Predgovor

Od samog početka znao sam da je Njegova Božanska Milost A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupāda najneobičnija osoba koju sam ikada susreo. Sreli smo se prvi put u ljeto 1966. godine, u New Yorku. Prijatelj me je pozvao na predavanje „starog indijskog svāmīja“, na donjem Manhattan Boweryu. Znatiželjan, otišao sam upoznati svāmīja koji drži predavanja u četvrti skitnica, alkoholičara i propalica. Oprezno sam se penjao stubištem, crnim poput ugljena. Kako sam se uspinjao, zvonak, ritmičan zvuk postajao je sve glasniji i jasniji. Naposljetku sam stigao na četvrti kat, otvorio vrata, i on je bio tamo.

Sjedio je na malom podiju, na drugom kraju duge, tamne sobe, udaljen oko pedeset stopa od mjesta gdje sam stajao. Njegovo lice i odjeća boje šafrana sjajili su se pod slabim svjetlom. Bio je stariji, mogao bi imati šezdesetak godina, pomislio sam. Sjedio je prekriženih nogu, uspravno i dostojanstveno. Obrijane glave, upečatljiva izraza na licu, s crvenkastim naočalama debelih rožnatih okvira, izgledao je poput svećenika koji je veći dio svog života proveo proučavajući spise. Zatvorenih očiju, tiho je pjevao jednostavnu molitvu na sanskrtu, istodobno svirajući mali bubanj. Ponavljajući za njim, malobrojna se publika pridruživala u navratima. Nekolicina je svirala male činele stvarajući zvonke zvukove koje sam maloprije čuo. Očaran, sjeo sam tiho u pozadinu, čekao i pokušavao sudjelovati u pjevanju.

Nakon nekoliko trenutaka svāmī je započeo predavanje na engleskom jeziku, očigledno iz velike knjige na sanskrtu koja je ležala otvorena pred njim. Povremeno je navodio odlomke iz knjige, ali češće ih je znao napamet. Zvuk jezika bio je divan, a svaki navod popraćen pomnim objašnjenjima.

Njegov rječnik, gusto protkan filozofskim pojmovima i izrazima, odavao je učena čovjeka. Njegovo su izlaganje znatno obogaćivali elegantni pokreti ruku i živahni izrazi lica. Tema „Ja nisam ovo tijelo. Ja nisam Indijac... Vi niste Amerikanci... Svi smo mi duhovne duše“ bila je najznačajnija od svih s kojima sam se ikada susreo.

Poslije predavanja netko mi je dao brošuru tiskanu u Indiji. Fotografija je prikazivala kako svāmī uručuje svoje tri knjige indijskom predsjedniku vlade, Lalu Bahaduru Shastriju. U članku ispod fotografije navedene su riječi gospodina Shastrija koji kaže da sve knjižnice indijske vlade trebaju naručiti ove knjige. „Śrī Śrīmad A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupāda čini veliko djelo,“ rekao je predsjednik vlade u drugom malom odlomku, „a njegove su knjige značajan doprinos za spas čovječanstva.“ Kupio sam primjerke knjiga, za koje sam čuo da ih je svāmī donio iz Indije. Pročitavši tekstove s omota, malu brošuru i druge tiskovine, počeo sam shvaćati da sam upravo susreo jednog od najpoštovanijih duhovnih vođa Indije.

Međutim, nisam mogao razumjeti zašto je uglađeni gospodin takvog ugleda od svih mogućih mjesta za stanovanje i držanje predavanja izabrao baš Bowery. Sigurno je obrazovan i vjerojatno rođen u indijskoj aristokratskoj obitelji. Zašto živi u takvoj neimaštini? Što ga je to ovamo dovelo? O tome sam doznao za nekoliko dana prilikom poslijepodnevnog posjeta Śrīla Prabhupādi.

