DRUGO POGLAVLJE

„Rodio sam se u najgušćoj tmini neznanja, a moj guru, duhovni učitelj, otvorio mi je oči bakljom znanja. Odajem mu svoje ponizno poštovanje.“

Riječ ajñāna znači „neznanje“ ili „tama“. Kad bi se sva svjetla u ovoj sobi odjednom ugasila, ne bismo mogli reći gdje sjedimo mi, a gdje drugi. Tako bi nastala zbrka. Slično tomu, svi se mi nalazimo u tami materijalnog svijeta, svijeta tamasa. Tamas ili timira znači „tama“. Ovaj je svijet taman, zato mu je potrebna svjetlost Sunca ili Mjeseca. Međutim, iznad ove tame postoji drugi, duhovni svijet. Taj svijet opisao je Śrī Kṛṣṇa u Bhagavad-gīti (15.6):

„Moje prebivalište ne obasjavaju ni Sunce, ni Mjesec, ni elektricitet. Onaj tko ga dostigne, nikada se više ne vraća u materijalni svijet.“

Dužnost je gurua da svoga učenika izvede iz tame na svjetlo. Danas svatko pati zbog neznanja. Na primjer, ljudi obolijevaju zbog neznanja. Ako netko ne zna pravila higijene, neće znati čime se može zaraziti. Zbog neznanja se zarazimo i obolimo. Kriminalac može reći: „Nisam poznavao zakon“, ali mu neće biti oprošteno ako počini zločin. Neznanje nije isprika. Dijete će dodirnuti vatru ne znajući da će ga vatra opeći. Vatra ne misli: „Ovo je dijete i ne zna da ću ga opeći.“ Ne, nema opravdanja. Kao što postoje državni zakoni, tako postoje strogi zakoni prirode. Ti će zakoni djelovati čak i ako ne znamo za njih. Ako iz neznanja počinimo grešku, moramo patiti. To je zakon. Prekršimo li zakon države ili zakon prirode, jednako se izlažemo opasnosti da patimo.

Dužnost je gurua pobrinuti se da nijedno ljudsko biće ne pati u materijalnom svijetu. Nitko ne može tvrditi da ne pati. To nije moguće. U materijalnom svijetu postoje tri vrste patnje: adhyātmika, adhibhautika i adhidaivika. To su bijede koje potječu od materijalnog tijela i uma, od drugih živih bića i od prirodnih sila. Bol nam može zadavati um ili druga živa bića, mravi, komarci ili muhe, ili možemo patiti zbog djelovanja viših sila. Može zavladati suša, nastati poplava, može nam biti prevruće ili prehladno. Tako priroda nameće razne vrste bijeda. U materijalnom svijetu postoje tri vrste bijeda i svatko pati od jedne, dvije ili sve tri. Nitko ne može reći da je potpuno oslobođen patnje.

Možemo se stoga zapitati zašto živo biće pati. Odgovor glasi: iz neznanja. Ono ne misli: „Pogrešno postupam i grešan sam, zbog toga patim.“ Zato je prva dužnost gurua izbaviti učenika iz ovog neznanja. Djecu šaljemo u školu kako bismo ih spasili od patnje. Ako ne dobiju naobrazbu, bojimo se da će u budućnosti patiti. Guru vidi da je patnja posljedica neznanja koje se uspoređuje s tamom. Kako netko tko je u tami može biti spašen? Svjetlošću. Guru uzima baklju znanja, iznosi je pred živo biće obavijeno tamom, a znanje oslobađa živo biće patnje koju uzrokuje tama neznanja.

Netko se može zapitati je li guru apsolutno potreban? Vede nas obavještavaju da jest:

Vede nam nalažu da potražimo gurua, pravoga gurua, a ne bilo kojeg. Guru je jedan jer pripada učeničkom slijedu. Učenje koje su Vyāsadeva i Kṛṣṇa naučavali prije pet tisuća godina naučava se dandanas. Nema razlike između ta dva učenja. Iako se mnogo tisuća ācārya pojavilo i iščeznulo, poruka je ista. Ne postoje dva prava gurua jer pravi guru ne govori drukčije od svojih prethodnika. Neki duhovni učitelji kažu: „Po mom mišljenju trebaš tako postupiti“, ali to nije guru. Takvi su tobožnji gurui obični nitkovi. Pravi guru ima samo jedno mišljenje, mišljenje koje su iznijeli Kṛṣṇa, Vyāsadeva, Nārada, Arjuna, Śrī Caitanya Mahāprabhu i Gosvāmīji. Prije pet tisuća godina Gospodin Śrī Kṛṣṇa izgovorio je Bhagavad-gītu, a Vyāsadeva ju je zapisao. Śrīla Vyāsadeva nije rekao: „To je moje mišljenje.“ Napisao je: śrī bhagavān uvāca, „Svevišnja Božanska Osoba reče.“ Sve što je Vyāsadeva napisao prvobitno je izgovorila Svevišnja Božanska Osoba. Śrīla Vyāsadeva nije iznio vlastito mišljenje.

Stoga je Śrīla Vyāsadeva guru. On Kṛṣṇine riječi ne tumači na pogrešan način, nego ih prenosi onako kako su izgovorene. Ako šaljemo brzojav, osoba koja isporučuje brzojav ne treba ga ispravljati ili mu nešto dodavati. Jednostavno ga predaje. To je dužnost gurua. Guru može biti ova ili ona osoba, ali poruka je ista. Zato se kaže da je guru jedan.

U učeničkom slijedu ponavljaju se iste pouke. U Bhagavad-gīti (9.34) Śrī Kṛṣṇa kaže:

„Uvijek misli na Mene, postani Moj bhakta, odavaj Mi poštovanje i obožavaj Me. Tako potpuno svjestan Mene, sigurno ćeš doći Meni.“ Te iste upute ponovili su svi ācārye kao što su Rāmānujācārya, Madhvācārya i Caitanya Mahāprabhu. Šestorica Gosvāmīja prenijeli su istu poruku, a mi jednostavno idemo njihovim stopama. Ništa ne mijenjamo. Ne tumačimo Kṛṣṇine riječi izjavljujući: „Po mome mišljenju, bojno polje Kurukṣetra simbolizira ljudsko tijelo.“ Takva tumačenja izlažu nitkovi. U svijetu ima puno nitkovskih gurua koji iznose vlastito mišljenje, ali mi možemo izazvati bilo kojeg nitkova. Nitkovski guru može reći: „Ja sam Bog“ ili „Svi smo mi Bog“. To je u redu, ali provjerimo u rječniku što znači riječ Bog. U većini rječnika naći ćemo da se riječ Bog odnosi na Vrhovno Biće. Stoga možemo zapitati takvog gurua: „Jesi li ti Vrhovno Biće?“ Ako to ne može shvatiti, trebamo potražiti značenje riječi vrhovno. Svaki će nas rječnik obavijestiti da vrhovno znači „najveći autoritet“. Tada ga možemo upitati: „Jesi li ti najveći autoritet?“ Nitkovski guru, iako se proglašava Bogom, ne može odgovoriti na to pitanje. Bog je Vrhovno Biće i najviši autoritet. Nitko Mu nije ravan niti je itko veći od Njega. Ipak, ima puno guru-bogova, puno nitkova koji tvrde da su Svevišnji. Ti nam nitkovi ne mogu pomoći da izađemo iz tmine materijalnog postojanja. Ne mogu osvijetliti našu tamu bakljom duhovnog znanja.

