PRVO POGLAVLJE

Cilj ovoga vrlo važnog pokreta za svjesnost Kṛṣṇe jest spašavanje ljudskoga društva od duhovne smrti. U današnje vrijeme ljudsko društvo zavode vođe koji su slijepi, ne znaju ništa o cilju ljudskoga života – samospoznaji i ponovnu uspostavljanju našega zaboravljenog odnosa sa Svevišnjom Božanskom Osobom. To je ono što im nedostaje. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe pokušava prosvijetliti ljudsko društvo znanjem o ovoj vrlo važnoj temi.

Prema vedskoj civilizaciji, savršenstvo života leži u spoznaji našeg odnosa s Kṛṣṇom, Bogom. Iz Bhagavad-gīte, koju svi autoriteti transcendentalne znanosti smatraju osnovom sveg vedskog znanja, doznajemo da su ne samo ljudska već i sva druga živa bića sastavni djelići Boga. Djelići su namijenjeni služenju cjeline kao što su noge, ruke, prsti i uši namijenjeni služenju cijeloga tijela. Naša je dužnost, kao Božjih sastavnih djelića, da Ga služimo.

Ustvari, mi uvijek nekoga služimo, svoju obitelj, zemlju ili društvo. Ako nemamo koga služiti, ponekad nabavimo mačku ili psa ljubimca i služimo njih. Sve to dokazuje da smo po prirodi stvoreni za služenje. Ipak, iako služimo najbolje što možemo, nismo zadovoljni, kao ni osoba koju služimo. Na materijalnoj razini, svatko je nezadovoljan. Razlog je tomu nepravilno usmjereno služenje. Na primjer, ako želimo služiti stablo, moramo zalijevati korijen. Mala je korist od zalijevanja lišća, grana i grančica. Ako služimo Svevišnjega Gospodina, samim tim zadovoljit ćemo sve Njegove sastavne djeliće. Zato služenjem Svevišnje Božanske Osobe ispunjavamo svrhu svih dobrotvornih djelatnosti te služimo društvo, obitelj i narod.

Svako ljudsko biće dužno je shvatiti svoj prirodni odnos s Bogom i djelovati u skladu s njim. Ako to učini, njegov je život uspješan. Međutim, katkada izazovno tvrdimo da nema Boga, da smo mi Bog ili da nas nije briga za Boga, ali taj nas izazivački stav neće spasiti. Bog postoji i možemo Ga vidjeti u svakom trenutku. Ako za života odbijamo vidjeti Boga, pojavit će se pred nama kao okrutna smrt. Ako ne želimo vidjeti Boga u jednom obliku, vidjet ćemo Ga u drugom. Svevišnja Božanska Osoba posjeduje različite oblike jer je izvorni korijen čitava kozmičkog očitovanja. U izvjesnom smislu, ne možemo Ga izbjeći.

Pokret za svjesnost Kṛṣṇe nije ni slijepi religijski fanatizam ni revolt nekog skorojevića. Naprotiv, to je vjerodostojan, znanstven pristup pitanju naše vječne potrebe za odnosom s Apsolutnom Božanskom Osobom, Vrhovnim Uživateljem. Predmet svjesnosti Kṛṣṇe naš je vječni odnos s Njim i proces izvršavanja naših dužnosti prema Njemu. Stoga nam svjesnost Kṛṣṇe omogućuje da dostignemo najviše savršenstvo života, što je moguće u ovom ljudskom obliku života.

Moramo uvijek imati na umu da se ljudski oblik života dostiže nakon mnogo milijuna godina evolucije u krugu seljenja duhovne duše. U ovom obliku života ekonomsko se pitanje rješava lakše nego u nižim, životinjskim oblicima. Ekonomske potrebe svinja, pasa, deva, magaraca i drugih životinja jednako su važne kao naše, ali one se zadovoljavaju u primitivnim uvjetima, dok su ljudskim bićima, po zakonima prirode, pružene sve pogodnosti za udoban život.

Zašto su čovjeku pruženi bolji životni uvjeti nego svinji ili drugim životinjama? Zašto se visokom vladinu službeniku pružaju bolje pogodnosti za udoban život nego običnu činovniku? Odgovor je vrlo jednostavan: ugledni službenik mora obavljati odgovornije dužnosti od činovnika. Slično tomu, ljudsko biće mora obavljati dužnosti koje su više od dužnosti životinja, uvijek zauzetih punjenjem gladnih trbuha. Prema prirodnim zakonima, suvremeni životinjski standard civilizacije samo povećava probleme punjenja trbuha. Kad priđemo ovim uglađenim životinjama i ponudimo im duhovni život, kažu nam da samo žele raditi za zadovoljstvo svojih trbuha i da nema potrebe za raspitivanjem o Bogu. Ipak, unatoč njihovoj težnji za teškim radom, stalno je prisutna nezaposlenost i razne druge prepreke koje postavljaju zakoni prirode. Usprkos tomu, oni poriču potrebu za priznavanjem postojanja Boga.

Ovaj ljudski oblik života nam nije dan samo za težak rad kao svinjama i psima već za dostizanje najvišeg savršenstva života. Ako ne želimo to savršenstvo, morat ćemo teško raditi jer će nas na to prisiliti zakoni prirode. U posljednjim danima Kali-yuge (sadašnjeg doba) ljudi će morati teško raditi samo za koricu kruha. Ovaj je proces već počeo. Svake godine ljudi će trebati sve više raditi za sve manju plaću. Ljudska bića nisu stvorena za težak rad kao životinje i ako ne izvrše dužnosti ljudskog bića, bit će prisiljena, po zakonima prirode, da prijeđu u niže životne vrste. Bhagavad-gītā slikovito opisuje kako se duhovna duša po zakonima prirode rađa te dobiva odgovarajuće tijelo i osjetilne organe za uživanje u materiji u materijalnom svijetu.

U Bhagavad-gīti također je rečeno da se osobama koje započnu, ali ne dovrše proces prilaženja Bogu – drugim riječima, onima koji ne dostignu savršenstvo u svjesnosti Kṛṣṇe – pruža prilika da se rode u obitelji duhovno naprednih ljudi ili u imućnim trgovačkim obiteljima. Ako se neuspješnim duhovnim kandidatima nudi takvo aristokratsko porijeklo, što će tek biti s onima koji su postigli traženi uspjeh? Stoga pokušaj povratka Bogu, čak i polovičan, osigurava povoljno rođenje u sljedećem životu. I duhovne i imućne obitelji pružaju pogodnosti za duhovni napredak jer se u njima osobi pruža prilika za daljnje napredovanje od točke na kojoj je stala u prošlom životu. U duhovnoj spoznaji atmosfera koju stvara dobra obitelj povoljna je za njegovanje duhovnog znanja. Bhagavad-gītā podsjeća takve sretne ljude dobrog roda da je njihova sreća rezultat njihova posvećenog služenja u prošlosti. Na žalost, djeca iz tih obitelji, obmanuta māyom, iluzijom, ne traže savjet Bhagavad-gīte.

Rođenje u imućnim obiteljima od samoga početka života rješava problem opskrbe hranom, a poslije omogućuje razmjerno lakši i udobniji život. U takvim okolnostima pruža im se dobra prilika za napredovanje u duhovnoj spoznaji, ali nažalost, zbog utjecaja sadašnjeg željeznog doba (punog mehanike i mehaničkih ljudi), sinovi bogataša opčinjeni su osjetilnim uživanjem i zaboravljaju povoljnu priliku za duhovno prosvjećenje. Zbog toga priroda, po svojim zakonima, izaziva požare u njihovim zlatnim domovima. Pod vladavinom demona Rāvaṇe, zlatni je grad Laṅkā bio spaljen u pepeo. Tako djeluje zakon prirode.

Bhagavad-gītā uvodna je studija transcendentalne znanosti o svjesnosti Kṛṣṇe. Svi odgovorni državni vođe dužni su uskladiti svoje ekonomske i druge programe s Bhagavad-gītom. Svrha našeg života nije rješavati ekonomska pitanja održavanjem ravnoteže na nesigurnu temelju, već riješiti osnovne probleme života koji se pojavljuju po zakonima prirode. Bez duhovnog pokreta, civilizacija je statična. Duša pokreće tijelo, a živo tijelo pokreće svijet. Brinemo se o tijelu, ali ne poznajemo duh koji pokreće tijelo. Bez duha, tijelo je nepokretno, mrtvo.

Ljudsko je tijelo izvrsno vozilo kojim možemo dostići vječni život. Rijedak je i vrlo važan brod za prelazak preko oceana neznanja materijalnog postojanja. Na toj lađi služi umješni kormilar, duhovni učitelj. Božanskom milošću, brod plovi na povoljnu vjetru. Uz sve te povoljnosti tko ne bi iskoristio priliku za prelazak preko oceana neznanja? Ako tko zanemari tu povoljnu priliku, trebamo znati da jednostavno čini samoubojstvo.

Vagoni prvog razreda zacijelo su vrlo udobni, ali ako vlak ne vozi prema svom odredištu, koja je korist od vagona s klima-uređajima? Suvremena je civilizacija previše zaokupljena ugađanjem materijalnom tijelu. Nitko nije obaviješten o pravom cilju života, povratku Bogu. Ne smijemo samo sjediti u udobnom vlaku. Trebamo vidjeti kreće li se naše vozilo prema pravom odredištu. Nema prave dobrobiti od pružanja udobnosti materijalnom tijelu po cijenu zaboravljanja osnovne životne potrebe: ponovna otkrivanja našeg zaboravljenog duhovnog identiteta. Brod ljudskog života tako je građen da se mora kretati prema duhovnom odredištu. Na žalost, pet čvrstih lanaca vezuje tijelo za svjetovnu svjesnost: (1) vezanost za materijalno tijelo zbog nepoznavanja duhovnih istina, (2) vezanost za rođake zbog tjelesnih odnosa, (3) vezanost za rodnu zemlju i materijalna dobra, kao što su kuća, namještaj, imanje, nekretnine, poslovni dokumenti itd., (4) vezanost za svjetovnu znanost koja zbog nedostatka duhovnog svjetla uvijek ostaje puna tajni i (5) vezanost za vjerske okvire i obrede bez znanja o Svevišnjem Gospodinu ili Njegovim bhaktama koji ih čine svetim. Te vezanosti, koje usidruju brod ljudskog tijela, detaljno su objašnjene u petnaestom poglavlju Bhagavad-gīte. One se uspoređuju s duboko ukorijenjenim banjanom čije korijenje sve dublje i dublje prodire u zemlju. Vrlo je teško iskorijeniti tako čvrst banjan, ali Gospodin preporučuje sljedeći proces: „Pravi oblik ovog stabla ne može se opaziti u ovom svijetu. Nitko ne može shvatiti gdje mu je kraj, gdje početak, a gdje uporište. Osoba mora odlučno posjeći ovo drvo oružjem odricanja. Potom mora pronaći mjesto iz kojeg se nitko ne vraća. Ondje se mora predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi od koje je sve poteklo i u kojoj sve počiva od pamtivijeka.“ (Bhagavad-gītā 15.3–4)

Ni znanstvenici ni spekulativni filozofi nisu došli do konačna zaključka o uređenju svemira. Samo su postavili različite teorije o tomu. Neki od njih smatraju materijalni svijet stvarnošću, neki snom, a neki izjavljuju da postoji vječno. Na taj način zastupaju različita gledišta, ali nijedan svjetovni znanstvenik ili filozof spekulant nikada nije otkrio početak svemira ili njegove granice. Nitko ne može reći ni kada je svemir nastao i kako lebdi u prostoru. Teoretski predlažu neke zakone, poput zakona gravitacije, ali ih ne mogu praktično primijeniti. Zbog neznanja o istini svi žele iznijeti vlastitu teoriju kako bi stekli slavu, ali ustvari ovaj je svijet pun bijeda i nitko ih ne može otkloniti samim iznošenjem teorija o njima. Božanska Osoba, koja je potpuno svjesna svega u Svojoj kreaciji, obavještava nas da je za nas najbolje željeti oslobođenje od ovoga bijednog postojanja. Moramo odbaciti vezanost za sve materijalno. Da bismo izvukli najbolje iz loše sklopljena posla, naše se materijalno postojanje mora potpuno produhoviti. Željezo nije vatra, ali može se pretvoriti u vatru neprestanim dodirom s njom. Slično tomu, odricanje od materijalnih djelatnosti može se ostvariti duhovnim djelovanjem, a ne materijalnom pasivnošću. Materijalna je pasivnost negativna strana materijalnog djelovanja, ali duhovna djelatnost nije samo negacija materijalnog djelovanja već znak buđenja našega pravog života. Moramo žudno tragati za našim vječnim životom, duhovnim postojanjem u Brahmanu, Apsolutu. Vječno carstvo (Brahman) opisano je u Bhagavad-gīti kao vječna zemlja iz koje se nitko ne vraća. To je Božje carstvo.

Nije moguće utvrditi početak našega materijalnog života, niti je prijeko potrebno doznati kako smo postali uvjetovani u materijalnom postojanju. Moramo se zadovoljiti s razumijevanjem da se na neki način naš materijalni život odvija odiskona i da se sada trebamo predati Svevišnjem Gospodinu, prvobitnom uzroku svih uzroka. Osnovni preduvjet za povratak Bogu opisan je u Bhagavad-gīti (15.5): „Onaj tko je oslobođen iluzije, lažnoga ugleda i grešna druženja, tko shvaća vječnost, tko je odbacio materijalnu požudu, tko je oslobođen dvostranosti sreće i nesreće te zna kako se predati Vrhovnoj Osobi, dostiže vječno carstvo.“

Onaj tko je uvjeren u svoju duhovnu osobnost, tko se oslobodio iluzije i svjetovnih predodžbi o postojanju, tko je transcendentalan prema guṇama materijalne prirode, tko neprestano pokušava razumjeti duhovno znanje i tko se potpuno odrekao osjetilnog uživanja, može se vratiti Bogu. Takva se osoba zove amūḍha, za razliku od mūḍhe, neuke budale, jer je oslobođena dvostranosti sreće i nesreće.

