OSMO POGLAVLJE

Današnja je tema naš odnos s Bogom. To je samospoznaja. Pokret saṅkīrtane najlakši je proces za dostizanje samospoznaje jer pročišćava srce. Zbog prašine koja prekriva ogledalo uma, pogrešno shvaćamo svoj identitet. U ogledalu prekrivenu prašinom ne možemo se vidjeti, ali u čistom ogledalu možemo. Meditacija je proces pročišćavanja srca. Ona je pokušaj razumijevanja našeg odnosa sa Svevišnjim.

Sa svime s čime se susretnemo imamo nekakav odnos. Dok sjedim na ovom jastuku, s njim imam nekakav odnos jer sjedim na njemu, a on me drži. Vi imate odnose. Vi ste Englezi ili Indijci i imate odnose s vašim društvom, obiteljima i prijateljima. Kakav je naš odnos s Bogom?

Ako pitate ljude, malo će tko znati objasniti svoj odnos s Bogom. Oni kažu: „Tko je Bog? Bog je mrtav. Ne vjerujem u Boga, a pogotovo ne u odnos s Njim.“ Ništa ne vide jer te prljavštine prekrivaju njihova srca. Je li to vrlo inteligentno? Ne. To je neznanje. Imamo odnos sa svime što nas okružuje, stoga zašto ne bismo pokušali shvatiti svoj odnos s Bogom? U materijalnom svijetu sva stvorenja prekrivaju tri guṇe materijalne prirode, stoga ne mogu vidjeti Boga. Ne mogu shvatiti Boga niti to pokušavaju, ali Bog postoji. U Engleskoj je jutro maglovito i Sunce se zbog magle ne vidi, ali znači li to da ne postoji? Ne možete ga vidjeti jer su vam oči prekrivene, ali ako pošaljete nekom telegram na drugi kraj svijeta, reći će: „Da, Sunce je ovdje. Možemo ga vidjeti. Blistavo je i puno svjetlosti.“ Kad poričete postojanje Boga ili ne možete shvatiti svoj odnos s Njim, to znači da ste neupućeni. Bog postoji, ali mi smo neuki. Sunce nije prekriveno niti može biti prekriveno. Magla, oblak ili sumaglica ne mogu ga prekriti. Kako li je samo veliko! Mnogo je puta veće od Zemlje. Oblaci mogu prekriti najviše dvadeset, četrdeset ili sto kilometara. Kako onda mogu prekriti Sunce? Ne. Oblaci ga ne mogu prekriti, ali prekrivaju vaše oči. Kad se ne može zaštititi od neprijatelja, zec zatvara oči misleći: „Moj je neprijatelj sad otišao.“ Slično tomu, budući da smo prekriveni Božjom vanjskom energijom, mislimo: „Bog je mrtav.“

Gospodin posjeduje tri vrste energija. U Viṣṇu Purāṇi opisana je energija Svevišnjega Gospodina. U Vedama i Upaniṣadama također postoje takvi opisi. Parāsya śaktir vividhaiva śrūyate. (Śvetāśvatara Upaniṣad 6.8) Śakti znači „energija“. Gospodin posjeduje brojne energije. Vede izjavljuju „Bog ne mora ništa raditi.“ Mi moramo jer jedino tako možemo opstati – moramo jesti, želimo uživati u ovom ili onom – ali zašto bi Bog radio? Bog ne mora raditi. Kako onda možemo reći da je Bog stvorio ovaj svemir? Zar to nije rad? Ne. Kako je onda nastao? Božje raznovrsne energije toliko su snažne da djeluju prirodno i pune su znanja. Primijetit ćemo kako cvijet cvjeta, raste i prikazuje razne boje: točkica na jednoj strani, točkica na drugoj strani, bijelo na jednoj strani, više bijelog na drugoj. Leptir također pokazuje takvu umjetničku simetriju. Sve je to naslikano, ali tako savršeno i hitro da ne vidimo kako. Ne možemo shvatiti kako se to zbiva, ali to je djelo Gospodinove energije.

