rekao: „Dragi moj Akrūra, tvoje su riječi valjane, ali ne gode mom srcu, zato ne mogu promijeniti svoju politiku, moram je slijediti. Neka bude kako bude.“

Kad ljudi žele zadovoljavati svoja osjetila, obuzima ih ludilo i u tom ludilu svašta čine. U materijalnom životu, primjerice, mnogi su poludjeli za nečim i počinili krivično djelo poput ubojstva. Nisu se mogli obuzdati. Slično tomu, mi smo se navikli na ugađanje osjetilima. Ludi smo, zato su naši umovi potpuno zaokupljeni karmom. To je vrlo žalosno jer je ovo tijelo, premda privremeno, riznica svih nesreća i bijeda; uvijek nam zadaje nevolje. To trebamo razmotriti. Ne bismo trebali biti ludi. Ljudski život nije namijenjen tomu. Ljudi lude za osjetilnim uživanjem. To je nedostatak suvremene civilizacije i time je sve rečeno. Budući da ne poznaju istinsku vrijednost života, zanemaruju najdragocjeniji oblik života, ljudski oblik.

Kada ovo tijelo umre, nije nam zajamčeno koju ćemo vrstu tijela dobiti u sljedećem životu. Pretpostavimo da u sljedećem životu slučajno dobijem tijelo drveta. Morat ću stajati tisuće godina! Ljudi nisu jako ozbiljni, stoga kažu: „Pa što? Čak i ako moram stajati, zaboravit ću.“ Niže su životne vrste zaboravne. Da drvo nije zaboravno, ne bi moglo živjeti. Pretpostavimo da nam netko kaže: „Stoj tu tri dana!“ Budući da nismo zaboravni, poludjeli bismo. Zato su, po zakonu prirode, sve niže vrste života zaboravne. Njihova svijest nije razvijena. Drvo je živo, no ako ga tko posiječe, ne opire se jer mu je svijest nerazvijena. Zato trebamo pažljivo iskoristiti ljudski oblik života na pravilan način. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe namijenjen je dostizanju savršenstva života. Nije namijenjen varanju ili iskorištavanju, ali na žalost, ljudi su se naviknuli na prijevare. Jedan indijski pjesnik ispjevao je stih: „Ako netko govori lijepe stvari, ljudi će se s njim svađati: ‚Kakve gluposti govoriš’, ali ako ih obmanjuje i vara, bit će im vrlo drago.“ Zato ako prevarant kaže: „Učini ovo, daj mi honorar i za šest mjeseci postat ćeš Bog“, ljudi će pristati: „Da, uzmi honorar, a ja ću postati Bog za šest mjeseci.“ Ne. Takvi prevarantski procesi neće riješiti naš problem. Ako doista želimo riješiti životne probleme u ovom dobu, moramo prihvatiti proces kīrtane. Taj je proces preporučen.

U ovom dobu, Kali-yugi, nitko ne može slijediti nijedan drugi proces samospoznaje ili dostizanja savršenstva života osim kīrtane. Kīrtana je u ovom dobu prijeko potrebna.

U svim vedskim spisima potvrđeno je da moramo meditirati na Vrhovnu Apsolutnu Istinu, Viṣṇua, i ni na što drugo. Iako postoje različiti procesi meditacije preporučeni za različita doba, proces mistične meditacije u sustavu joge bio je moguć u Satya-yugi, kada su ljudi živjeli mnogo tisuća godina. Ljudi to danas neće vjerovati, ali u prošlosti je bilo ljudi koji su živjeli stotinu tisuća godina. To doba zvalo se Satya-yuga, a meditacija prema sustavu mistične joge bila je moguća u to vrijeme. U tom dobu veliki je jogi Vālmīki Muni meditirao šezdeset tisuća godina. Riječ je o dugotrajnu procesu koji nije moguće slijediti u ovom dobu. Ako netko želi izvoditi predstavu, to je nešto drugo, ali ako doista želi tako meditirati, za dostizanje savršenstva bit će mu potrebno jako puno vremena. U sljedećem dobu, Tretā-yugi, spoznaja se dostizala procesom izvođenja različitih obreda, žrtvovanja preporučenih u Vedama. U sljedećem dobu, Dvāpara-yugi, proces je bio hramsko obožavanje. U ovome dobu isti se rezultat može postići procesom hari-kīrtane, slavljenjem Harija, Kṛṣṇe, Svevišnje Božanske Osobe.

Nijedna se druga kīrtana ne preporučuje. Hari-kīrtanu započeo je Gospodin Caitanya prije pet stotina godina u Bengalu. U Bengalu postoji nadmetanje između vaiṣṇava i śākta. Śākte su uveli vrstu kīrtane koja se zove kālī-kīrtana, ali vedski spisi ne preporučuju kālī-kīrtanu. Kīrtana znači hari-kīrtana. Nitko ne može reći: „Ti si vaiṣṇava. Možeš voditi hari-kīrtanu. Ja ću voditi śiva-kīrtanu, devī-īrtanu ili gaṇeśa-kīrtanu.“ Ne. Vedski spisi ne odobravaju nijednu kīrtanu osim hari-kīrtane. Kīrtana znači hari-kīrtana, slavljenje Kṛṣṇe.

Proces hari-kīrtane vrlo je jednostavan: Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Ova mantra sastoji se od samo tri riječi – Hare, Kṛṣṇa i Rāma – ali one su tako lijepo složene da svatko može naučiti mantru i pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare. Otkad smo započeli ovaj pokret na zapadu, Europljani, Amerikanci, Afrikanci, Egipćani i Japanci, svi pjevaju, bez poteškoća. Pjevaju vrlo rado i stječu rezultate. U čemu je problem? Dijelimo ovu mantru besplatno i proces je vrlo jednostavan. Samim pjevanjem možemo dostići samospoznaju, spoznaju Boga, a spoznaja Boga obuhvaća i spoznaju prirode. Primjerice, ako tko nauči brojati od jedan do deset, proučio je cijelu matematiku jer matematika nije ništa drugo doli znanost o razmiještanju tih deset brojeva. To je sve. Slično tomu, ako netko samo prouči Kṛṣṇu, tada će sve što zna biti savršeno. Kṛṣṇu možemo lako shvatiti pjevanjem ove mantre, Hare Kṛṣṇa. Zašto ne bismo iskoristili tu priliku?

Iskoristite ovu priliku koja se nudi ljudskom društvu. Ona je drevna i znanstvena. Nije umotvorina koja će trajati samo tri ili četiri godine. Ne. U Bhagavad-gīti sam Kṛṣṇa kaže: „Ova je filozofija neiscrpna i neuništiva. Nikada se ne gubi niti uništava.“ Neko vrijeme može biti prekrivena, ali nikada se ne gubi ili uništava, zato se naziva avyayam. Vyaya znači „iscrpljenost“. Na primjer, netko može imati stotine dolara i ako ih troši jednog za drugim, idućeg dana neće imati ništa. To je vyaya, iscrpivo, ali svjesnost Kṛṣṇe nije takva. Ako njegujete znanje o svjesnosti Kṛṣṇe, ono će se povećavati. To je potvrdio Gospodin Caitanya Mahāprabhu. Ānandāmbudhi-vardhanam. Ānanda znači „zadovoljstvo“, „transcendentalno blaženstvo“, a ambudhi znači „ocean“. U materijalnom svijetu vidimo da se ocean ne povećava, ali ako njegujemo svjesnost Kṛṣṇe, naše će se transcendentalno blaženstvo povećavati. Ānandāmbudhi-vardhanam. Uvijek svakoga podsjećam da je proces vrlo jednostavan. Svatko može pjevati, bilo gdje, bez poreza ili gubitka, ali dobit je vrlo velika.

