23

Ljudsko društvo uživa u blagostanju i razvija se zahvaljujući darovima prirode, a ne golemim industrijskim poduzećima. Ta su poduzeća proizvodi bezbožne civilizacije i uzrok propadanja uzvišenih ideala ljudskoga života. Što više razvijamo mučne industrije koje cijede životnu energiju iz živoga bića, to će ljudi biti nemirniji i nezadovoljniji, iako će mali broj njih živjeti raskošno na račun svih ostalih. Darovi prirode kao što su žitarice, povrće, voće, rijeke, brda puna dragulja i minerala te mora puna bisera obnavljaju se po naredbi Svevišnjega. Po Njegovoj želji, priroda ih stvara u izobilju ili ih uskraćuje. Zakoni prirode pružaju čovjeku mogućnost da iskoristi te Božje darove i zahvaljujući njima uživa u blagostanju a da pritom ne bude obuzet duhom iskorištavanja i gospodarenja nad materijalnom prirodom. Što više pokušavamo uživati hirovito iskorištavajući materijalnu prirodu, to se više zaplećemo u posljedice takva djelovanja. Ako imamo dovoljno žitarica, voća, povrća i bilja, zašto bismo održavali klaonice i ubijali jadne životinje? Da bi jeo, čovjek ne mora ubiti životinju. Rijeke natapaju polja i čine ih plodnima te imamo više nego što nam je potrebno. Brda stvaraju minerale, a oceani dragulje. Ako ljudska civilizacija ima dovoljno žitarica, minerala, dragulja, vode i mlijeka, čemu žudnja za užasnim industrijskim poduzećima po cijenu rada nesretnih ljudi? Međutim, svi ovi prirodni darovi ovise o Gospodinovoj milosti. Zato se trebamo pokoravati Njegovim zakonima i posvećenim služenjem dostići savršenstvo ljudskoga života. Sve što Kuntīdevī govori točno je. Ona želi da im Bog podari Svoju milost kako bi se, Njegovom milošću, prirodno blagostanje nastavilo.

Kuntīdevi napominje da žitarica ima u izobilju, da su stabla bogata plodovima, da rijeke neometano teku i da su brda puna minerala, a oceni dragulja, ali ne spominje razvoj industrije i klaonica jer su to besmislice koje su ljudi stvorili kako bi prouzročili nevolje.

Ovisimo li o Božjoj kreaciji, neće biti oskudice, već samo ānande, blaženstva. Božja nas kreacija opskrbljuje s dovoljno žitarica i trave. Žitarice i voće jest ćemo mi, a travu će pasti životinje poput krava. Bikovi će nam pomagati u proizvodnji žitarica i jesti samo malo, zadovoljni s onim što je nama višak. Kada poželimo pojesti kakav plod, skinemo mu koru i damo je nekoj životinji, a ona je zadovoljna s tim. Na taj način, s Kṛṣṇom u središtu, ostvarili bismo potpunu suradnju između drveća, životinja, ljudi i svih živih bića. To je vedska civilizacija, civilizacija svjesna Kṛṣṇe.

Kuntīdevī se moli Gospodinu: „Za ovo blagostanje možemo zahvaliti Tvom pogledu.“ Kad sjedimo u Kṛṣṇinu hramu, On nas pogleda i sve je dobro. Kad iskrene duše pokušavaju postati Kṛṣṇini bhakte, Kṛṣṇa ljubazno dođe pred njih u Svom punom obilju te preleti preko njih Svojim pogledom, a one postanu sretne i lijepe.

Slično tomu, svekolika materijalna kreacija nastaje zahvaljujući Kṛṣṇinu pogledu (sa aikṣata). U Vedama je rečeno da je On uzbudio materiju preletjevši pogledom preko nje. Žena se uzbudi kad dođe u dodir s muškarcem te začne i rodi djecu. Čitava kreacija nastaje na sličan način. Sam Kṛṣṇin pogled uzbudi materiju te ona začne i rodi živa bića. On samim pogledom stvara biljke, drveće, životinje i sva ostala živa bića. Kako je to moguće? Nitko od nas ne može reći: „Moja supruga može začeti ako je samo pogledam.“ Iako je to za nas nemoguće, nije nemoguće za Kṛṣṇu. U Brahma-saṁhiti (5.32) rečeno je: aṅgāni yasya sakalendriya-vṛttimanti. Svaki dio Kṛṣṇina tijela ima sve sposobnosti ostalih dijelova. Mi očima možemo samo gledati, a Kṛṣṇa Svojim pogledom može i začeti. Nema potrebe za spolnim odnosom jer do začeća dolazi Njegovim pogledom.

