TREĆE POGLAVLJE

S materijalističkog gledišta Śrīpāda Śaṅkarācārya bio je impersonalist, ali nikada nije osporavao duhovni oblik poznat kao sac-cid-ānanda-vigraha, vječni sveblaženi oblik znanja koji je postojao prije stvaranja materijalnog svijeta. Govoreći o neosobnosti Vrhovnog Brahmana, htio je reći da Gospodinov oblik, koji je sac-cid-ānanda, ne smijemo zamijeniti sa svjetovnim poimanjem osobnosti. Na samom početku svoga tumačenja Gīte tvrdi da je Nārāyaṇa, Svevišnji Gospodin, transcendentalan prema materijalnoj kreaciji. Gospodin je postojao prije stvaranja kao transcendentalna osoba i nema nikakve veze s materijalnom osobnošću. Gospodin je Kṛṣṇa ista Vrhovna Osoba i nema nikakve veze s materijalnim tijelom. Pojavljuje se u Svome vječnom duhovnom obliku, ali budalasti ljudi u zabludi misle da je Njegovo tijelo kao naše. Propovijedajući impersonalizam, Śaṅkara je osobito želio poučiti budale koje smatraju Kṛṣṇu običnim čovjekom sačinjenim od materije.

Da je Gītu izgovorila svjetovna osoba, nitko je ne bi htio čitati, a Vyāsadeva je sigurno ne bi uvrstio u povjesnicu Mahābhāratu. Prema navedenim strofama, Mahābhārata je povijest drevnoga svijeta, a Vyāsadeva je pisac tog velikog epa. Bhagavad-gītā istovjetna je s Kṛṣṇom, a Kṛṣṇa je Apsolutna Svevišnja Božanska Osoba, zato se Kṛṣṇa i Njegove riječi ne razlikuju. Bhagavad-gītā zavređuje jednako obožavanje kao sam Gospodin Kṛṣṇa jer su oboje apsolutni. Onaj tko sluša Bhagavad-gītu kakva jest, sluša riječi s Gospodinovih lotosnih usana, ali nesretni ljudi tvrde da je Gītā zastarjela za suvremenog čovjeka koji želi pronaći Boga spekulacijom ili meditacijom.

Śrīpāda Śaṅkarācārya jasno kaže: „Vi budale, samo obožavajte Govindu i Bhagavad-gītu koju je izgovorio sam Nārāyaṇa.“ Unatoč tomu, budalasti ljudi provode istraživanja nebi li pronašli Nārāyaṇu, zato su jadni i uzalud trate svoje vrijeme. Nārāyaṇa nikada nije jadan niti je daridra; obožavaju Ga božica sreće Lakṣmī i sva živa bića. Śaṅkara naziva sebe „Brahmanom“, ali priznaje da je Nārāyaṇa, odnosno Kṛṣṇa, Vrhovna Osoba transcendentalna prema materijalnoj kreaciji. Odaje svoje poštovanje Kṛṣṇi kao Vrhovnom Brahmanu, Parabrahmanu, jer Kṛṣṇa zavređuje da Ga svi obožavaju. Samo budale i Kṛṣṇini neprijatelji, koji ne mogu shvatiti što je Bhagavad-gītā (iako je tumače), izjavljuju: „Ne moramo se potpuno predati osobnom Kṛṣṇi, već nerođenom Vječnom koji nema početka i koji govori kroz Kṛṣṇu.“ Budale srljaju tamo gdje se anđeli ne usuđuju kročiti. Dok Śaṅkara, najveći impersonalist, odaje dužno poštovanje Kṛṣṇi i Njegovoj knjizi Bhagavad-gīti, budale govore: „Ne trebamo se predati osobnom Kṛṣṇi.“ Takvi neprosvijećeni ljudi ne znaju da je Kṛṣṇa apsolutan i da se Njegova nutrina i vanjština ne razlikuju. Razlika između nutrine i vanjštine opaža se u dvostranom, materijalnom svijetu. U apsolutnom svijetu ne postoje takve razlike jer je u apsolutnom svijetu sve duhovno (sac-cid-ānanda), a Nārāyaṇa, odnosno Kṛṣṇa, pripada apsolutnom svijetu. U apsolutnom svijetu postoji samo stvarna osobnost, zato se ondje tijelo i duša ne razlikuju.

Bez razumijevanja duhovne raznolikosti ne možemo shvatiti Gospodinove transcendentalne zabave. U Brahma-saṁhiti rečeno je da su Kṛṣṇino ime, oblik, odlike, zabave, pratnja i stvari koje Ga okružuju ānanda-cinmaya-rasa. To znači da sve što je transcendentalno povezano s Njim ima istu prirodu duhovnog blaženstva, znanja i vječnosti. Za razliku od materijalnog svijeta, u kojem sve ima svoj kraj, Njegovu imenu, obliku itd. nema kraja. U Bhagavad-gīti rečeno je da Ga samo budale ismijavaju, a Śaṅkara, najveći impersonalist, obožava Njega, Njegove krave i Njegove zabave koje je provodio kao Vasudevin sin i Devakīna radost.

Śaṅkara opisuje Kṛṣṇu kao sina Vasudeve i Devakī. Želi li time reći da obožava običnoga čovjeka iz ovoga svijeta? On obožava Kṛṣṇu jer zna da su Kṛṣṇino rođenje i sve Njegove djelatnosti natprirodni. U Bhagavad-gīti (4.9) rečeno je da su Kṛṣṇino rođenje i djelatnosti tajanstveni i transcendentalni, zato ih samo Kṛṣṇini bhakte mogu savršeno shvatiti. Śaṅkara nije bio toliko nerazuman da Kṛṣṇu smatra običnim čovjekom i pritom Mu s posvećenošću oda poštovanje znajući Ga kao sina Devakī i Vasudeve. Prema Bhagavad-gīti, jedino poznavanjem Kṛṣṇina transcendentalnog rođenja i Njegovih djela možemo dostići oslobođenje tako što dobijemo duhovni oblik poput Kṛṣṇina. Postoji pet različitih vrsta oslobođenja. Onaj tko se stopi s Kṛṣṇinom duhovnom aurom, koja je poznata kao neosobni sjaj Brahmana, ne razvija potpuno svoje duhovno tijelo. Međutim, onaj tko potpuno razvije svoje duhovno postojanje postaje pratitelj Nārāyaṇe ili Kṛṣṇe, u različitim duhovnim prebivalištima. Onaj tko dostigne Nārāyaṇino prebivalište razvija duhovni oblik poput Nārāyaṇina (četveroruki), a onaj tko dostigne Kṛṣṇino vrhovno duhovno prebivalište, koje je poznato kao Goloka Vṛndāvana, razvija duhovni oblik s dvije ruke poput Kṛṣṇina. Kao inkarnacija Śive, Śaṅkara poznaje sve te razine duhovnog postojanja, ali ih nije razotkrio svojim sljedbenicima, u to vrijeme budističkim, jer nisu mogli pojmiti duhovni svijet. Buddha je propovijedao da je krajnji cilj praznina. Kako su onda njegovi sljedbenici mogli shvatiti duhovnu raznolikost? Śaṅkara je stoga rekao brahma satyaṁ jagan mithyā, materijalna je raznolikost nestvarna, a duhovna raznolikost stvarna. U Padma Purāṇi Śiva je priznao da u Kali-yugi mora propovijedati filozofiju māye, iluzije, koja je drugo izdanje Buddhine filozofije ništavila. Morao je to učiniti po Gospodinovoj naredbi zbog posebnih razloga. Međutim, otkrivši svoje pravo mišljenje, preporučio je ljudima da obožavaju Kṛṣṇu jer se nitko ne može izbaviti pukom igrom riječi i gramatičkim smicalicama. Śaṅkara nadalje poučava:

„O, intelektualne budale, samo obožavajte Govindu, samo obožavajte Govindu, samo obožavajte Govindu. Vaše gramatičko znanje i poigravanje riječima neće vas spasiti u trenutku smrti.“

Budalasti sljedbenici budalastih spekulanata ne mogu shvatiti koliko je važno slaviti Gospodina Kṛṣṇu, utjelovljenje blaženstva. Sam Śaṅkara odaje poštovanje Gospodinu Kṛṣṇi da bi neki od njegovih inteligentnih sljedbenika mogli shvatiti istinu na primjeru svoga velikog učitelja, Śaṅkare, Śivine inkarnacije. Unatoč tomu, puno Śaṅkarinih svojeglavih sljedbenika odbija odati poštovanje Gospodinu Kṛṣṇi. Umjesto toga, zavode prostodušne ljude kaljajući Bhagavad-gītu materijalizmom i zbunjuju nevine čitatelje svojim tumačenjima. Na taj način, čitatelji gube priliku da budu blagoslovljeni odavanjem poštovanja Gospodinu Kṛṣṇi, uzroku svih uzroka. Onaj tko drži ljude u tami nepoznavanja znanosti o Kṛṣṇi, svjesnosti Kṛṣṇe, iskrivljujući smisao Gīte, čini najgoru uslugu čovječanstvu.

Recitiranjem devete strofe svoje meditacije, navedene iz Śrīmad-Bhāgavatama, Śaṅkara izjavljuje da Gospodina Kṛṣṇu trebaju obožavati sva živa bića, uključujući njega samog. Materijalistima, impersonalistima, spekulantima, pobornicima filozofije ništavila i svim drugim kandidatima koji podliježu kazni u vidu materijalnih bijeda, preporučuje da samo odaju poštovanje Gospodinu Kṛṣṇi kojeg obožavaju Brahmā, Śiva, Varuṇa, Indra i svi drugi polubogovi. Ne spominje Viṣṇuovo ime jer je Viṣṇu istovjetan s Kṛṣṇom. Vede i Upaniṣade služe razumijevanju procesa kojim se osoba može predati Kṛṣṇi. Jogiji meditacijom pokušavaju vidjeti Kṛṣṇu u sebi. Drugim riječima, Śaṅkara poučava sve polubogove i demone koji ne znaju krajnji cilj, a posebno demone i budale, nebi li, idući njegovim stopama, odali poštovanje Kṛṣṇi i Njegovim riječima, Bhagavad-gīti. Samo na taj način demoni mogu steći dobrobit, a ne zavođenjem svojih prostodušnih sljedbenika takozvanim umnim spekulacijama i lažnim meditacijama. Śaṅkara bez okolišanja odaje poštovanje Kṛṣṇi pokazujući budalama koje tragaju za svjetlom: „Ovdje je svjetlost blještava poput sunca“. Pali demoni, nalik na sove, ne žele otvoriti oči iz straha od sunčeve svjetlosti. Te sove nikada neće otvoriti oči kako bi vidjele uzvišeno svjetlo Kṛṣṇe i Njegovih riječi, Bhagavad-gīte. Međutim, tumačit će Gītu svojim sklopljenim očima kako bi zaveli svoje nesretne čitatelje i sljedbenike. Śaṅkara otkriva svjetlo svojim sljedbenicima ograničene inteligencije te dokazuje da su Bhagavad-gītā i Kṛṣṇa jedini izvor svjetlosti. To čini kako bi poučio iskrene tragatelje za istinom da odaju poštovanje Gospodinu Kṛṣṇi i predaju Mu se bez bojazni. To je najviše savršenstvo života i najuzvišenije učenje Śaṅkare, velikog filozofa čija su učenja potisnula filozofiju ništavila iz Indije, zemlje znanja. Oṁ tat sat.

Dr. J. F. Staal, profesor filozofije i bliskoistočnih [sic] jezika pri Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu i učitelj indijske filozofije, vjeruje da je pokret za svjesnost Kṛṣṇe vjerodostojna indijska religija, a njezini pristaše iskreni. Brz porast broja članova društva pripisuje težnji današnje mladeži k odbacivanju organiziranih odlazaka u crkvu i istodobnom zanimanju za vjerovanje u misticizam.

Međutim, on ističe da su oni koji napuštaju kršćanstvo, islam i judaizam obično izgubili vjeru u osobnog boga tih religija, stoga se zanimaju za mističnu religiju bez apsoluta.

„Začudo, članovi društva za svjesnost Kṛṣṇe prihvatili su hinduizam, iako je taj kult vrlo personalistički“, rekao je Staal. „Prihvaćaju osobnog boga, Kṛṣṇu, kao i kršćanstvo. Imam osjećaj da su prenijeli nešto od svoga kršćanskog naslijeđa u tu hinduističku sljedbu.“

Po njegovu mišljenju, oni posvećuju previše vremena pjevanju da bi razvili filozofiju. Na temelju toga, on i drugi članovi nastavničkog zbora odbili su molbu za dodjelu sredstava eksperimentalnom tečaju o svjesnosti Kṛṣṇe, koji je tijekom zimskog semestra trebao voditi Hans Kary, predsjednik hrama te sljedbe u Berkeleyu.

14. siječnja 1970.

Uredništvu Los Angeles Timesa

Dragi gospodine,

Povodom članka objavljenog u Los Angeles Timesu u nedjelju, 11. siječnja 1970. godine, pod naslovom „Kṛṣṇa mantra“, dozvolite mi da objasnim da se hinduistička religija zacijelo temelji na osobnom shvaćanju Boga, Viṣṇua. Neosobno shvaćanje Boga tek je jedan od tri vida Boga i sporedno je. Apsolutna je Istina izvorno Svevišnja Božanska Osoba, Paramātmā je lokalizirani vid Njezine sveprisutnosti, a neosobno je shvaćanje aspekt Njezine veličine i vječnosti. Sva tri vida zajedno čine Potpunu Cjelinu.

Izjava dr. J. F. Staala da je kult Kṛṣṇe spoj kršćanstva i hinduizma, kao da je nečija izmišljotina, nije točna. Ako su kršćanstvo, islam i budizam personalističke religije, to pozdravljamo, ali Kṛṣṇina je religija personalistička od davnina, kada kršćanstvo, islam i budizam nisu postojali. Prema vedskom shvaćanju, religiju, Božje zakone, stvara ustvari osobni Bog. Religiju ne može izmisliti niti čovjek niti bilo tko drugi osim Boga koji je nadređen čovjeku. Religija nije ništa drugo doli Božji zakon.