Śrī Caitanya Mahāprabhu objasnio je pokret kīrtane u Svojoj Śikṣāṣṭaki. Śikṣā znači „upute“, a aṣṭaka znači „osam“. Dao nam je osam strofa kako bismo shvatili ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe i sada ću objasniti prvu uputu. Gospodin kaže: ceto-darpaṇa-mārjanam, trebamo pročistiti svoje srce. Iako sam ovo objasnio nekoliko puta, ponavljanje nam nikada ne dosadi kao ni pjevanje Hare Kṛṣṇa. Naši učenici mogu pjevati mantru Hare Kṛṣṇa dvadeset četiri sata na dan i nikad se neće umoriti. Nastavit će plesati i pjevati. Svatko može pokušati; pjevanje Hare Kṛṣṇa nije materijalno, zato nikada ne zamara. U materijalnom svijetu, ako pjevamo neko omiljeno ime tri, četiri ili deset puta, dodijat će nam. To je činjenica, ali mantra Hare Kṛṣṇa nije materijalna, zato se nikada nećemo umoriti pjevajući ovu mantru. Što je više pjevamo, to ćemo više pročistiti srce od materijalne prljavštine, a naši će se problemi u materijalnom svijetu riješiti.

Što nije u redu s našim životom? Ne znamo. Suvremena naobrazba uopće ne prosvjećuje ljude o njihovu pravom egzistencijalnom problemu. Bhagavad-gītā na to ukazuje. Obrazovani ljudi koji gomilaju znanje trebali bi znati što su egzistencijalni problemi. O tome govori Bhagavad-gītā: trebamo uvijek biti svjesni bijeda koje uzrokuju rođenje, smrt, starost i bolest. Na žalost, nitko ne obraća pažnju na ove probleme. Kad je bolestan, čovjek misli: „U redu. Idem liječniku. Dat će mi neki lijek pa ću ozdraviti“, ali ne shvaća problem vrlo ozbiljno. „Nisam želio tu bolest. Zašto se pojavila? Zar se ne mogu osloboditi bolesti?“ Nikada ne razmišlja na taj način jer ima skromnu inteligenciju kao životinja. Životinja pati, ali nema razuma. Ako životinja u klaonici vidi kako kolju drugu životinju ispred nje, samo će stajati i zadovoljno jesti travu. To je životinjski život. Ne zna da je sljedeća na redu i da će je zaklati. Vidio sam to. U hramu božice Kālī vidio sam jarca kako stoji spreman za žrtvovanje, a drugi jarac vrlo sretno jede travu.

Yamarāja je upitao Mahārāju Yudhiṣṭhiru: „Što je najčudnija stvar na svijetu? Možeš li mi to objasniti?“ Mahārāja je Yudhiṣṭhira odgovorio: „Da. Živo biće svakog trena vidi da umiru njegovi prijatelji, očevi i rođaci, a ipak misli: ‚Živjet ću vječno.’  To je najčudnije.“ Nikada ne misli da će umrijeti kao što ni životinja ne pomišlja da u sljedećem trenutku može biti zaklana. Zadovoljna je s travom. To je sve. Zadovoljna je s osjetilnim uživanjem, ali ne zna da će također umrijeti.

Otac mi je umro, majka također. On je umro, ona je umrla, stoga ću i ja morati umrijeti. No što se zbiva nakon smrti? Ne znam. To je problem. Ljudi ne shvaćaju ozbiljno ovaj problem, ali Bhagavad-gītā kazuje da je to prava naobrazba. Istinsko znanje odgovara na pitanje zašto umiremo iako to ne želimo. To je pravo pitanje. Ne želimo ostarjeti. Zašto onda starimo? Imamo puno problema, ali ovo je bit.

Da bi riješio ovaj problem, Gospodin Caitanya Mahāprabhu propisuje pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa. Čim nam se srce pročisti pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa, gasi se plamteća vatra našega problematičnog materijalnog postojanja. Kako se gasi? Kada pročistimo svoje srce, otkrit ćemo da ne pripadamo materijalnom svijetu. Ljudi se poistovjećuju s materijalnim svijetom te misle „ja sam Indijac“, „ja sam Englez“, „ja sam ovo“, „ja sam ono“. Pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa, spoznat ćemo da nismo materijalno tijelo. „Ne pripadam ovome materijalnom tijelu ili ovome materijalnom svijetu. Ja sam duhovna duša, sastavni djelić Svevišnjeg. Vječno sam povezan s Njim i nemam nikakve veze s materijalnim svijetom.“ To se zove oslobođenje, znanje. Ako nemam nikakve veze s materijalnim svijetom, onda sam oslobođen. Ta se spoznaja naziva brahma-bhūta.

Onaj tko je to spoznao nema dužnosti. Imamo puno obaveza jer sada svoje postojanje poistovjećujemo s materijalnim svijetom. Prema Śrīmad-Bhāgavatamu, sve dok ne dostignemo samospoznaju, imamo puno dužnosti i obaveza. Dužni smo polubogovima. Polubogovi nisu izmišljeni likovi. Oni su stvarni. Polubogovi upravljaju Suncem, Mjesecom i zrakom. Kao što vladinim odjelima upravljaju razni ministri, odjelom za toplinu upravlja bog Sunca, odjelom za zrak Varuṇa, a ostalim odjelima drugi polubogovi. Oni su opisani u Vedama kao upravna božanstva, zato ih ne smijemo zanemariti. Veliki mudraci i filozofi prenijeli su nam znanje, stoga imamo obaveze i prema njima. Prema tomu, čim se rodimo, dužni smo raznim živim bićima i ne možemo im se svima odužiti. Zato nam vedski spisi preporučuju da stanemo pod okrilje Kṛṣṇinih lotosolikih stopala. Kṛṣṇa kaže: „Ako tko prihvati Moje okrilje, ne mora tražiti okrilje bilo koga drugog.“

Bhakte svjesni Kṛṣṇe utječu se Kṛṣṇi, a početak je slušanje i pjevanje. Śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ. Zato usrdno, ponizno molimo svakoga da prihvati ovo pjevanje. Ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe započeo je Gospodin Caitanya prije petsto godina u Bengalu, a danas diljem Indije, posebno u Bengalu, postoje milijuni sljedbenika Caitanye Mahāprabhua. Sada se pokret širi na zapadu, zato ga shvatite vrlo ozbiljno. Mi ne kritiziramo nijednu drugu religiju. Nemojte to tako shvatiti. Mi nismo tu da kritiziramo druge religijske procese. Svjesnost Kṛṣṇe nudi ljudima najuzvišeniju religiju, ljubav prema Bogu. To je sve. Mi poučavamo ljubav prema Bogu. Svatko već voli, ali ta je ljubav pogrešno usmjerena. Volimo ovog mladića, ili ovu djevojku, ili ovu državu, ili ovo društvo, ili čak i mačke i pse, ali nismo zadovoljni. Zato moramo svoju ljubav posvetiti Bogu. Posvetimo li svoju ljubav Bogu, bit ćemo sretni.

Nemojte misliti da je pokret za svjesnost Kṛṣṇe nova religija. Koja religija ne priznaje Boga? Boga možemo zvati Alah ili Kṛṣṇa ili nekim drugim imenom, ali koja religija ne priznaje Boga? Mi poučavamo ljude da jednostavno pokušaju voljeti Boga. Privlače nas razne stvari, ali ako svoju ljubav posvetimo Bogu, bit ćemo sretni. Ne moramo se učiti voljeti bilo što drugo, sve će drugo samim tim biti obuhvaćeno. Samo pokušajte voljeti Boga. Nemojte voljeti samo drveće, biljke ili kukce jer vas to nikada neće zadovoljiti. Naučite voljeti Boga. To je misija Caitanye Mahāprabhua, to je naša misija.