Kakva je priroda Božjeg carstva? Ona je opisana u Bhagavad-gīti (15.6): „Moje prebivalište ne obasjavaju ni Sunce ni Mjesec ni elektricitet. Onaj tko ga dostigne, nikada se ne vraća u materijalni svijet.“

Iako se sva mjesta u kreaciji nalaze unutar Božjeg carstva, jer Gospodin je vrhovni vlasnik svih planeta, postoji Gospodinovo prebivalište koje se potpuno razlikuje od svemira u kojem sada živimo. To se prebivalište naziva vrhovnim prebivalištem, paramam. Čak i na ovom planetu postoje zemlje s visokim i zemlje s niskim standardom života. Osim Zemlje, postoji bezbroj drugih planeta u svemiru. Neki se smatraju višim, a neki nižim planetima. U svakom slučaju, svim planetima kojima upravlja vanjska energija, materijalna priroda, potrebne su zrake Sunca ili svjetlost vatre jer je materijalni svemir taman. Međutim, iznad ovog predjela postoji duhovno carstvo koje djeluje pod upravom Božje više prirode. To je carstvo opisano u Upaniṣadama: „U tom prebivalištu nema potrebe za Suncem, Mjesecom ili zvijezdama, niti ga obasjava elektricitet ili neka vrsta vatre. Sve materijalne svemire osvjetljava odraz tog duhovnog svjetla. Ta viša priroda uvijek je samoobasjana, zato možemo opaziti tračak svjetla čak i u najgušćoj tami noći.“ U Hari-vaṁśi duhovnu prirodu objašnjava sam Gospodin: „Blistavi sjaj neosobnog Brahmana (neosobnog Apsoluta) obasjava svekoliko postojanje, i duhovno i materijalno, ali znaj da je svjetlost Brahmana sjaj Moga tijela, o Bhārata.“ Taj je zaključak potvrđen u Brahma-saṁhiti. Ne smijemo misliti da Gospodinovo prebivalište možemo dostići materijalnim sredstvima kao što su svemirski brodovi. Trebamo znati da onaj tko dostigne Kṛṣṇino prebivalište neprestano uživa u vječnom duhovnom blaženstvu. Kao nesavršena živa bića, prolazimo kroz dva stadija postojanja. Jedan se naziva materijalno postojanje, puno bijeda rođenja, smrti, starosti i bolesti, a drugi duhovno postojanje, puno vječnosti, blaženstva i znanja. U materijalnom postojanju postupamo pod utjecajem materijalnog poimanja tijela i uma, ali u duhovnom postojanju uvijek možemo uživati u sretnom, transcendentalnom druženju s Božanskom Osobom. U duhovnom je postojanju Gospodin uvijek s nama.

Pokret za svjesnost Kṛṣṇe pokušava omogućiti to duhovno postojanje čitavu čovječanstvu. U našoj sadašnjoj materijalnoj svjesnosti vezani smo za osjetilno materijalno shvaćanje života, ali ono se može odmah otkloniti posvećenim služenjem Kṛṣṇi, svjesnošću Kṛṣṇe. Prihvatimo li načela posvećenog služenja, možemo transcendirati materijalne predodžbe i osloboditi se guṇa vrline, strasti i neznanja premda smo zauzeti raznim materijalnim obavezama. Svi oni koji imaju materijalnih obaveza steći će najveću dobrobit čitajući Back to Godhead i knjige ovoga pokreta za svjesnost Kṛṣṇe. Te knjige pomažu svim ljudima da posijeku korijenje žilavoga banjana materijalnog postojanja. One su ovlašteni spisi koji nas uče kako se možemo odreći svega što je povezano s materijalnim shvaćanjem života i kušati duhovni nektar u svemu. Ta se razina može dostići samo posvećenim služenjem i nikako drukčije. Takvim služenjem možemo odmah dostići oslobođenje (mukti), čak i u ovom životu. Duhovna su nastojanja uglavnom okaljana primjesama materijalizma, ali čisto posvećeno služenje transcendentalno je prema svim vrstama materijalne zagađenosti. Oni koji se žele vratiti Bogu trebaju jednostavno prihvatiti načela ovog pokreta za svjesnost Kṛṣṇe i usmjeriti svoju svijest na lotosolika stopala Svevišnjega Gospodina, Božanske Osobe, Kṛṣṇe.

Gospođica Nixon: Prvo bih postavila osnovno pitanje. Što je svjesnost Kṛṣṇe?

Śrīla Prabhupāda: Kṛṣṇa znači Bog. Svi smo mi blisko povezani s Njim jer je On naš izvorni otac. Međutim, mi smo zaboravili taj odnos. Kada želimo doznati kakav je naš odnos s Bogom i što je cilj života, kaže se da smo svjesni Kṛṣṇe.

Gospođica Nixon: Kako se svjesnost Kṛṣṇe razvija u onome tko slijedi ovaj proces?

Śrīla Prabhupāda: Svjesnost Kṛṣṇe već je prisutna u svačijem srcu, ali smo zbog materijalno uvjetovana života to zaboravili. Proces pjevanja Hare Kṛṣṇa mahā-mantre – Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare – oživljava svjesnost Kṛṣṇe koja je već prisutna u nama. Na primjer, prije nekoliko mjeseci ovi američki i europski mladići i djevojke nisu znali za Kṛṣṇu, ali jučer smo vidjeli kako pjevaju Hare Kṛṣṇa i plešu u zanosu tijekom cijele svečanosti Ratha-yātre [godišnjeg festivala koji pokret za svjesnost Kṛṣṇe organizira u gradovima diljem svijeta]. Smatrate li to neprirodnim? Ne, nitko ne može satima usiljeno pjevati i plesati. Oni su probudili svoju svjesnost Kṛṣṇe slijeđenjem vjerodostojna procesa. To je objašnjeno u Caitanya-caritāmṛti (Madhya 22.107):

Svjesnost Kṛṣṇe uspavana je u svačijem srcu i kada netko sretne bhakte, ona se budi. Svjesnost Kṛṣṇe nije neprirodna. Kao što se u društvu djevojke u mladiću budi prirodna privlačnost prema njoj, ako u društvu bhakta slušamo o Kṛṣṇi, budi se naša uspavana svjesnost Kṛṣṇe.

Gospođica Nixon: Po čemu se svjesnost Kṛṣṇe razlikuje od svjesnosti Krista?

Śrīla Prabhupāda: Svjesnost Krista također je svjesnost Kṛṣṇe, ali ljudi danas ne slijede pravila i propise kršćanstva, zapovijedi Isusa Krista, zato ne razvijaju svijest o Bogu.

Gospođica Nixon: Po čemu je svjesnost Kṛṣṇe jedinstvena u odnosu na druge religije?

Śrīla Prabhupāda: Kao prvo, religija znači poznavati Boga i voljeti Ga. To je religija. Danas, zbog nedostatna obučavanja, nitko ne poznaje Boga niti Ga voli. Ljudi se zadovoljavaju s odlaskom u crkvu i molitvom: „O, Bože, daj nam kruh svagdašnji.“ Śrīmad-Bhāgavatam to naziva prijevarnom religijom jer cilj nije upoznati i voljeti Boga, već steći osobnu dobit. Drugim riječima, ako tvrdim da slijedim neku religiju, ali ne znam kako upoznati i voljeti Boga, ispovijedam prijevarnu religiju. Što se tiče kršćanske religije, ona pruža veliku priliku za razumijevanje Boga, ali nitko je ne koristi. Na primjer, u Bibliji postoji zapovijed „Ne ubij“, ali kršćani su sagradili najbolje klaonice u svijetu. Kako mogu postati svjesni Boga ako ne slijede zapovijedi Isusa Krista? To se ne događa samo u kršćanstvu, već i u svim drugim religijama. Nazivlje poput „hinduista“, „muslimana“ ili „kršćanina“ samo su imenovanja. Nitko od njih ne zna tko je Bog i kako Ga voljeti.

Gospođica Nixon: Kako možemo razlikovati vjerodostojna duhovnog učitelja od lažnog?

Śrīla Prabhupāda: Duhovni je učitelj onaj tko poučava druge kako mogu spoznati i voljeti Boga. Katkada lažni nitkovi zavode ljude tvrdeći „Ja sam Bog“, a ljudi koji ne znaju ništa o Bogu im vjeruju. Morate biti ozbiljan učenik da biste shvatili tko je Bog i kako Ga možete voljeti. Inače ćete samo protratiti vrijeme. Za razliku od drugih, mi smo jedini pokret koji vas doista može poučiti kako spoznati i voljeti Boga. Mi predstavljamo znanost koja otkriva kako upoznati Kṛṣṇu, Svevišnju Božansku Osobu, slijedeći učenja Bhagavad-gīte i Śrīmad-Bhāgavatama. Ovi nas spisi uče da je naša jedina dužnost voljeti Boga. Naša dužnost nije tražiti od Boga životne potrepštine. Bog zadovoljava svačije potrebe – čak i onih koji ne pripadaju nijednoj religiji. Na primjer, mačke i psi nemaju religiju, a ipak ih Kṛṣṇa opskrbljuje svime što im je potrebno za život. Zašto bismo onda uznemiravali Kṛṣṇu radi kruha svagdašnjeg? On nam ga već daje. Prava religija znači naučiti voljeti Boga. U Śrīmad-Bhāgavatamu (1.2.6) je rečeno:

Prvorazredna religija uči nas kako voljeti Boga bez ikakvih pobuda. Ako služimo Boga radi kakve dobiti, to je trgovina, a ne ljubav. Prava je ljubav prema Bogu ahaituky apratihatā, ne može je omesti nijedan materijalni uzrok. Bezuvjetna je. Ako doista želimo voljeti Boga, ne postoje prepreke. Možemo Ga voljeti bez obzira na to jesmo li siromašni ili bogati, mladi ili stari, crni ili bijeli.

Gospođica Nixon: Vode li svi putevi k istom cilju?

Śrīla Prabhupāda: Ne. Postoje četiri vrste ljudi – karmīji, jñānīji, jogiji i bhakte – i svaka od njih dostiže različito odredište. Karmīji rade nebi li ostvarili kakvu materijalnu dobit. Na primjer, ljudi u gradu teško rade dan i noć kako bi nešto zaradili. Oni su, stoga, koristoljubivi radnici, karmīji. Jñānī je onaj tko misli: „Zašto tako teško radim? Ptice, pčele, slonovi i druga stvorenja nemaju zanimanje, a ipak jedu. Zašto bih nepotrebno radio tako teško? Bolje bi bilo da riješim probleme života – rođenje, smrt, starost i bolest.“ Jñānīji pokušavaju postati besmrtni. Misle da će stapanjem s Božjim postojanjem postati otporni na rođenje, smrt, starost i bolest. Jogiji pokušavaju steći neku mističnu moć kako bi mogli prikazivati čuda. Na primjer, jogi može postati veoma malen. Ako ga stavite u zaključanu prostoriju, može izaći kroz bilo koji otvor. Pokazivanjem takve magije jogi odmah stječe nevjerojatan ugled. Naravno, suvremeni jogiji izvode samo gimnastičke vježbe, nemaju nikakvu moć. Međutim, pravi jogi ima neku moć, ne duhovnu, već materijalnu. Prema tomu, jogi želi steći mističnu moć, jñānī oslobođenje od životnih bijeda, a karmī materijalnu dobit, ali bhakta ne želi ništa za sebe. Jednostavno želi služiti Boga iz ljubavi kao što majka služi svoje dijete. U majčinoj brizi o djetetu nema ni govora o koristoljublju. Majka se brine o djetetu iz čiste ljubavi i privrženosti.

Kad dostignete tu razinu ljubavi prema Bogu, to je savršenstvo. Ni karmī, ni jñānī, ni jogi ne može spoznati Boga, već samo bhakta. Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (18.55): bhaktyā mām abhijānāti, „Osoba može spoznati Boga samo procesom bhakti.“ Kṛṣṇa nikada ne kaže da Ga možemo spoznati drugim procesima. Ne. Samo putem bhakti. Ako želite spoznati i voljeti Boga, morate prihvatiti proces posvećenog služenja. Nijedan vam drugi proces neće pomoći.

Gospođica Nixon: Kroz kakve promjene osoba prolazi na putu…

Śrīla Prabhupāda: Nikakve. Vaše izvorno stanje svijesti jest svjesnost Kṛṣṇe. Vašu svijest trenutačno prekriva hrpa prljavštine. Morate je očistiti, pa će se svjesnost Kṛṣṇe očitovati sama po sebi. Naša je svijest poput vode koja je po svojoj prirodi bistra i prozirna, ali ponekad se zamuti blatom. Procijedite li je, ponovno će postati bistra i prozirna.

Gospođica Nixon: Može li osoba zahvaljujući svjesnosti Kṛṣṇe bolje djelovati u društvu?

Śrīla Prabhupāda: Da, možete vidjeti da se moji učenici ne opijaju niti jedu meso. S fiziološke točke gledišta, vrlo su čisti, nikada nisu ozbiljno bolesni. Ustvari, odricanje od jedenja mesa nije pitanje svjesnosti Kṛṣṇe već civilizirana ljudskog života. Bog je dao ljudskom društvu puno namirnica – lijepo voće, povrće, žitarice i prvorazredno mlijeko. Od mlijeka se mogu napraviti stotine hranjivih jela, ali nitko ne poznaje tu umjetnost. Umjesto toga, ljudi održavaju velike klaonice i jedu meso. Nisu čak ni civilizirani. Kad je čovjek neciviliziran, ubija jadne životinje i jede ih.

Civilizirani ljudi znaju kako od mlijeka pripremiti hranjiva jela. Na primjer, na našoj farmi Novi Vrindavan u Zapadnoj Virginiji pravimo stotine prvorazrednih jela od mlijeka. Kad god dođu posjetitelji, čude se kako se od mlijeka može pripremiti tako divna hrana. Krv krave vrlo je hranjiva, ali civilizirani je ljudi koriste u obliku mlijeka. Mlijeko nije ništa drugo do preobražena kravlja krv. Od mlijeka se može pripremiti puno toga – jogurt, skuta, maslo… Miješajući mliječne proizvode sa žitaricama, voćem i povrćem možete pripremiti stotine jela. To je civiliziran život, a ne ubiti životinju i pojesti njezino meso. Nedužna krava samo jede travu koju joj je Bog dao i daje mlijeko od kojeg možete živjeti. Mislite li da je civilizirano prerezati kravi vrat i pojesti njezino meso?