Zbog neupućenosti ljudi kažu da je Bog mrtav, da ne postoji i da nemamo nikakav odnos s Njim. Takve misli uspoređuju se s mislima čovjeka kojega progoni duh. Kao što opsjednut čovjek govori besmislice, mi, prekriveni Božjom iluzornom energijom tvrdimo da je Bog mrtav, ali to nije istina. Zato nam je potreban ovaj proces pjevanja i mantranja kako bismo pročistili srce. Prihvatite ovaj jednostavni proces pjevanja mantre Hare Kṛṣṇa. Pjevajte Hare Kṛṣṇa u vašoj obitelji, klubu, domu, na putu, posvuda, i tama koja prekriva vaše srce, vaš pravi položaj, bit će raspršena. Tada ćete shvatiti svoj pravi prirođeni položaj.

Gospodin Caitanya Mahāprabhu preporučio je: ceto-darpaṇa-mārjanam. Mārjanam znači „očistiti“, a darpaṇam znači „ogledalo“. Srce je ogledalo. Ono je kao kamera. Kao što kamera danju i noću snima različite situacije, naše srce snima naš život i čuva slike u podsvijesti. Psiholozi to znaju. Srce snima puno slika i one ga prekrivaju. Ne znamo kad je to počelo, ali činjenica je da je naš pravi identitet prekriven zbog dodira s materijom, zato moramo pročistiti svoje srce, ceto-darpaṇa-mārjanam. Postoje različiti procesi pročišćavanja srca – proces jñāne, proces joge, proces meditacije, pobožna djela. Karma također pročišćava srce. Ako netko djeluje vrlo pobožno, njegovo će se srce postupno pročistiti. Premda su ovi procesi preporučeni za pročišćavanje srca, u ovom su dobu teški. Da bismo slijedili put njegovanja filozofskog znanja, moramo postati vrlo učeni, čitati mnogo knjiga, posjećivati učene profesore i učenjake te umovati. Moramo pronaći osobu koja je vidjela svjetlo. Sve su to filozofski procesi. Proces meditacije također je preporučen. Trebamo se pitati: „Tko sam ja?“ Razmislite samo: Jesam li ovo tijelo? Ne. Jesam li ovaj prst? Ne, to je moj prst. Razmišljajući o svojoj nozi, zaključit ćete: „To je moja noga.“ Na taj način shvatit ćete da je i sve ostalo „moje“. No gdje je taj ja? Sve je moje, ali gdje sam ja? Meditacija je traganje za jastvom. Prava meditacija znači usredotočenost svih osjetila na jastvo, ali taj je proces vrlo težak. Moramo vladati osjetilima. Ona nas odvlače u vanjski svijet, ali mi ih moramo usmjeriti prema unutarnjem svijetu introspekcije. Zato u sustavu joge postoji osam procesa. Prvi je proces obuzdavanje osjetila slijeđenjem propisanih načela. Zatim slijede vježbe sjedenja koje nam pomažu da usredotočimo um. Ako netko pognuto sjedi, to mu neće pomoći, treba sjediti uspravno. Tu su i vježbe disanja, meditacija i samādhi. U današnje vrijeme, to su vrlo teški procesi. Nitko ih ne može odmah slijediti. Takozvani procesi joge nepotpuni su. Sastoje se samo od položaja sjedenja i nekoliko vježbi disanja, ali to nas ne može dovesti do razine savršenstva. Pravi proces joge vrlo je težak u ovom dobu premda ga vedski spisi preporučuju. Slično tomu, netko će pokušati njegovati znanje procesom filozofske spekulacije: „Ovo je Brahman, ono nije Brahman. Što je Brahman? Što je duhovna duša?“ Ta empirijska filozofska rasprava također se preporučuje, ali u ovom je dobu beskorisna.

Caitanya Mahāprabhu i vedski spisi izjavljuju:

Kalau znači „u ovom dobu“. Nāsty eva, nāsty eva, nāsty eva – triput nāsty eva. Eva znači „zacijelo“, a nāsti „ne“. „Zacijelo ne, zacijelo ne, zacijelo ne.“ Na što se odnosi to „zacijelo ne“? Ne možemo spoznati sebe karmom. To je prvo „zacijelo ne“. Ne možemo spoznati sebe jñānom. To je drugo „zacijelo ne“. Ne možemo spoznati sebe jogom. Zacijelo ne. Kalau. Kalau znači „u ovom dobu“. Kalau nāsty eve nāsty eva nāsty eva gatir anyathā. U ovom dobu ovim procesima ne možemo postići uspjeh. Koji je onda proces preporučen? Harer nāma harer nāma harer nāmaiva kevalam. Jednostavno pjevajte mantru Hare Kṛṣṇa. Kevalam znači „samo“. Samo pjevajte Hare Kṛṣṇa. To je najlakši i najuzvišeniji proces. Preporučen je, praktičan i ovlašten, zato ga prihvatite u bilo kojim životnim okolnostima. Pjevajte. Nema izdataka, nema gubitaka. Mi ne pjevamo tajnu mantru. Ne. Ona je dostupna svakome. Pjevanjem ćete pročistiti svoje srce.