Transcendentalna vibracija stvorena pjevanjem Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare najbolji je način buđenja naše transcendentalne svijesti. Kao žive duhovne duše svi smo mi bića izvorno svjesna Kṛṣṇe, ali budući da smo od pamtivijeka u dodiru s materijom, naša je svijest sada zagađena materijalnim ozračjem. Materijalno ozračje u kojem sada živimo naziva se māyā, iluzija. Māyā znači „ono što nije“. Što je iluzija? Iluzija je pokušaj da zagospodarimo materijalnom prirodom iako se nalazimo u čvrstim okovima njezinih strogih zakona. Kada sluga umjetno pokušava oponašati svemoćnoga gospodara, to se naziva iluzijom. Pokušavamo iskorištavati prirodna bogatstva materijalne prirode, a ustvari sve se više zaplećemo u njezine složene zakone. Stoga, iako uz velike muke nastojimo nadvladati prirodu, sve smo više ovisni o njoj. Ovu iluzornu borbu protiv materijalne prirode možemo odmah okončati oživljavanjem naše vječne svjesnosti Kṛṣṇe.

Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare transcendentalni je proces oživljavanja te izvorne, čiste svijesti. Pjevanjem i mantranjem ove transcendentalne vibracije možemo očistiti svoje srce od svih zabluda. Pogrešna predodžba zbog koje mislimo da smo gospodari svega što nas okružuje osnovno je načelo tih zabluda.

Svjesnost Kṛṣṇe nije nešto što se na umjetan način nameće umu. Ona je izvorna, prirodna energija živog bića koja se budi kada slušamo transcendentalnu vibraciju. Ova najjednostavnija vrsta meditacije preporučena je za ovo doba. Pjevajući i mantrajući mahā-mantru, veliku pjesmu za dostizanje oslobođenja, odmah možemo osjetiti transcendentalni zanos koji potječe s duhovne razine. Svatko to može osobno iskusiti. Pod utjecajem svjetovnog poimanja života zauzeti smo ugađanjem osjetilima kao da se nalazimo na nižoj razini životinjskog postojanja. Onaj tko se malo uzdigne iznad razine ugađanja osjetilima bavi se spekulacijom nebi li se oslobodio okova materijalnog postojanja. Iznad razine spekulacije, kad mu se inteligencija dovoljno razvije, pokušava pronaći vrhovni uzrok svih uzroka u sebi i oko sebe. Kad se doista uzdigne na razinu duhovnog razumijevanja, iznad razine osjetila, uma i inteligencije, utemeljuje se na transcendentalnoj razini. Pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa odvija se na duhovnoj razini, zato ova zvučna vibracija nadilazi sve niže razine svijesti – osjetilnu, umnu i intelektualnu. Stoga nema potrebe za spekulacijom ili intelektualnim naporima. Da bismo pjevali mahā-mantru, ne moramo razumjeti jezik mantre. Ona djeluje automatski, s duhovne razine, zato svatko može sudjelovati u pjevanju, bez obzira na prethodne kvalifikacije. Naravno, u naprednom stadiju i zahvaljujući svome duhovnom razumijevanju, očekuje se da ne činimo uvrede.

U početku se možda neće pojaviti pokazatelji svih osam vrsta transcendentalnog zanosa: (1) ošamućenost, (2) znojenje, (3) ježenje kože, (4) poremećaj u govoru, (5) drhtanje tijela, (6) bljedilo, (7) plakanje u zanosu i (8) trans. Međutim, zahvaljujući pjevanju, osoba se nedvojbeno brzo uzdiže na duhovnu razinu, što se za vrijeme pjevanja mantre prepoznaje po prvom simptomu, potrebi za plesanjem. To smo osobno vidjeli. Čak i dijete može sudjelovati u pjevanju i plesanju. Naravno, onom tko je previše zapleten u materijalni život potrebno je malo više vremena da dođe do toga, ali čak se i takav čovjek obuzet materijom može vrlo brzo uzdignuti na duhovnu razinu. Kad mantru s ljubavlju pjeva Gospodinov čisti bhakta, ona vrlo snažno utječe na slušatelje. Stoga, da bismo odmah osjetili njezin učinak, mantru trebamo slušati s usana Gospodinova čistog bhakte. Koliko god je to moguće, trebamo izbjegavati da slušamo mantru s usana abhakta. Mlijeko koje je usnama dodirnula zmija ima otrovan učinak.

Riječju Harā oslovljava se Gospodinova energija, a riječima Kṛṣṇa i Rāma sam Gospodin. I Kṛṣṇa i Rāma znače najviše zadovoljstvo, a Harā je Gospodinova vrhovna energija zadovoljstva, u vokativu promijenjena u Hare. Gospodinova vrhovna energija zadovoljstva pomaže nam da priđemo Gospodinu.

Materijalna energija, zvana māyā, jedna je od Gospodinovih brojnih energija. Mi, živa bića, također smo Gospodinova rubna energija. Rečeno je da su živa bića viša od materijalne energije. Kada se viša energija nalazi u dodiru s nižom energijom, nastaje neuskladiva situacija, ali kada se rubna energija nađe u dodiru s višom energijom zvanom Harā, utemeljuje se u svome sretnom, pravilnom položaju.

Ove tri riječi, Hare, Kṛṣṇa i Rāma, čine transcendentalno sjeme mahā-mantre. Pjevanjem mantre uvjetovana duša moli Gospodina i Njegovu energiju da je zaštite. Ovo je pjevanje poput iskrena plača djeteta za majkom. Majka Harā pomaže bhakti da stekne naklonost Gospodina Oca, a Gospodin se razotkriva bhakti koji iskreno pjeva ovu mantru.

U ovom dobu svađe i licemjerja nijedan drugi proces duhovne spoznaje nije djelotvoran kao pjevanje mahā-mantre: Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare.

Sva slava pokretu saṅkīrtane! Paraṁ vijayate śrī-kṛṣṇa-saṅkīrtanam! Prije petsto godina, kada je Gospodin Caitanya Mahāprabhu bio šesnaestogodišnji mladić, započeo je ovaj pokret saṅkīrtane u Navadvīpi, u Indiji. Nije izmislio novi religijski sustav, iako je to danas postalo uobičajeno. Zapravo, religija se ne može izmisliti. Dharmaṁ tu sākṣād bhagavat-praṇītam. Religija je Božji zakon, to je sve. Kao što se u životu moramo pokoravati zakonima države, tako se moramo pokoravati Božjim zakonima. U Bhagavad-gīti (4.7) Gospodin Kṛṣṇa kaže da se pojavljuje (tadātmānaṁ sṛjāmy aham) kad god dođe do zanemarivanja pobožnih djelatnosti (yadā yadā hi dharmasya glānir bhavati bhārata) i porasta bezbožnih djelatnosti (abhyutthānam adharmasya). U materijalnom svijetu vlada isto načelo. Kad god se krše državni zakoni, pojavljuje se neki državni službenik ili policajac kako bi „sredio stvar“.