Vjerodostojan guru jednostavno će predstaviti ono što vrhovni guru, Bog, kaže u vjerodostojnim spisima. Guru ne smije mijenjati poruku učeničkog slijeda.

Moramo shvatiti da Apsolutnu Istinu ne možemo naći istraživanjem. Sam Caitanya Mahāprabhu rekao je: „Moj Guru Mahārāja, moj duhovni učitelj, smatrao Me je velikom budalom.“ Onaj tko ostane velika budala pred svojim guruom i sam je guru, ali ako tvrdi: „Ja sam tako napredan da mogu bolje govoriti od moga gurua“, onda je običan nitkov. Śrī Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (4.2):

„Ova vrhunska znanost prenosi se učeničkim slijedom i sveti su je kraljevi shvatili na taj način. Tijekom vremena, slijed se prekinuo, zato se čini da je ta znanost u svom izvornom obliku izgubljena.“

Prihvaćanje gurua nije puka moda. Guru je potreban onome tko ozbiljno želi shvatiti duhovni život. Guru je prijeko potreban jer učenik mora ozbiljno shvatiti duhovni život, Boga, pravilno djelovanje i svoj odnos s Bogom. Čim to ozbiljno poželimo shvatiti, potreban nam je guru. Ne bismo trebali prići guruu samo zato što je to trenutačno moderno. Moramo biti spremni predati se jer bez predavanja ne možemo ništa naučiti. Priđemo li guruu samo da bismo ga izazvali, nećemo ništa naučiti. Moramo prihvatiti gurua na isti način na koji je Arjuna prihvatio svoga gurua, samoga Śrī Kṛṣṇu:

„Sada sam zbunjen, ne znam što mi je dužnost, a zbog slabosti izgubio sam svu sabranost. U ovom Te stanju molim, reci mi što je najbolje za mene. Sada sam Tvoj učenik i duša predana Tebi. Molim Te, pouči me.“ (Bhagavad-gītā 2.7)

To je proces prihvaćanja gurua. Guru je predstavnik Kṛṣṇe i prethodnih ācārya. Kṛṣṇa kaže da su svi ācārye njegovi predstavnici. Zato guruu trebamo ukazati jednako poštovanje kao Bogu. Viśvanātha Cakravartī Ṭhākura piše u svojoj molitvi upućenoj duhovnom učitelju: yasya prasādād bhagavat-prasādaḥ, „milošću duhovnog učitelja osoba prima Kṛṣṇin blagoslov.“ Predajom vjerodostojnom guruu, predajemo se Bogu. Bog prihvaća našu predanost guruu.

U Bhagavad-gīti (18.66) Kṛṣṇa nalaže:

„Napusti sve vrste religija i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih posljedica grijeha. Ne boj se.“ Netko može reći: „Gdje je Kṛṣṇa? Predat ću se Njemu.“ Međutim, prvo se trebamo predati Kṛṣṇinu predstavniku, a potom Kṛṣṇi. To je proces. Zato je rečeno: sākṣād-dharitvena samasta-śāstraiḥ, guru je jednak Bogu. Kad odajemo poštovanje guruu, odajemo poštovanje Bogu. U nastojanju da postanemo svjesni Boga, trebamo naučiti da štujemo Boga posredstvom Božjeg predstavnika. U svim je śāstrama objašnjeno da je guru jednak Bogu, ali guru nikad ne kaže: „Ja sam Bog.“ Učenik je dužan odati poštovanje guruu kao što odaje poštovanje Bogu, ali guru nikad ne misli: „Učenici mi ukazuju jednako poštovanje kao Bogu, zato sam postao Bog.“ Čim to pomisli postaje pas, a ne Bog. Viśvanātha Cakravartī kaže: kintu prabhor yaḥ priya eva tasya. Gurua se štuje kao Boga jer je Njegov najpovjerljiviji sluga. Bog je uvijek Bog, a guru je uvijek guru. Po pravilima oslovljavanja, Bog je obožavani Bog, a guru je Bog obožavatelj (sevaka-bhagavān). Zato se guru oslovljava imenom prabhupāda. Riječ prabhu znači „Gospodin“, a pāda znači „položaj“. Stoga prabhupāda znači „onaj tko je prihvatio Gospodinov položaj“. Smisao je isti kao u stihu sākṣād-dharitvena samasta śāstraiḥ.

Guru nam je potreban samo ako ozbiljno želimo shvatiti znanost o Bogu. Ne bismo trebali imati gurua samo iz mode. Onaj tko je prihvatio gurua govori inteligentno. Nikada ne govori gluposti. To je znak da je prihvatio vjerodostojna gurua. Duhovnom učitelju trebamo odavati poštovanje, ali trebamo zapamtiti i kako trebamo izvršiti njegove naredbe. U Bhagavad-gīti (4.34) sam Śrī Kṛṣṇa poučava nas kako pronaći gurua i prići mu:

„Samo pokušaj otkriti istinu prilazeći duhovnom učitelju. Ponizno mu postavljaj pitanja i služi ga. Samospoznata ti duša može prenijeti znanje jer je vidjela istinu.“ Prvi je postupak predavanje. Trebamo pronaći uzvišenu osobu i predati joj se. Śāstre nam nalažu da pažljivo proučimo gurua prije nego što ga prihvatimo. Ne bismo ga trebali prihvatiti naglo, fanatično. To je veoma opasno. Guru također treba proučiti kandidata koji želi postati njegov učenik kako bi utvrdio je li ovaj spreman. Na taj se način uspostavlja odnos između gurua i učenika. Sve je tu, ali moramo ozbiljno prihvatiti proces. Onda se možemo obučavati kako bismo postali vjerodostojan učenik. Prvo moramo naći vjerodostojna gurua, uspostaviti svoj odnos s njim i djelovati u skladu s tim. Naš će život tada biti uspješan jer guru može prosvijetliti iskrena učenika koji je u tami.

Svatko se rađa kao nitkov i budala. Ako se rađamo učeni, zašto bismo išli u školu? Da se ne obrazujemo, bili bismo poput životinja. Životinja može reći da knjige nisu potrebne i da je postala guru, ali ako ne proučavamo vjerodostojne knjige o znanosti i filozofiji, kako ćemo se obrazovati? Nitkovski gurui pokušavaju to izbjeći. Moramo shvatiti da smo svi rođeni kao nitkovi i budale i da se moramo prosvijetliti. Da bismo usavršili svoje živote, moramo učiti, a ako to ne učinimo, očekuje nas poraz. Što je taj poraz? Borba za opstanak. Pokušavamo poboljšati standard života, zauzeti viši položaj, i radi toga teško radimo, ali ne znamo što taj viši položaj jest.

Koji god položaj imali u ovome materijalnom svijetu, morat ćemo ga napustiti. Bilo da smo u dobrom položaju ili lošem, ovdje svakako ne možemo ostati. Možemo zarađivati milijune dolara i misliti: „Sada se nalazim u dobrom položaju“, ali mala dizenterija ili kolera izbacit će nas iz kolosijeka. Ako banka propadne, gotovo je s našim položajem. U ovom materijalnom svijetu nema dobrog položaja. On je samo farsa. Oni koji u materijalnom svijetu pokušavaju zauzeti bolji položaj naposljetku će biti poraženi jer ovdje nema boljeg položaja. U Bhagavad-gīti (14.26) opisano je što je bolji položaj:

„Onaj tko se potpuno zaokupi posvećenim služenjem i ni u kojim okolnostima ne pada odmah transcendira guṇe materijalne prirode te dostiže razinu Brahmana.“

Uči li nas ijedna grana znanosti kako ćemo postati besmrtni? Da, možemo postati besmrtni, ali ne u materijalnom smislu. Ovo nećemo naučiti na takozvanim sveučilištima. Međutim, vedski spisi sadržavaju znanje zahvaljujući kojem možemo postati besmrtni. Besmrtnost je naš bolji položaj. Nema više rođenja, smrti, starosti i bolesti. Prema tomu, guru preuzima veliku odgovornost. Mora voditi učenika i osposobiti ga za savršen položaj, besmrtnost. Guru mora biti u stanju odvesti svoga učenika kući, Bogu.