Na moje iznenađenje, Śrīla Prabhupāda (kako sam ga poslije zvao) nije bio prezauzet za razgovor sa mnom. Ustvari, izgledalo je kao da je spreman razgovarati cijeli dan. Srdačan i prijateljski naklonjen, objasnio mi je da je 1959. godine u Indiji prihvatio sannyāsu (red odricanja), stoga mu nije dozvoljeno posjedovati ili zarađivati novac za svoje potrebe. Prije puno godina, završivši studij na sveučilištu u Calcutti, osnovao je obitelj i potom, kao što nalaže drevna vedska kultura, otišao prepustivši obiteljske i poslovne obveze najstarijim sinovima. Nakon što je prihvatio sannyāsu dobio je, uz pomoć dragog obiteljskog prijatelja, besplatnu kartu za Jaladutu, indijski teretni brod parobrodske tvrtke Scindia. U rujnu 1965. godine, noseći samo četrdeset rupija (oko sedam dolara), sanduk knjiga i nešto odjeće, otplovio je iz Bombaja za Boston. Njegov duhovni učitelj, Śrī Śrīmad Bhaktisiddhānta Sarasvatī Ṭhākura, povjerio mu je da engleskim jezikom prenese svijetu vedsko učenje Indije. To ga je potaknulo da sa šezdeset devet godina dođe u Ameriku. Rekao mi je da želi poučiti Amerikance indijskoj glazbi, kuhanju, jezicima i raznim drugim umijećima. Bio sam ugodno iznenađen.

Vidio sam da Śrīla Prabhupāda spava na malom ležaju te da mu odjeća visi na konopcu u stražnjem dijelu sobe, sušeći se na toplini ljetnog poslijepodneva. Sam je prao odjeću i kuhao hranu na dobro osmišljenoj napravi koju je vlastoručno izradio u Indiji. U njoj je na četiri razine istodobno kuhao četiri jela. U drugom dijelu sobe, oko njegova starinskog prijenosnog pisaćeg stroja, ležala je naizgled beskrajna hrpa rukopisa. Doznao sam da je gotovo sve svoje budne sate, dvadeset od dvadeset četiri, provodio tipkajući nastavke triju knjiga koje sam već kupio. Bio je to planirani komplet od šezdeset svezaka zvanih Śrīmad-Bhāgavatam koji je zapravo enciklopedija duhovnog života. Zaželio sam mu sreću u izdavanju, a on me je pozvao na sat sanskrta subotom te na večernja predavanja ponedjeljkom, srijedom i petkom. Prihvativši poziv, zahvalio sam se i otišao diveći se njegovoj nevjerojatnoj odlučnosti.

Nakon nekoliko tjedana, u srpnju 1966., bila mi je čast pomagati Śrīla Prabhupādi pri selidbi u malo ugledniji kraj u Drugoj aveniji. Zajedno s prijateljima zdušno sam se latio posla. Iznajmili smo, u istoj zgradi, prodavaonicu u prizemlju i stan na prvom katu, okrenut prema malom dvorištu. Predavanja i pjevanje nastavili su se, a nakon dva tjedna skup koji je brzo rastao plaćao je najamninu za prodavaonicu (tadašnji hram) i stan. Već je tada Śrīla Prabhupāda uputio svoje sljedbenike da tiskaju i dijele prospekte, a vlasnik tvrtke za proizvodnju ploča pozvao ga je da snimi ploču s mantrom Hare Kṛṣṇa. Prabhupāda je pristao i ploča je bila vrlo uspješna. U svome novom boravištu naučavao je pjevanje, vedsku filozofiju, glazbu, japa-meditaciju, likovnu umjetnost i kuhanje. U početku je sam kuhao – uvijek je poučavao vlastitim primjerom. Rezultat su bila najdivnija vegetarijanska jela koja sam ikada kušao. (Prabhupāda je čak svakoga sam služio!) Obroci su obično sadržavali rižu, jelo od povrća, capātīje (pogačice od neprosijanog brašna) i dāl (juhu od pikantno začinjene leće ili suhoga graška). Kuhao je na pročišćenom maslacu (ghiju) i veliku pozornost poklanjao temperaturi kuhanja. Zajedno sa začinima i drugim pojedinostima, dobiveni okus hrane bio mi je dotad sasvim nepoznat. Mišljenja drugih o hrani zvanoj prasādam (Gospodinova milost) potpuno su se slagala s mojim. Djelatnik u Korpusu mira, stručnjak za kineski jezik, učio je od Śrīla Prabhupāde slikanje u klasičnom indijskom stilu. Bio sam zapanjen visokom kvalitetom njegovih slika.