Gospođica Nixon: Ne, potpuno se slažem s vama. Jako me zanima još nešto. Mogu li se Vede shvatiti i simbolično ili samo doslovno?

Śrīla Prabhupāda: Ne. Moraju se prihvatiti takve kakve jesu, a ne simbolički, zato predstavljamo Bhagavad-gītu kakva jest.

Gospođica Nixon: Pokušavate li na zapadu oživjeti drevni indijski kastinski sustav? Gītā spominje kastinski sustav…

Śrīla Prabhupāda: Gdje se u Bhagavad-gīti spominje kastinski sustav? Kṛṣṇa kaže: cātur-varṇyaṁ mayā sṛṣṭaṁ guṇa-karma-vibhāgaśaḥ, „Stvorio sam četiri staleža ljudi u skladu s njihovim odlikama i djelovanjem.“ (Bhagavad-gītā 4.13) Na primjer, u društvu postoje inženjeri i liječnici. Želite li reći da pripadaju različitim kastama – jedni kasti inženjera, a drugi kasti liječnika? Ne. Ako se netko školovao na medicinskom fakultetu, prihvaćate ga kao liječnika, a ako ima diplomu inženjera, prihvaćate ga kao inženjera. Slično tomu, Bhagavad-gītā definira četiri staleža u društvu: stalež vrlo inteligentnih ljudi, stalež administratora, stalež proizvođača i stalež običnih radnika. Ova je podjela prirodna. Na primjer, neki su ljudi vrlo inteligentni. Međutim, da bi stekli kvalifikacije prvorazrednih ljudi opisane u Bhagavad-gīti, moraju se obrazovati, kao što se inteligentan mladić mora obrazovati na fakultetu da bi postao kvalificiran liječnik. U pokretu za svjesnost Kṛṣṇe obučavamo inteligentne ljude kako ovladati umom i osjetilima, postati istinoljubiv, čist iznutra i izvana, mudar te kako primijeniti svoje znanje u životu i postati svjestan Boga. Svi ovi mladići [pokazuje prema učenicima koji sjede] imaju prvorazrednu inteligenciju i sada ih učimo kako da je pravilno uporabe.

Mi ne uvodimo kastinski sustav u kojem je bilo koji nitkov rođen u brahmanskoj obitelji samim time brāhmaṇa. Iako može imati navike petorazredna čovjeka, smatra se prvorazrednim zbog svoga rođenja u brahmanskoj obitelji. Mi to ne prihvaćamo. Prvorazrednim smatramo onog tko je obrazovan kao brāhmaṇa. Nije bitno je li Indijac, Europljanin ili Amerikanac, niska ili visoka roda. Svaki inteligentan čovjek može obučavanjem usvojiti prvorazredne navike. Želimo opovrgnuti tu besmislenu ideju da našim učenicima namećemo indijski kastinski sustav. Mi jednostavno biramo ljude prvorazredne inteligencije i obučavamo ih da postanu prvorazredni u svakom pogledu.

Gospođica Nixon: Što mislite o oslobođenju žena?

Śrīla Prabhupāda: Takozvana jednaka prava za žene znače da muškarci varaju žene. Pretpostavimo da se muškarac i žena sretnu, postanu ljubavnici, imaju spolni odnos, žena zatrudni, a muškarac pobjegne. Žena se mora brinuti o djetetu i tražiti novčanu pomoć od vlade ili ubiti dijete abortusom. To je neovisnost žena. U Indiji čak i siromašna žena ostaje pod zaštitom muža i on preuzima odgovornost za nju. Kada zatrudni, ne mora ubiti dijete ili ga izdržavati proseći. Stoga, što je prava neovisnost, ostati pod zaštitom muža ili biti dostupna svima?

Gospođica Nixon: Što je s duhovnim životom, može li i žena uspjeti u svjesnosti Kṛṣṇe?

Śrīla Prabhupāda: Mi ne dijelimo ljude na temelju spola. Podjednako dajemo svjesnost Kṛṣṇe i muškarcima i ženama. Rado primamo žene, muškarce, siromahe, bogataše, svakoga. Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (5.18):

„Ponizan mudrac, zahvaljujući pravom znanju, jednakim očima gleda učena i plemenita brāhmaṇu, kravu, slona, psa i čovjeka koji jede pse.“

Gospođica Nixon: Možete li objasniti značenje mantre Hare Kṛṣṇa?

Śrīla Prabhupāda: To je vrlo jednostavno. Hare znači „O, Gospodinova energijo“, a Kṛṣṇa znači „O, Gospodine Kṛṣṇa“. Kao što u materijalnom svijetu postoje muškarci i žene, Bog je izvorni muškarac (puruṣa), a Njegova energija (prakṛti) izvorna je žena. Kada pjevamo Hare Kṛṣṇa, govorimo: „O, Gospodine Kṛṣṇa, o, Kṛṣṇina energijo, milostivo mi dopustite da Vas služim.“

Gospođica Nixon: Možete li mi, molim vas, ispričati nešto o vašem životu i o tome kako ste shvatili da ste duhovni učitelj pokreta za svjesnost Kṛṣṇe?

Śrīla Prabhupāda: Moj je život jednostavan. Živio sam s obitelji, sa ženom i djecom, a sada imam unuke. Svojevremeno mi je moj duhovni učitelj naredio da odem u zapadne zemlje i propovijedam kult svjesnosti Kṛṣṇe. Tako sam po nalogu duhovnog učitelja ostavio sve i sada pokušavam izvršiti njegovu naredbu, kao i Kṛṣṇine naredbe.

Gospođica Nixon: Koliko ste godina imali kad vam je rekao da odete na zapad?

Śrīla Prabhupāda: Prilikom našega prvog susreta naredio mi je da propovijedam svjesnost Kṛṣṇe na zapadu. Tada sam imao dvadeset pet godina, bio sam oženjen i imao dvoje djece. Pokušao sam izvršiti njegovu naredbu i 1944. godine pokrenuo sam časopis Back to Godhead dok sam živio s obitelji. Knjige sam počeo pisati 1959. godine, nakon što sam se povukao iz obiteljskog života, a 1965. godine došao sam u Sjedinjene Američke Države.

Gospođica Nixon: Rekli ste da niste Bog, no čini mi se, kao osobi sa strane, da se sljedbenici ophode prema vama kao prema Bogu.

Śrīla Prabhupāda: Da, to je njihova dužnost. Duhovni učitelj izvršava Božju naredbu, zato mu treba ukazati jednako poštovanje kao Bogu kao što vladina službenika treba poštovati jednako kao samu vladu jer izvršava vladine naredbe. Čak i kad dođe običan policajac, morate mu ukazati poštovanje jer je vladin čovjek, ali to ne znači da je on vlada. Sākṣād-dharitvena samasta-śāstrair / uktas tathā bhāvyata eva sadbhiḥ: „Učenik treba poštovati duhovnog učitelja kao Svevišnjega Gospodina jer je Njegov najpovjerljiviji sluga. To potvrđuju svi razotkriveni spisi i slijede svi autoriteti.“

Gospođica Nixon: Također me čude razne divne materijalne stvari koje vam sljedbenici donose. Na primjer, napustili ste zračnu luku u divnom, luksuznom automobilu. To me čudi jer…

Śrīla Prabhupāda: Na taj način učenici se uče kako poštivati duhovnog učitelja kao Boga. Ako poštujete vladina predstavnika kao samu vladu, morate ga bogato ugostiti. Ako poštujete duhovnog učitelja kao samoga Boga, morate mu ponuditi sve pogodnosti koje biste ponudili Bogu. Bog putuje u zlatnim kolima. Kad bi učenici ponudili duhovnom učitelju običan automobil, to ne bi bilo dovoljno jer se prema duhovnom učitelju trebaju ophoditi kao prema Bogu. Ako Bog dođe u vaš dom, hoćete li Mu ponuditi običan automobil ili zlatni?

Gospođica Nixon: Za osobu sa strane, jedan od najtežih vidova svjesnosti Kṛṣṇe jest prihvaćanje Božanstva u hramu. Kako ono predstavlja Kṛṣṇu? Možete li reći nešto više o tome?

Śrīla Prabhupāda: Da. Budući da dosad niste obučavani za to da vidite Kṛṣṇu, On se milostivo pojavljuje pred vama u obliku u kojem Ga možete vidjeti. Možete vidjeti drvo ili kamen, ali ne možete vidjeti duh. Pretpostavimo da vaš otac u bolnici umre. Plačete kraj njegova kreveta „Moj je otac otišao!“, ali zašto kažete da je otišao? Što je to što je otišlo?

Gospođica Nixon: Njegov je duh otišao.

Śrīla Prabhupāda: Jeste li vidjeli taj duh?

Gospođica Nixon: Ne.

Śrīla Prabhupāda: Dakle, ne možete vidjeti duh, a Bog je Vrhovni Duh. Ustvari, On je sve, i duh i materija, ali vi Ga ne možete vidjeti u Njegovu duhovnom identitetu. Shodno tomu, da bi pokazao Svoju naklonost, On se iz Svoje neograničene milosti pojavljuje u obliku drvenog ili kamenog Božanstva tako da Ga možete vidjeti.

Gospođica Nixon: Puno vam hvala.

Śrīla Prabhupāda: Hare Kṛṣṇa!

Dame i gospodo, zahvaljujem vam na ljubaznom sudjelovanju u ovom pokretu za svjesnost Kṛṣṇe. Kada sam 1966. godine u New Yorku registrirao ovo društvo, jedan mi je prijatelj predložio da ga nazovem Društvo za svjesnost Boga. Mislio je da je ime Kṛṣṇa sektaško. U rječniku također piše da je Kṛṣṇa ime hinduističkog boga, no ako se Bogu može pripisati ijedno ime, to je Kṛṣṇa.

Ustvari, Bog nema određeno ime. Kad kažemo da nema ime, mislimo na to da nitko ne zna koliko imena ima. S obzirom na to da je Bog neograničen i da Njegova imena također moraju biti neograničena, ne možemo se odlučiti za samo jedno ime. Na primjer, Kṛṣṇa se ponekad naziva Yaśodā-nandana, sin majke Yaśode; ili Devakī-nandana, sin majke Devakī; ili Vasudeva-nandana, Vasudevin sin; ili Nanda-nandana, Nandin sin. Katkada se naziva Pārtha-sārathi, što znači da je upravljao bojnim kolima Arjune, koji se ponekad naziva Pārtha, Pṛthin sin.

Bog ima razne odnose sa Svojim bhaktama i po njima dobiva različita imena. Budući da ima bezbroj bhakta i bezbroj odnosa s njima, ima i bezbroj imena. Ne možemo izdvojiti nijedno ime. Međutim, ime Kṛṣṇa znači „sveprivlačan“. Bog privlači svakoga. To je definicija Boga. Vidjeli smo mnogo slika na kojima Kṛṣṇa privlači krave, telad, ptice, zvijeri, drveće, biljke, čak i vodu u Vṛndāvani. On privlači dječake pastire, gopīje, Nandu Mahārāju, Pāṇḍave i čitavo ljudsko društvo. Zato, ako se Bogu može dati neko ime, to je Kṛṣṇa.

Parāśara Muni, veliki mudrac i otac Vyāsadeve, sastavljača svih vedskih spisa, točno je opisao Boga na sljedeći način.

Parāśara Muni definira Bhagavāna, Svevišnju Božansku Osobu, kao onoga tko u potpunosti posjeduje šest obilja – snagu, slavu, bogatstvo, znanje, ljepotu i odricanje.

Bhagavān, Svevišnja Božanska Osoba, vlasnik je sveg bogatstva. U svijetu postoji mnogo bogataša, ali nitko ne može tvrditi da posjeduje sve bogatstvo. Nitko ne može tvrditi da je najbogatiji. Međutim, iz Śrīmad-Bhāgavatama doznajemo da je Kṛṣṇa za Svoga boravka na Zemlji imao 16 108 žena koje su živjele u mramornim palačama ukrašenim draguljima. Prostorije su bile uređene namještajem od bjelokosti i zlata, a svuda je vladalo veliko obilje. To je slikovito opisano u Śrīmad-Bhāgavatamu. U povijesti ljudskog društva nitko nije imao šesnaest tisuća žena i šesnaest tisuća palača. Kṛṣṇa nije išao jedan dan jednoj ženi, a drugi dan drugoj. Ne, istovremeno je bio prisutan u svakoj palači. To znači da se ekspandirao u 16 108 oblika. To je nemoguće za obična čovjeka, ali ne za Boga. Ako je Bog neograničen, može se ekspandirati u bezbroj oblika. Inače riječ neograničen nema smisla. Bog je svemoguć. On s lakoćom može izdržavati ne samo šesnaest tisuća, već šesnaest milijuna žena. Inače riječ svemoguć nema smisla.

Sve su to privlačne osobine. U materijalnom svijetu vidimo da su bogati ljudi privlačni. Na primjer, Rockefeller i Ford u Americi su veoma privlačni zbog svoga bogatstva. Privlačni su iako ne posjeduju svekoliko bogatstvo svijeta. Koliko je onda privlačniji Bog, vlasnik sveg bogatstva!

Slično tomu, Kṛṣṇa posjeduje neograničenu snagu. Ona je prisutna od istog trenutka kada se rodio. Kada je imao samo tri mjeseca, vještica Pūtanā pokušala Ga je ubiti, ali umjesto toga sama je umrla od Njegove ruke. To je Bog. Bog je Bog od početka. On ne postaje Bog meditacijom ili mističnom moći. Kṛṣṇa nije ta vrsta Boga. Kṛṣṇa je bio Bog od samoga početka Svoje pojave.

Kṛṣṇa je beskrajno slavan. Naravno, mi smo Kṛṣṇini bhakte, znamo za Njega i slavimo Ga, ali osim nas, milijuni ljudi u svijetu svjesni su slave Bhagavad-gīte. U svim zemljama širom svijeta Bhagavad-gītu čitaju filozofi, psiholozi i teolozi. Naša se Bhagavad-gītā kakva jest prodaje vrlo dobro jer je proizvod čisto zlato. Postoji mnogo izdanja Bhagavad-gīte, ali ona nisu čista. Naše se izdanje bolje prodaje jer predstavljamo Bhagavad-gītu kakva jest. Slava Bhagavad-gīte Kṛṣṇina je slava.