Reporter: Vaša milosti, čini se da ljudi danas, više nego ikada, tragaju za nekom vrstom duhovnog života. Možete li mi reći što je razlog tomu?

Śrīla Prabhupāda: Želja za duhovnim životom apsolutno je prirodna. Mi smo duhovne duše, zato ne možemo biti sretni u materijalnom okruženju. Izvadite li ribu iz vode, neće biti sretna na kopnu. Slično tomu, bez duhovne osviještenosti, ne možemo biti sretni. Ljudi danas tragaju za znanstvenim napretkom i gospodarskim razvojem, ali nisu sretni jer to nisu pravi ciljevi života. Mnogi mladi ljudi to uviđaju i odbacujući materijalistički način života, pokušavaju naći duhovni život. To je prava potraga. Svjesnost Kṛṣṇe pravi je cilj života. Ako se ne posvetite svjesnosti Kṛṣṇe, ne možete biti sretni. To je činjenica. Zato pozivamo svakoga da prouči i shvati ovaj veliki pokret.

Reporter: Iskreno, zabrinut sam što se nakon dolaska jednoga indijskog jogija u Veliku Britaniju, koji je bio prvi „guru“ za kojeg je većina ljudi ikada čula, iznenada, niotkud, pojavilo puno „gurua“. Katkada mi se čini da nisu svi vjerodostojni kao što bi trebali biti. Možda bi trebalo upozoriti ljude koji se misle posvetiti duhovnom životu da ne prihvaćaju gurua dok se ne uvjere da je pravi?

Śrīla Prabhupāda: Da. Naravno, lijepo je tražiti gurua, ali ako želite jeftina gurua ili želite biti prevareni, naći ćete mnogo prevarantskih gurua. Ako ste iskreni, naći ćete iskrenoga gurua. Ljudi žele sve dobiti jeftino, zato ih varaju. Zahtijevamo od svojih učenika da se suzdržavaju od nedopuštenog seksa, jedenja mesa, kockanja i uzimanja opojnih sredstava. Ljudi misle da je to jako teško ili mučno. Sviđa im se ako netko kaže: „Možeš činiti sve ludosti koje ti se sviđaju, samo uzmi moju mantru.“ Oni žele biti prevareni, zato dolaze prevaranti. Nitko se ne želi podvrgnuti nikakvoj disciplini. Ljudski je život namijenjen za askezu, a budući da nitko nije spreman za to, dolaze prevaranti i kažu: „Nema discipline. Činite što želite, samo mi platite. Dat ću vam mantru, a vi ćete za šest mjeseci postati Bog.“ Sve se to zbiva. Ako želite biti prevareni na taj način, prevaranti će doći.

Reporter: Što je s osobom koja iskreno želi naći duhovni život, ali se namjeri na pogrešnoga gurua?

Śrīla Prabhupāda: Ako želite steći uobičajenu naobrazbu, morate tomu posvetiti puno vremena, rada i razumijevanja. Slično tomu, ako se želite posvetiti duhovnom životu, morate postati ozbiljni. Kako netko može postati Bog za šest mjeseci, samo zahvaljujući čudesnim mantrama? Zašto ljudi žele takvo što? To znači da žele biti prevareni.

Reporter: Kako osoba može utvrditi ima li pravoga gurua?

Śrīla Prabhupāda: Može li netko od mojih učenika odgovoriti na ovo pitanje?

Učenik: Sjećam se da te je John Lennon jednom upitao: „Kako mogu znati tko je pravi guru?“, a ti si odgovorio: „Samo pronađi onoga tko je najviše odan Kṛṣṇi. On je pravi.“

Śrīla Prabhupāda: Da, pravi je guru Božji predstavnik te govori samo o Bogu i ni o čemu drugom. Pravoga gurua ne zanima materijalistički život. Njega zanima Bog i samo Bog. To je jedna od kvalifikacija pravoga gurua: brahma-niṣṭham, zaokupljen je Apsolutnom Istinom. U Muṇḍaka Upaniṣadi rečeno je: śrotriyaṁ brahma-niṣṭham. „Pravi je guru dobro upućen u spise i vedsko znanje te potpuno ovisi o Brahmanu.“ On treba znati što je Brahman (duh) i kako se osoba može utemeljiti u Brahmanu. To je izloženo u vedskim spisima. Kao što sam već rekao, pravi je guru Božji predstavnik. On zastupa Svevišnjega Gospodina kao što potkralj zastupa kralja. Pravi guru neće ništa izmisliti. Sve što govori u skladu je sa spisima i prethodnim ācāryama. Neće vam dati mantru i reći da ćete postati Bog za šest mjeseci. To nije posao gurua. Njegova je dužnost svakoga navesti da postane Božji bhakta. To je suština dužnosti pravoga gurua. Uistinu, on nema druge dužnosti. Svakome koga vidi kaže: „Molim vas, postanite svjesni Boga.“ Ako na neki način propovijeda uime Boga i pokušava potaknuti svakoga da postane Božji bhakta, onda je vjerodostojan guru.

Reporter: Što je s kršćanskim svećenikom?

Śrīla Prabhupāda: Kršćanski, muslimanski, hinduistički, svejedno je. Ako govori u ime Boga, on je guru. Uzmimo, na primjer, Isusa Krista. On je pozivao ljude da pokušaju voljeti Boga. Guru može biti bilo tko, i hinduist i musliman i kršćanin, ako navodi ljude da vole Boga. To je pravo mjerilo. Guru nikad ne kaže: „Ja sam Bog ili poučit ću vas kako da postanete Bog.“ Pravi guru kaže: „Ja sam Božji sluga i poučit ću vas kako da i vi postanete Božji sluga.“ Nije važno kako je guru odjeven. Śrī Caitanya Mahāprabhu rekao je: „Duhovni je učitelj svatko tko može prenijeti znanje o Kṛṣṇi.“ Pravi duhovni učitelj jednostavno pokušava navesti ljude da postanu Kṛṣṇini, Božji bhakte. On nema druge dužnosti.

Reporter: Ali loši gurui…

Śrīla Prabhupāda: Što je „loš“ guru?

Reporter: Loš guru želi samo novac ili slavu.

Śrīla Prabhupāda: Ako je loš, kako može biti guru? [Smijeh.] Kako željezo može postati zlato? Ustvari, guru ne može biti loš jer onaj tko je loš ne može biti guru. Ne možete reći „loš guru“. To je proturječje. Pokušajte shvatiti tko je pravi guru. Pravi guru govori samo o Bogu, to je sve. To je definicija pravoga gurua. Ako govori besmislice, nije guru. Guru ne može biti loš. Nema ni govora o lošem guruu kao što nema ni govora o crvenom ili bijelom guruu. Guru znači pravi guru. Trebamo znati da pravi guru govori samo o Bogu i pokušava navesti ljude da postanu Gospodinovi bhakte. Ako to čini, onda je pravi.