U Bhagavad-gīti (9.10) Gospodin Kṛṣṇa kaže: mayādhyakṣeṇa prakṛthiḥ sūyate sa-carācaram. „Zahvaljujući Mom nadzoru materijalna priroda rađa sva pokretna i nepokretna bića.“ Riječ akṣa znači oči, a akṣeṇa znači da se sva živa bića rađaju zahvaljujući Gospodinovu pogledu. Postoje dvije vrste živih bića: pokretna bića poput kukaca, životinja i ljudskih bića te nepokretna bića kao što su drveće i biljke. Te se dvije vrste živih bića na sanskrtu nazivaju sthavara-jaṅgama, a obje rađa materijalna priroda.

Naravno, materijalna priroda ne daje život, već tijelo. Živa bića od nje prihvate izvjesnu vrstu tijela, kao što dijete prihvati tijelo od majke. Tijekom deset mjeseci, tijelo djeteta razvija se iz krvi i hranjivih tvari majčina tijela, no dijete je živo biće, a ne materija. Živo je biće našlo utočište u majčinoj utrobi i od nje prima sastojke koji mu trebaju za tijelo. Tako djeluje priroda. Majka ne mora znati kako iz njezina tijela nastaje drugo tijelo, ali kad se malo tijelo dovoljno razvije, dijete se rađa.

Nije živo biće ono koje se rađa. U vezi s tim, u Bhagavad-gīti (2.20) rečeno je: na jāyate mriyate vā. Živo se biće ne rađa niti umire. Ono što se ne rađa, ne umire; smrt je namijenjena onomu što je stvoreno, dok nestvoreno ne poznaje smrt. Gītā kaže: na jāyate mriyate vā kadācit. Riječ kadācit znači „ikada“. Živo se biće nikada ne rađa. Iako vidimo da se dijete rodilo, to nije uistinu tako. Nityaḥ śāśvato ’yaṁ purāṇaḥ. Živo je biće vječno (śāśvata), uvijek postoji i vrlo je staro (purāṇa). Na hanyate hanyamāne śarīre: nemojte misliti da će živo biće nestati nestankom tijela, ono će i dalje postojati.

Jedan me je prijatelj znanstvenik upitao: „Čime dokazujete vječnost?“ Kṛṣṇa kaže: na hanyate hanyamāne śārīre. „Kad se ubije tijelo, ne ubije se duša.“ Ova je izjava sama po sebi dokaz. Ta se vrsta dokaza naziva śruti, dokaz koji je utvrđen na temelju onoga što se čulo putem učeničkoga slijeda koji potječe od Svevišnjega. Prva vrsta dokaza jest ona koja se temelji na logici (nyāya-prasthāna). Znanje možemo steći pomoću logike, argumenata i filozofskoga istraživanja. Druga je vrsta dokaza śruti, ono što utvrđujemo slušanjem mjerodavnih autoriteta. Treća je vrsta dokaza smṛti, ono što se temelji na izjavama izvedenima iz śrutija. Bhagavad-gītā i Purāṇe su smṛti, Upaniṣade su śruti, a Vedānta je nyāya. Śruti-prasthāna, dokaz iz śrutija, osobito je važan.