Kṛṣṇa posjeduje ljepotu, još jedno obilje, u neograničenoj mjeri. Sam Kṛṣṇa je prekrasan, kao i svi Njegovi pratioci. Osobe koje su bile pobožne u prošlom životu dobivaju u materijalnom svijetu priliku da se rode u dobrim obiteljima i narodima. Amerikanci su vrlo bogati i lijepi, a to je rezultat pobožnih djela. Privlačni su ljudima širom svijeta jer se ističu u znanosti, obilju, ljepoti itd. Ovaj je planet beznačajan u svemiru, a ipak jednu zemlju na ovoj planeti, Ameriku, krasi puno privlačnih obilježja. Možemo samo zamisliti koliko privlačnih osobina mora posjedovati Bog, tvorac kozmičkog očitovanja. Koliko lijep mora biti On, tvorac sve ljepote.

Osoba je privlačna ne samo zbog svoje ljepote, već i zbog znanja. Znanstvenik ili filozof može biti privlačan zbog svoga znanja, ali koje je znanje uzvišenije od onoga koje je Kṛṣṇa izložio u Bhagavad-gīti? Ništa na svijetu ne može se usporediti s tim znanjem. Istodobno, Kṛṣṇa je potpuno odvojen (vairāgya). U materijalnom svijetu sve se odvija po Kṛṣṇinoj naredbi iako Kṛṣṇa nije nazočan. Velika tvornica nastavlja s radom čak i kada vlasnik nije nazočan. Slično tomu, Kṛṣṇine moći djeluju pod upravom Njegovih pomoćnika, polubogova, a sam Kṛṣṇa odvojen je od materijalnog svijeta. Sve je to opisano u razotkrivenim spisima.

Prema tomu, Bog ima puno imena koja dobiva po Svojim djelima, ali budući da posjeduje sve vrste obilja i njima privlači svakoga, zove se Kṛṣṇa. Vedska književnost potvrđuje da Bog ima puno imena, ali Kṛṣṇa je glavno ime.

Promicati Božje ime, Božje slave, Božja djela, Božju ljepotu i Božju ljubav misija je pokreta za svjesnost Kṛṣṇe. U materijalnom svijetu postoji toliko mnogo stvari i sve one počivaju u Kṛṣṇi. Seks je najistaknutije obilježje materijalnog svijeta, a prisutan je i u Kṛṣṇi. Mi obožavamo Rādhu i Kṛṣṇu i među Njima postoji privlačnost, ali materijalna i duhovna privlačnost nisu iste. U Kṛṣṇi, seks je stvaran, ali u materijalnom svijetu nije. Sve što ovdje doživljavamo postoji u duhovnom svijetu, ali ovdje nema stvarnu vrijednost, samo je odraz. U izlozima možemo vidjeti mnogo lutaka, ali nitko za njih ne mari jer svi znaju da su lažne. Lutka može biti vrlo lijepa, ali svatko zna da je lažna. Međutim, kad muškarci vide lijepu ženu osjećaju privlačnost prema njoj jer misle da je stvarna. Ustvari, takozvani živi također su mrtvi jer je tijelo samo hrpa materije. Čim duša napusti tijelo, nitko ne mari za „lijepo“ tijelo žene. Duhovna je duša pravi čimbenik, prava privlačna sila.

U materijalnom svijetu sve je sačinjeno od mrtve materije, zato je samo imitacija. Stvarnost postoji u duhovnom svijetu. Onaj tko je pročitao Bhagavad-gītu može shvatiti prirodu duhovnog svijeta koja je u njoj opisana.

„A ipak, postoji druga priroda, vječna i transcendentalna prema ovoj očitovanoj i neočitovanoj materiji. Ona je vrhovna i nikada ne biva uništena. Kad sve na ovom svijetu bude uništeno, taj dio ostaje takav kakav jest.“ (Bhagavad-gītā 8.20)

Znanstvenici pokušavaju utvrditi dužinu i širinu materijalnog svijeta, ali ne mogu ni početi. Trebat će im tisuće godina samo za putovanje do najbliže zvijezde, a da ne govorimo o duhovnom svijetu. Ako ne možemo upoznati ni materijalni svijet, kako ćemo znati što je iznad njega? Stoga moramo primiti znanje iz vjerodostojnih izvora.

Kṛṣṇa je najbolji autoritet jer je riznica sveg znanja. Nitko nije mudriji ni učeniji od Kṛṣṇe. Kṛṣṇa nas obavještava da iznad materijalnog svijeta postoji duhovno nebo s bezbroj planeta. To je nebo daleko veće od materijalnog prostora koji nije ništa drugo doli jedna četvrtina cjelokupne kreacije. Slično tomu, živa bića u materijalnom svijetu samo su sićušni dio živih bića u cjelokupnoj kreaciji. Materijalni se svijet uspoređuje s tamnicom. Kao što su zatvorenici samo mali dio cjelokupnog stanovništva, živa bića u materijalnom svijetu samo su sićušni dio svih živih bića.

Oni koji su se pobunili protiv Boga kriminalci su, zato su i bačeni u materijalni svijet. Kriminalci katkada kažu da ih nije briga za vladu, ali ona ih ipak uhićuje i kažnjava. Slično tomu, živa bića koja se suprotstavljaju Bogu završavaju u materijalnom svijetu.

Izvorno, sva su živa bića sastavni djelići Boga i povezana su s Njim kao sinovi s ocem. Kršćani također smatraju Boga vrhovnim ocem. Oni idu u crkve i mole se: „Oče naš koji jesi na nebesima.“ Shvaćanje o Bogu kao ocu prisutno je i u Bhagavad-gīti (14.4):

„O, Kuntīn sine, trebaš shvatiti da sve životne vrste nastaju rađanjem u materijalnoj prirodi i da sam Ja otac koji daje sjeme.“

Postoji 8 400 000 životnih vrsta, kao što su vodene životinje, ptice, zvijeri, kukci i ljudska bića. Većina je ljudskih vrsta necivilizirana, a među nekolicinom civiliziranih ljudskih bića tek se mali broj posvećuje religioznom životu. Većina tobožnjih vjernika poistovjećuje se s imenovanjima izjavljujući „ja sam hinduist“, „ja sam musliman“, „ja sam kršćanin“ itd. Neki se bave dobrotvornim radom, neki daju milostinju siromasima, a neki otvaraju škole i bolnice. Taj altruistički proces naziva se karma-kāṇḍa. Među milijunima karma-kāṇḍīja, jedan će biti jñānī, „učen“. Od milijuna jñānīja, jedan će dostići oslobođenje, a od milijardi oslobođenih duša, jedna će spoznati Kṛṣṇu. To je Kṛṣṇin položaj. Sam Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (7.3):

„Od mnogo tisuća ljudi, jedan može težiti savršenstvu, a od onih koji su dostigli savršenstvo, jedva da Me itko uistinu poznaje.“

Stoga je vrlo teško spoznati Kṛṣṇu. Iako nije lako spoznati Boga, On objašnjava Sebe u Bhagavad-gīti: „Ja sam takav i takav. Materijalna je priroda ovakva, a duhovna priroda onakva. Živa bića su ovakva, a Vrhovna Duša onakva.“ Tako je sve potanko opisano u Bhagavad-gīti. Iako je vrlo teško shvatiti Boga, postaje lako kad nam sam Bog prenese Svoje znanje. Zapravo, to je jedini proces kojim možemo shvatiti Boga. Boga ne možemo shvatiti vlastitom spekulacijom jer je neograničen, a mi smo ograničeni. Naše znanje i opažanje veoma su ograničeni. Kako onda možemo shvatiti neograničenog? Ako jednostavno prihvatimo izjave neograničenog, moći ćemo Ga shvatiti. U tom razumijevanju leži naše savršenstvo.

Spekulativno znanje o Bogu neće nas nikamo odvesti. Ako dječak želi doznati tko mu je otac, samo treba upitati majku. Majka će reći: „To je tvoj otac.“ Tako se dolazi do savršenog znanja. Naravno, netko može spekulirati o svom ocu pitajući se je li ovaj ili onaj čovjek njegov otac. Može proći čitav grad pitajući razne ljude: „Jeste li vi moj otac? Jeste li vi moj otac?“ Međutim, znanje stečeno takvim procesom uvijek će biti nesavršeno. Nitko nikada neće naći svoga oca na taj način. Jednostavnije je učiti od autoriteta, u ovom slučaju, od majke. Ona će reći: „Moj dragi dječače, ovo je tvoj otac.“ Tako će naše znanje biti savršeno. Slično je s transcendentalnim znanjem. Maloprije sam govorio o duhovnom svijetu. Ne možemo spekulirati o duhovnom svijetu. Bog kaže: „Postoji duhovni svijet i to je Moje prebivalište.“ Na taj način primamo znanje od Kṛṣṇe, najboljeg autoriteta. Mi nismo savršeni, ali naše je znanje savršeno jer smo ga primili iz savršena izvora.

Pokret za svjesnost Kṛṣṇe ima za cilj prenijeti ljudskom društvu savršeno znanje. Zahvaljujući tom znanju možemo shvatiti tko smo mi, tko je Bog, što je materijalni svijet, zašto smo došli ovdje, zašto moramo podnositi toliko mnogo nevolja i patnji te zašto moramo umrijeti. Naravno, nitko ne želi umrijeti, ali smrt će doći. Nitko ne želi ostarjeti, ali starost dolazi. Nitko ne želi patiti od bolesti, ali neumitno obolijeva. To su stvarni problemi ljudskog života koje trebamo riješiti. Civilizacija nastoji poboljšati jedenje, spavanje, razmnožavanje i branjenje, ali to nisu stvarni problemi. Čovjek spava i pas spava. Čovjek nije napredniji samo zato što ima lijep stan. U oba je slučaja djelatnost ista, spavanje. Čovjek je izumio atomsko oružje za obranu, ali i pas ima zube i kandže i može se obraniti. U oba slučaja, radi se o obrani. Čovjek ne može reći da će osvojiti cijeli svijet ili svemir zato što ima atomsku bombu. To nije moguće. Čovjek može imati razrađen sustav obrane ili može jesti, spavati i razmnožavati se okružen svim obiljem, ali to ga ne čini naprednim. Takav napredak možemo nazvati uglađenim animalizmom i to je sve.

Pravi napredak civilizacije znači spoznaja Boga. Ako nam nedostaje znanje o Bogu, nismo istinski napredni. Mnogi nitkovi poriču postojanje Boga jer ako nema Boga, mogu nastaviti s grešnim djelatnostima. Oni mogu uživati misleći da nema Boga, ali Bog neće umrijeti samo zato što mi poričemo Njegovo postojanje. Bog postoji, kao i Njegova uprava. Po Njegovoj naredbi, Sunce i Mjesec izlaze, voda teče, a razina mora raste i opada. Sve se odvija po Njegovoj naredbi. S obzirom na to da se sve jako lijepo odvija, kako netko može stvarno misliti da je Bog mrtav? Ako vlada kaos, možemo reći da nema vlade, ali ako se svime upravlja dobro, kako možemo reći da nema vlade? Samo zato što ne poznaju Boga, ljudi kažu da je Bog mrtav, da nema Boga ili da Bog nema oblik. Mi smo čvrsto uvjereni da Bog postoji i da je Kṛṣṇa Bog, zato Ga obožavamo. To je proces svjesnosti Kṛṣṇe. Pokušajte ga shvatiti. Puno vam hvala.

Mike Robinson: Možete li mi reći u što vjerujete? Što je filozofija pokreta Hare Kṛṣṇa?

Śrīla Prabhupāda: Da. Svjesnost Kṛṣṇe nije stvar vjere, već znanost. Prvo trebamo shvatiti razliku između živoga i mrtvog tijela. Po čemu se razlikuju? Kad netko umre, duhovna duša, životna sila, napušta tijelo, zato se tijelo naziva „mrtvim“. Prema tomu, postoje dvije stvari: jedna je ovo tijelo, a druga životna sila u tijelu. Mi govorimo o životnoj sili u tijelu. To je razlika između duhovne znanosti o svjesnosti Kṛṣṇe i obične materijalne znanosti. Običnom je čovjeku u početku vrlo teško cijeniti naš pokret. Prvo treba shvatiti da je duša i da se razlikuje od tijela.

Mike Robinson: Kad ćemo to shvatiti?

Śrīla Prabhupāda: Možete shvatiti u bilo kojem trenutku, ali potrebno je malo inteligencije. Na primjer, dijete s vremenom postaje dječak, dječak postaje mladić, mladić postaje zreo čovjek, a zreo čovjek starac. On cijelo vrijeme, iako se tijelo mijenja od oblika djeteta do oblika starca, smatra sebe istom osobom s istom osobnošću. Tijelo se mijenja, ali stanovnik tijela, duša, ostaje isti. Stoga trebamo logički zaključiti da ćemo, kad naše tijelo umre, dobiti drugo. To je proces seljenja duše.

Mike Robinson: Znači li to da prilikom smrti umire samo fizičko tijelo?

Śrīla Prabhupāda: Da. To je vrlo temeljito objašnjeno u Bhagavad-gīti (2.20): na jāyate mriyate vā kadācin… na hanyate hanyamāne śarīre.

Mike Robinson: Citirate li često?

Śrīla Prabhupāda: Da, citiramo brojne spise. Svjesnost Kṛṣṇe ozbiljna je znanost, a ne obična religija. [obraća se bhakti] Nađi tu strofu u Bhagavad-gīti.

Učenik:

„Duša se nikada ne rađa niti ikada umire. Nije nastala, ne nastaje i nikada neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.“

Mike Robinson: Hvala vam što ste to pročitali. Možete li mi objasniti još nešto? Ako duša nikada ne umire, odlazi li svačija duša Bogu nakon smrti?