Reporter: Kad bih želio primiti inicijaciju u vašem društvu, što bih trebao učiniti?

Śrīla Prabhupāda: Prije svega, morali biste se odreći nedopuštenog seksa.

Reporter: Podrazumijeva li to sav spolni život? Što je nedopušteni seks?

Śrīla Prabhupāda: Nedopušteni seks jest seks izvan braka. Životinje se upuštaju u seks bez ograničenja, ali u ljudskom društvu postoje ograničenja. U svakoj zemlji i svakoj religiji postoji sustav ograničenja spolnoga života. Osim toga, morali biste se odreći svih opojnih sredstava kao što su alkohol, cigarete, čaj, marihuana, svega što ima opojan učinak.

Reporter: Čega još?

Śrīla Prabhupāda: Morali biste se odreći mesa, jaja, ribe i kockanja. Ne odreknete li se ove četiri grešne djelatnosti, ne možete primiti inicijaciju.

Reporter: Koliko sljedbenika imate u svijetu?

Śrīla Prabhupāda: Kad je u pitanju nešto vrijedno, sljedbenici su vrlo rijetki. Kad se radi o bezvrijednim stvarima, sljedbenici su brojni. Ipak, imamo preko pet tisuća iniciranih učenika.

Reporter: Povećava li se stalno pokret za svjesnost Kṛṣṇe?

Śrīla Prabhupāda: Da, povećava se, ali polako jer imamo puno ograničenja. Ljudi ne vole ograničenja.

Reporter: Gdje imate najviše sljedbenika?

Śrīla Prabhupāda: U Sjedinjenim Državama, Europi, Južnoj Americi i Australiji. Naravno, u Indiji milijuni ljudi njeguju svjesnost Kṛṣṇe.

Reporter: Možete li mi reći što je cilj vašeg pokreta?

Śrīla Prabhupāda: Pokret za svjesnost Kṛṣṇe ima za cilj probuditi u čovjeku njegovu izvornu svijest. Naša je svijest trenutačno ograničena imenovanjima. Netko misli „ja sam Englez“, a netko „ja sam Amerikanac“. Ustvari, mi ne pripadamo ni jednom od tih imenovanja. Svi smo mi sastavni djelići Boga. To je naš pravi identitet. Postanu li svi svjesni toga, svi problemi u svijetu bit će riješeni. Tada ćemo spoznati da smo svi jednaki, da smo duhovne duše iste kakvoće. Ista kakvoća duhovne duše prisutna je u svakome, iako nam se čini da imamo različitu odjeću. To je objašnjeno u Bhagavad-gīti.

Svjesnost Kṛṣṇe proces je pročišćenja (sarvopādhi-vinirmuktam) namijenjen oslobađanju ljudi od svih imenovanja (tat-aratvena nirmalam). Kada se naša svijest pročisti od svih imenovanja, sve što činimo našim pročišćenim osjetilima čini nas savršenim, a naposljetku dostižemo idealno savršenstvo ljudskoga života. Svjesnost Kṛṣṇe vrlo je jednostavan proces. Ne moramo postati veliki filozof, znanstvenik ili bilo što drugo. Trebamo samo pjevati i mantrati Gospodinovo sveto ime s razumijevanjem da su Njegova osobnost, Njegovo ime i Njegove odlike apsolutni.

Svjesnost Kṛṣṇe velika je znanost. Na žalost, na sveučilištima ne postoje odsjeci za tu znanost. Zato pozivamo sve ozbiljne ljude koje zanima dobrobit ljudskog društva da shvate ovaj veliki pokret i, po mogućnosti, sudjeluju u njemu i surađuju s nama. Problemi svijeta bit će riješeni. To je rečeno i u Bhagavad-gīti, najznačajnijoj i najvjerodostojnijoj knjizi o duhovnom znanju. Mnogi od vas čuli su za Bhagavad-gītu. Naš se pokret temelji na njoj i odobravaju ga svi veliki ācārye u Indiji. Rāmānujācārya, Madhvācārya, Gospodin Caitanya i mnogi drugi. Vi ste predstavnici tiska, zato vas molim da za dobrobit čitava ljudskog društva što bolje shvatite ovaj pokret.

Reporter: Mislite li da je vaš pokret jedini način na koji možemo spoznati Boga?

Śrīla Prabhupāda: Da.

Reporter: Kako možete biti tako uvjereni u to?

Śrīla Prabhupāda: Na temelju izjava autoriteta i Boga, Kṛṣṇe. Kṛṣṇa kaže:

„Napusti sve vrste religija i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih posljedica grijeha. Ne boj se.“ (Bhagavad-gītā 18.66)

Reporter: Znači li „predavanje“ da bismo trebali napustiti svoju obitelj?

Śrīla Prabhupāda: Ne.

Reporter: Pretpostavimo da trebam primiti inicijaciju. Zar vam se ne bih trebao pridružiti i živjeti u hramu?

Śrīla Prabhupāda: Nije prijeko potrebno.

Reporter: Mogu ostati kod kuće?

Śrīla Prabhupāda: O, da.

Reporter: Što je s poslom? Moram li napustiti svoj posao?

Śrīla Prabhupāda: Ne, morali biste se samo odreći svojih loših navika i mantrati Hare Kṛṣṇa na brojanici, to je sve.

Reporter: Moram li davati novčane priloge?

Śrīla Prabhupāda: Ne, to je dobrovoljno. Ako možete dati, to je u redu. Ako ne možete, nije važno. Mi ne ovisimo o nečijim novčanim prilozima, nego o Kṛṣṇi.

Reporter: Zar uopće ne bih morao davati novac?

Śrīla Prabhupāda: Ne.

Reporter: Je li to jedna od glavnih razlika između pravoga i lažnoga gurua?

Śrīla Prabhupāda: Da, pravi guru nije trgovac. On je Božji predstavnik. Sve što Bog kaže, guru ponavlja, a u protivnom uopće ne govori.

Reporter: Očekujete li od pravoga gurua da putuje u Rolls Royceu i odsjeda u apartmanu prvorazrednog hotela?

Śrīla Prabhupāda: Ponekad nam ljudi nude sobu u prvorazrednom hotelu, ali mi uglavnom boravimo u našim hramovima. Imamo oko stotinu hramova diljem svijeta, stoga ne moramo boraviti u hotelima.

Reporter: Nisam vas želio optužiti. Samo sam htio reći kako smatram da je vaše upozorenje opravdano. Mnogi se ljudi žele posvetiti duhovnom životu, ali puno je onih koji pritom žele zaraditi na „guru-poduzetništvu“.

Śrīla Prabhupāda: Imate li dojam da duhovni život podrazumijeva dobrovoljno prihvaćanje siromaštva?

Reporter: Pa, ne znam.

Śrīla Prabhupāda: Siromah može biti materijalist, a bogataš duhovno napredan. Duhovni život ne ovisi o siromaštvu ili bogatstvu. Duhovni je život transcendentalan. Uzmimo, na primjer, Arjunu. Arjuna je bio član kraljevske obitelji, ali je ipak bio čisti Božji bhakta. U Bhagavad-gīti (4.2) Śrī Kṛṣṇa kaže: evaṁ paramparā-prāptaṁ imaṁ rājarṣayo viduḥ, „Ova vrhunska znanost prenosi se učeničkim slijedom i sveti su je kraljevi shvatili na taj način.“ U prošlosti, svi su sveti kraljevi bili upućeni u duhovnu znanost, stoga duhovni život ne ovisi o nečijem materijalnom položaju. Bez obzira na materijalno stanje u kojem se nalazi, bilo da je kralj bilo da je siromah, čovjek može shvatiti duhovni život. Ljudi obično ne znaju što je duhovni život te nas nepotrebno kritiziraju. Kad bih vas upitao što je duhovni život, što biste odgovorili?