Gospodina Caitanyu Mahāprabhua obožavala su šestorica Gosvāmīja. Njih je, naime, bilo šest: Rūpa Gosvāmī, Sanātana Gosvāmī, Raghunātha Bhaṭṭa Gosvāmī, Jīva Gosvāmī, Gopāla Bhaṭṭa Gosvāmī i Śrī Raghunātha dāsa Gosvāmī. Riječ go ima tri značenja. Go znači „zemlja“, „krava“ i „osjetila“, a svāmī znači „gospodar“. Stoga riječ gosvāmī znači da su bili gospodari osjetila. Kad netko postane gospodar osjetila, gosvāmī, može napredovati u duhovnom životu. To je pravo značenje riječi gosvāmī. Svāmī znači da osoba nije sluga osjetila, već njihov gospodar.

Vođa šestorice Gosvāmīja, Rūpa Gosvāmī, sastavio je lijepu strofu u čast Gospodina Caitanye:

Riječ kalau odnosi se na ovo, Kalijevo doba, željezno doba, koje je jako zagađeno, doba svađe i neslaganja. Rūpa Gosvāmī kaže da u ovom dobu punom neslaganja i svađa, „Ti si se pojavio kako bi nam ponudio najuzvišeniju ljubav prema Bogu“. Samarpayitum unnatojjvala-rasām, ne samo najvišu, već i vrlo blistavu rasu, transcendentalnu draž. Puraṭa-sundara-dyuti, Njegova je put poput zlata, zlatnoga sjaja. „Tako si ljubazan da svakoga blagoslivljam [Gosvāmīji mogu blagoslivljati jer su gospodari osjetila] da taj Gospodinov oblik, Gospodin Caitanya Mahāprabhu, zauvijek pleše u njihovu srcu.“

Kad je Rūpa Gosvāmī prvi put sreo Gospodina Caitanyu Mahāprabhua u Prayāgi, Gospodin je Caitanya plesao ulicom i pjevao „Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa“. Tada Mu je Rūpa Gosvāmī uputio molitvu: namo mahā-vadānyāya kṛṣṇa-prema-pradāya te. „Ti si najvelikodušnija inkarnacija jer dijeliš ljubav prema Bogu.“ Kṛṣṇa-prema-pradāya te / kṛṣṇāya kṛṣṇa-caitanya-nāmne gaura-tviṣe namaḥ: „Ti si sam Kṛṣṇa. Da nisi Kṛṣṇa, ne bi mogao dijeliti kṛṣṇa-premu, ljubav prema Bogu jer se ljubav prema Bogu ne stječe tako lako, ali Ti je svima besplatno dijeliš.“

Na taj je način Caitanya Mahāprabhu započeo pokret saṅkīrtane u Bengalu, u Navadvīpi, u Indiji. U tom smislu, Bengalci su vrlo sretni što je ovaj pokret u njihovoj zemlji započeo Gospodin Caitanya koji je pretkazao:

„U svim selima i gradovima širom svijeta, propovijedat će se ovaj pokret saṅkīrtane.“ To je Njegovo proročanstvo.

Milošću Gospodina Caitanye, ovaj je pokret već predstavljen u zapadnim zemljama, počev s New Yorkom. Naš pokret saṅkīrtane prvi je put predstavljen u New Yorku 1966. godine. Tada sam došao i počeo pjevati mantru Hare Kṛṣṇa na Tompkins Squareu. Pjevao sam tri sata uz malu mṛdaṅgu (bubanj), a ovi američki mladići okupili su se i postupno mi se pridružili. Tako se broj sljedbenika povećao. Sve je počelo u New Yorku, u jednoj prodavaonici u Drugoj aveniji 26, a potom smo osnovali ogranke u San Franciscu, Montrealu, Bostonu, Los Angelesu, Buffalou i Columbusu. Danas (1970.) imamo dvadeset četiri ogranka, uključujući jedan u Londonu i jedan u Hamburgu. U Londonu propovijedaju američki mladići i djevojke. Nisu ni sannyāsīji, ni vedantisti, ni hinduisti, ni Indijci, ali vrlo su ozbiljno shvatili ovaj pokret. Čak je i londonski Times objavio članak pod naslovom „Kṛṣṇina pjesma zadivljuje London“. Sada u pokretu imamo mnoštvo ljudi. Svi su moji učenici Amerikanci i Europljani, barem u ovoj zemlji. Pjevaju, plešu i dijele časopis Back to Godhead. Izdali smo mnogo knjiga, Śrīmad-Bhāgavatam, Bhagavad-gītu kakva jest, Učenja Gospodina Caitanye i Īśopaniṣad. Ovaj pokret nije puka sentimentalnost. Nemojte misliti da ovi mladići plešu iz religioznog sentimentalizma ili fanatizma. Ne. Iza nas stoji najuzvišenija filozofija i teologija.

To slikovito pokazuje primjer Caitanye Mahāprabhua. Dok je propovijedao, posjetio je Benares, sjedište sannyāsīja māyāvādīja. Sljedbenici Śaṅkarācārye uglavnom žive u Benaresu. Caitanya Mahāprabhu pjevao je i plesao za vrijeme Svoga boravka u Benaresu. Neki su ljudi to jako cijenili i tako je ubrzo postao poznat. Istaknuti sannyāsī, Prakāśānanda Sarasvatī, vođa mnogo tisuća sannyāsīja māyāvādīja, primio je obavijest: „Iz Bengala je došao jedan mladi sannyāsī koji vrlo lijepo pjeva i pleše.“ Prakāśānanda Sarasvatī bio je veliki vedantist i to mu se nije svidjelo. Zbog toga je rekao: „On je lažni sannyāsī. Pjeva i pleše, ali to nije dužnost sannyāsīja. Sannyāsīji uvijek trebaju proučavati filozofiju i Vedāntu.“

Jedan bhakta, kojem se nisu svidjele primjedbe Prakāśānande Sarasvatīja, vratio se i obavijestio Gospodina Caitanyu da Ga kritiziraju. Potom je upriličio sastanak svih sannyāsīja na kojem se između Prakāśānande Sarasvatīja i Gospodina Caitanye Mahāprabhua zapodjenula filozofska rasprava o Vedānti. Taj događaj i filozofske rasprave opisani su u našoj knjizi Učenja Gospodina Caitanye. Vrijedi spomenuti da je Prakāśānanda sa svim svojim učenicima postao vaiṣṇava.

Caitanya Mahāprabhu dugo je raspravljao i sa Sārvabhaumom Bhaṭṭācāryom, najvećim logičarem tog vremena, koji je također bio māyāvādī, impersonalist. Njega je također preobratio. Prema tomu, pokret Caitanye Mahāprabhua nije puki sentimentalizam. Za one koji žele shvatiti pokret saṅkīrtane pomoću filozofije i logike postoji bogata tradicija te obilje materijala za proučavanje. Iako se ovaj pokret temelji na znanosti i autoritetu Veda, sve je pojednostavljeno. To je ljepota ovog pokreta. I veliki učenjak ili filozof i dijete mogu sudjelovati bez poteškoća. Drugi procesi za dostizanje samospoznaje, proces jñāne ili yoge, također su priznati, ali ih nije moguće slijediti u ovom dobu. To je mišljenje Veda.

U Satya-yugi, Zlatnom dobu, moglo se meditirati. Na primjer, Vālmīki Muni meditirao je šezdeset tisuća godina kako bi dostigao savršenstvo, ali s koliko godina mi starimo? Uz to, za proces meditacije opisan u Bhagavad-gīti osoba mora odabrati mjesto na osami, mora meditirati sama, sjediti nepomično, živjeti u potpunom celibatu itd. Postoji mnogo pravila i propisa. Stoga takva meditacija, aṣṭāṅga-yoga, nije izvediva. Ako je netko zadovoljan s oponašanjem, to je nešto drugo, ali ako želi dostići savršenstvo, mora proći kroz svih osam stadija aṣṭāṅga-yoge. Ako to ne može, samo gubi vrijeme.