Śrīla Prabhupāda: Ne uvijek. Ako je osoba kvalificirana, odnosno ako se u ovom životu kvalificira za povratak kući, Bogu, tek onda može otići. Ako se nije kvalificirala, dobiva sljedeće materijalno tijelo. Postoji 8 400 000 različitih tjelesnih oblika. Ovisno o svojim željama i karmi, živo biće dobiva odgovarajuće tijelo po zakonima prirode. To je kao kad čovjek dobije neku bolest i zatim od nje oboli. Je li to teško shvatiti?

Mike Robinson: Vrlo je teško sve to shvatiti.

Śrīla Prabhupāda: Pretpostavimo da netko dobije boginje. Nakon sedam dana, pojavljuju se simptomi. Kako se zove to razdoblje?

Mike Robinson: Inkubacija?

Śrīla Prabhupāda: Inkubacija. To ne možete izbjeći. Ako obolite od neke bolesti, ona će se razviti po zakonu prirode. Slično tomu, tijekom ovog života družite se s različitim guṇama materijalne prirode i to će druženje odlučiti koju ćete vrstu tijela dobiti u sljedećem životu. To se odvija strogo po zakonima prirode. Svi su pod upravom zakona prirode, potpuno su ovisni, ali ljudi zbog neznanja misle da su slobodni. Nisu slobodni; oni zamišljaju da su slobodni, ali potpuno su pod upravom zakona prirode. Vaše djelovanje, pobožno ili bezbožno, određuje kakav će vam biti sljedeći život.

Mike Robinson: Vaša milosti, možete li se na trenutak vratiti na to? Rekli ste da nitko nije slobodan. Želite li reći da ako živimo pravedno, na neki način gradimo sebi dobru budućnost?

Śrīla Prabhupāda: Da.

Mike Robinson: Znači možemo slobodno izabrati ono za što vjerujemo da je važno? Religija je važna jer ako vjerujemo u Boga i živimo pravedno…

Śrīla Prabhupāda: To nije pitanje vjerovanja. Ne miješajte vjeru u to. To je zakon. Na primjer, vlada postoji. Možete ili ne morate u nju vjerovati, ali ako prekršite zakon, vlada će vas kazniti. Slično tomu, vjerovali ili ne, Bog postoji. Ako ne vjerujete u Boga i neovisno radite sve što hoćete, bit ćete kažnjeni po prirodnim zakonima.

Mike Robinson: Razumijem. Je li važno koju religiju ispovijedate? Je li važno da ste Kṛṣṇin bhakta?

Śrīla Prabhupāda: To nije pitanje religije, nego znanosti. Vi ste duhovno biće, ali ste materijalno uvjetovani i zato ste pod upravom zakona materijalne prirode. Možete vjerovati u kršćansku religiju, a ja u hinduističku, ali to ne znači da ćete vi ostarjeti, a ja neću. Mi govorimo o znanosti, o starenju. To je prirodni zakon. Vi nećete ostarjeti zato što ste kršćanin niti ću ja ostati mlad zato što sam hinduist. Svatko stari. Slično tomu, svi zakoni prirode vrijede za svakoga. Nije važno vjerujete li u ovu ili onu religiju.

Mike Robinson: Tvrdite li da postoji samo jedan Bog koji upravlja svima nama?

Śrīla Prabhupāda: Postoji jedan Bog, jedan prirodni zakon i svi smo podčinjeni tom zakonu. Nalazimo se pod upravom Svevišnjeg. Ako mislimo da smo slobodni ili da možemo činiti što god hoćemo, to je naša ludost.

Mike Robinson: Shvaćam. Možete li mi objasniti po čemu se član pokreta Hare Kṛṣṇa razlikuje od drugih?

Śrīla Prabhupāda: Pokret za svjesnost Kṛṣṇe namijenjen je onima koji žele ozbiljno shvatiti ovu znanost. Mi nipošto nismo sektaška skupina. Ne. Svatko se može pridružiti. Primamo i studente sa sveučilišta. Možete biti kršćanin, hinduist ili musliman, nije važno. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe prima svakoga tko želi shvatiti znanost o Bogu.

Mike Robinson: Kad biste nekoga naučili da bude sljedbenik pokreta Hare Kṛṣṇa, što bi mu to donijelo?

Śrīla Prabhupāda: Počelo bi njegovo pravo obrazovanje. Prvo trebate shvatiti da ste duhovna duša i da zato mijenjate tijelo. To je početak duhovnog razumijevanja. Kad vaše tijelo umre, kad bude uništeno, vi ne umirete. Dobivate drugo tijelo, kao što mijenjate kaput i košulju. Ako me sutra posjetite u drugoj košulji i drugom kaputu, znači li to da ste druga osoba? Ne. Slično tomu, prilikom svake smrti mijenjate svoje tijelo, ali vi, duhovna duša u tijelu, ostajete isti. To trebate shvatiti, a onda možete dalje napredovati u znanosti o svjesnosti Kṛṣṇe.

Mike Robinson: Počinjem shvaćati, ali teško mi je shvatiti kako se to može povezati s velikim brojem vaših ljudi koje viđamo u Oxford Streetu kako dijele Hare Kṛṣṇa knjige.

Śrīla Prabhupāda: Duhovni je život potreban ljudima. Te su knjige napisane kako bi ih uvjerile u to.

Mike Robinson: Zar vas doista nije briga hoće li se ljudi pridružiti pokretu Hare Kṛṣṇa ili neće?

Śrīla Prabhupāda: To nije važno. Naša je misija da ih obrazujemo. Ljudi ništa ne znaju, žive u raju za budale misleći da je sa smrću tijela sve svršeno. To je ludost.

Mike Robinson: Vi im ustvari samo želite reći da postoji duhovna dimenzija života?

Śrīla Prabhupāda: Mi vam prvenstveno želimo reći da niste tijelo, da je tijelo vaš prekrivač (vaša košulja i kaput) i da živite u tijelu.

Mike Robinson: Da, mislim da sam sada shvatio. Možemo li sada nastaviti? Rekli ste da način na koji živimo utječe na naš život poslije smrti, da postoje zakoni prirode koji određuju naš idući život. Kako se odvija proces seljenja duše?

Śrīla Prabhupāda: Proces je vrlo suptilan. Duhovnu dušu ne možemo vidjeti našim materijalnim očima. Atomske je veličine. Nakon uništenja grubog tijela, sačinjenog od osjetila, krvi, kostiju, masti i sličnih sastojaka, suptilno tijelo sačinjeno od uma, inteligencije i ega nastavlja djelovati. U trenutku smrti suptilno tijelo prenosi malu duhovnu dušu u drugo grubo tijelo.

Proces se može usporediti sa zrakom koji prenosi miris. Nitko ne može vidjeti odakle dolazi miris ruže, ali znamo da ga nosi zrak. Ne vidite kako, ali ipak se zbiva. Slično tomu, proces seljenja duše vrlo je suptilan. U skladu sa stanjem uma u trenutku smrti, sićušna duhovna duša ulazi u maternicu majke sa sjemenom oca i potom razvija određenu vrstu tijela koje daje majka. Može biti ljudsko biće, mačka, pas ili bilo što drugo.

Mike Robinson: Tvrdite li da smo prije ovog života bili nešto drugo?

Śrīla Prabhupāda: Da.

Mike Robinson: I svaki se put vraćamo kao nešto drugo?

Śrīla Prabhupāda: Da, jer ste vječni. U skladu s vašim djelovanjem stalno mijenjate tijela. Trebate se zanimati kako ćete okončati taj proces i ostati u svome izvornom, duhovnom tijelu. To je svjesnost Kṛṣṇe.

Mike Robinson: Razumijem. Dakle, ako postanem svjestan Kṛṣṇe, ne izlažem se opasnosti da se ponovo rodim kao pas?

Śrīla Prabhupāda: Ne. [obraća se bhakti] Nađi strofu janma karma ca me divyam…

Učenik:

„Onaj tko poznaje transcendentalnu prirodu Moje pojave i djela po napuštanju tijela više se ne rađa u materijalnom svijetu, već dostiže Moje vječno prebivalište, o, Arjuna.“ (Bhagavad-gītā 4.9)

Śrīla Prabhupāda: Bog kaže: „Onaj tko Me spozna oslobađa se rođenja i smrti.“ No Boga ne možemo spoznati materijalističkom spekulacijom. To nije moguće. Prvo se moramo uzdići na duhovnu razinu. Tada ćemo dobiti inteligenciju potrebnu za razumijevanje Boga. Kad netko shvati Boga, više ne dobiva materijalno tijelo, već se vraća kući, Bogu. Živi vječno i više ne mijenja tijelo.

Mike Robinson: Razumijem. Sada ste dva puta naveli vaše spise. Odakle potječu ti spisi? Možete li to ukratko objasniti?

Śrīla Prabhupāda: Naši spisi spadaju u vedsku književnost koja postoji od početka kreacije. Kad god se pojavi neki novi materijalni proizvod, primjerice, ovaj mikrofon, objavljuje se i tiskovina koja objašnjava kako njime treba rukovati. Zar nije tako?

Mike Robinson: Da, tako je.

Śrīla Prabhupāda: I ta tiskovina prati stvaranje mikrofona.

Mike Robinson: Da.

Śrīla Prabhupāda: Slično tomu, vedski se spisi pojavljuju sa stvaranjem svemira da bi nam objasnili kako s njim trebamo postupati.

Mike Robinson: Razumijem. Znači, ovi spisi postoje od početka kreacije. Sada bismo mogli prijeći na nešto što vjerujem da vas jako ogorčuje. Po čemu se svjesnost Kṛṣṇe najviše razlikuje od drugih istočnjačkih disciplina koje se naučavaju na zapadu?

Śrīla Prabhupāda: Mi slijedimo izvorne spise, a oni izmišljaju svoje. Po tome se razlikujemo. Kad god vam padne na pamet neko pitanje o duhovnim temama, morate potražiti odgovor u izvornim spisima, a ne u nekakvim knjigama varalica.

Mike Robinson: Što je s pjevanjem Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa…

Śrīla Prabhupāda: Pjevanje Hare Kṛṣṇa najlakši je proces pročišćenja, osobito u ovom dobu, u kojem su ljudi toliko tupi da im uopće nije lako shvatiti duhovno znanje. Ako netko pjeva Hare Kṛṣṇa, njegova se inteligencija pročišćava i može shvatiti duhovne teme.

Mike Robinson: Možete li mi reći što vas vodi u vašem radu?

Śrīla Prabhupāda: Vedski spisi.

Mike Robinson: Spisi koje ste navodili?

Śrīla Prabhupāda: Da, sve je u spisima. Objašnjavamo ih na engleskom jeziku, ali ništa ne izmišljamo. Kad bismo izmislili znanje, sve bismo upropastili. Vedski se spisi mogu usporediti s tiskovinom koja objašnjava kako trebamo postaviti ovaj mikrofon. Ona kaže: „Postupi ovako, neki vijci trebaju biti na ovoj strani, oko metala.“ Ne možemo ništa mijenjati, inače bismo sve upropastili. Budući da ništa ne izmišljamo, jednostavno trebate pročitati neku od naših knjiga i primiti pravo duhovno znanje.

Mike Robinson: Kako filozofija svjesnosti Kṛṣṇe može utjecati na način života ljudi?

Śrīla Prabhupāda: Može ih osloboditi patnje. Ljudi pate jer u zabludi smatraju sebe tijelom. Ako mislite da ste vaš kaput i košulja i brižljivo ih perete, ali zaboravite jesti, hoćete li biti sretni?

Mike Robinson: Ne, ne bih bio.

Śrīla Prabhupāda: Slično tomu, svatko stalno pere tjelesni „kaput i košulju“, ali zaboravlja na dušu unutar tijela. Nitko ne zna što se nalazi unutar tjelesnog „kaputa i košulje“. Pitajte bilo koga što je i on će vam reći: „Ja sam Englez“ ili „Ja sam Indijac“. Ali ako kažemo: „Vidim da imate englesko ili indijsko tijelo, ali što ste vi?“, to ne znaju reći.

Mike Robinson: Razumijem.

Śrīla Prabhupāda: Suvremena se civilizacija temelji na pogrešnom razumijevanju da je tijelo jastvo (dehātma-buddhi). To je mentalitet mačaka i pasa. Pretpostavimo da pokušavam ući u Englesku, a vi me zaustavite na granici i kažete: „Ja sam Englez, a vi ste Indijac. Zašto ste došli ovdje?“, a pas laje: „Vau, vau, zašto dolaziš?“, kakva je razlika u mentalitetu? Pas misli da je on pas, a ja stranac, a vi mislite da ste vi Englez, a ja Indijac. Nema razlike u mentalitetu. Ako držite ljude u tami psećeg mentaliteta i izjavljujete da civilizacija napreduje, potpuno ste obmanuti.

Mike Robinson: Prijeđimo sada na drugu temu. Koliko mogu razabrati, pokret Hare Kṛṣṇa brine se za dijelove svijeta u kojima ljudi pate.

Śrīla Prabhupāda: Da, samo se mi brinemo. Drugi jednostavno izbjegavaju glavne probleme: rođenje, starost, bolest i smrt. Drugi nemaju rješenje za te probleme. Jednostavno pričaju besmislice, zavode ljude, drže ih u tami. Dajmo im malo svjetla!

Mike Robinson: Da, ali osim pružanja duhovnog prosvjećenja, brinete li se i za fizičko blagostanje ljudi?

Śrīla Prabhupāda: Za duhovnom dobrobiti automatski slijedi fizičko blagostanje.

Mike Robinson: Kako to?

Śrīla Prabhupāda: Pretpostavimo da imate automobil. Prirodno se brinete i o automobilu i o sebi, ali se ne poistovjećujete s njim. Ne kažete: „Ja sam automobil.“ To je besmisleno, ali ljudi to rade. Previše se brinu o tjelesnom „automobilu“ misleći da je automobil jastvo. Zaboravljaju da se razlikuju od njega i da kao duhovna duša imaju druge dužnosti. Kao što nitko ne može piti benzin i biti zadovoljan, nitko ne može naći zadovoljstvo u tjelesnim djelatnostima. Mora naći pravu hranu za dušu. Ako misli: „Ja sam automobil i moram piti benzin“, smatraju ga ludim. Slično tomu, onaj tko misli da je tijelo i pokušava naći sreću u tjelesnim zadovoljstvima također je lud.