Reporter: Nisam siguran.

Śrīla Prabhupāda: Iako ne znate što je duhovni život, reći ćete „to je ovo“ ili „to je ono“. Međutim, prvo trebate znati što je duhovni život. Duhovni život počinje sa spoznajom da vi niste vaše tijelo. To je pravi početak duhovnog života. Uviđajući razliku između vašeg jastva i vašeg tijela, spoznajete da ste duhovna duša (ahaṁ brahmāsmi).

Reporter: Mislite li da to znanje treba biti dio svačije naobrazbe?

Śrīla Prabhupāda: Da. Ljude prvo treba poučiti tko su. Jesu li tijelo ili nešto drugo? To je početak izobrazbe. Danas se svatko uči misliti da je tijelo. Ako netko slučajno dobije američko tijelo, misli „ja sam Amerikanac“. To je kao da mislite „ja sam crvena košulja“ samo zato što nosite crvenu košulju. Vi niste crvena košulja, već ljudsko biće. Slično tomu, tijelo je košulja ili kaput koji prekriva pravu osobu, duhovnu dušu. Ako prepoznajemo sebe samo po svojoj tjelesnoj košulji ili kaputu, s duhovnog smo stanovišta neuki.

Reporter: Mislite li da takvu naobrazbu treba uvesti u škole?

Śrīla Prabhupāda: Da. U škole, na fakultete i sveučilišta. Postoji opsežna literatura o toj temi, ogromna riznica znanja. Ustvari, potrebno je samo da vođe društva pristupe i shvate ovaj pokret.

Reporter: Jesu li vam ikad prišli ljudi koji su prije imali lažnoga gurua?

Śrīla Prabhupāda: Da, mnogi.

Reporter: Jesu li lažni gurui na bilo koji način upropastili njihov duhovni život?

Śrīla Prabhupāda: Ne, iskreno su tražili nešto duhovno i to je bila njihova kvalifikacija. Bog se nalazi u svačijem srcu i čim Ga netko iskreno traži, pomaže mu da nađe pravoga gurua.

Reporter: Jesu li ikada pravi gurui poput vas pokušali spriječiti lažne gurue, izložiti ih pritisku kako bi ih, takoreći, izbacili iz posla?

Śrīla Prabhupāda: Ne, to nije moja namjera. Započeo sam svoj pokret jednostavno pjevajući Hare Kṛṣṇa. U New Yorku sam pjevao na mjestu poznatom kao Tompkins Square Park i uskoro su mi ljudi počeli prilaziti. Na taj se način pokret za svjesnost Kṛṣṇe postupno razvio. Mnogi su ga prihvatili, a mnogi nisu. Sretni su ga ljudi prihvatili.

Reporter: Zar vam se ne čini da su ljudi sumnjičavi zbog iskustava s lažnim guruima? Ako odete kod zubara koji je nadriliječnik i on vam slomi zub, možda ćete oklijevati da odete drugom zubaru.

Śrīla Prabhupāda: Da. Prirodno, ako su vas prevarili, bit ćete sumnjičavi. Ali ako su vas jednom prevarili, to ne znači da će vas stalno varati. Trebate pronaći nekoga tko je iskren. Da biste pristupili svjesnosti Kṛṣṇe, morate biti ili iznimno sretni ili upućeni u ovu znanost. Iz Bhagavad-gīte doznajemo da su iskreni tragatelji vrlo rijetki: manuṣyāṇāṁ sahasreṣu kaścid yatati siddhaye. Od mnogo milijuna ljudi, samo jednoga može zanimati duhovni život. Ljude obično zanima hrana, spavanje, razmnožavanje i branjenje. Stoga kako možemo očekivati mnogo sljedbenika? Nije teško primijetiti da ljude više ne zanima duhovnost, a gotovo sve one koje zanima varaju tobožnji spiritualisti. Ne možete suditi o pokretu samo po broju sljedbenika. Ako je osoba iskrena, pokret je uspješan. Nije u pitanju kvantiteta, nego kvaliteta.

Reporter: Pitao sam se što mislite koliko su ljudi zaveli lažni gurui?

Śrīla Prabhupāda: Gotovo svakoga. [Smijeh.] Nema smisla brojati. Svakoga.

Reporter: To bi značilo na tisuće ljudi, zar ne?

Śrīla Prabhupāda: Milijune. Milijuni su prevareni jer to žele. Bog je sveznajuć. Može shvatiti vaše želje. On je u vašem srcu i ako želite da vas netko prevari, Bog vam šalje prevaranta.

Reporter: Može li svatko dostići savršenstvo o kojem ste već govorili?

Śrīla Prabhupāda: U sekundi. Svatko može dostići savršenstvo u sekundi, pod uvjetom da želi. Teškoća leži u tome što nitko ne želi. U Bhagavad-gīti (18.66) Kṛṣṇa kaže: sarva-dharmān parityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja, „samo se predaj Meni.“ Ali tko će se predati Bogu? Svatko kaže: „Zašto bih se predao Bogu? Bit ću neovisan.“ Ako se jednostavno predate, to je stvar trenutka. To je sve, ali nitko ne želi i to je problem.

Reporter: Kad kažete da puno ljudi želi da ih netko vara, mislite li da ljudi žele nastaviti sa svojim svjetovnim zadovoljstvima i istodobno dostići duhovni život, pjevajući mantru ili držeći cvijet? Je li to ono što želite reći?

Śrīla Prabhupāda: Da. To je kao kad bolesnik misli: „Zadržat ću svoje bolesne navike i istodobno ozdraviti.“ To je proturječje. Prvi je preduvjet da se osoba obrazuje u duhovnom životu. Duhovni život nije nešto što se može shvatiti razgovorom od nekoliko minuta. Postoji puno filozofskih i teoloških knjiga, ali ljude to ne zanima. To je problem. Na primjer, Śrīmad-Bhāgavatam vrlo je opsežno djelo i pokušate li čitati tu knjigu, danima možete proučavati samo jedan red da biste ga shvatili. Bhāgavatam opisuje Boga, Apsolutnu Istinu, ali ljude to ne zanima. Ako se tko slučajno imalo zanima za duhovni život, želi nešto trenutačno i jeftino, zato ga prevaranti obmanjuju. Ustvari, ljudski je život namijenjen za askezu i pokore. To je put vedske civilizacije. U vedsko vrijeme dječake su obučavali kao brahmacārīje. Nikakav oblik spolnog uživanja im nije bio dopušten do njihove dvadeset pete godine. Gdje je sada ta naobrazba? Brahmacārī je učenik koji živi u potpunom celibatu i izvršava guruove naredbe u guru-kuli (školi duhovnog učitelja). Danas djeca od samog početka u osnovnim i srednjim školama uče o seksu. Dvanaestogodišnji i trinaestogodišnji dječaci i djevojčice imaju seks. Kako će onda živjeti na duhovan način? Duhovni život podrazumijeva dragovoljno prihvaćanje askeze radi spoznaje Boga. Zbog toga od naših iniciranih učenika zahtijevamo da se odreknu nedopuštenog seksa, mesa, kockanja i uzimanja opojnih sredstava. Bez ovih ograničenja, nijedna „jogička meditacija“ ili takozvana duhovna disciplina neće biti vjerodostojna. To je samo poslovni ugovor između prevaranata i prevarenih.