Što je krajnji cilj procesa joge ili meditacije? Povezivanje sa Svevišnjim, Naddušom, Svevišnjim Gospodinom, cilj je i predmet svih procesa joge. Slično tomu, cilj filozofskog istraživanja, procesa jñāne, također je razumijevanje Vrhovnog Brahmana. To su nedvojbeno priznati procesi, ali prema ovlaštenim spisima, nisu praktični u ovom željeznom dobu Kali, zato moramo prihvatiti proces hari-kīrtane. Svatko ga može slijediti bez prethodnih kvalifikacija. Ne mora proučavati filozofiju Vedānte. To je bio zaključak susreta Gospodina Caitanye s Prakāśānandom Sarasvatījem.

Za vrijeme opsežne rasprave s Gospodinom Caitanyom o filozofiji Vedānte, Prakāśānanda je najprije upitao Caitanyu Mahāprabhua: „Znam da si u ranoj mladosti bio vrlo dobar učenjak. [Zapravo, Gospodin je Caitanya bio vrlo učen. Zvao se Nimāi Paṇḍita i u šesnaestoj je godini porazio velikog učenjaka iz Kašmira, Keśavu Kāśmīrīja.] Izvrstan si poznavatelj sanskrta i posebno upućen u znanost o logici. Rodio si se u obitelji brāhmaṇa, a sada si sannyāsī. Zašto ne čitaš Vedāntu, nego plešeš i pjevaš?“ To je bilo prvo pitanje Prakāśānande Sarasvatīja, a Gospodin Caitanya odgovorio mu je: „To činim jer Mi je Moj duhovni učitelj na inicijaciji rekao da sam prvorazredna budala. ‚Ne raspravljaj o Vedānti’, rekao Mi je. ‚Samo ćeš protratiti vrijeme. Posveti se pjevanju Hare Kṛṣṇa i bit ćeš uspješan.’ To je bio njegov odgovor.“ Naravno, Caitanya Mahāprabhu nije bio budala kao što ni Vedānta zacijelo nije za budale. Da bi netko shvatio Vedāntu, mora se dobro obrazovati i napredovati do određenog stupnja. Svaka pojedina riječ sadržava mnoštvo značenja i postoji mnoštvo komentara Śaṅkarācārye i Rāmānujācārye, velikih knjiga na sanskrtu. Kako ćemo onda shvatiti Vedāntu? To ustvari nije moguće. Možda je jedna ili dvije osobe mogu shvatiti, ali većina ljudi ne može, kao što ne može ni primjenjivati jogu. Stoga, ako tko prihvati proces Caitanye Mahāprabhua, pjevanje Hare Kṛṣṇa, prva će dobrobit biti: ceto-darpaṇa-mārjanam, srce će mu se samim tim očistiti od sve prljavštine. Pjevajte! Nema izdataka ni gubitaka. Ako budete pjevali tjedan dana, vidjet ćete koliko ćete napredovati u duhovnom razumijevanju.

Privlačimo velik broj učenika jednostavno pjevanjem, a oni shvaćaju cjelokupnu filozofiju i pročišćavaju se. Ovaj je pokret započet prije samo četiri godine, 1966. godine, i već imamo puno ogranaka. Američki mladići i djevojke prihvaćaju ga vrlo ozbiljno i sretni su. Pitajte bilo koga od njih. Ceto-darpaṇa-mārjanam, oni čiste srce od prljavštine jednostavno pjevajući Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare.

Sljedeći je stadij bhava-mahādāvāgni-nirvāpaṇam, čim se srce očisti od sve prljavštine, svi se problemi materijalnog postojanja odmah rješavaju. Ovaj se svijet uspoređuje s dāvāgni, razbuktalim šumskim požarom. Nitko u materijalnom postojanju ne želi nesreću, ali ona dolazi silom. To je zakon materijalne prirode. Nitko ne želi požar, ali možemo vidjeti da su vatrogasne brigade u gradovima uvijek aktivne. Uvijek je negdje požar. Postoji mnogo drugih stvari koje nitko ne želi. Nitko ne želi smrt, ali se suočava s njom. Nitko ne želi oboljeti, ali obolijeva. Nitko ne želi ostarjeti, ali stari. Iako ih ne želimo, moramo se suočiti s njima protiv naše volje.

Stoga trebamo razmisliti o uvjetima materijalnog postojanja. Ovaj ljudski oblik života namijenjen je razumijevanju, a ne traćenju dragocjena vremena na jedenje, spavanje, razmnožavanje i branjenje kao što to čine životinje. To nije napredak civilizacije. Bhāgavatam izjavljuje da ovo tijelo nije stvoreno za težak rad samo radi ugađanja osjetilima.

Teškim radom i osjetilnim uživanjem bave se svinje, a ne ljudska bića. Ljudska se bića trebaju naviknuti na tapasyu, askezu. U Indiji ima mnoštvo velikih mudraca, velikih kraljeva, brahmacārīja i sannyāsīja koji su proveli život u velikoj tapasyi da bi se oduprli spavanju. Buddha je bio princ koji je napustio sve i posvetio se tapasyi. To je život. Kralj Bharata, po kome se Indija naziva Bhārata-varṣa, u dvadesetčetvrtoj je godini napustio svoje kraljevstvo, svoju mladu ženu i djecu kako bi se posvetio tapasyi. Gospodin je Caitanya također imao samo dvadeset četiri godine kada je napustio Svoju mladu ženu, majku i sve ostalo. Puno je takvih primjera. Indija je zemlja tapasye, ali mi to zaboravljamo. Sada je pretvaramo u zemlju tehnologije. Indija je zemlja dharme: dharma-kṣetre kuru-kṣetre, stoga me čudi da se u Indiji danas više ne promiče tapasya.

Nije tako samo u Indiji. U ovom dobu svugdje je sve degradirano u smislu prāyeṇālpāyuṣaḥ sabhya kalāv asmin yuge janāḥ (Bhag. 1.1.10). U dobu Kali, životni se vijek smanjuje i ljude ne zanima samospoznaja, a ako ih zanima, stalno ih zavode svi ti licemjerni vođe. Ovo je doba jako degradirano. Zato je pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa, koje je preporučio Caitanya Mahāprabhu, najbolji i najjednostavniji proces.

„U ovom dobu Kali nema druge religije osim slavljenja Gospodina pjevanjem Njegova svetog imena. To nalažu svi razotkriveni spisi. Nema drugog načina, nema drugog načina, nema drugog načina.“ Ovo je strofa iz Bṛhan-nāradīya Purāṇe. Harer nāma harer nāma harer nāmaiva kevalam. Jednostavno pjevajte Hare Kṛṣṇa. Nemate drugog izbora. Kalau nāsty eva nāsty eva nāsty eva gatir anyathā. U dobu Kali, nema drugog načina za dostizanje samospoznaje, zato ga moramo prihvatiti.