Mike Robinson: Želio bih da mi objasnite jedan citat. Prije nego što sam došao, vaši su mi ljudi dali ovu knjigu u kojoj kažete da je „religija bez racionalne osnove samo sentiment“. Možete li to objasniti?

Śrīla Prabhupāda: Većina religioznih ljudi kaže: „Vjerujemo…“, ali koliko vrijedi to vjerovanje? Možete vjerovati u nešto što ustvari nije istina. Na primjer, neki kršćani kažu: „Vjerujemo da životinje nemaju dušu.“ To nije istina. Vjeruju da životinje nemaju dušu jer žele jesti životinje, ali životinje ustvari imaju dušu.

Mike Robinson: Kako znate da životinja ima dušu?

Śrīla Prabhupāda: I vi možete znati. Mogu vam pružiti znanstveni dokaz: životinja jede i vi jedete; životinja spava i vi spavate; životinja se razmnožava i vi se razmnožavate; životinja se brani i vi se branite. Po čemu se onda razlikujete od životinje? Kako možete reći da vi imate dušu, a životinja ne?

Mike Robinson: To potpuno razumijem, ali kršćanski spisi kažu…

Śrīla Prabhupāda: Ne miješajte spise u to; to je pitanje zdravog razuma. Pokušajte shvatiti. Životinja jede i vi jedete; životinja spava i vi spavate; životinja se brani i vi se branite; životinja se razmnožava i vi se razmnožavate; životinja ima djecu i vi imate djecu; životinja ima životni prostor i vi imate životni prostor. Ako porežete tijelo životinje, pojavljuje se krv. Ako porežete svoje tijelo, pojavljuje se krv. Sve te sličnosti postoje. Zašto onda poričete jednu jedinu sličnost, prisutnost duše? To nije logično. Proučavali ste logiku? U logici postoji nešto što se zove analogija. Analogija je proces zaključivanja na temelju brojnih sličnosti. Ako između ljudskih bića i životinja postoji toliko puno sličnosti, zašto poricati tu sličnost? To nije logično niti je to znanost.

Mike Robinson: Ako taj argument upotrijebite na drugi način…

Śrīla Prabhupāda: Nema drugog načina. Ako ne raspravljate na temelju logike, niste razboriti.

Mike Robinson: U redu, ali pođimo od druge pretpostavke. Pretpostavimo da ljudsko biće nema dušu…

Śrīla Prabhupāda: Onda morate objasniti razliku između živog i mrtvog tijela. To sam već na početku objasnio. Čim životna sila, duša, napusti tijelo, čak ni najljepše tijelo nema nikakvu vrijednost. Nitko ne mari za njega, bacaju ga. Ako vam sada dotaknem kosu, doći će do borbe. To je razlika između živog i mrtvog tijela. U živom tijelu postoji duša, u mrtvom ne. Čim duša napusti tijelo, ono gubi vrijednost. Beskorisno je. To nije teško shvatiti, ali čak su i najveći tobožnji znanstvenici i filozofi previše tupoglavi da bi to shvatili. Suvremeno je društvo u jako jadnom stanju. Nema čovjeka s valjanim mozgom.

Mike Robinson: Mislite li na znanstvenike koji ne shvaćaju duhovnu dimenziju života?

Śrīla Prabhupāda: Da. Prava znanost obuhvaća potpuno znanje o svemu, materijalnom i duhovnom.

Mike Robinson: Međutim, vi ste u svjetovnom životu bili kemičar, zar ne?

Śrīla Prabhupāda: Da, bio sam kemičar u ranim danima, ali za to nije potrebna velika inteligencija. Svaki čovjek zdravog razuma može postati kemičar.

Mike Robinson: Pretpostavljam da smatrate i materijalnu znanost značajnom, iako su današnji znanstvenici tupoglavi?

Śrīla Prabhupāda: Materijalna je znanost samo donekle značajna. Nema sveopći značaj.

Mike Robinson: Razumijem. Mogu li se vratiti na prethodno pitanje? Kad smo se maloprije razilazili u mišljenju, rekli ste: „Ne miješajte spise u to, samo upotrijebite zdrav razum.“ Kakva je uloga spisa u vašoj religiji? Koliko su važni?

Śrīla Prabhupāda: Naša religija jest znanost. Kad kažemo da dijete izrasta u dječaka, to je znanost. To nije religija. Svako dijete izrasta u dječaka. Gdje se tu spominje religija? Svaki čovjek umire. Kad čovjek umre, tijelo postaje beskorisno. Gdje je tu religija? To je znanost. Možete biti kršćanin, hinduist ili musliman, ali kad umrete, vaše tijelo postaje beskorisno. To je znanost. Kad vaš rođak umre, ne možete reći: „Mi smo kršćani, vjerujemo da nije umro.“ Ne, on je umro. Bez obzira na to jeste li kršćanin, hinduist ili musliman, on je umro. Naše se tvrdnje temelje na razumijevanju da je tijelo važno samo dok se duša nalazi u njemu. Kad duša napusti tijelo, ono postaje beskorisno. Ova se znanost odnosi na svakoga, stoga pokušavamo obrazovati ljude na temelju nje.

Mike Robinson: Ako sam vas ispravno shvatio, vi obrazujete ljude na čisto znanstvenom temelju. Gdje je tu uopće religija?

Śrīla Prabhupāda: Religija je također znanost. Ljudi pogrešno misle da je religija vjera, „ja vjerujem“. [obraća se bhakti] Potraži u rječniku riječ religija.

Učenik: Pod religija, rječnik kaže: „Priznavanje nadljudske uprave ili moći, posebno osobnog Boga kome se treba pokoravati, praćeno ispravnim nutarnjim stavom“.

Śrīla Prabhupāda: Da. Religija nas uči da se trebamo pokoravati vrhovnom upravitelju. Možete biti kršćanin, a ja hinduist. To nije važno. Obojica moramo prihvatiti da postoji vrhovni upravitelj. Svatko to mora prihvatiti. To je prava religija. Neispravno je reći: „Vjerujemo da životinje nemaju dušu“. To nije religija i potpuno je neznanstveno. Religija je znanstveno razumijevanje vrhovnog upravitelja. Trebamo razumjeti vrhovnog upravitelja i pokoravati Mu se, to je sve. Dobar je građanin onaj tko razumije vladu i pokorava se njezinim zakonima, a loš građanin onaj tko ne mari za vladu. Ako postanete loš građanin, zanemarujući Božje zakone, onda ste bezbožni. Ako ste dobar građanin, onda ste religiozni.

Mike Robinson: Razumijem. Možete li mi reći što je prema vašem vjerovanju smisao života? Zašto uopće postojimo?

Śrīla Prabhupāda: Smisao života jest uživanje, ali trenutačno živite na pogrešnoj razini, zato umjesto uživanja doživljavate patnju. Svugdje možemo vidjeti borbu za opstanak. Svi se bore, ali kakvo je njihovo uživanje na kraju? Jednostavno pate i umiru. Stoga, iako je život namijenjen uživanju, trenutačno ne uživate u životu. Uživat ćete ako se uzdignete na pravu, duhovnu razinu života.

Mike Robinson: Možete li mi naposljetku objasniti neke stadije kroz koje prolazite u duhovnom životu? Kroz koje stadije prolazi Kṛṣṇin novi bhakta?

Śrīla Prabhupāda: U prvom ste stadiju znatiželjni. Pitate se: „Što je ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe? Želim ga proučiti.“ To se naziva śraddhā, vjera. To je početak. Zatim, ako ste ozbiljni, družite se s onima koji proučavaju. Nastojite shvatiti njihove misli. Potom pomišljate: „Zašto ne bih postao jedan od njih?“ Kad to postanete, sve vaše sumnje ubrzo nestaju, vaša vjera raste, a vi stječete istinski ukus za svjesnost Kṛṣṇe. Zašto ovi mladići ne idu u kino? Zašto ne jedu meso ili ne posjećuju noćne klubove? Zato što im se ukus promijenio. Sada preziru sve te stvari. Na taj način napredujete. Prvo vjera, zatim druženje s bhaktama, nestanak svih sumnji, čvrsta vjera, ukus, spoznaja Boga i na kraju ljubav prema Bogu, savršenstvo. To je prvorazredna religija, a ne neki obred tipa „ja vjerujem, ti vjeruješ“. To nije religija, već prevara. Prava religija znači razviti ljubav prema Bogu. To je savršenstvo religije.

Mike Robinson: Puno vam hvala na razgovoru. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s vama.

Śrīla Prabhupāda: Hare Kṛṣṇa.

Ponekad se raspravlja o tome jesu li istina i ljepota spojivi izrazi. Rado bismo željeli izreći istinu, ali ona nije uvijek lijepa, često je potresna i neugodna. Kako možemo istovremeno izraziti i istinu i ljepotu?

U odgovoru na to možemo reći da su istina i ljepota spojivi izrazi. Doista, možemo nedvojbeno ustvrditi da je prava istina, koja je apsolutna, uvijek lijepa. Istina je tako lijepa da privlači svakoga, čak i sebe samu. Tako je lijepa da su mnogi mudraci, svetci i bhakte napustili sve radi nje. Mahatma Gandhi, idol suvremenog svijeta, posvetio je svoj život eksperimentiranju s istinom i sve što je činio imalo je za cilj samo istinu.

Zašto samo Mahatma Gandhi? Svatko od nas osjeća potrebu da traga za istinom jer je istina ne samo lijepa, nego i svemoćna, sveznajuća i posjeduje svekoliko bogatstvo, svu slavu i odvojenost.

Na žalost, ljudi ne poznaju pravu istinu. U ime istine, 99,9% ljudi svih svjetonazora juri samo za neistinom. Nas ustvari privlači ljepota istine, ali od pamtivijeka smo naviknuli voljeti neistinu koja izgleda kao istina. Zato su svjetovnim ljudima istina i ljepota nespojivi izrazi. Svjetovna istina i ljepota mogu se objasniti na sljedeći način.

Jednom se jedan snažan, čvrsto građen čovjek sumnjiva karaktera zaljubio u lijepu djevojku. Djevojka je bila ne samo lijepa, već i svete naravi, stoga joj se nije svidjelo njegovo udvaranje. Budući da je zbog požudnih želja bio uporan, djevojka ga je zamolila da pričeka samo sedam dana i dogovorila susret s njim. Čovjek je pristao i s velikom nadom čekao dogovoreno vrijeme.

Međutim, sveta je djevojka odlučila pokazati pravu ljepotu apsolutne istine na vrlo poučan način. Uzela je veliku količinu sredstava za čišćenje i sedam dana neprestano obavljala veliku nuždu i povraćala sve što bi pojela. Pritom je sav proljev i bljuvotine spremala u dovoljno velike posude. Zbog sredstava za čišćenje, takozvana lijepa djevojka postala je mršava i tanka kao kostur. Koža joj je pocrnila, a oči upale u duplje. Tako je u dogovoreno vrijeme nestrpljivo čekala žudnoga čovjeka.

Čovjek je došao lijepo odjeven i pristojno upitao ružnu djevojku koju je ondje zatekao gdje je lijepa djevojka s kojom se trebao sastati. Nije mogao prepoznati djevojku. Iako ga je uvjeravala da je to ona, nije ju mogao prepoznati zbog njezina jadnog stanja.

Djevojka je naposljetku rekla da je odvojila sastojke svoje ljepote i spremila ih u posude. Također mu je spomenula da može uživati u tim sokovima ljepote. Kad je svjetovni pjesnik zatražio da vidi te sokove ljepote, pokazala mu je skladište proljeva i bljuvotina iz kojeg se širio nepodnošljiv smrad. Tako je otkrio cijelu priču o tekućoj ljepoti. Milošću svete djevojke, čovjek niska karaktera naposljetku je shvatio razliku između stvarnosti i njezine sjene te se urazumio.

Svatko od nas koga privlači lažna, materijalna ljepota nalazi se u sličnu položaju. Spomenuta djevojka dobila je lijepo građeno tijelo u skladu sa željama svoga uma, ali nije bila vezana za to privremeno materijalno tijelo i um. Ustvari, ona je duhovna iskra, kao i muškarac kojeg je privukla njezina lažna koža.

Svjetovni intelektualci i esteti opčinjeni su izvanjskom ljepotom i privlačnošću relativne istine, ali nisu svjesni duhovne iskre koja je istodobno i istina i ljepota. Duhovna je iskra tako lijepa da kad napusti takozvano lijepo tijelo, koje je ustvari puno izmeta i bljuvotina, nitko ne želi dotaknuti to tijelo, čak ni ako je ukrašeno skupocjenom odjećom.

Svi mi jurimo za lažnom, relativnom istinom koja je nespojiva s istinskom ljepotom. Međutim, prava je istina uvijek lijepa i zadržava isti standard ljepote neograničen broj godina. Ta je duhovna iskra neuništiva. Ljepota izvanjske kože može se uništiti za nekoliko sati snažnim sredstvom za čišćenje, ali ljepota istine neuništiva je i uvijek ista. Na žalost, svjetovni umjetnici i intelektualci ne poznaju tu lijepu iskru duha. Ne poznaju ni cijelu vatru koja je izvor tih duhovnih iskri ni odnose između iskri i vatre koji poprimaju oblik transcendentalnih zabava. Kada Svemogući Svojom milošću razotkrije te zabave ovdje, budalasti ljudi koji ne vide dalje od svojih osjetila poistovjećuju te zabave istine i ljepote sa spomenutim očitovanjima proljeva i bljuvotina. Tako se u očaju pitaju kako istina i ljepota mogu istodobno postojati.

Svjetovni ljudi ne znaju da je cjelokupno duhovno biće predivna osoba koja sve privlači. Nisu svjesni da je On prvobitna suština, izvor i porijeklo svega što postoji. Beskrajno male duhovne iskre, kao sastavni djelići toga cjelokupnog duha, kvalitativno su iste po ljepoti i vječnosti, ali cjelina je vječno cjelina, a djelići su vječno djelići. To je jedina razlika. Međutim, oboje su krajnja istina, krajnja ljepota, krajnje znanje, krajnja energija, krajnja odvojenost i krajnje obilje.