Reporter: Puno vam hvala.

Śrīla Prabhupāda: Hare Kṛṣṇa.

„U razotkrivenim spisima rečeno je da duhovnog učitelja trebamo obožavati kao Svevišnju Božansku Osobu i tu naredbu izvršavaju Gospodinovi čisti bhakte. Duhovni je učitelj Gospodinov najpovjerljiviji sluga, zato ponizno odajmo svoje poštovanje lotosolikim stopalima našega duhovnog učitelja.“

Gospodo, uime članova bombajskog ogranka Gauḍīya Maṭha, dopustite mi da vam svima poželim dobrodošlicu jer ste nam se večeras ljubazno pridružili kako bismo zajedno odali poštovanje lotosolikim stopalima učitelja svijeta, Ācāryadeve, osnivača ove Gauḍīya misije i predsjedavajućeg ācārye Śrī Śrī Viśva-vaiṣṇava Rāja-sabhe, moga vječnog božanskog učitelja Paramahaṁse Parivrājakācārye Śrī Śrīmad Bhaktisiddhānte Sarasvatīja Gosvāmīja Mahārāje.

Prije šezdeset dvije godine, na ovaj povoljan dan, Ācāryadeva se pojavio na poziv Ṭhākure Bhaktivinode u Śrī-kṣetri Jagannātha-dhāmi u Purīju.

Gospodo, odavanje poštovanja Ācāryadevi, kao što imamo priliku večeras, nije izraz sektaštva jer kada govorimo o osnovnom načelu gurudeve ili ācāryadeve, govorimo o načelu od univerzalnog značaja. Razlika između moga gurua, vašega gurua ili gurua neke druge osobe uopće nije upitna. Postoji samo jedan guru koji se pojavljuje u bezbroj oblika kako bi poučio vas, mene i sve ostale.

Iz vjerodostojnih spisa doznajemo da guru, ācāryadeva, prenosi poruku apsolutnog svijeta, transcendentalnog prebivališta Apsolutne Osobe, u kojem sve, bez iznimke, služi Apsolutnu Istinu. Toliko smo puta čuli izreku mahājano yena gataḥ sa panthāḥ („Kročite putem kojim je prošao prethodni ācārya“), ali jedva da smo pokušali shvatiti pravi smisao ove śloke. Ako pomno proučimo ovu izreku, shvatit ćemo da je mahājana jedan i da je kraljevski put u transcendentalni svijet jedan. U Muṇḍaka Upaniṣadi rečeno je:

„Da bi naučila transcendentalnu nauku, osoba mora prići vjerodostojnu duhovnom učitelju u učeničkom slijedu, koji je utemeljen u Apsolutnoj Istini.“

Tako nam ova strofa nalaže da priđemo guruu kako bismo primili transcendentalno znanje. Ako je Apsolutna Istina jedna, u čemu se po našem mišljenju svi slažu, ne mogu postojati dva gurua. Ācāryadeva zbog kojeg smo se večeras okupili, kako bismo mu ponizno ukazali počast, nije guru neke sektaške ustanove niti jedan od brojnih izlagača istine koji zastupaju različita mišljenja. Naprotiv, on je Jagad-guru, guru svih nas. Jedina je razlika što mu se jedni pokoravaju svim srcem dok mu se drugi ne pokoravaju izravno.

U Śrīmad-Bhāgavatamu (11.17.27) rečeno je:

„Blaženi Gospodin reče: ‚Osoba treba znati da je duhovni učitelj jednak Meni. Nitko ne bi trebao zavidjeti duhovnom učitelju niti ga smatrati običnim čovjekom jer je duhovni učitelj predstavnik svih polubogova.’“ To znači da se ācārya ne razlikuje od samog Boga. On nema nikakve veze sa svjetovnim zbivanjima. Ne dolazi ovdje da bi se umiješao u djelatnosti zadovoljavanja privremenih potreba, već da bi izbavio pale, uvjetovane duše, odnosno bića koja su došla u materijalni svijet kako bi uživala u djelatnostima uma i pet organa osjetilnog opažanja. Pojavljuje se pred nama da bi nam razotkrio svjetlo Veda i blagoslovio nas potpunom slobodom, za kojom bismo trebali čeznuti na svakom koraku našeg životnog puta.

Bog je na početku izložio transcendentalno znanje Veda Brahmi, stvoritelju ovog svemira. Brahmā je prenio znanje Nāradi, Nārada Vyāsadevi, a Vyāsadeva Madhvi. Tako se u učeničkom slijedu transcendentalno znanje prenosilo ovim procesom s učitelja na učenika, sve dok nije stiglo do Gospodina Gaurāṅge, Śrī Kṛṣṇe Caitanye, koji se predstavljao kao učenik i sljedbenik Śrī Īśvare Purīja. Sadašnji Ācāryadeva predstavnik je učeničkog slijeda u desetom pokoljenju od Śrī Rūpe Gosvāmīja, izvornog predstavnika Gospodina Caitanye, koji je propovijedao ovu transcendentalnu tradiciju u njezinoj punoći. Znanje koje primamo od našega Gurudeve ne razlikuje se od znanja koje su izložili sam Bog i niz ācārya u Brahminu učeničkom slijedu. Slavimo ovaj povoljan dan kao Śrī Vyāsa-pūjā-tithi jer je Ācārya živi predstavnik Vyāsadeve, božanskog sastavljača Veda, Purāṇa, Bhagavad-gīte, Mahābhārate i Śrīmad-Bhāgavatama.

Onaj tko svojim nesavršenim osjetilnim opažanjem tumači božanski zvuk, śabda-brahmu, ne može biti pravi duhovni učitelj jer će bez valjane disciplinske izobrazbe pod vodstvom vjerodostojna ācārye sigurno odstupiti od mišljenja Vyāsadeve (kao što to čine māyāvādīji). Śrīla Vyāsadeva izvorni je autoritet za vedsku objavu, zato se takav beznačajan tumač ne može prihvatiti kao guru ili ācārya bez obzira na njegov uspjeh u svjetovnoj naobrazbi. U Padma Purāṇi rečeno je:

„Ako te ne inicira vjerodostojan duhovni učitelj u učeničkom slijedu, mantra koju si primio neće djelovati.“

S druge strane, razotkriveno znanje iz Veda zacijelo će prosvijetliti onoga tko primi transcendentalno znanje slušajući vjerodostojna učitelja u učeničkom slijedu i tko iskreno poštuje pravog ācāryu. Međutim, to znanje zauvijek ostaje nedostupno spoznajnom pristupu empiričara. U Śvetāśvatara Upaniṣadi (6.23) rečeno je:

„Samo velikim dušama koje imaju bezuvjetnu vjeru u Gospodina i duhovnog učitelja samim se tim razotkriva sav smisao vedskog znanja.“