Slična strofa nalazi se u Śrīmad-Bhāgavatamu. U trećem poglavlju dvanaestog pjevanja Śukadeva Gosvāmī opisao je Mahārāji Parīkṣitu nedostatke ovog doba i trenutačno opažamo sve simptome doba Kali. Međutim, Śukadeva Gosvāmī na kraju je rekao kaler doṣa-nidhe rājann asti hy eko mahān guṇaḥ. „Dragi moj kralju, Kalijevo je doba puno nedostataka, ali pruža jednu dobru priliku.“ Koju? Kīrtanād eva kṛṣṇasya mukta-saṅgaḥ paraṁ vrajet: „Jednostavno pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa možemo dostići spasenje i vratiti se Bogu.“

Ovaj je proces praktičan i ovlašten. Svatko može provjeriti koliko je napredovao samo zahvaljujući pjevanju. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe nije mlad pokret koji je tek započet ili izmišljen. Temelji se na vedskim načelima i odobrili su ga ācārye poput Caitanye Mahāprabhua. Proces je vrlo jednostavan; ništa ne možete izgubiti. Mi ništa ne naplaćujemo, ne tražimo naknadu niti dajemo ljudima tajnu mantru uz obećanje da će za šest mjeseci postati Bog. Ne. Svatko može pristupiti, djeca, žene, djevojke, mladići i starci, svatko može pjevati i primijetiti rezultate.

Da bismo to omogućili, gradimo ne samo Novu Vṛndāvanu, našu farmu u Zapadnoj Virginiji, već i druge duhovne zajednice kao što su Nova Navadvīpa i Novi Jagannātha Purī. Već smo otvorili Novi Jagannātha Purī u San Franciscu u kojem se održava i Ratha-yātrā. Ove ćemo godine i u Londonu održati veliku svečanost Ratha-yātre. Vući ćemo Jagannāthu, Subhadru i Balarāmu do rijeke Themse, svakoga na posebnim kolima. Amerika je osnovala Novu Englesku i New York, zašto ne bi i Novu Vṛndāvanu? Poseban trud trebamo uložiti u osnivanje Nove Vṛndāvane jer je Gospodin Caitanya preporučio ārādhyo bhagavān vrajeśa-tanayas tad-dhāma vṛndāvanam: „Kṛṣṇa, sin Nande Mahārāje, vrhovno je obožavano Božanstvo u Vṛndāvana-dhami, Vrajabhūmiju, a Njegovo mjesto Vṛndāvana jednako je vrijedno obožavanja.“ Mladići i djevojke sa zapada prihvaćaju svjesnost Kṛṣṇe i trebaju imati mjesto poput Vṛndāvane. Swami Kīrtanānanda, koji je prije dvije godine otišao sa mnom u Vṛndāvanu, zna kako Vṛndāvana izgleda, zato sam mu naložio da izgradi najmanje sedam hramova. U Vṛndāvani postoji pet tisuća hramova Rādhā-Kṛṣṇe, ali sedam je najvažnijih hramova koje su izgradili Gosvāmīji. Naš se projekt sastoji od života u Novoj Vṛndāvani, ekonomskoj ovisnosti o poljoprivredi i kravama, mirnog njegovanja svjesnosti Kṛṣṇe i pjevanja Hare Kṛṣṇa, to je plan Vṛndāvane. Yuktāhāra-vihārasya... yogo bhavati duḥkha-hā (Bhagavad-gītā 6.17). Cilj ljudskog oblika života nije povećavanje umjetnih potreba. Trebamo se zadovoljiti s održavanjem tijela i duše zajedno, a preostalo vrijeme iskoristiti za njegovanje svjesnosti Kṛṣṇe. Na taj način po napuštanju tijela nećemo morati prihvatiti sljedeće materijalno tijelo, već ćemo se vratiti kući, Bogu. To treba biti moto ljudskog života.

Materijalni se život sastoji od jedenja, spavanja, razmnožavanja i branjenja, a duhovni je život nešto više od toga. To je razlika između životinjskog i ljudskog života. Životinjskim je vrstama zajedničko jedenje, spavanje, razmnožavanje i branjenje. Pas jede i čovjek jede. Čovjek spava i pas spava. Čovjek ima seks i pas ima seks. Pas se brani na svoj način i čovjek se brani na svoj način, možda atomskom bombom. Ta četiri načela zajednička su ljudskim bićima i životinjama, a unapređivanje istih nije znak ljudske, nego životinjske civilizacije. Ljudska civilizacija znači athāto brahma-jijñāsā. U Vedānta-sūtri prvi aforizam glasi: athāto brahma-jijñāsā. „Sada je vrijeme za raspitivanje o Brahmanu.“ To je ljudski život. Onaj tko nije duhovno radoznao, jijñāsuḥ śreya uttamam, nije čovjek, već životinja, jer živi po ta četiri načela, to je sve. Mora potražiti odgovore na pitanja tko je i zašto je izložen bijedama rođenja, smrti, starosti i bolesti. Postoji li tome lijek? O tome se treba raspitivati. To je ljudski, duhovni život.

Duhovni je život ljudski život, a materijalni je život životinjski. To je sve. Uredimo svoj život prema načelima Bhagavad-gīte. Yuktāhāra-vihārasya. Na primjer, ako se posvetim duhovnom životu, to ne znači da ću se odreći hrane, ali ću prilagoditi svoju ishranu duhovnom životu. Bhagavad-gītā opisuje koja je hrana prvorazredna (u vrlini), drugorazredna (u strasti) i trećerazredna (u neznanju). Moramo se uzdignuti na razinu sattve (vrline), svojstvene ljudskoj civilizaciji, i potom oživjeti našu transcendentalnu svijest, svjesnost Kṛṣṇe. Sve je objašnjeno u śāstrama, spisima. Na žalost, mi ne tražimo savjet u njima.

Ako se ne oslobodimo utjecaja triju guṇa materijalne prirode, ne možemo shvatiti Boga. Prasanna-manasaḥ. Moramo spoznati Brahman. Brahma-bhūtaḥ prasannātmā na śocati na kāṅkṣati (Bhagavad-gītā 18.54). Upute su tu, stoga trebamo iskoristiti śāstre i propovijedati. To je odgovornost inteligentnih ljudi. Većina ljudi zna da je Bog velik, ali ne zna koliko je velik. Vedski spisi govore o tome. To je naša dužnost u ovom željeznom dobu. To je hari-kīrtana, paraṁ vijayate śrī-kṛṣṇa-saṅkīrtanam, slavljenje Svevišnjeg.

Śrīla Prabhupāda: Kṛṣṇa je ime Boga i znači „sveprivlačan“. Ako netko nije sveprivlačan, ne može biti Bog. Stoga svjesnost Kṛṣṇe znači svijest o Bogu. Svi smo mi sićušni djelići Boga, iste prirode kao On. Živa su bića nalik na sićušne čestice zlata u odnosu na veliku količinu zlata. To je naš položaj.

Gospodin Faill: Jesmo li mi nešto poput iskre u vatri?

Śrīla Prabhupāda: Da. I vatra i iskra jesu vatra, ali jedna je velika, a druga vrlo mala. Međutim, za razliku od odnosa između iskre i vatre, naš je odnos s Bogom vječan iako smo ga sada, zbog dodira s materijalnom energijom, zaboravili. Suočavamo se s jako puno problema samo zbog te zaboravnosti. Kad bismo oživjeli svoju izvornu svijest o Bogu, postali bismo sretni. To je bit svjesnosti Kṛṣṇe. To je najbolji proces za oživljavanje naše izvorne svijesti o Bogu. Postoje različiti procesi za dostizanje samospoznaje, ali u sadašnjem dobu Kali ljudi su jako pali i potreban im je jednostavan proces svjesnosti Kṛṣṇe. Sada su uvjereni da je takozvani materijalni napredak rješenje za njihove probleme, ali to nije točno. Trebamo se potpuno osloboditi materijalnog postojanja razvijanjem svjesnosti Kṛṣṇe. To je pravo rješenje. Budući da je Bog vječan, i mi smo vječni, ali u materijalnom postojanju mislimo „ja sam ovo tijelo“, zato smo prisiljeni iznova mijenjati tijela. To je posljedica neznanja. Ustvari, mi nismo tijela, već duhovne iskre, Božji sastavni djelići.