Proces stjecanja znanja neposrednim opažanjem, pratyakṣom, bezvrijedan je jer su sva naša osjetila nesavršena. Primjerice, svaki dan vidimo Sunce koje nam izgleda poput maloga diska, promjera tridesetak centimetara, ali zapravo je stotinu puta veće od Zemlje. Kakva je onda vrijednost neposrednog opažanja očima? Imamo mnoga osjetila kroz koja možemo stjecati znanje (oči, uši, nos...), no ona su nesavršena, kao i znanje koje pomoću njih stječemo. Budući da znanstvenici pokušavaju shvatiti stvari pomoću svojih nesavršenih osjetila, njihovi su zaključci uvijek nesavršeni. Svarūpa Dāmodara, moj učenik znanstvenik, upitao je jednoga kolegu koji tvrdi da život nastaje iz materije: „Ako ti dam kemijske sastojke iz kojih nastaje život, bi li ga mogao stvoriti?“ Znanstvenik je odgovorio: „To ne bih znao.“ Takvo je znanje nesavršeno. Ako ne znate, vaše je znanje nesavršeno. Zašto ste onda postali učitelj? To je varanje. Mi smatramo da trebamo učiti od savršenoga ako i sami želimo takvima postati.

Kṛṣṇa je savršen, stoga znanje primamo od Njega. Kṛṣṇa kaže: na hanyate hanyamāne śarīre. „Duša ne umre kad umre tijelo.“ Zato je ovo razumijevanje, prema kojemu je duša vječna, savršeno.

Kuntīdevī kaže: ime jana-padāḥ svṛddhāḥ supakvauṣadhi-vīrudhaḥ. „Žitarica ima u izobilju, stabla su puna plodova, rijeke teku, brda su puna minerala, a ocean bogatstva.“ Što nam još treba? Školjke stvaraju bisere – ljudi su se nekoć ukrašavali biserima, dragim kamenjem, svilom, zlatom i srebrom. Gdje je danas sve to? Danas, kad je civilizacija napredovala, umjesto zlatnog nakita, bisera i dragulja sve te lijepe djevojke nose samo plastične narukvice. Kakva je onda korist od industrije i klaonica?

Po Božjem uređenju, čovjek ima dovoljno žitarica, mlijeka, voća i povrća te bistru riječnu vodu. Međutim, putujući Europom, vidio sam da su sve rijeke onečišćene. Za Njemačku i Francusku vrijedi isto što i za Rusiju i Ameriku. Priroda je vodu u oceanu napravila kristalno bistrom. Ona se prenosi u rijeke, samo bez soli, kako bismo je mogli koristiti. To je način na koji djeluje priroda, odnosno Kṛṣṇa. Čemu onda graditi ogromne vodovode za opskrbu vodom?

Priroda nam je već dala sve. Želimo li se obogatiti, možemo sakupljati bisere. Nije potrebno otvoriti veliku tvornicu za proizvodnju automobila. Takvim smo industrijskim razvojem prouzročili samo nevolje. Trebamo samo ovisiti o Kṛṣṇi i Njegovoj milosti jer Njegov pogled (tava vīkṣitaiḥ) sve dovodi u red. Ako jednostavno preklinjemo za Kṛṣṇin pogled, neće biti ni govora o oskudici. Sve će biti potpuno. Stoga je osnovna zamisao pokreta za svjesnost Kṛṣṇe ovisnost o darovima prirode i Kṛṣṇinoj milosti.

Ljudi kažu da broj stanovnika raste, pa to pokušavaju spriječiti na umjetan način. Čemu to? Ptice i pčele ne koriste se kontracepcijskim sredstvima i njihov se broj povećava, ali zar oskudijevaju u hrani? Jesmo li ikada vidjeli da ptice i životinje ugibaju zbog nestašice hrane? Možda u gradu jesmo, ali ne često. Odemo li u prašumu, vidjet ćemo da su svi slonovi, lavovi, tigrovi i ostale životinje vrlo krupne i snažne. Tko ih opskrbljuje hranom? Jedne su vegetarijanci, a druge nisu, ali nikom ne nedostaje hrane.

Naravno, po uređenju prirode, tigar, koji nije vegetarijanac, ne jede svaki dan. Uostalom, tko će stati pred njega da mu bude hrana? Tko će mu reći: „Gospodine, ja sam filantrop i došao sam da vam budem hrana, uzmite moje tijelo.“ Nitko. Zato tigar teško pronalazi hranu. Čim krene u lov, slijedi ga jedna životinja čije glasanje zvuči kao „fajo, fajo“ kojim upozorava druge životinje: „Tigar je krenuo u lov!“ Priroda otežava tigru lov, ali Kṛṣṇa ga ipak opskrbljuje hranom. Za otprilike sedam dana, dobit će priliku da ulovi neku životinju. Budući da svježu hranu ne dobiva svaki dan, strvinu će čuvati u nekom grmu i jesti malo po malo. Tigar je vrlo snažan, zato ljudi žele biti poput lava ili tigra, što nije osobito pametno jer kad bismo doista bili poput tigra, ne bismo jeli svaki dan, već bismo hranu morali tražiti s velikom mukom. No onaj tko postane vegetarijanac, svaki dan dobiva hranu. Hrana za vegetarijance dostupna je svuda.