Na žalost, svi svāmīji koji su prije mene došli u ovu zemlju isticali su neosobni vid Boga jer su slabo upućeni u osobni vid Boga. Zato je u Bhagavad-gīti rečeno da samo osobe ograničene pameti smatraju da je Bog izvorno neosoban, iako poprima oblik kada se inkarnira. Međutim, prema Kṛṣṇinoj filozofiji, koja se temelji na autoritetu Veda, Apsolutna je Istina izvorno Svevišnja Božanska Osoba. Njegova je potpuna ekspanzija prisutna u svačijem srcu kao Njegov lokalizirani vid, a sjaj neosobnog Brahmana transcendentalna je svjetlost i toplina koje se svuda šire.

U Bhagavad-gīti jasno je rečeno da je cilj vedskog istraživanja Apsolutne Istine pronaći osobnog Boga. Smatra se da je onaj tko se zadovolji s drugim vidovima Apsolutne Istine, Paramātmom i Brahmanom, jednostavno neupućen. Nedavno smo izdali našu Śrī Iśopaniṣadu, vedski spis, i u toj maloj knjizi podrobno smo razmotrili ovo pitanje.

Kad je riječ o hinduizmu, u Indiji postoje milijuni Kṛṣṇinih hramova i nema niti jednog hinduista koji ne obožava Kṛṣṇu. Prema tomu, ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe nije izmišljen. Pozivamo sve znanstvenike, filozofe, teologe i širu javnost da kritički prouče ovaj pokret kako bi ga pravilno shvatili. Ako to iskreno učine, shvatit će koliko je uzvišen.

Proces pjevanja također je autentičan. Gađenje koje u profesoru Staalu budi neprestano pjevanje Kṛṣṇina svetog imena jasno dokazuje da o ovome ovlaštenom pokretu za svjesnost Kṛṣṇe ne zna dovoljno. Umjesto da odbiju molbu za dodjeljivanje sredstava za Karyjev tečaj, on i svi drugi učeni nastavnici Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu trebali bi strpljivo saslušati istinu o ovome vjerodostojnom pokretu koji je sada tako potreban bezbožnom društvu. [Kredit za tečaj naposljetku je bio odobren.] Ovo je jedini pokret koji može spasiti zbunjenu mladež. Pozvat ću sve odgovorne vođe ove zemlje da shvate ovaj transcendentalni pokret i pruže nam pristojne pogodnosti za širenje ovog pokreta za dobro svih.

A. C. Bhaktivedanta Swami
duhovni učitelj pokreta Hare Kṛṣṇa

23. siječnja 1970.

Swami A. C. Bhaktivedanta

Dragi Swamiji,

Zahvaljujem Vam na preslici vašeg pisma Los Angeles Timesu, koje je sada objavljeno i u Daily Californianu. Mislim da ćete se složiti sa mnom da se, osim publiciteta, malo dobiva raspravljanjem o religijskim i filozofskim pitanjima kroz intervjue i pisma u novinama, ali dozvolite mi da iznesem dva kratka zapažanja.

Prvo, znam da je posvećenost Kṛṣṇi stara (iako nije stara kao Vede) i da nikada nije bila pod utjecajem kršćanstva, islama i judaizma (s tim u vezi, nikada nisam spomenuo budizam). Razlike između osobnog i neosobnog shvaćanja relativno su nejasne, ali usvajajući ovu razliku radi jednostavnosti, izrazio sam svoje iznenađenje vidjevši da se ljudi odrasli u zapadnoj kulturi koja naglašava personalizam posvećuju indijskom kultu koji čini isto. Manje me čudi kada se ljudi nezadovoljni zapadnim monoteizmom posvećuju indijskoj filozofiji koja ističe neosobni apsolut.

Drugo, nikada nisam izrazio niti osjetio gađenje prema pjevanju Kṛṣṇina imena. Ne samo da me ne iritira (kao neke ljude), već mi se i sviđa. Nepobitna je činjenica da Bhagavad-gītā (a da ne spominjemo Vede) ne nalaže neprestano pjevanje. Gītā se bavi drugim temama koje podrobno obrađujem na svojim tečajevima o indijskoj filozofiji.

Sa zahvalnošću,

J. F. Staal
profesor filozofije i južnoazijskih jezika Kalifornijsko sveučilište
Berkeley, Kalifornija

January 30, 1970

J. F. Staal
Professor of Philosophy and of South Asian Languages
University of California
Berkeley, California

Dragi profesore Staal,

Zahvaljujem Vam na ljubaznom pismu od 23. siječnja 1970. U posljednjem odlomku Vašeg pisma spomenuli ste da Vas ne iritira pjevanje Hare Kṛṣṇa mantre (kao neke ljude), već Vam se sviđa. To me je jako obradovalo i s pismom Vam šaljem primjerak našeg časopisa Back to Godhead (broj 28) u kojem ćete naći članak o tome kako se studentima (na programu održanu na državnom sveučilištu Ohio) svidjelo pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa iako su svi bili početnici u ovom kultu pjevanja. Ovo pjevanje pruža zadovoljstvo srcu i najbolji je način usađivanja duhovne svijesti, svjesnosti Kṛṣṇe, u srca ljudi.

To je najlakši proces duhovne spoznaje i preporučen je u Vedama. U Bṛhan-nāradīya Purāṇi jasno je rečeno da samo sveto ime Harija (Kṛṣṇe) može spasiti ljude od problema materijalnog postojanja i da u ovom dobu, Kali-yugi, nema drugog načina, nema drugog načina, nema drugog načina.

Zapadna kultura jest monoteistička, ali zapadnjake zavodi impersonalna indijska spekulacija. Mladi ljudi sa zapada frustrirani su jer ih nitko s poletom ne poučava o monoteizmu. Nisu zadovoljni tim procesom poučavanja i razumijevanja. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe za njih je blagodat jer im omogućuje da shvate zapadni monoteizam pod vodstvom vjerodostojna vedskog sustava. Mi ne raspravljamo samo teorijski, već ih poučavamo propisanim procesom vedskih pravila.

Čudi me što u zadnjem odlomku svoga pisma kažete: „Nepobitna je činjenica da Bhagavad-gītā (a da ne spominjemo Vede) ne nalaže neprestano pjevanje.“ Mislim da ste previdjeli sljedeću strofu iz Bhagavad-gīte, pored mnogo drugih sličnih strofa:

Ovdje je opisano čime se bave uzvišene duše oslobođene iluzije koje su savršeno spoznale Boga: satataṁ kīrtayanto māṁ, oni stalno (satataṁ) pjevaju (kīrtayantaḥ) Moje slave i nitya-yuktā upāsate, stalno obožavaju Mene, Kṛṣṇu.