Gospodin Faill: Znači li to da je tijelo vozilo za dušu?

Śrīla Prabhupāda: Da, baš kao automobil. Kao što automobilom idete s jednog mjesta na drugo, tako u materijalnom postojanju zbog umnih spekulacija mijenjamo položaje tragajući za srećom. Međutim, ništa nas neće usrećiti ako ne dostignemo svoj pravi položaj Božjih sastavnih djelića čija je jedina dužnost družiti se s Bogom i, surađujući s Njim, pomoći svim živim bićima. Civilizirani ljudski život dostiže se tek nakon duge evolucije kroz 8 400 000 vrsta života. Ako ne iskoristimo ovaj civilizirani ljudski život za razumijevanje Božjeg položaja, našeg položaja i našega odnosa s Njim, nego protratimo svoj život kao mačke i psi tragajući unaokolo za osjetilnim zadovoljstvima, propustit ćemo vrlo povoljnu priliku. Mi poučavamo ljude kako shvatiti Boga i odnos s Njim jer će na taj način najbolje iskoristiti ljudski oblik života. To je svrha pokreta za svjesnost Kṛṣṇe.

Gospodin Faill: Ako ne iskoristimo ovaj život na taj način, dobivamo li drugu priliku u idućem životu?

Śrīla Prabhupāda: Da. U skladu s vašim željama u trenutku smrti, dobit ćete drugo tijelo. Međutim, nije zajamčeno da će to biti ljudsko tijelo. Kao što sam već objasnio, postoji 8 400 000 različitih životnih oblika. Možete ući u bilo koji od njih, ovisno o stanju vašeg uma u trenutku smrti. Naše misli u trenutku smrti ovise o našim djelima tijekom života. Sve dok nam je svijest obuzeta materijom, djelovat ćemo pod nadležnosti materijalne prirode kojom upravljaju tri guṇe: vrlina, strast i neznanje. Te su tri guṇe poput tri osnovne boje – žute, crvene i plave. Kao što miješanjem crvene, žute i plave boje nastaju milijuni boja, miješanjem tih guṇa nastaju različite vrste života.

Da bismo okončali uzastopno rađanje i umiranje u različitim životnim vrstama, moramo transcendirati veo materijalne prirode, uzdignuti se na razinu čiste svijesti. Međutim, ne naučimo li transcendentalnu znanost o svjesnosti Kṛṣṇe, u trenutku smrti morat ćemo prijeći u drugo tijelo koje može biti bolje ili gore od sadašnjeg. Ako njegujemo guṇu vrline, uzdignut ćemo se na viši planetarni sustav u kojem je životni standard bolji. Ako njegujemo guṇu strasti, ostat ćemo na sadašnjem položaju, ali ako iz neznanja činimo grešna djela i kršimo zakone prirode, past ćemo na razinu životinjskog ili biljnog života. Potom ćemo ponovno morati evolutivnim putem doći do ljudskog oblika života, što može potrajati milijune godina. Zato ljudsko biće mora biti odgovorno. Mora iskoristiti rijetku priliku koju mu pruža ljudski oblik života za razumijevanje svoga odnosa s Bogom i djelovanje u skladu s njim. Tek će se tada osloboditi od kruga rađanja i umiranja u različitim životnim oblicima i vratiti kući, Bogu.

Gospodin Faill: Mislite li da Transcendentalna meditacija pomaže ljudima?

Śrīla Prabhupāda: Oni ne znaju što je prava meditacija. Njihova je meditacija obična lakrdija, još jedna prijevara tobožnjih svāmīja i jogija. Pitate me pomaže li meditacija ljudima, ali znate li što je meditacija?

Gospodin Faill: Smiriti um, pokušati nepomično sjediti i potpuno se usredotočiti na središte.

Śrīla Prabhupāda: Ali što je središte?

Gospodin Faill: Ne znam.

Śrīla Prabhupāda: Svi puno govore o meditaciji, ali nitko ne zna što je zapravo meditacija. Ti prevaranti upotrebljavaju riječ „meditacija“, ali ne poznaju pravi predmet meditacije. Samo šire lažnu propagandu.

Gospodin Faill: Zar meditacija nije korisna čim potiče ljude na pravilno razmišljanje?

Śrīla Prabhupāda: Ne. Prava meditacija služi za dostizanje stanja u kojem je um prožet sviješću o Bogu, ali ako ne znate što je Bog, kako ćete meditirati? Osim toga, u ovom dobu ljudi su toliko uznemireni da ne mogu smiriti um. Vidio sam tu tobožnju meditaciju, samo spavaju i hrču. Na žalost, uime svijesti o Bogu ili samospoznaje, brojni prevaranti nude nestandardne metode meditacije koje se ne temelje na ovlaštenim knjigama o vedskom znanju. To je samo još jedan način iskorištavanja.

Gospodin Faill: Što je s drugim učiteljima, kao što je Uspenskij i Gurdijev? U prošlosti su na zapad donijeli poruku sličnu vašoj.

Śrīla Prabhupāda: Morali bismo proučiti njihova učenja ako želimo utvrditi zadovoljavaju li vedske standarde. Svijest o Bogu jest znanost, kao i medicina ili bilo koja druga znanost. Ne smije se razlikovati samo zato što su je izgovorili različiti ljudi. Dva i dva svuda su četiri, nikada pet ili tri. To je znanost.

Gospodin Faill: Mislite li da su i drugi možda naučavali vjerodostojan proces dostizanja svijesti o Bogu?

Śrīla Prabhupāda: Ako ne proučimo njihova učenja, vrlo je teško reći. Ima puno prevaranata.

Gospodin Faill: To čine samo radi zarade.

Śrīla Prabhupāda: To je sve. Metode im nisu standardne, stoga mi predstavljamo Bhagavad-gītu kakva jest, ne tumačimo je na svoj način. To je standard.

Gospodin Faill: Da, ako stvari počnete dotjerivati, neizbježno ih mijenjate.

Śrīla Prabhupāda: Svjesnost Kṛṣṇe nije nov proces. Veoma je star, ali i standardan. Ne može se mijenjati. Čim ga pokušate mijenjati, gubi moć. Njegova je moć poput elektriciteta. Ako želite proizvesti struju, morate slijediti standardna pravila, pravilno postaviti sve negativne i pozitivne polove. Ne možete po vlastitom nahođenju napraviti generator i unatoč tomu proizvesti struju. Slično tomu, postoji standardan proces za razumijevanje filozofije svjesnosti Kṛṣṇe od pravih autoriteta. Ako slijedimo njihove upute, proces će djelovati. Na žalost, svatko želi djelovati po svojoj volji. To je jedna od opasnih bolesti suvremenog čovjeka. Nitko ne želi slijediti standardnu metodu. Zato su svi neuspješni, i duhovno i materijalno.

Gospodin Faill: Povećava li se pokret za svjesnost Kṛṣṇe?

Śrīla Prabhupāda: O, da, veoma. Možda će vas iznenaditi činjenica da prodajemo desetine tisuća knjiga. Imamo oko pedeset knjiga, a mnogi knjižničari i sveučilišni profesori jako ih cijene jer dosad nije postojala takva literatura. To je novi doprinos svijetu.

Gospodin Faill: Čini se da svjesnost Kṛṣṇe podrazumijeva brijanje glave i nošenje odjeće boje šafrana. Kako se običan čovjek, zapleten u obiteljski život, može baviti svjesnošću Kṛṣṇe?