Gospodo, naše je znanje tako oskudno, osjetila su nam tako nesavršena, a izvori znanja tako ograničeni. O apsolutnom carstvu nećemo naučiti baš ništa ako se ne predamo lotosolikim stopalima Śrī Vyāsadeve ili njegova vjerodostojna predstavnika. Svakog nas trena obmanjuje znanje koje se temelji na našem izravnom opažanju. Sve je to tvorevina ili izmišljotina uma koji nas stalno vara, mijenja se i treperi. Ograničenim, izvrnutim metodama opažanja i eksperimentiranja ne možemo ništa doznati o transcendentalnom carstvu, ali možemo svi željno slušati transcendentalni zvuk koji iz tog svijeta u ovaj prenosi neokaljani medij, Śrī Gurudeva ili Śrī Vyāsadeva. Zato se, gospodo, danas trebamo predati stopalima predstavnika Śrī Vyāsadeve kako bismo riješili sve naše nesuglasice uzrokovane našim nepokornim stavom. U Śrī Gīti (4.34) rečeno je:

„Samo priđi mudrom i vjerodostojnom duhovnom učitelju. Predaj mu se i pokušaj ga shvatiti postavljajući mu pitanja i služeći ga. Mudar duhovni učitelj prosvijetit će te transcendentalnim znanjem jer je već spoznao Apsolutnu Istinu.“

Da bismo primili transcendentalno znanje, moramo se potpuno predati pravom ācāryi u duhu gorljiva raspitivanja i služenja. Samo služenjem Apsoluta pod vodstvom ācārye možemo usvojiti transcendentalno znanje. Današnji susret na kojem nudimo naše skromne službe i izraze poštovanja stopalima Ācāryadeve blagoslovit će nas sposobnošću usvajanja transcendentalnog znanja koje on tako ljubazno prenosi svima bez razlike.

Gospodo, svi smo mi manje ili više ponosni na našu nekadašnju indijsku civilizaciju, ali ne poznajemo pravu prirodu te civilizacije. Ne bismo se trebali ponositi našom nekadašnjom svjetovnom civilizacijom koja je danas tisuću puta naprednija nego u davnoj prošlosti. Kaže se da prolazimo kroz doba tame, Kali-yugu, ali što je ta tama? Tama ne može biti uzrokovana nazadnošću u svjetovnom znanju jer ga danas imamo više nego prije. Ako ga nemamo mi sami, onda ga naši susjedi imaju u izobilju. Stoga moramo zaključiti da tama sadašnjeg doba nije uzrokovana materijalnom nazadnošću, nego zanemarivanjem duhovnog razvoja koji je osnovna potreba ljudskog života i mjerilo prvorazredne civilizacije. Bacanje bombi iz aviona nije pokazatelj napredovanja civilizacije u odnosu na primitivni, necivilizirani običaj bacanja kamenih gromada s vrha brda na glave neprijatelja. Usavršavanje umijeća ubijanja naših susjeda strojnicama i otrovnim plinovima zacijelo nije napredak u odnosu na primitivni barbarizam, ponosan na umijeće ubijanja lukovima i strijelama. Izgleda da nam ni nadgradnja bolesne sebičnosti nije donijela ništa bolje od intelektualnog animalizma. Prava ljudska civilizacija potpuno se razlikuje od svih tih slučajeva, zato u Kaṭha Upaniṣadi (1.3.14) nalazimo nedvosmislen poziv:

„Molim vas, probudite se i pokušajte shvatiti blagodat koju sada imate u ljudskom obliku života. Put duhovne spoznaje vrlo je težak; oštar je kao oštrica brijača. To je mišljenje učenih transcendentalista.“

Prema tomu, dok su se drugi još uvijek nalazili u maternici povijesnog zaborava, indijski su mudraci osmislili drukčiju civilizaciju koja im je omogućila spoznaju vlastite osobnosti. Otkrili su da nismo materijalna bića, već duhovni, vječni, neuništivi sluge Apsoluta. Unatoč prigovoru savjesti, mi smo se ipak odlučili potpuno poistovjetiti sa sadašnjim materijalnim postojanjem. U skladu s neumoljivim zakonom rođenja i smrti, kao i popratnim bolestima i tjeskobama, naše su se patnje umnožile. Te patnje ne može ublažiti nikakvo materijalno zadovoljstvo jer su materija i duh potpuno oprečni elementi. To je kao kad biste kakvu vodenu životinju izvukli iz vode na kopno i pružili joj sve užitke koji su ondje dostupni. Nećete je spasiti od samrtnih patnji sve dok je ne izvadite iz njoj strane životne sredine. Duh i materija potpuno su oprečni. Svi smo mi duhovna bića, stoga uplitanjem u svjetovna zbivanja nećemo naći savršenu sreću koja je naše prirođeno pravo. Uživat ćemo u savršenoj sreći samo ako se vratimo svome prirodnom, duhovnom postojanju. To je jasna poruka naše drevne indijske civilizacije, poruka Gīte, Veda, Purāṇa i svih vjerodostojnih ācārya, uključujući našega sadašnjeg Ācāryadevu, u slijedu Gospodina Caitanye.

Gospodo, ako još nismo njegovom milošću blagoslovljeni savršenim razumijevanjem uzvišene poruke našeg Ācāryadeve Oṁ Viṣṇupāda Paramahaṁse Parivrājakācārye Śrī Śrīmad Bhaktisiddhānte Sarasvatīja Gosvāmīja Mahārāje, moramo priznati da smo zacijelo spoznali da je božanska poruka s njegovih svetih usana upravo ono što je potrebno čovječanstvu koje pati. Svi bismo ga trebali pažljivo saslušati. Poslušamo li transcendentalni zvuk bez nepotrebna protivljenja, sigurno će biti milostiv prema nama. Ācāryina je poruka namijenjena tomu da nas vrati našem izvornom domu, Bogu. Zato mi dopustite da ponovim kako ga trebamo strpljivo slušati, slijediti ga dokle nam to uvjerenja dopuštaju i odavati poštovanje njegovim lotosolikim stopalima jer nas oslobađa naše bezuzročne bezvoljnosti da služimo Apsolutu i svim dušama.

Iz Gīte doznajemo da ātmā, duša, nije ubijena čak ni kada je tijelo ubijeno. Uvijek je ista, uvijek nova i svježa. Vatra je ne može spaliti, voda rastopiti, zrak isušiti, a mač ubiti. Uvijek je postojeća i vječna. To je potvrđeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (10.84.13):

„Onaj tko smatra ovu tjelesnu vreću sačinjenu od tri elementa [žuči, sluzi i zraka] svojim jastvom, koga privlači blizak odnos sa ženom i djecom, tko smatra svoju zemlju vrijednom obožavanja, tko se kupa u vodama na svetištima, ali nikada ne koristi priliku za druženje s onima koji su doista učeni, nije bolji od magarca ili krave.“

Na žalost, zanemarivši svoju pravu udobnost i poistovjetivši se s materijalnim kavezom, u današnje smo vrijeme svi postali budale. Usredotočili smo svu svoju energiju na besmisleno održavanje materijalnog kaveza radi njega samog potpuno zanemarivši zarobljenu dušu u njemu. Kavez je nije namijenjen tomu da pomogne ptici niti je ptica stvorena za dobro kaveza, zato dobro razmislimo o tome. Sve su naše djelatnosti sada usmjerene na održavanje kaveza. U najboljem slučaju, pokušavamo nahraniti um umjetnošću i književnošću, ali ne znamo da je i um materijalan iako je po ustrojstvu suptilniji. To je rečeno u Gīti (7.4):

„Zemlja, vatra, voda, zrak, nebo, inteligencija, um i ego Moje su odvojene energije.“

Nismo se gotovo uopće potrudili da nahranimo dušu koja se razlikuje od tijela i uma, zato činimo samoubojstvo u pravom smislu te riječi. Budući da nas poruka Ācāryadeve upozorava da odustanemo od toga nedjela, odajmo poštovanje njegovim lotosolikim stopalima zbog neokaljane ljubaznosti i milosti koju nam je podario.