Stoga ne znam kako možete reći „nepobitno“. Ako želite navode iz Veda, mogu Vam ih navesti puno. Oṁkāra, glavna transcendentalna vibracija u Vedama, također je Kṛṣṇa. Praṇava oṁkāra božanska je suština Veda. Slijeđenje Veda podrazumijeva pjevanje vedskih mantri, a nijedna vedska mantra nije potpuna bez oṁkāre. U Māṇḍūkya Upaniṣadi rečeno je da je oṁkāra najpovoljniji zvučni prikaz Svevišnjega Gospodina. To je potvrđeno i u Atharva Vedi. Oṁkāra je zvučni prikaz Svevišnjega Gospodina i zato je prominentna riječ u Vedama. U vezi s tim, Svevišnji Gospodin Kṛṣṇa kaže praṇavaḥ sarva-vedeṣu: „Ja sam slog oṁ u svim vedskim mantrama.“ (Bhagavad-gītā 7.8)

U 15. strofi petnaestog poglavlja Bhagavad-gīte Kṛṣṇa kaže: „Nalazim se u svačijem srcu. Ja sam cilj proučavanja svih Veda. Sastavljač sam Vedānte i poznavatelj Vede kakva jest.“ Svevišnji Gospodin, prisutan u svačijem srcu, opisan je i u Muṇḍaka i Śvetāśvatara Upaniṣadi: dvā suparṇā sayujā sakhāyā… Svevišnji Gospodin i individualna duša sjede u tijelu kao dvije ptice prijateljice na drvetu. Jedna jede plodove drveta, posljedice materijalnih djelatnosti, a druga ptica, Nadduša, promatra.

Prema tomu, cilj proučavanja Vedānte jest spoznaja Svevišnjeg Gospodina, Kṛṣṇe. To je posebno naglašeno u 13. strofi osmoga poglavlja Bhagavad-gīte, u kojoj je rečeno da mističnim procesom joge, vibrirajući sveti slog oṁ, osoba na kraju dostiže Njegov vrhovni duhovni planet. U Vedānta-sūtri, koju ste zacijelo pročitali, 22. sūtra 4. adhikaraṇe, četvrtog poglavlja, jasno izjavljuje anāvṛttiḥ śabdāt: „Zvučnom se vibracijom dostiže oslobođenje.“ Posvećenim služenjem, pravilnim razumijevanjem Svevišnje Božanske Osobe, možemo otići u Njegovo prebivalište i nikada se više ne vratiti u ovo materijalno postojanje. Kako je to moguće? Odgovor glasi – jednostavno neprestanim pjevanjem Njegova imena.

To je prihvatio uzoran učenik Arjuna, koji je savršeno naučio zaključak duhovne znanosti od yogeśvare, gospodara mističnog znanja, Kṛṣṇe. Prihvativši Kṛṣṇu kao Vrhovni Brahman, Arjuna Mu se obraća ovim riječima: sthāne hṛṣīkeśa... „Slušajući Tvoje ime, svijet se raduje i tako Ti svi postaju privrženi.“ (Bhagavad-gītā 11.36) Proces pjevanja ovdje je odobren kao izravan način upoznavanja s Vrhovnom Apsolutnom Istinom, Božanskom Osobom. Pjevanjem Kṛṣṇina svetog imena, duša razvija privlačnost prema Vrhovnoj Osobi, Kṛṣṇi, i vraća se kući, Bogu.

U Nārada-pañcarātri rečeno je da su svi vedski obredi, mantre i razumijevanje sažeti u osam riječi Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare. Slično tomu, u Kali-santaraṇa Upaniṣadi rečeno je da je ovih šesnaest riječi, Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, posebno namijenjeno suzbijanju degradirajućeg i zagađujućeg utjecaja materijalističkoga Kalijeva doba.

Sve je to podrobno objašnjeno u mojoj knjizi Učenja Gospodina Caitanye.

Proces pjevanja stoga nije samo uzvišeni proces dostizanja savršenstva života, već i ovlašteno vedsko načelo koje je uveo najveći vedski učenjak i bhakta, Gospodin Caitanya (koga smatramo inkarnacijom Kṛṣṇe). Mi jednostavno slijedimo Njegov ovlašteni primjer.

Doseg pokreta za svjesnost Kṛṣṇe univerzalan je. Proces za ponovno dostizanje izvornog duhovnog položaja, vječnoga života ispunjena blaženstvom i znanjem, nije apstraktno, suhoparno teoretiziranje. Duhovni život nije opisan u Vedama kao teorijski, suhoparan ili neosoban. Vede imaju za cilj promicati samo čistu ljubav prema Bogu, a taj harmoničan zaključak spoznaje se svjesnošću Kṛṣṇe, odnosno pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa.

Budući da je cilj duhovne spoznaje jedan, ljubav prema Bogu, Vede su jedinstvena sveobuhvatna cjelina koja služi za dostizanje te transcendentalne spoznaje. Samo nepotpuna gledišta različitih skupina koje nisu povezane s vjerodostojnim vedskim tradicijama prikazuju Bhagavad-gītu kao nešto što ne pripada Vedama. Ono što pomiruje i usklađuje sve naizgled oprečne izjave Veda suština je Veda, odnosno svjesnost Kṛṣṇe (ljubav prema Bogu).

Još jednom Vam se zahvaljujem,

Vaš
A. C. Bhaktivedanta Swami

8. veljače 1970.

Swami A. C. Bhaktivedanta

Dragi Swamiji,

Zahvaljujem se na Vašem dugom i zanimljivom pismu od 30. siječnja, zajedno s posljednjim brojem Back to Godheada. Do sada sam vodio nekoliko razgovora s članovima vašeg društva, ali s moje točke gledišta oni nisu bili posve zadovoljavajući. Sada imam Vaše znatno mjerodavnije pismo te razgovor prelazi na višu razinu.

Ipak, bojim se da me niste uvjerili kako svi spisi koje navodite propisuju samo pjevanje Kṛṣṇina imena. Dopustite mi da navedem samo najvažnije citate.

U Bhagavad-gīti (9.14) kīrtayantaḥ ne mora nužno značiti pjevanje Kṛṣṇina imena, već može značiti i slavljenje, i recitiranje, i pričanje, a odnosi se na pjesme, himne, opise ili razgovore. Tumači na taj način shvaćaju tu riječ. Śaṅkara u svome tumačenju ponavlja tu riječ, ali Ānandagiri u svojoj vyākhyi ubraja kīrtanu u vedānta-śravaṇaṁ praṇava-japaś ca, „slušanje Vedānte i tiho izgovaranje sloga oṁ“ (Kṛṣṇa se poistovjećuje s vedskim slogom oṁ u Bhagavad-gīti, koja je smṛti, u kojoj se Kṛṣṇa poistovjećuje s mnogo drugih stvari, ali ne i u Vedama, koje su śruti). Drugi komentator, Hanumān, u svojoj Paiśāca-bhāṣyi tvrdi da kīrtayantaḥ znači bhāṣamānaḥ, „pričati“.

Još je važnije od točnog značenja ove riječi da čitava strofa ne nalaže da svatko izvodi kīrtanu, nego samo spominje da neke velike duše to čine. To je jasno rečeno u sljedećoj strofi: anye, „drugi“, jñāna-yajñena… yajanto mām, „obožavaju Me… znanjem“. Sama Bhagavad-gītā širokih je nazora i trpeljiva prema različitim religijskim pristupima, iako najviše ističe jedno stajalište (sarva-phala-tyāga).(*)

Naposljetku, u posljednjoj sūtri Vedānta-sūtre, anāvṛttiḥ śabdāt,śabda se odnosi na spis ili na objavu Veda, što se jasno može zaključiti iz konteksta i iz komentara. Śaṅkara navodi brojne stihove (koji se završavaju s ity ādi-śabdebhyaḥ, „u skladu s ovim śabdama“) kako bi to podržao, odnosno kako bi podržao izjavu da „prema spisima nema povratka“. On također tvrdi da śabdu u ovoj sūtri znači mantrārtha-vādādi, „mantre, opisi“. Vācaspati Miśra u Bhāmati to podržava i razjašnjava dodajući da je oprečno gledište śruti-smṛti-virodhaḥ, „u opreci sa smṛti i śruti“.