Śrīla Prabhupāda: Iako povoljno utječu na um, odjeća boje šafrana i obrijana glava nisu presudni. Kada je vojnik propisno odjeven, dobiva snagu, osjeća se kao vojnik. Znači li to da se ne može boriti ako nije u uniformi? Ne. Slično tomu, ništa ne može omesti svijest o Bogu, ona se može oživjeti u bilo kojim okolnostima, ali određeni su uvjeti povoljni. Zato propisujemo da živite, odijevate se, jedete na određeni način itd. Te su stvari korisne za njegovanje svjesnosti Kṛṣṇe, ali nisu presudne.

Gospodin Faill: Netko može biti student svjesnosti Kṛṣṇe i istodobno nastaviti s uobičajenim svakodnevnim životom?

Śrīla Prabhupāda: Da.

Gospodin Faill: Što je s drogama? Mogu li pomoći u procesu spoznaje Boga?

Śrīla Prabhupāda: Kad bi droge mogle pomoći u spoznaji Boga, bile bi moćnije od Boga. Kako to možemo prihvatiti? Droge su kemijske, materijalne tvari. Kako nam nešto materijalno može pomoći da spoznamo Boga, koji je sveduhovan? To je nemoguće. Uzimanjem droga osoba doživljava samo neku vrstu opijenosti ili halucinacije, ali to nije spoznaja Boga.

Gospodin Faill: Mislite li da su veliki mistici iz prošlih stoljeća vidjeli duhovnu iskru koju ste maloprije spomenuli?

Śrīla Prabhupāda: Što mislite kada kažete mistik?

Gospodin Faill: To je samo naziv za ljude koji su doživjeli drugu razinu stvarnosti.

Śrīla Prabhupāda: Mi ne upotrebljavamo riječ mistik. Naša je stvarnost spoznaja Boga do koje dolazimo kada se uzdignemo na duhovnu razinu. Sve dok se nalazimo pod utjecajem tjelesnih predodžbi, naše se razumijevanje temelji na osjetilnom uživanju jer tijelo čine osjetila. Kad se uzdignemo iznad tjelesne razine i otkrijemo da je um središte osjetilnih djelatnosti, prihvaćamo um kao krajnju razinu spoznaje. To je umna razina. S umne se razine možemo uzdignuti na intelektualnu, a s intelektualne na transcendentalnu razinu. Naposljetku možemo nadići čak i transcendentalnu razinu te dospjeti na zrelu duhovnu razinu.

To su stupnjevi spoznaje Boga. Međutim, u ovom dobu ljudi su vrlo pali, zato im śāstre (spisi) preporučuju da se izravno uzdignu na duhovnu razinu pjevanjem Božjih svetih imena: Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Ako se na duhovnoj razini usavršavamo u tome, uskoro ćemo spoznati svoj duhovni identitet. Time se proces spoznaje Boga ubrzo uspješno privodi kraju.

Gospodin Faill: Danas mnogo ljudi kaže da istinu moramo tražiti u sebi, a ne izvana, u svijetu osjetila.

Śrīla Prabhupāda: Biti introspektivan znači spoznati da ste duhovna duša. Ako ne shvaćate da niste tijelo, nego duša, nema govora o introspekciji.

Prvo moramo razmotriti „jesam li tijelo ili nešto unutar tijela?“ Na žalost, ovaj se predmet ne predaje ni u jednoj školi, gimnaziji ili sveučilištu. Svatko misli: „Ja sam ovo tijelo“. Na primjer, u ovoj zemlji svi ljudi misle: „Ja sam Južnoafrikanac, ovo su Indijci, ono su Grci“ i sl. Ustvari, svi su stanovnici svijeta pod utjecajem tjelesnih predodžbi, a kada ih nadiđemo, u nama će se probuditi svjesnost Kṛṣṇe.

Gospodin Faill: Znači, prvo se spoznaje duhovna iskra?

Śrīla Prabhupāda: Da. Spoznaja postojanja duhovne duše unutar tijela prvi je korak. Ako ne shvaćamo ovu jednostavnu činjenicu, nema govora o duhovnom napretku.

Gospodin Faill: Je li u pitanju samo intelektualno razumijevanje?

Śrīla Prabhupāda: U početku jest. Postoje dvije vrste znanja: teorijsko i praktično. Prvo moramo teorijski proučiti duhovnu znanost. Potom, djelujući na duhovnoj razini, dolazimo do praktične spoznaje.

Na žalost, danas se gotovo svi nalaze u tami tjelesnih predodžbi. Zato je ovaj pokret vrlo važan, jer civilizirane ljude može izvući iz te tame. Sve dok se nalaze pod utjecajem tjelesnih predodžbi, nisu bolji od životinja. „Ja sam pas“, „ja sam mačka“, „ja sam krava“, životinje misle tako. Čim netko prođe, pas će zalajati misleći: „Ja sam pas. Postavili su me ovdje za psa čuvara.“ Slično tomu, ako usvojim pseći mentalitet i izazivam strance govoreći: „Zašto ste došli u ovu zemlju? Zašto ste došli pod moju nadležnost?“, po čemu se razlikujem od psa?

Gospodin Faill: Ni po čemu. Da malo promijenimo temu. Je li za duhovni život potrebno držati se određenog načina prehrane?

Śrīla Prabhupāda: Da, čitav proces služi pročišćenju, zato je i prehrana jedna od stavki pročišćenja. Mislim da imate izreku „To si što jedeš“ i to je činjenica. Naša tjelesna građa i stanje uma ovise o tome što jedemo i kako jedemo. Prema tomu, da bismo postali svjesni Kṛṣṇe, śāstre nam preporučuju da jedemo ostatke hrane koju je kušao Kṛṣṇa. Ako bolesnik koji pati od sušice pojede nešto i vi pojedete ostatke njegove hrane, zarazit ćete se. Slično tomu, ako jedete kṛṣṇa-prasādam, zarazit ćete se svjesnošću Kṛṣṇe. Mi ništa ne jedemo izravno. Prvo nudimo hranu Kṛṣṇi, a zatim jedemo. To nam pomaže da napredujemo u svjesnosti Kṛṣṇe.

Gospodin Faill: Jeste li svi vegetarijanci?

Śrīla Prabhupāda: Da, zato što je Kṛṣṇa vegetarijanac. Kṛṣṇa može jesti bilo što jer je Bog, ali u Bhagavad-gīti (9.26) kaže: „Ako mi netko s ljubavlju i posvećenošću ponudi list, cvijet, plod ili vodu, prihvatit ću njegovu ponudu.“ Nikada ne kaže: „Dajte mi mesa i vina.“

Gospodin Faill: Što je s duhanom?

Śrīla Prabhupāda: Duhan je također opojno sredstvo. Već smo opijeni tjelesnim predodžbama, a ako se opijemo još više, onda smo gotovi.

Gospodin Faill: Mislite da meso, alkohol i duhan pojačavaju tjelesnu svijest?

Śrīla Prabhupāda: Da. Pretpostavimo da ste bolesni i da se želite izliječiti. Morate slijediti upute liječnika. Ako vam kaže: „Nemojte jesti ovo; jedite samo ovo“, morate slijediti njegov recept. Slično tomu, mi imamo recept za liječenje od tjelesnih predodžbi: pjevanje Hare Kṛṣṇa, slušanje o Kṛṣṇinim djelima i jedenje kṛṣṇa-prasādama. Liječenje je proces svjesnosti Kṛṣṇe.