Gospodo, nemojte ni na trenutak pomisliti da moj Gurudeva želi potpuno spriječiti razvoj suvremene civilizacije. To je nemoguće, no naučimo od njega kako izvući najveću korist iz loše sklopljena posla i shvatimo važnost ovoga ljudskog života koji je pogodan za razvoj istinske svijesti do krajnjih granica. Ne smijemo propustiti tu priliku, iskoristimo ovaj rijetki ljudski život na najbolji mogući način. U Śrīmad-Bhāgavatamu (11.9.29) rečeno je:

„Ljudski se oblik života dostiže nakon mnogo, mnogo rođenja. Iako nije trajan, može pružiti najvišu dobrobit. Zato razuman i pametan čovjek treba odmah pokušati ispuniti svoju misiju i steći najveću dobrobit prije nego što dođe smrt. Treba izbjegavati zadovoljavanje osjetila koje je dostupno u svim okolnostima.“

Nemojmo zloupotrijebiti ovaj ljudski život u uzaludnoj potrazi za materijalnim užitcima, odnosno jedenjem, spavanjem, strahovanjem i osjetilnim djelatnostima. Poruku Ācāryadeve zorno prikazuju sljedeće riječi Śrī Rūpe Gosvāmīja (Bhakti-rasāmṛta-sindhu 1.2.255–256):

„Osoba je potpuno utemeljena u redu odricanja ako živi u skladu sa svjesnošću Kṛṣṇe. Ne smije se vezati za zadovoljavanje osjetila i treba prihvatiti samo ono što je prijeko potrebno za održavanje tijela. S druge strane, onaj tko se odriče stvari koje se mogu upotrijebiti za služenje Kṛṣṇi, pod izlikom da su takve stvari materijalne, nije dosljedan u odricanju.“

Smisao ovih śloka spoznat ćemo jedino potpunim razvijanjem razumnoga dijela našeg bića, a ne jačanjem naših životinjskih svojstava. Sjedeći do stopala Ācāryadeve, pokušajmo shvatiti iz ovoga transcendentalnog izvora znanja što smo mi, što je ovaj svemir, što je Bog i kakav odnos imamo s Njim. Poruka Gospodina Caitanye poruka je svijeta živih namijenjena živim bićima. Gospodin Caitanya nije mario za to da unaprijedi ovaj smrtni svijet koji se prikladno naziva Martyaloka, svijet u kojem je svima suđeno da umru. Pojavio se pred nama prije četiristo pedeset godina kako bi nas obavijestio o transcendentalnom svemiru u kojem je sve vječno i namijenjeno služenju Apsolutu. Međutim, u posljednje vrijeme neki bezobzirni ljudi pogrešno predstavljaju Gospodina Caitanyu, a Njegovu najuzvišeniju filozofiju pogrešno tumače kao kult najnižih slojeva društva. Drago nam je što večeras možemo objaviti da nas je naš Ācāryadeva svojom uobičajenom ljubaznošću spasio od ove užasne vrste degradacije. Zato sa svom poniznošću odajemo poštovanje njegovim lotosolikim stopalima.

Gospodo, u današnje vrijeme kulturno (ili nekulturno) društvo Svevišnjem Gospodinu manijakalno pripisuje samo neosobna svojstva i obezvređuje Ga tvrdeći da nema osjetila, oblik, djelatnosti, glavu, noge i užitke. Zbog nedostatka pravilna vodstva i istinskog uvida u duhovnu stvarnost, takve izjave pružaju zadovoljstvo suvremenim učenjacima. Svi ti empiričari razmišljaju na sličan način: sve ono što pruža zadovoljstvo treba prisvojiti samo ljudsko društvo ili određeni sloj ljudi, a neosobni Bog treba samo ispunjavati njihove hirovite želje. Sretni smo da smo oslobođeni ove užasne bolesti milošću Njegove Božanske Milosti Paramahaṁse Parivrājakācārye Bhaktisiddhānte Sarasvatīja Gosvāmīja Mahārāje. On nam je otvorio oči. On je naš vječni otac, naš vječni učitelj i naš vječni vođa. Stoga odajmo poštovanje njegovim lotosolikim stopalima na ovaj povoljan dan.

Gospodo, iako smo poput djece neupućeni u znanje o Transcendenciji, Njegova Božanska Milost, moj Gurudeva, zapalio je u nama malenu vatru kako bi raspršio nepobjedivu tamu empirijskog znanja. Sada smo tako sigurni da nas nikakva filozofska obrazloženja empirijske škole ne mogu odvratiti od naše vječne ovisnosti o lotosolikim stopalima Njegove Božanske Milosti. Osim toga, spremni smo izazvati najizobraženije učenjake koji pripadaju školi māyāvāde te im dokazati da sama Božanska Osoba i Njezine transcendentalne zabave u Goloki čine najuzvišeniju poruku Veda. Chāndogya Upaniṣad (8.13.1) to jasno nagovještava:

„Da bih primio Kṛṣṇinu milost, predajem se Njegovoj energiji (Rādhi), a da bih primio milost Njegove energije, predajem se Kṛṣṇi.“ U Ṛg Vedi [1.22.20] također je rečeno:

„Lotosolika stopala Gospodina Viṣṇua krajnji su cilj svih polubogova. Gospodinova lotosolika stopala blistaju poput Sunca na nebu.“

Zornu istinu koja je tako jasno objašnjena u Gīti, središnjem učenju Veda, ne razumiju niti naslućuju najmoćniji filozofi empirijskih škola. Tu leži tajna Śrī Vyāsa-pūje. Kada meditiramo na transcendentalne zabave Apsolutnog Boga, ponosni smo što osjećamo da smo Njegovi vječni sluge pa se radujemo i veselo plešemo. Sva slava mom božanskom učitelju jer je neprekidnom bujicom svoje milosti potaknuo u nama taj tijek vječnog postojanja. Odajmo poštovanje njegovim lotosolikim stopalima.

Gospodo, da se pred nama nije pojavio kako bi nas izbavio iz ropstva ove grube svjetovne iluzije, sigurno bismo životima i stoljećima ostali u tami beznadnog zatočeništva. Da se nije pojavio pred nama, ne bismo mogli shvatiti vječnu istinu o uzvišenom učenju Gospodina Caitanye. Da se nije pojavio pred nama, ne bismo mogli shvatiti značaj prve śloke Brahma-saṁhite:

„Kṛṣṇa, koji je poznat kao Govinda, Vrhovni je Bog. Tijelo mu je vječno, blaženo i duhovno. Porijeklo je svega. Nema drugog izvora i prvobitni je uzrok svih uzroka.“

Osobno, nemam nade u bilo kakvu priliku za neposredno služenje u milijune idućih života, ali uvjeren sam da ću jednog dana biti izbavljen iz mulja iluzije u koji sam sada tako duboko potonuo. Stoga mi dopustite da sa svom ozbiljnošću iznesem pred lotosolika stopala moga božanskog učitelja sljedeću molbu: Neka ispaštam sudbinu koja mi je dodijeljena zbog mojih prošlih nedjela, ali neka budem obdaren sjećanjem da nisam ništa drugo do sićušni sluga Svemoćnog Apsolutnog Boga, što sam spoznao nepopustljivom milošću moga božanskog učitelja. Zato mi dopustite da sa svom poniznošću odam poštovanje njegovim lotosolikim stopalima.