Još jednom Vam se zahvaljujem na ljubaznoj pažnji.

Vaš
J. F. Staal

15. veljače 1970.

J. F. Staal
profesor filozofije i južnoazijskih jezika

Dragi dr. Staal,

Primio sam Vaše pismo od nedjelje, 8. veljače 1970. godine, i pročitao ga s velikim zadovoljstvom.

Što se tiče mog pokušaja da Vas uvjerim kako svi spisi propisuju pjevanje Kṛṣṇina imena, mogu jednostavno predstaviti autoritet Gospodina Caitanye. Gospodin Caitanya preporučio je kīrtanīyaḥ sadā hariḥ [„Harija, Kṛṣṇu, treba neprestano slaviti“ (Śikṣāṣṭaka 3)]. Slično tomu, Madhvācārya navodi vede rāmāyaṇe caiva hariḥ sarvatra gīyate [„Sve Vede i Rāmāyaṇa pjevaju o Hariju“]. U Bhagavad-gīti (15.15) Gospodin kaže vedaiś ca sarvair aham eva vedyaḥ [„Svrha proučavanja svih Veda jest spoznati Mene“].

Na taj način možemo zaključiti da nas svi spisi upućuju na Vrhovnu Osobu. U Ṛg Vedi (1.22.20) nalazimo mantru: oṁ tad viṣṇoḥ paramaṁ padaṁ sadā paśyanti sūrayaḥ [„Polubogovi uvijek upiru pogled u to vrhovno Viṣṇuovo prebivalište „]. Prema tomu, čitav vedski sustav služi razumijevanju Gospodina Viṣṇua. Svaki spis, izravno ili neizravno, opijeva slave Svevišnjega Gospodina, Viṣṇua.

Što se tiče 14. strofe devetog poglavlja Bhagavad-gīte, kīrtayantaḥ nedvojbeno znači slavljenje, pjevanje, recitiranje i pričanje, kao što ste rekli, ali slavljenje, pjevanje ili pričanje o kome? Zacijelo o Kṛṣṇi. S tim u vezi, upotrijebljena je riječ mām [„Meni“]. Mi se stoga ne protivimo kada netko slavi Kṛṣṇu poput Śukadeve u Śrīmad-Bhāgavatamu. To je također kīrtana. Najuzvišeniji vedski spis ispravan je izbor za slavljenje Vrhovnoga Gospodina Kṛṣṇe na taj način. To trebamo pravilno shvatiti iz sljedeće strofe:

„O, iskusni i misaoni ljudi, kušajte Śrīmad-Bhāgavatam, zreo plod drveta želja vedskih spisa, koji je potekao s usana Śrī Śukadeve Gosvāmīja. Tako je postao još ukusniji iako su i prije u njegovu nektarskom soku mogli uživati svi, čak i oslobođene duše.“ (Śrīmad-Bhāgavatam 1.1.3)

Kaže se da je Mahārāja Parīkṣit dostigao oslobođenje jednostavno slušanjem, a Śukadeva Gosvāmī jednostavno recitiranjem. U našem posvećenom služenju postoji devet različitih procesa za dostizanje istoga cilja, ljubavi prema Bogu, a prvi je slušanje, zvano śruti. Sljedeći je proces pjevanje, smṛti. Mi istodobno prihvaćamo i śruti i smṛti. Śruti smatramo majkom, a smṛti sestrom jer dijete sluša majku i ponovno uči tako što sluša sestru.

Śruti i smṛti dvije su usporedne linije. Zato je Śrīla Rūpa Gosvāmī rekao:

Neokaljano posvećeno služenje nikako ne možemo dostići ako se ne držimo śrutija, smṛtija, Purāṇa i Pañcarātra, zato onaj tko pokazuje zanos u posvećenosti ne obazirući se na śāstre (vedske spise) samo uznemirava druge. S druge strane, ako slijedimo samo śruti, postajemo veda-vāda-rate* koji se u Bhagavad-gīti baš i ne cijene.

Zato je Bhagavad-gītā, premda smṛti, bit svih vedskih spisa, sarvopaniṣado gāvaḥ.* Ona je poput krave koja daje mlijeko, suštinu svih Veda i Upaniṣada. Svi ācārye, uključujući Śaṅkarācāryu, prihvaćaju je kao takvu, stoga mjerodavnost Bhagavad-gīte ne možete poricati na temelju činjenice da je smṛti. To je gledište śruti-smṛti-virodhaḥ, „u opreci sa smṛti i śruti“, kao što ste ispravno rekli.

Glede Ānandagirijeve tvrdnje da kīrtana znači vedānta-śravaṇaṁ praṇava-japaś ca [„slušanje Vedānte i tiho izgovaranje sloga oṁ“], Kṛṣṇa je sastavljač i poznavatelj Vedānte. On je veda-vit i vedānta-kṛt. Tko može pružiti bolju priliku za vedānta-śravaṇu od Kṛṣṇe?

Glede sljedeće strofe u kojoj je rečeno jñāna-yajñena… yajanto mām, Kṛṣṇa je predmet obožavanja, na što nas upućuje riječ mām [„Mene“]. Proces je opisan u 11. mantri Īśopaniṣade:

„Samo će onaj tko istodobno uči o djelovanju neznanja i djelovanju transcendentalnog znanja nadići utjecaj uzastopna rađanja i umiranja te uživati u punim blagoslovima besmrtnosti.“

Njegovanje vidye, transcendentalnog znanja, prijeko je potrebno ljudskom biću jer će ga u protivnom njegovanje avidye, neznanja, vezati za uvjetovano postojanje na materijalnoj razini. Materijalističko postojanje nije ništa drugo doli potraga za zadovoljavanjem osjetila. Ta vrsta znanja o zadovoljavanju osjetila (avidyā) podrazumijeva produljenje uzastopna rađanja i umiranja. Oni koji su opijeni takvim znanjem ne mogu ništa naučiti od zakona prirode i uvijek iznova postupaju na isti način, očarani ljepotom iluzornih stvari. S druge strane, onaj tko posjeduje vidyu, istinsko znanje, potpuno upoznaje proces djelovanja u neznanju i istodobno njeguje transcendentalnu znanost kročeći tako, bez odstupanja, putem oslobođenja.

Oslobođenje znači uživanje u punim blagoslovima besmrtnosti. Uživanje u besmrtnosti dostupno je u vječnome Božjem carstvu (sambhūty-amṛtam aśnute), prebivalištu Svevišnje Božanske Osobe, i dostiže se obožavanjem Svevišnjega Gospodina, uzroka svih uzroka, sambhavāt. Stoga je istinsko znanje, vidyā, obožavanje Svevišnje Božanske Osobe, Kṛṣṇe. To je jñāna-yajñena, obožavanje znanjem.