Svaki spis koji ne opisuje krajnju istinu i ljepotu, čak i ako je djelo najvećega svjetovnog pjesnika ili intelektualca, nije ništa drugo do riznica proljeva i bljuvotina relativne istine. Pravi su spisi oni koji opisuju krajnju istinu i ljepotu Apsoluta.

U šetnji s ocem, malo dijete stalno zapitkuje. Postavlja ocu bezbroj neobičnih pitanja i otac ga mora zadovoljiti točnim odgovorima. Kad sam u obiteljskom životu bio mladi otac, moj drugi sin, koji je stalno bio uz mene, zasipao me je stotinama pitanja. Jednog je dana pokraj našeg tramvaja prolazila svadbena povorka i četverogodišnji je dječak, kao i obično, upitao kakva je to povorka. Dobio je sve moguće odgovore na svoje tisuću i jedno pitanje o svadbi, a na kraju je upitao je li njegov otac oženjen! Sva prisutna starija gospoda glasno se nasmijala na to pitanje, a dječak se zbunio ne znajući zašto se smijemo. U svakom slučaju, dječaka je na neki način zadovoljio njegov oženjeni otac.

Ljudsko biće, kao razumna životinja, rođeno je da bi postavljalo pitanja. To je pouka koju možemo izvući iz ovog događaja. Što više pitanja postavljamo, to više napredujemo u svojim znanstvenim nastojanjima. Čitava svjetovna civilizacija temelji se na tom velikom broju pitanja koje mladi postavljaju starijima. Kada stariji ispravno odgovaraju na pitanja mladih, civilizacija postupno napreduje. Unatoč tomu, najinteligentniji se čovjek raspituje što se događa nakon smrti. Neinteligentni ljudi postavljaju pitanja koja nisu toliko bitna, ali pitanja inteligentnih ljudi sežu sve dalje i dalje.

Krugu najinteligentnijih ljudi pripadao je i Mahārāja Parīkṣit, veliki kralj čitavog svijeta, kojeg je brāhmaṇa neočekivano prokleo da za sedam dana umre od ujeda zmije. Brāhmaṇa koji ga je prokleo bio je samo dječak, ali je ipak bio vrlo moćan. Nesvjestan značaja velikoga kralja, nepromišljeno ga je prokleo da umre za sedam dana. Dječakov otac, kojeg je kralj uvrijedio, žalio je zbog toga. Kad je kralj doznao za zlokobno prokletstvo, odmah je napustio svoju palaču i otišao na obalu Gange, koja je tekla u blizini njegove prijestolnice, kako bi se pripremio za predstojeću smrt. Budući da je bio veliki kralj, skoro svi veliki mudraci i učenjaci okupili su se na mjestu na kojem je kralj postio pred napuštanje svoga smrtnog tijela. Naposljetku je stigao i Śukadeva Gosvāmī, najmlađi svetac toga doba. Śukadeva Gosvāmī jednoglasno je izabran za predstojnika skupa iako je njegov uzvišeni otac također bio prisutan. Kralj je s poštovanjem ponudio Śukadevi Gosvāmīju najviše počasno mjesto i postavio mu pitanja o napuštanju ovoga smrtnog svijeta, s čime se trebao suočiti za sedam dana. Veliki kralj, kao dostojan potomak Pāṇḍava, velikih bhakta, upitao je uzvišenoga mudraca Śukadevu: „Dragi gospodine, ti si najveći transcendentalist. Ponizno te molim, dopusti mi da te pitam o mojim dužnostima u ovom trenutku. Na pragu sam smrti. Što trebam učiniti u ovom presudnom trenutku? Gospodaru, molim te reci mi što trebam slušati, koga obožavati i sada se sjećati? Uzvišeni mudrac kao što si ti ne boravi u domu obiteljskog čovjeka više nego što je potrebno, stoga sam vrlo sretan što si milostivo došao ovdje uoči moje smrti. Molim te, uputi me u ovom presudnom trenutku.“

Kao dostojan sin Bādarāyaṇe, Vyāsadeve, izvornog sastavljača vedske književnosti, uzvišeni je mudrac bio veliki transcendentalni učenjak obdaren božanskim vrlinama. Stoga je, na usrdnu molbu kralja, odgovorio na vjerodostojan način.

Śukadeva Gosvāmī rekao je: „Dragi moj kralju, tvoja su pitanja vrlo važna i blagotvorna za sve ljude svih vremena. Takva su najuzvišenija pitanja značajna jer ih potvrđuju učenja vedānta-darśane, zaključka vedskog znanja. Ona su ātmavit-sammataḥ, što znači da oslobođene duše koje su potpuno spoznale svoj duhovni identitet postavljaju takva važna pitanja kako bi rasvijetlile znanje o Transcendenciji.“

Śrīmad-Bhāgavatam prirodni je komentar na glasovitu Vedānta (Śārīraka) sūtru koju je sastavio Śrīla Vyāsadeva. Vedānta-sūtra najuzvišeniji je vedski spis i sadrži suštinu osnovnih pitanja o transcendentalnoj tematici, duhovnom znanju. Kada je Śrīla Vyāsadeva sastavio ovu veliku raspravu, um mu nije bio zadovoljan. Tada je susreo Śrī Nāradu, svoga duhovnog učitelja, koji mu je savjetovao da opiše Božansku Osobu. Prihvativši taj savjet, Vyāsadeva je meditirao na koncept bhakti-yoge i tako otkrio što je Apsolut, a što relativnost, māyā. Spoznavši savršeno njihovu prirodu, sastavio je veliku pripovijest Śrīmad-Bhāgavatam, predivni Bhāgavatam, koji počinje sa stvarnim povijesnim činjenicama iz života Mahārāje Parīkṣita.

Vedānta-sūtra počinje ključnim pitanjem o Transcendenciji: athāto brahma-jijñāsā, „Sada se trebamo raspitivati o Brahmanu, Transcendenciji.“

Sve dok je čovjek u punoj životnoj snazi, zaboravlja golu istinu o smrti s kojom se mora suočiti. Budalasti čovjek ne postavlja pitanja o pravim problemima života. Svatko misli da nikada neće umrijeti, iako svakog trena svjedoči umiranju. To je razlika između animalizma i humanizma. Životinja poput koze nije svjesna predstojeće smrti. Premda kolju njezina brata, koza će, primamljena zelenom travom koja joj se nudi, mirno čekati da je zakolju. S druge strane, ako ljudsko biće vidi da neprijatelj ubija njegove bližnje, borit će se da spasi svog brata ili će, ako je moguće, pobjeći i tako spasiti vlastiti život. To je razlika između čovjeka i koze.

Inteligentan čovjek zna da se smrt rodila zajedno s njim. Zna da umire svakog trena i da će završni udarac primiti čim se njegov životni vijek okonča. Zato se priprema za sljedeći život ili za liječenje od kruga rođenja i smrti.

Međutim, budala ne zna da se ljudski oblik života dostiže nakon niza rođenja i smrti koje nameću zakoni prirode. Ne zna da je živo biće vječno, da se ne rađa i ne umire. Rođenje, smrt, starost i bolest strani su živom biću, ali nameću mu se zato što je u dodiru s materijalnom prirodom i što je zaboravilo svoju vječnu, božansku prirodu te kvalitativno jedinstvo s Apsolutnom Cjelinom.

Ljudski život pruža priliku za spoznaju te vječne činjenice, istine. Stoga nam Vedānta-sūtra na samom početku savjetuje da se sada, kada imamo ovaj dragocjeni oblik ljudskog života, raspitujemo o tomu što je Brahman, Apsolutna Istina.

Čovjek kratke pameti ne raspituje se o transcendentalnom životu. Umjesto toga, raspituje se o raznim nevažnim stvarima koje nemaju nikakve veze s njegovim vječnim postojanjem. Od samoga početka života traži odgovore od majke, oca, učitelja, knjiga i raznih drugih izvora, ali ne dobiva prava obavještenja o svome istinskom životu.

Kao što smo već spomenuli, Mahārāja Parīkṣit bio je upozoren da će umrijeti za sedam dana pa je odmah napustio svoju palaču kako bi se pripremio za ono što ga očekuje. Kralj je za to na raspolaganju imao sedam dana, ali mi, iako znamo da ćemo sigurno umrijeti, ne znamo točno kada će nas smrt snaći. Ne znamo hoćemo li umrijeti sljedećeg trenutka. Čak ni velikan kao što je Mahatma Gandhi nije mogao predvidjeti da će u sljedećih pet minuta umrijeti. Ni njegovi veliki pratioci nisu naslutili njegovu skoru smrt. Unatoč tomu, ta se gospoda predstavljaju kao veliki vođe.

Za razliku od čovjeka, životinja nije svjesna ni smrti ni života. Čovjek, u pravom smislu te riječi, raspituje se o sebi i o tomu što jest. Odakle je došao i kamo odlazi nakon smrti? Zašto je izložen trostrukim bijedama iako ih ne želi? Čovjek se od djetinjstva raspituje o svemu, samo ne o pravoj suštini života. To je animalizam. Sa stajališta četiri načela životinjskog života, nema nikakve razlike između čovjeka i životinje jer svako živo biće jede, spava, strahuje i razmnožava se. No samo je ljudski život namijenjen raspitivanju o vječnom životu i Transcendenciji. Ljudski je život stvoren za istraživanje vječnog života, a Vedānta-sūtra mu savjetuje da to učini sad ili nikad. Ako to propusti, sigurno će se po zakonima prirode ponovo vratiti u životinjsko kraljevstvo. Zato se budalasti čovjek, iako naizgled napreduje u materijalnoj znanosti – jedenju, spavanju, strahovanju i razmnožavanju – po zakonu prirode ne može osloboditi okrutnih ruku smrti. Zakon prirode djeluje pod upravom triju guṇa, vrline, strasti i neznanja. Oni koji žive u vrlini, uzdižu se na višu, duhovnu razinu života, oni koji žive u strasti ostaju u svome položaju u materijalnom svijetu, a oni koji žive u neznanju sigurno se srozavaju u niže životne vrste.

Suvremeno je uređenje ljudske civilizacije opasno jer nas ne obrazuje o bitnim pitanjima, suštinskim načelima života. Poput životinja, ljudi ne znaju da će ih zakoni prirode zaklati. Zadovoljavaju se busenom zelene trave ili prividno radosnim životom poput koze koja čeka u klaonici. S obzirom na takvo stanje ljudskog života, mi ponizno nastojimo spasiti ljudsko biće porukom Back to Godheada. Ova metoda nije izmišljena. Ako nam uopće predstoji doba stvarnosti, ova je poruka Back to Godheada početak tog doba.

Prema Śrī Śukadevi Gosvāmīju, gṛhamedhī, onaj tko je poput koze u klaonici vezan za obitelj, društvo, zajednicu, narod ili čitavo čovječanstvo te probleme i potrebe životinjskog života (jedenje, spavanje, strahovanje i razmnožavanje) i tko ne zna ništa o Transcendenciji, nije bolji od životinje. Može se raspitivati o fizičkim, političkim, gospodarskim, kulturnim ili obrazovnim pitanjima od privremenog, materijalnog značaja, ali ako se ne raspituje o načelima transcendentalnog života, treba se smatrati slijepcem kojeg nose neobuzdana osjetila i koji će uskoro pasti u jamu. To je opis gṛhamedhīja.

Gṛhastha je suprotnost gṛhamedhīju. Gṛhastha āśrama, utočište duhovnog obiteljskog života, povoljna je kao i život sannyāsīja, pripadnika reda odricanja. Značajna pitanja treba postavljati svatko, bez obzira na to je li obiteljski čovjek ili sannyāsī. Sannyāsī je varalica ako se ne zanima za postavljanje suštinskih pitanja, a gṛhastha je vjerodostojan ako je sklon takvu raspitivanju. Međutim, gṛhamedhīja zanimaju samo životinjske potrebe. Po zakonima prirode, život gṛhamedhīja jako je bijedan, dok je život gṛhasthe pun sreće. No u suvremenoj ljudskoj civilizaciji gṛhamedhīji se predstavljaju kao gṛhasthe. Zato trebamo znati tko je tko. Gṛhamedhījev je život pun poroka jer on ne zna kako živjeti s obitelji na duhovan način. Ne zna da je pod upravom moći koja upravlja i nadzire njegove djelatnosti i da na nju nema nikakva utjecaja, a o svome budućem životu nema nikakvu predodžbu. Gṛhamedhī je slijep, ne vidi svoju budućnost i nije sklon tomu da postavlja suštinska pitanja. Sputan je okovima vezanosti za lažne stvari kojima se bavi u svome privremenom postojanju i to mu je jedina kvalifikacija.

Noću, takvi gṛhamedhīji trate svoje dragocjeno vrijeme na spavanje ili zadovoljavanje spolnih poriva tako što gledaju filmove ili posjećuju klubove i kockarnice u kojima se prepuštaju ženama i alkoholu. Tijekom dana, uludo troše svoj dragocjeni život na zgrtanje novca ili, ako imaju dovoljno novaca, na ugađanje članovima svoje obitelji. Njihov životni standard i osobne potrebe povećavaju se s povećanjem osobnog dohotka. Nema kraja njihovim troškovima i nikada im nije dosta. Tako dolazi do neograničena nadmetanja u gospodarskom razvoju, a mir iščezava iz ljudskog društva.

Premda traže odgovor na ista pitanja, o zaradi i potrošnji, svi ustvari moraju ovisiti o milosti majke prirode. Kad dođe do smanjenja uroda ili prirodnih nepogoda, jadni planski političar krivi za to okrutnu prirodu, ali ne istražuje tko i kako upravlja zakonima prirode. To pažljivo izbjegava. Međutim, Bhagavad-gītā objašnjava da zakonima prirode upravlja Apsolutna Božanska Osoba. Sam Bog upravlja prirodom i njezinim zakonima. Ambiciozni materijalisti katkada istražuju dio zakona prirode, ali nikada se ne pitaju tko je tvorac tih zakona. Većina njih ne vjeruje u postojanje apsolutne osobe ili Boga koji upravlja zakonima prirode. Istražuju načela međudjelovanja različitih elemenata, ali zanemaruju vrhovnu upravu koja ih omogućuje. O tome se ne raspituju niti imaju odgovore. Međutim, druga izreka Vedānta-sūtre odgovara na suštinsko pitanje o Brahmanu tvrdeći da je Vrhovni Brahman, Vrhovna Transcendencija, Onaj iz kojeg sve nastaje. Naposljetku, On je Vrhovna Osoba.