U materijalnom svijetu nitko ne želi bijedu, ali ona dolazi neočekivano poput šumskog požara koji izbija iako nitko nije upalio šibicu. Nitko ne želi rat, ali rat se događa. Nitko ne želi glad, ali glad dolazi. Nitko ne želi epidemiju, ali ona dolazi. Nitko ne želi sukobe, ali oni se odvijaju. Nitko ne želi nesporazume, ali oni su tu. Zašto? To je kao razbuktali šumski požar koji vatrogasci ne mogu ugasiti. Plamteću vatru problema ne može ugasiti takozvani znanstveni napredak. Ne. To nije moguće. Kao što se šumski požar ne može ugasiti naporima vatrogasaca ili izlijevanjem vode, životni se problemi ne mogu riješiti materijalnim metodama.

Ima mnogo primjera za to. Prahlāda Mahārāja rekao je: „Dragi moj Gospodine, otac i majka ustvari ne štite svoju djecu.“ Oni se brinu o svojoj djeci, to im je dužnost, ali nisu krajnji zaštitnici. Kad prirodni zakoni pozovu dijete, otac i majka ne mogu ga zaštititi. Iako se obično smatra da su otac i majka zaštitnici djeteta, ustvari nije tako. Ako netko plovi oceanom i misli da ima dobro utočište, hoće li ga to zaštititi? Ne. Unatoč tomu, može se utopiti. Lijep avion leti nebom, svi se osjećaju sigurnim, ali iznenada se sruši. Ništa nas materijalno ne može zaštititi. Pretpostavimo da je netko bolestan. Može otići dobrom liječniku, koji će mu dati dobar lijek, ali to mu ne jamči da će preživjeti. Što je onda krajnje jamstvo? Prahlāda Mahārāja kaže: „Moj dragi Gospodine, ako nekog zanemariš, ništa ga ne može zaštititi.“

To je naše praktično iskustvo. Možemo smisliti puno rješenja za probleme koje postavljaju zakoni materijalne prirode, ali ona nisu dovoljna. Nikada neće riješiti sve probleme niti će nam pružiti pravo olakšanje. To je činjenica. Zato Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti: „Māyā, vanjska energija, vrlo je snažna. Nitko je ne može nadići. To je gotovo nemoguće.“ Kako se možemo osloboditi materijalne prirode? Kṛṣṇa kaže: „Predajući se Meni osoba se može osloboditi okova materijalne prirode.“ To je istina. Moramo pročistiti srce kako bismo spoznali naš odnos s Bogom.

Kaṭha Upaniṣada izjavljuje nityo nityānāṁ cetanaś cetanānām. Svevišnja Apsolutna Božanska Osoba, Apsolutna Istina, vječna je. Bog je vječan i mi smo vječni, ali Vede izjavljuju da je On vrhovno živo biće. Nije mrtav. Kad On ne bi bio živ, kako bi ovaj svijet mogao postojati? Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti: „Sve se odvija pod Mojim nadzorom.“ I u Bibliji je rečeno: „Bog je stvorio.“ To je istina. Nije jednom postojala masa materije i onda se zbilo ovo i ono. Ne. Vede nam govore stvarne činjenice, ali mi moramo otvoriti oči da bismo vidjeli. Ceto-darpaṇa-mārjanam. To je proces pročišćavanja srca. Kad pročistimo srce, moći ćemo shvatiti što Kṛṣṇa i Vede kažu. Trebamo se pročistiti. Ako čovjeku koji boluje od žutice date malo kandis šećera, reći će da je vrlo gorak, ali je li uistinu gorak? Ne, vrlo je sladak i lijek je za žuticu. To propisuje i suvremena znanost i vedski spisi. Uzme li tko veliku količinu kandis šećera, ozdravit će od žutice. Osoba koja je ozdravila kaže: „Ovo je vrlo slatko.“ Slično tomu, suvremena žutica bezbožne civilizacije može se izliječiti pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa. U početku može izgledati gorko, ali kako napredujemo, uvidjet ćemo da je ugodno.