Ta jñāna-yajñena… yajanto mām savršenstvo je znanja, kao što je rečeno u Bhagavad-gīti (7.19):

„Nakon mnogo rođenja i smrti, onaj tko je uistinu učen predaje se Meni [Kṛṣṇi] znajući da sam uzrok svih uzroka i sve što postoji. Takva velika duša vrlo je rijetka.“

Ako netko još nije došao do ove spoznaje i bavi se samo suhoparnom spekulacijom bez Kṛṣṇe, njegov naporan spekulativni rad može se usporediti s mlaćenjem prazne slame. Žito i slama izgledaju vrlo slično. Onaj tko zna kako se vadi zrno iz žita mudar je, ali onaj tko mlati praznu slamu, misleći da će time nešto postići, samo trati vrijeme. Slično tomu, ako tko proučava Vede i ne pronađe cilj Veda, Kṛṣṇu, samo trati svoje dragocjeno vrijeme.

Proučavanje kao način obožavanja Kṛṣṇe dostiže vrhunac nakon mnogo, mnogo rođenja i smrti kada učen čovjek doista postane mudar. Spoznajući naposljetku da je Kṛṣṇa uzrok svih uzroka i sve što postoji, predaje se Kṛṣṇi. Takva velika duša vrlo je rijetka. Oni koji su Kṛṣṇi predali život i dušu rijetki su sudurlabha mahātme. Nisu obični mahātme.

Milošću Gospodina Caitanye, to najviše savršenstvo života besplatno se dijeli. Učinak je također vrlo ohrabrujuć. Kako bi inače mladići i djevojke koji nisu obučavani u vedskoj kulturi tako brzo dostigli položaj rijetkih mahātma jednostavno vibriranjem ovoga transcendentalnog zvuka, Hare Kṛṣṇa? Zahvaljujući ovom pjevanju, većina njih (oni koji su vrlo iskreni) postojano posvećeno služi i ne pada na razinu četiri načela materijalnoga grešnog života: (1) jedenja mesa, (2) nedopuštenog seksa, (3) uzimanja opojnih sredstava, što uključuje kavu, čaj i duhan, te (4) kockanja. Posljednja sūtra Vedānta sūtre glasi anāvṛttiḥ śabdāt [„Zvučnom vibracijom dostiže se oslobođenje“].

Prosudimo po rezultatima (phalena paricīyate). Našim učenicima nalažemo da tako djeluju i oni ne padaju. Ostaju na razini čistoga duhovnog života i ne gaje spomenuta načela avidye, ugađanja osjetilima, što dokazuje da su pravilno shvatili Vede. Ne vraćaju se materijalnoj razini jer kušaju nektarski plod ljubavi prema Bogu.

Sarva-phala-tyāgu [„odricanje od svih plodova rada“] sam Gospodin objašnjava u Bhagavad-gīti riječima sarva-dharmān parityajya mam ekaṁ śaraṇaṁ vraja: „Ostavi sve i predaj se Meni (Kṛṣṇi).“ Mantra Hare Kṛṣṇa znači: „O, Kṛṣṇina Vrhovna Energijo; o, Gospodine Kṛṣṇa, molim Vas, dopustite mi da Vas vječno služim.“ Mi smo ostavili sve i jednostavno služimo Gospodina. Činimo samo ono što nam Kṛṣṇa zapovjedi. Odrekli smo se svih rezultata karme, jñāne i joge. To je razina čistoga posvećenog služenja, bhaktir uttamā.

Vaš
A. C. Bhaktivedanta Swami

25. veljače 1970

Swami A. C. Bhaktivedanta
Osnivač-Ācārya Međunarodnog društva za svjesnost Krišne

Dragi Swamiji,

Zahvaljujem se na Vašem vrlo zanimljivom pismu s prilogom od 15. veljače 1970.

Bojim se da na svaki Vaš navod kojim želite dokazati da je potrebno samo pjevati Kṛṣṇino ime mogu navesti drugu strofu koja nalaže nešto drugo i pritom dodati: yadi śloko ’pi pramāṇam, ayam api ślokaḥ pramāṇaṁ bhavitum arhati, „ako su sami stihovi dokaz, onda i ovaj stih trebamo smatrati dokazom.“ Tomu nema kraja u doglednoj budućnosti, kao što Patañjali reče: mahān hi śabdasya prayoga-viṣayaḥ: „Beskrajno je područje uporabe riječi.“

Vaš
J. F. Staal

3764 Watseka Avenue
Los Angeles, California 90034
24. travnja 1970.

Dragi dr. Staal,

Iskreno se zahvaljujem na Vašem ljubaznom pismu od 25. veljače 1970. Žao mi je što Vam nisam mogao prije odgovoriti jer sam bio zauzet kupovinom novog crkvenog imanja na navedenoj adresi. Kupili smo vrlo lijepo mjesto za hram, prostorije za predavanja, moje prostorije i prostorije za bhakte sa svim suvremenim pogodnostima.

Pozivam Vas da posjetite ovo mjesto kad budete imali vremena. Ako me ljubazno obavijestite dan prije, moji će Vas učenici s velikim zadovoljstvom primjereno ugostiti.

Glede našeg dopisivanja, samo navođenje i opovrgavanje neće riješiti spor. Na sudu oba učena odvjetnika navode zakonike, ali time ne rješavaju slučaj. Slučaj presudom rješava predsjedavajući sudac, stoga nas rasprava neće dovesti do zaključka.

Navodi spisa ponekad su proturječni i svaki filozof ima različito mišljenje jer ako ne iznese drukčiju tezu, nitko ne može postati znamenit filozof. Stoga je teško doći do ispravna zaključka. Kao što sam već spomenuo, do zaključka se dolazi prihvaćanjem suda autoriteta. Mi slijedimo autoritet Gospodina Caitanye Mahāprabhua koji se ne razlikuje od Kṛṣṇe. Po Njegovu mišljenju, koje je u skladu s vedskim spisima, u ovom je dobu pjevanje Kṛṣṇina imena jedino rješenje za sve probleme života. To nam potvrđuje i praktično iskustvo.

Nedavno je na dan pojave Gospodina Caitanye kroz Berkeley prolazila velika povorka naših učenika i prolaznici su zamijetili sljedeće: „Ovi ljudi nisu poput drugih koji se okupljaju da bi razbijali prozore i stvarali kaos.“ To je potvrdila i policija: „Članovi pokreta za svjesnost Kṛṣṇe uredno su surađivali s policijom. Uspjeli su održati red i mir tijekom cijele svečanosti, a policija gotovo uopće nije morala intervenirati.“

Slično tomu, u Detroitu je održan veliki marš mira i okupljeni su ocijenili naše ljude kao „anđele“. Stoga je ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe trenutačno prijeko potreban lijek za sve probleme u ljudskom društvu.

Drugi se navodi neće toliko cijeniti. Ljekarna može biti puna lijekova i svi mogu biti dobri, ali iskusan liječnik mora propisati lijek za određenog pacijenta. U ovom slučaju ne možemo reći „i ovo i ono je lijek“. Ne. Pravi je lijek onaj koji uspješno djeluje na pojedinca – phalena paricīyate.