Budalasti gṛhamedhī nije samo nesvjestan prolaznosti određene vrste tijela koje je dobio, već je i slijep, ne primjećuje što se zapravo zbiva oko njega u svakodnevnom životu. Vidi da su mu otac, majka, rođak ili susjedi umrli, a ipak se ne pita hoće li i ostali članovi njegove obitelji umrijeti. Međutim, ponekad razmišlja i shvaća da će svi članovi njegove obitelji umrijeti danas ili sutra, kao i on sam. Naslućuje da je cijela predstava, njegova obitelj, zajednica, društvo, narod itd. samo prolazni mjehurić u zraku, bez ikakve trajne vrijednosti. Unatoč tomu, ipak luduje za tim privremenim stvarima i ne mari za značajna životna pitanja niti išta zna o svome odredištu nakon smrti. Naporno radi kako bi zadovoljio privremene potrebe svoje obitelji, društva ili naroda, ali nikada ne čini ništa za svoju budućnost niti za budućnost drugih koji napuštaju ovaj život.

U javnim vozilima, kao što je željeznica, susrećemo nepoznate ljude, sjedimo s njima i nakratko postajemo korisnici istog vozila, ali se s vremenom razdvajamo, zauvijek. Slično tomu, na dugom životnom putu dobivamo privremeno sjedište u takozvanoj obitelji, zemlji ili društvu, ali kad vrijeme istekne, razdvajamo se jedni od drugih protiv svoje volje, zauvijek. Postoji puno pitanja o privremenim životnim okolnostima i našim prijateljima u njima, ali gṛhamedhī se nikada ne raspituje o stvarima trajne prirode. Svi smo zauzeti kovanjem dugotrajnih planova na raznim vodećim položajima, nesvjesni trajne, istinske prirode svega. Śrīpāda Śaṅkarācārya, koji je osobito nastojao raspršiti to neznanje u društvu i koji je zastupao kult duhovnog znanja o sveprožimajućem neosobnom Brahmanu, rekao je u očaju: „Djeca se igraju, mladići se zabavljaju s djevojkama, a starci ozbiljno razmišljaju kako urediti život ispunjen borbom, koji se gasi. Na žalost, nitko se ne namjerava ozbiljno raspitivati o znanosti o Brahmanu, Apsolutnoj Istini.“

Śrī Śukadeva Gosvāmī, koga je Mahārāja Parīkṣit zamolio da ga pouči, odgovorio je na kraljeva pitanja savjetujući mu sljedeće:

„O, Bharatin potomče, dužnost je smrtnoga čovjeka da se raspituje o Svevišnjem, sluša o Svevišnjem, slavi Svevišnjeg i meditira na Svevišnjeg koji privlači svakoga jer u potpunosti posjeduje sve obilje. On se zove Hari jer samo On može osloboditi živo biće uvjetovana postojanja. Želimo li se osloboditi uvjetovana postojanja, moramo se raspitivati o Apsolutnoj Istini kako bi nas On milostivo blagoslovio življenjem u savršenoj slobodi. (Śrīmad-Bhāgavatam 2.1.5)

Śrī Śukadeva Gosvāmī namjerno je upotrijebio četiri riječi da bi oslovio Apsolutnu Božansku Osobu. Te riječi razlučuju Apsolutnu Osobu, Parabrahman, od drugih osoba koje su Joj kvalitativno jednake. Oslovio je Apsolutnu Božansku Osobu riječju sarvātmā, što znači „sveprožimajuća“, jer nitko nije odvojen od Nje, iako nisu svi toga svjesni. Božanska Osoba u obliku Svoje potpune ekspanzije prebiva u srcu svih živih bića kao Paramātmā, Nadduša, zajedno s individualnom dušom. Zato svaka individualna duša ima prisan odnos s Njom. Zaboravivši taj vječno postojeći bliski odnos s Njom, duša od pradavnih vremena živi uvjetovanim životom. Međutim, Svevišnji, Bhagavān, vrhovna osoba, može odmah uzvratiti na zaziv bhakte. On je savršena osoba, stoga su Njegova ljepota, obilje, slava, snaga, znanje i odvojenost neograničeni izvori transcendentalnog blaženstva za individualnu dušu. Individualnu dušu privlače sva ta obilja kad ih nesavršeno prikazuju druge uvjetovane duše, ali u tim nesavršenim prikazima ne nalazi zadovoljstvo pa stalno traži nekoga tko je savršen. Ništa se ne može usporediti s ljepotom, znanjem i odvojenošću Božanske Osobe. Povrh svega, On je īśvara, vrhovni upravitelj. Mi se trenutačno nalazimo pod upravom policije toga velikog kralja, a policijska nam se uprava nameće zbog našeg nepokoravanja zakonu. No, Gospodin je Hari, stoga može ukloniti našu uvjetovanost dajući nam punu slobodu u duhovnom postojanju. Dužnost je svakog čovjeka da se raspituje o Njemu i tako se vrati Bogu.

U svome govoru pred studentima Tehnološkog instituta u Massachussetsu, Śrīla Prabhupāda ukazuje na bitan nedostatak tehnološkog istraživanja. „Iako imate puno znanstvenih odjela,“ kaže, „nijedan odjel ne istražuje razliku između živoga i mrtvog tijela.“

Koliko god da je napredovala u razumijevanju mehaničkog djelovanja fizičkog tijela, suvremena se znanost gotovo uopće ne bavi proučavanjem duhovne iskre koja pokreće tijelo. U članku iz Montreal Gazettea, koji navodimo u nastavku, glasoviti kardiolog Wilfred. G. Bigelow zahtijeva sustavno istraživanje kako bi se otkrilo što duša jest i iz čega nastaje. Potom slijedi odgovor dr. Bigelowu, u kojem Śrīla Prabhupāda izlaže konkretne vedske uvide u znanost o duši i predlaže praktične metode znanstvenog razumijevanja duhovne duše.

WINDSOR – Glasoviti kanadski kirurg za srčane bolesti izjavljuje kako vjeruje da u tijelu postoji duša koja iščezava u trenutku smrti te smatra da bi teolozi trebali pokušati doznati nešto više o njoj.

Dr. Wilfred G. Bigelow, nadstojnik kardiovaskularnog kirurškog odjela u Torontskoj bolnici rekao je da „kao osoba koja vjeruje u postojanje duše“ misli kako je došlo vrijeme za „skidanje vela tajne i utvrđivanje što duša zapravo jest“.

Bigelow je bio sudionik rasprave u Essex County Medical-Legal Societyju o problemima vezanim uz pokušaje utvrđivanja točnog trenutka smrti.

To je postalo pitanje od životne važnosti u doba presađivanja srca i drugih organa, u slučajevima kada darivatelji neizbježno umiru.

Kanadsko medicinsko udruženje objavilo je diljem prihvaćenu definiciju: smrt je trenutak u kojem pacijent u komi ne odgovara ni na kakve podražaje, a slika moždanih valova na zaslonu pokazuje ravnu crtu.

U raspravi su sudjelovali i sudac vrhovnog suda Ontaria, gospodin Edson L. Haines i predsjednik Sveučilišta u Windsoru J. Francis Leddy.

Osvrćući se na pitanja koja je pokrenuo tijekom rasprave, Bigelow je poslije izjavio da ga je tridesetdvogodišnje iskustvo u kirurgiji potpuno uvjerilo u postojanje duše.

„Postoje slučajevi kad ste prisutni u trenutku kada ljudi prelaze iz života u smrt i tada se događaju tajanstvene promjene.“

„Jedna od najprimjetljivijih jest iznenadan nestanak života ili sjaja u očima. One postaju tupe i doslovno beživotne.“

„Teško je zabilježiti ono što vidite. Ne mislim da se to može valjano dokumentirati.“

Bigelow, koji je u svijetu postao slavan po svome pionirskom radu na kirurškoj tehnici „dubokog zamrzavanja“ poznatoj kao hipotermija i po operacijama srčanih zalistaka, rekao je da „istraživanje duše“ trebaju preuzeti teologija i srodne discipline na sveučilištu.

Tijekom rasprave, Leddy je izjavio da „dušu, ako postoji, nećete vidjeti. Nećete je pronaći.“

„Ako postoji načelo životnosti ili života, što je ono? Problem leži u tome što „U geografskom smislu, duša nije na jednom mjestu. Ona je prisutna svugdje, a ipak nigdje u tijelu.“

Bilo bi „lijepo početi s pokusima, ali ne znam kako ćete pristupiti svemu tome“, rekao je Leddy i izjavio da ga rasprava podsjeća na sovjetskog kozmonauta koji je na povratku sa svemirskog putovanja rekao da Boga nema jer Ga gore nije vidio.

„Možda je tako,“ rekao je Bigelow, „ali u suvremenoj medicini, kad god naiđemo na nešto što ne možemo objasniti, moto glasi „pronađi odgovor“, odnesi to u laboratorij, proslijedi negdje gdje možeš otkriti istinu.“

Prema Bigelowu, središnje pitanje glasi: „Gdje je duša i odakle dolazi?“

Dragi dr. Bigelow,

Molim Vas, primite moje pozdrave. Nedavno sam u Gazetti pročitao vrlo zanimljiv članak Rae Corellija pod naslovom „Kirurg za srčane bolesti želi doznati što je duša“. Vaši osvrti otkrivaju da imate dubok uvid u tematiku, stoga sam pomislio da vam o tome pišem. Možda znate da sam osnivač-ācārya Međunarodnog društva za svjesnost Krišne. Imam nekoliko hramova u Kanadi – u Montrealu, Torontu, Vancouveru i Hamiltonu. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe namijenjen je upravo tomu da pouči svaku pojedinu dušu o njezinu izvornom duhovnom položaju.

Duša je nesumnjivo prisutna u srcu živoga bića i izvor je svih energija potrebnih za održavanje tijela. Energija duše širi se čitavim tijelom i poznata je kao svijest. Budući da svijest širi energiju duše po čitavu tijelu, možemo osjećati bolove ili zadovoljstvo u bilo kojem dijelu tijela.

Duša je individua i seli se iz jednog tijela u drugo, kao što netko prelazi iz djetinjstva u dječaštvo, iz dječaštva u mladost, a iz mladosti u duboku starost. Zatim dolazi do promjene zvane smrt, kada prelazimo u novo tijelo, kao što oblačimo novu odjeću ostavljajući staru. To se naziva seljenje duše.

Kad duša želi uživati u materijalnom svijetu, zaboravivši svoj pravi dom u duhovnom svijetu, prihvaća život teške borbe za opstanak. Neprirodno proživljavanje uzastopnih rođenja, smrti, obolijevanja i starenja može se okončati kada povežemo svoju svijest s vrhovnom, Božjom sviješću. To je osnovno načelo našeg pokreta za svjesnost Kṛṣṇe.

Što se tiče presađivanja srca, nema ni govora o uspjehu ako duša nije u srcu. Stoga moramo prihvatiti prisutnost duše. Ako u spolnom odnosu nije prisutna duša, nema začeća niti trudnoće. Kontracepcija oštećuje maternicu koja tako prestaje biti pogodno mjesto za dušu. To se protivi Božjoj naredbi, po kojoj se duša šalje u određenu maternicu. Međutim, kontraceptivna joj sredstva onemogućuju pristup određenoj maternici pa se duša mora preseliti u drugu. To je čin nepokornosti Svevišnjem. Na primjer, ako se čovjek koji bi trebao živjeti u određenom stanu ne može useliti zbog nereda koji je netko drugi uzrokovao, naći će se u velikoj neprilici. Takvo je uplitanje nezakonito i kažnjivo.

Istraživanje duše zacijelo bi obilježilo napredak znanosti, ali duša se ne može pronaći unapređivanjem znanosti. Prisutnost duše može se jednostavno prihvatiti po simptomima. U vedskim spisima postoji podatak da je duša deset tisuća puta manja od točke. Materijalistički znanstvenici ne mogu izmjeriti dužinu i širinu točke. Zato ne mogu uhvatiti dušu. Možete jednostavno prihvatiti izjave autoriteta da duša postoji. Ono što najveći znanstvenici otkrivaju, mi smo već davno objasnili.

Čim netko shvati postojanje duše, odmah će shvatiti postojanje Boga. Živo je biće mala duša, a Bog velika, ali kvalitativno su istovjetni. Bog je stoga sveprožimajuć, a živo biće ograničeno, ali po prirodi i odlikama ne razlikuju se.

Vaše je glavno pitanje „Gdje se duša nalazi i iz čega nastaje?“, ali to nije teško shvatiti. Već smo rekli da duša prebiva u srcu živog bića i da nakon smrti nalazi utočište u drugom tijelu. Duša izvorno potječe od Boga kao što iskra potječe od vatre. Kao što se iskra koja vrcne iz vatre naizgled gasi, duhovna iskra izvorno dolazi iz duhovnog u materijalni svijet. U materijalnom svijetu zapada u tri različita stanja koja se nazivaju guṇe prirode. Kad iskra padne na suhu travu, zadržava odliku vatre; kad padne na tlo, ne može pokazati svoju vatrenu prirodu ako tlo nije pogodno; a kad padne u vodu, gasi se. Stoga postoje tri vrste životnih stanja. Jedno živo biće potpuno zaboravlja svoju duhovnu prirodu, drugo je gotovo potpuno zaboravlja, ali još uvijek zadržava nagon duhovne prirode, a treće se potpuno predaje potrazi za duhovnim savršenstvom. Postoji vjerodostojan proces kojim duhovna iskra može dostići duhovno savršenstvo. Djeluje li pod pravilnim vodstvom, može se vrlo lako vratiti kući, u Božje carstvo, iz kojeg je i pala.

Kad bi se ovo ovlašteno znanje iz vedskih spisa predstavilo suvremenom svijetu na temelju suvremenog znanstvenog razumijevanja, bio bi to veliki doprinos ljudskom društvu. Činjenice su već pred nama. Samo ih trebamo predstaviti na način shvatljiv suvremenom čovjeku.

S poštovanjem,
A. C. Bhaktivedanta Swami