U filozofskoj raspravi i logici Prabhupāda je bio nepobjediv i neumoran. Znao je odložiti svoje prevođenje zbog razgovora koji su katkad trajali i po osam sati. Ponekad se sedam ili osam ljudi gužvalo u maloj, besprijekorno čistoj sobi u kojoj je radio, jeo i spavao, na spužvastoj prostirci debeloj pet centimetara. Śrīla Prabhupāda stalno je isticao „jednostavno življenje i visoko razmišljanje“, kako je znao reći, pokazujući to vlastitim primjerom. Naglašavao je da je duhovni život znanost koju je moguće dokazati razumom i logikom, a ne stvar osjećaja ili slijepog vjerovanja. Započeo je izdavanje mjesečnog časopisa, a ujesen 1966. godine New York Times objavio je povoljan ilustrirani članak o Śrīla Prabhupādi i njegovim sljedbenicima. Ubrzo su i ljudi s televizije napravili reportažu o njemu.

Śrīla Prabhupāda bio je neodoljiv. Možda zato što sam želio neku dobrobit od joge i pjevanja mantre ili možda zbog čistog divljenja, shvatio sam da želim slijediti svaki njegov korak. Njegovi planovi za širenje svjesnosti Kṛṣṇe bili su smjeli i nepredvidivi, osim činjenice da su uvijek slavno uspijevali. Bio je sedamdesetogodišnjak i stranac u Americi. Došavši praktično bez ičega, ipak je za nekoliko mjeseci sam osnovao pokret! To je bilo zapanjujuće.

Jednoga kolovoškog jutra u hramu u Drugoj Aveniji Prabhupāda nam je rekao: „Danas je dan pojave Gospodina Kṛṣṇe.“ Morali smo postiti dvadeset četiri sata i ostati u hramu. Te su se večeri pojavili neki posjetitelji iz Indije. Jedan od njih, doslovce u suzama, neizmjerno je bio oduševljen time što je pronašao djelić izvorne Indije na drugoj strani svijeta. Nikada, ni u svojim najluđim snovima, nije mogao zamisliti takvo što. Pohvalio je Śrīla Prabhupādu, duboko mu se zahvalio, ostavio prilog i poklonio se pred njegovim stopalima. Svi su bili duboko dirnuti. Śrīla Prabhupāda razgovarao je s njim na hindskom jeziku i, iako ga nisam razumio, primijetio sam da se svakim izrazom i pokretom neposredno obraćao ljudskoj duši.

Nedugo zatim, te iste godine, dok sam boravio u San Franciscu, poslao sam Śrīla Prabhupādi njegovu prvu avionsku kartu i on je doputovao iz New Yorka. Dočekali smo ga na terminalu zračne luke, u poprilično velikoj grupi, pjevajući mantru Hare Kṛṣṇa. Zatim smo ga odvezli na istočnu stranu Golden Gate parka, u novoiznajmljeni stan i hram u prizemlju. Raspored je bio vrlo sličan onome u New Yorku. Prabhupāda je bio u zanosu.