Vaš
A. C. Bhaktivedanta Swami

Dva odvjetnika na sudu iznose svoje argumente na temelju važećih zakonika kako bi riješili slučaj, ali sudac rješava slučaj u korist jedne strane. Kada odvjetnici iznesu svoje argumente, i jedni su i drugi zakoniti i vjerodostojni, ali presuda odlučuje koji će se primijeniti u određenom slučaju.

Gospodin Caitanya na temelju autoriteta śāstra iznosi sud da je pjevanje Gospodinovih svetih imena jedini način kojim se osoba može uzdići na transcendentalnu razinu i mi se možemo uvjeriti u njegovu djelotvornost. Ispita li sve naše učenike koji su ozbiljno prihvatili ovaj proces, nepristrani će sudac lako utvrditi da su u transcendentalnoj spoznaji napredovali više od bilo kojeg filozofa, teologa, jogija ili karmīja.

Moramo prihvatiti sve što je povoljno u određenim okolnostima. Odbacivanje drugih metoda u određenim okolnostima ne znači da one nisu vjerodostojne, ali uzevši u obzir doba, vrijeme i predmet, metode se katkada odbacuju čak i ako su vjerodostojne. Sve moramo mjeriti po praktičnim rezultatima. Takvim ćemo ispitivanjem utvrditi da je neprestano pjevanje mahā-mantre Hare Kṛṣṇa nedvojbeno vrlo djelotvorno u ovom dobu.

A. C. Bhaktivedanta Swami

Trenutačno prevladava zabluda da pokret za svjesnost Kṛṣṇe predstavlja hinduizam. Zapravo, svjesnost Kṛṣṇe nipošto nije vjera ili religija koja nastoji opovrgnuti druge vjere ili religije. Naprotiv, ovaj je kulturni pokret vrlo važan za čitavo ljudsko društvo, nije ograničen ni na jednu sektašku vjeru, a cilj mu je poučiti ljude kako voljeti Boga.

Katkada Indijci u Indiji i izvan Indije misle da propovijedamo hinduističku religiju, ali to nije točno. Riječ hindu nećemo naći u Bhagavad-gīti. U čitavoj vedskoj književnosti ne postoji riječ hindu. Tu su riječ uveli muslimani iz pokrajina koje graniče s Indijom kao što su Afganistan, Beludžistan i Iran. Rijeka Sindhu omeđuje sjeverozapadne pokrajine Indije, a budući da tamošnji muslimani nisu mogli pravilno izgovoriti riječ Sindhu, nazvali su rijeku Hindu, kao i stanovnike tih pokrajina. U Indiji se, prema vedskoj terminologiji, Europljani nazivaju mlecchama ili yavanama. Slično tomu, Hindu je ime koje su nadjenuli muslimani.

Prava indijska kultura opisana je u Bhagavad-gīti na sljedeći način. Prema različitim svojstvima ili guṇama materijalne prirode postoje različite vrste ljudi, koji se obično svrstavaju u četiri društvena staleža i četiri duhovna reda. Taj sustav društvene i duhovne kategorizacije poznat je kao varṇāśrama-dharma. Postoje četiri varṇe, društvena staleža: brāhmaṇa, kṣatriya, vaiśya i śūdra, a duhovni su redovi četiri āśrame: brahmacarya, gṛhastha, vānaprastha i sannyāsa. Sustav varṇāśrame opisan je u vedskim spisima zvanim Purāṇe. Ova institucija vedske kulture ima za cilj obrazovati sve ljude na takav način da sve više uče o Kṛṣṇi, Bogu. To je cjelokupni vedski program.

U razgovoru s velikim bhaktom Rāmānandom Rāyom, Gospodin ga je Caitanya upitao: „Što je osnovno načelo ljudskog života?“ Rāmānanda Rāya odgovorio je da ljudska civilizacija počinje s prihvaćanjem varṇāśrama-dharme. Prije nego što se dostigne standard varṇāśrama-dharme, nema ni govora o ljudskoj civilizaciji. Zato pokret za svjesnost Kṛṣṇe pokušava uspostaviti ovaj pravedni sustav ljudske civilizacije, poznat kao svjesnost Kṛṣṇe ili daiva-varṇāśrama, božanska kultura.

U Indiji se sustav varṇāśrame trenutačno shvaća na iskrivljen način, zato čovjek rođen u brahmanskoj obitelji (najvišem staležu) tvrdi da ga drugi trebaju smatrati brāhmaṇom. Međutim, śāstre (spisi) to ne odobravaju. Nečiji predak može biti brāhmaṇa prema gotri, obiteljskom naslijeđu, ali prava varṇāśrama-dharma temelji se na stvarnim odlikama koje osoba posjeduje, bez obzira na rođenje ili naslijeđe. Shodno tomu, mi ne promičemo današnji hinduistički sustav, osobito ne onih koji su pod utjecajem Śaṅkarācārye jer je on naučavao da je Apsolutna Istina neosobna i time posredno poricao postojanje Boga.

Śaṅkarācārya je imao posebnu misiju; pojavio se kako bi nakon širenja budizma ponovno uspostavio vedski sustav. Pod pokroviteljstvom cara Aśoke, budizam se prije dvije tisuće šesto godina raširio cijelom Indijom. Prema vedskim spisima, Buddha je bio Kṛṣṇina inkarnacija. Bio je posebno opunomoćen i pojavio se s posebnim ciljem. Njegov sustav vjerovanja ili razmišljanja prihvatila je čitava Indija iako je Buddha odbacio autoritet Veda. Dok se budizam širio, vedska je kultura stala i u Indiji i na drugim mjestima. Budući da je Śaṅkarācārya odlučio prognati Buddhin filozofski sustav, uveo je sustav zvan māyāvāda.

Strogo govoreći, filozofija māyāvāde jest ateizam jer je to proces u kojem osoba zamišlja da Bog postoji. Ovaj filozofski sustav postoji od davnina. Današnji indijski sustav religije i kulture temelji se na Śaṅkarācāryinoj filozofiji, māyāvādi, nagodbi s budističkom filozofijom. Prema filozofiji māyāvāde, Bog ustvari ne postoji, a ako postoji, onda je neosoban i sveprožimajuć, stoga Ga možemo zamisliti u bilo kojem obliku. Ovaj zaključak nije u skladu s vedskim spisima. Ti spisi spominju brojne polubogove koje se obožava iz različitih pobuda, ali u svakom slučaju, Svevišnji Gospodin, Božanska Osoba, Viṣṇu, prihvaća se kao vrhovni upravitelj. To je prava vedska kultura.

Filozofija svjesnosti Kṛṣṇe ne poriče postojanje Boga i polubogova, za razliku od filozofije māyāvāde koja tvrdi da ne postoje ni Bog ni polubogovi. Za māyāvādīje, sve je naposljetku ništavilo. Kažu da možemo zamisliti bilo koji autoritet – Viṣṇua, Durgu, Śivu ili boga Sunca – jer se ti polubogovi obično obožavaju u društvu, ali filozofija māyāvāde ne prihvaća njihovo postojanje. Budući da ne možemo usredotočiti svoj um na neosobni Brahman, māyāvādīji izjavljuju da možemo zamisliti bilo koji od ovih oblika. To je novi sustav zvan pañcopāsanā i uveo ga je Śaṅkarācārya. Međutim, Bhagavad-gītā ne sadržava takva učenja, stoga ona nisu vjerodostojna.