Danas u svakom gradu postoje klaonice, ali znači li to da one mogu osigurati dovoljno mesa kako bismo živjeli samo na njemu? Ne, nema toliko mesa. Čak i mesojedi uz svoje odreske moraju jesti žitarice, voće i povrće, a ipak, radi svakodnevnog mesnog odreska ubijaju toliko jadnih životinja. Kako je to grešno! Kad ljudi čine takva grešna djela, kako mogu biti sretni? Ne bi smjeli ubijati na taj način, a to čine i zato su nesretni. Ako postanemo svjesni Kṛṣṇe i jednostavno ovisimo o Njegovu pogledu (tava vīkṣitaiḥ), Kṛṣṇa će nas opskrbiti svime i neće biti oskudice.

Ponekad naizgled vlada oskudica, a s druge strane svjedočimo tolikoj proizvodnji žitarica i voća da ih ljudi ne mogu sve pojesti. To ovisi o Kṛṣṇinu pogledu. Ako Kṛṣṇa želi, proizvest će ogromne količine žitarica, voća i povrća, ali ako ograniči opskrbu, kakva je korist od mesa? Ja mogu pojesti vas ili vi mene, ali to neće riješiti problem.

Da bismo stekli pravi mir i spokoj te dovoljno mlijeka, vode i svega što nam je potrebno, samo trebamo ovisiti o Kṛṣṇi. Bhaktivinoda Ṭhākura nas poučava: mārabi rākhabi – yo icchā tohārā. „Dragi moj Gospodine, predajem Ti se i ovisim o Tebi. Ubij me ili me zaštiti, kako te volja.“ Kṛṣṇa uzvraća: „Da. Sarva-dharmān parityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja. Samo se predaj jedino Meni.“ On ne kaže: „Da, ovisi o Meni, ali i o svojim klaonicama i tvornicama“, već kaže: „Ovisi samo o Meni. Ahaṁ tvāṁ sarva-pāpebhyo mokṣayiṣyāmi: oslobodit ću te svih posljedica grijeha.“

Budući da smo godinama živjeli bez svjesnosti Kṛṣṇe, naš je život bio samo grešan. No Kṛṣṇa nas uvjerava da će On, čim Mu se predamo, odmah izravnati sve račune i okončati sve naše grešne djelatnosti kako bismo mogli otpočeti novi život. Zato prilikom inicijacije kažemo učenicima: „Sada je dug podmiren. Nemoj više grešno djelovati.“

Kṛṣṇino sveto ime može poništiti grijehe, ali ne smijemo misliti da zato možemo malo zgriješiti i potom to poništiti pjevanjem Hare Kṛṣṇa. To je najveća uvreda (nāmno balād yasya hi pāpa-buddiḥ). Pripadnici nekih vjeroispovijesti odu u crkvu i ispovijede grijehe, ali nakon toga ih ponovno čine. Kakva je onda korist od njihove ispovijedi? Netko se može ispovjediti: „Gospodine moj, iz neznanja sam počinio ovaj grijeh“, ali ne smije planirati: „Griješit ću, a potom otići u crkvu i ispovijediti se pa će mi grijesi biti oprošteni tako da mogu započeti novo poglavlje grešnoga života.“ Drugim riječima, ne smijemo svjesno pjevati mantru Hare Kṛṣṇa kako bismo poništili grijehe te ih potom ponovno činili. Trebamo biti jako oprezni. Prije inicijacije, osoba obećava da se neće upuštati u nedopušteni seks, opijati se, kockati i jesti meso, stoga se treba strogo pridržavati tih zavjeta. Tako će ostati čista. Ako na taj način održava čistoću i uvijek posvećeno služi, život će joj biti uspješan i neće ni u čemu oskudijevati.