Nakon nekoliko tjedana iz Indije u San Francisco stigla je prva mṛdaṅga (duguljasti glineni bubanj s površinama za sviranje na oba kraja). Otišao sam u Śrīla Prabhupādin stan i obavijestio ga. Širom je otvorio oči i uzbuđenim glasom rekao da brzo siđem i otvorim sanduk. Dizalom sam se spustio u prizemlje i krenuo prema ulaznim vratima kada se Śrīla Prabhupāda pojavio. Toliko je želio vidjeti mṛdaṅgu da je krenuo stubištem i prestigao dizalo. Zamolio nas je da otvorimo sanduk. Pokidavši komad svoje odjeće boje šafrana, omotao je bubanj platnom ostavljajući samo površine za sviranje. Potom je rekao: „Ovo se ne smije nikada skinuti“ i iscrpno nas poučio kako se instrument svira i održava.

Isto tako, u San Franciscu 1967. godine, Śrīla Prabhupāda uveo je Ratha-yātru, festival kola, jednu od svetkovina koje ljudi danas slave diljem svijeta zahvaljujući njemu. Ratha-yātrā se već dvije tisuće godina održava u Jagannātha Purīju, a do 1975. godine tako se omilila stanovnicima San Francisca da je gradonačelnik službeno proglasio Dan Ratha-yātre u San Franciscu.

Krajem 1966. godine Śrīla Prabhupāda počeo je prihvaćati učenike. Na samom početku svima je objasnio da ga ne trebaju smatrati Bogom, već Božjim slugom i kritizirao je samozvane gurue koji učenicima dozvoljavaju da ih obožavaju kao Boga. „Ti su ‚bogovi’ vrlo jeftini“, obično je govorio. Jednog dana na nečije pitanje „Jeste li vi Bog?“ Prabhupāda je odgovorio: „Ne, ja nisam Bog – ja sam Božji sluga.“ Zatim je razmislio na trenutak i nastavio: „Ustvari, ja nisam sluga Boga. Ja pokušavam biti Božji sluga. Biti Božji sluga nije nešto obično.“

Sredinom sedamdesetih Śrīla Prabhupāda drastično je povećao prevođenje i objavljivanje knjiga. Učeni ljudi diljem svijeta obasuli su njegove knjige povoljnim osvrtima, a doslovce sve srednjoškolske ustanove i sveučilišta u Americi prihvatili su ih kao standardnu literaturu. Tijekom svoga osamdesetjednogodišnjeg prebivanja na Zemlji, napisao je osamdesetak knjiga koje su njegovi učenici preveli na četrdeset jezika i podijelili ne manje od pedeset pet milijuna primjeraka. Otvorio je sto osam hramova, inicirao oko deset tisuća učenika i privukao milijune simpatizera. Śrīla Prabhupāda pisao je i prevodio sve do posljednjeg dana svoga života.

Śrīla Prabhupāda nije bio samo još jedan orijentalni učenjak, guru, mistik, učitelj joge ili meditacije. Bio je utjelovljenje čitave kulture koju je potom prenio na zapad. Meni i mnogim drugima bio je netko tko je prvi i jedini istinski brinuo i potpuno žrtvovao svoju udobnost za dobro drugih. Nije imao privatni život, već je živio samo za druge. Mnoge je ljude poučavao duhovnoj znanosti, filozofiji, zdravom razumu, umjetnosti, jezicima, vedskom načinu života – higijeni, ishrani, medicini, pravilnu ponašanju, obiteljskom životu, poljoprivredi, društvenoj organizaciji, školstvu, gospodarstvu i mnogim drugim stvarima. Meni je bio učitelj, otac i najdraži prijatelj.

Osjećam da puno dugujem Śrīla Prabhupādi i da mu se nikada neću moći odužiti. Međutim, barem mogu pokazati svoju zahvalnost tako što ću se pridružiti njegovim sljedbenicima u ispunjavanju njegove najdublje želje, objavljivanju i dijeljenju njegovih knjiga.

„Nikada neću umrijeti,“ rekao je jednom Śrīla Prabhupāda, „vječno ću živjeti u svojim knjigama.“ Napustio je ovaj svijet 14. studenog 1977. godine, ali sigurno će živjeti vječno.

Michael Grant
(Mukunda Goswami)