Bhagavad-gītā prihvaća postojanje polubogova. Polubogovi su opisani u Vedama i nitko ne može poreći njihovo postojanje, ali ne bismo ih trebali shvatiti i obožavati na Śaṅkarācāryin način. Obožavanje polubogova jasno se odbacuje u Bhagavad-gīti (7.20):

„Oni čiji su umovi izopačeni materijalnim željama predaju se polubogovima i u skladu sa svojom prirodom slijede određena pravila obožavanja.“ Nadalje, u Bhagavad-gīti (2.44) Gospodin Kṛṣṇa kaže:

„U umovima onih koji su previše vezani za osjetilno uživanje i materijalno obilje i koji su zbunjeni takvim stvarima, ne rađa se čvrsta odlučnost da posvećeno služe.“ Sljedbenici raznih polubogova opisani su kao hṛta-jñānāḥ, što znači „oni koji su izgubili razum“. To je podrobnije objašnjeno u Bhagavad-gīti (7.23):

„Ljudi male inteligencije obožavaju polubogove i stječu ograničene, prolazne rezultate. Obožavatelji polubogova odlaze na planete polubogova, a Moji bhakte dostižu Moje vrhovno prebivalište.“ Nagrade koje daju polubogovi privremene su jer je svaka materijalna pogodnost povezana s prolaznim tijelom. Sve materijalne pogodnosti koje dobijemo, bilo suvremenim znanstvenim metodama bilo blagoslovima polubogova, bit će okončane s tijelom, ali duhovni napredak nikada neće biti okončan.

Ljudi ne bi trebali misliti da propovijedamo sektašku religiju. Ne, mi jednostavno propovijedamo kako voljeti Boga. Ima puno teorija o postojanju Boga. Ateist, na primjer, nikada neće vjerovati u Boga. Ateisti poput profesora Jacquesa Monoda, dobitnika Nobelove nagrade, izjavljuju da je sve slučaj (tu su teoriju već odavno iznijeli ateistički filozofi Indije kao što je Cārvāka). Druge filozofije, poput karma-mīmāṁse, smatraju da trebamo uredno i pošteno nastaviti sa svojim poslom pa će rezultat doći sam po sebi, zato se ne moramo obraćati Bogu. Da bi to dokazali, pobornici takvih teorija navode sljedeći primjer. Zarazite li se nekom bolešću, izliječit ćete se ako uzmete lijek. Međutim, mi podsjećamo na to da i uz najbolji lijek ljudi ponekad umiru. Rezultati nisu uvijek predvidljivi. Stoga postoji viši autoritet, daiva-netreṇa, vrhovni upravitelj. Kako inače objasniti da sin bogata, pobožna čovjeka postaje hipi na ulici ili da čovjeku koji se teškim radom obogatio liječnik kaže da od sada može jesti samo ječmenu sluz?

Prema teoriji karma-mīmāṁse, zbivanja u svijetu odvijaju se bez vrhovnog nadzora Boga. Takve filozofije tvrde da se sve događa zbog požude (kāma haitukam). Zbog požude muškarac osjeća privlačnost prema ženi i kad se igrom slučaja upusti s njom u spolni odnos, žena zatrudni. Iako nisu namjeravali začeti dijete, plod prirodno nastaje kad se muškarac i žena sjedine. Prema ateističkoj teoriji, koja je u šesnaestom poglavlju Bhagavad-gīte opisana kao filozofija demona, asura, sve se odvija slučajno, kao posljedica prirodne privlačnosti. Ta demonska teorija podržava shvaćanje da onaj tko želi izbjeći djecu može koristiti kontraceptivne metode.

Međutim, postoji veliki plan za sve – vedski plan. Vedski spisi propisuju kako se muškarac i žena trebaju sjediniti, kako trebaju začeti djecu i što je svrha spolnoga života. Kṛṣṇa izjavljuje u Bhagavad-gīti da je seks koji odobravaju vedski spisi, odnosno seks u skladu s vedskim pravilima i propisima, vjerodostojan i Njemu prihvatljiv. No slučajan seks nije prihvatljiv. Ako tko slučajno osjeti spolnu privlačnost i rode se djeca, ona se nazivaju varṇa-saṅkara, nepoželjno stanovništvo. Takvo ponašanje, prirodno za niže životinje, nije prihvatljivo za ljude. Za ljude postoji plan. Ne možemo prihvatiti teoriju da za ljudski život ne postoji plan ili da sve nastaje slučajno i zbog materijalne potrebe.

Śaṅkarācāryina teorija da Bog ne postoji i da osoba može nastaviti sa svojim djelatnostima i zamišljati Boga u bilo kojem obliku samo kako bi se održao red i mir u društvu također se manje-više temelji na ovoj ideji slučaja i potrebe. Međutim, naš je put potpuno drukčiji i temelji se na autoritetu. Kṛṣṇa preporučuje božansku varṇāśrama-dharmu, a ne kastinski sustav kakav danas postoji. Suvremeni se kastinski sustav trenutačno s pravom osuđuje i u Indiji jer podjela ljudi prema rođenju nije vedski ili božanski kastinski sustav.

Postoji mnogo vrsta ljudi u društvu – neki su inženjeri, neki liječnici, neki kemičari, a neki trgovci itd. Međutim, pripadnost određenom staležu ne treba se određivati po rođenju, već po odlikama. Vedski spisi ne odobravaju kastinski sustav po rođenju, niti ga mi prihvaćamo. Nemamo nikakve veze s kastinskim sustavom, kojeg danas odbacuje i javnost u Indiji. Naprotiv, svakome pružamo priliku da postane brāhmaṇa i tako dostigne najviši položaj.

U današnje vrijeme nema dovoljno brāhmaṇa, duhovnih vođa, i kṣatriya (administratora), a čitavim svijetom vladaju śūdre, radnici, zato u društvu vlada nesklad. Da bismo ublažili taj nesklad, posvetili smo se ovom pokretu svjesnosti Kṛṣṇe. Ako ponovno uspostavimo stalež brāhmaṇa, drugi staleži društvenog blagostanja sami će uslijediti kao što kad mozak savršeno djeluje, tada i drugi dijelovi tijela (ruke, trbuh i noge) pravilno funkcioniraju.

Obrazovati ljude kako da vole Boga krajnji je cilj ovog pokreta. Caitanya Mahāprabhu potvrdio je zaključak da je najviše savršenstvo ljudskog života naučiti voljeti Boga. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe nema nikakve veze s hinduizmom ili bilo kojim sustavom religije. Nijedan se kulturan kršćanin ne želi preobratiti u hinduista niti ijedan kulturan hinduist želi prihvatiti kršćansku vjeru. Takva je promjena za ljude bez određenog društvenog položaja. Međutim, svatko cijeni i želi shvatiti filozofiju i znanost o Bogu. Trebamo jasno shvatiti da pokret za svjesnost Kṛṣṇe ne propovijeda takozvani hinduizam. Mi predstavljamo duhovnu kulturu koja može riješiti sve probleme, zato nailazimo na dobar odaziv diljem svijeta.