Čim shvatimo svoj identitet, svoj odnos s Bogom, postat ćemo sretni. Toliko patimo jer smo se poistovjetili s materijalnim svijetom, zato smo nesretni. Tjeskoba i strah nastaju zbog poistovjećivanja s materijalnim svijetom. Nekidan sam objasnio da se čovjek koji se poistovjećuje s vrećom kostiju i kože ne razlikuje od životinje. Pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa ta će zabluda biti otklonjena. Onaj tko je pročistio svoje srce shvatit će da ne pripada materijalnom svijetu. Ahaṁ brahmāsmi: ja sam duhovna duša. Sve dok se poistovjećujemo s Engleskom, Indijom ili Amerikom, to je neznanje. Danas ste Englez jer ste se rodili u Engleskoj, ali u sljedećem životu možda se nećete roditi u Engleskoj, nego u Kini, Rusiji ili nekoj drugoj zemlji. Možda nećete dobiti ljudski oblik života. Danas ste veliki nacionalist, veliki ljubitelj svoje zemlje, ali ostanete li u svojoj zemlji, u sljedećem životu možete postati krava koju će odvesti u klaonicu.

Zato moramo savršeno shvatiti svoj identitet. Caitanya Mahāprabhu kaže da su sva živa bića Božji vječni sluge. To je njihov pravi identitet. Ako netko tako misli – „ja nisam sluga nikoga drugog; moja je dužnost da služim Boga“ – onda je oslobođen. Srce mu se odmah čisti, a on dostiže oslobođenje. Sve njegove brige i tjeskobe u ovom svijetu nestaju jer zna: „Ja sam Božji sluga. Bog će me zaštititi. Zašto bih se brinuo zbog ičega?“ Primjerice, dijete koje zna da se majka i otac brinu o njemu slobodno je. Ako priđe vatri da bi je dodirnulo, majka će se pobrinuti za njega. „Drago moje dijete, ne diraj to.“ Ona uvijek pazi na njega. Zašto ne ukažete povjerenje Bogu? Ustvari, Bog i vas štiti.

Ljudi idu u crkvu i kažu: „Bože, daj nam kruh svagdašnji.“ Ustvari, kad nam ga ne bi dao, ne bismo mogli živjeti. To je činjenica. Vede kažu da jedna Vrhovna Osoba opskrbljuje sva živa bića svime što im je potrebno. Bog svakome daje hranu. Mi ljudska bića imamo ekonomske probleme, ali postoje li ikakvi ekonomski problemi u drugim društvima? Nema ih u društvu ptica niti u društvu zvijeri. Postoji 8 400 000 životnih vrsta. Među njima, ljudsko je društvo vrlo malo. Ljudi su stvorili probleme – što jesti, gdje spavati, kako se razmnožavati i kako se braniti. Za nas su to problemi, ali većina stvorenja – vodene životinje, ribe, biljke, kukci, ptice, zvijeri i milijuni drugih živih bića – nemaju taj problem. I oni su živa bića. Nemojte misliti da se razlikuju od nas. Nije istina da smo mi, ljudska bića, jedina živa stvorenja, a svi su drugi mrtvi. Ne. Tko im osigurava hranu i sklonište? Bog. Biljke i životinje ne idu u ured. Ne idu na sveučilište kako bi stekli tehnološku naobrazbu i tako zaradili novac. Kako onda jedu? Bog im daje hranu. Slon jede stotine kilograma hrane. Tko mu daje hranu? Brinete li se vi za slona? Postoje milijuni slonova. Tko ih opskrbljuje?

Priznavati da Bog opskrbljuje živa bića bolje je nego misliti: „Bog je mrtav. Zašto bismo išli u crkvu i molili Boga za kruh?“ U Bhagavad-gīti rečeno je: „Četiri vrste ljudi prilaze Kṛṣṇi: nesretni, oni kojima je potreban novac, mudri i radoznali.“ Onaj tko je mudar, onaj tko je radoznao, onaj kome je potreban novac i onaj tko je nesretan – te četiri vrste ljudi prilaze Bogu. „Dragi moj Bože, jako sam gladan. Daj mi kruh svagdašnji.“ To je lijepo. Pojedinci koji na taj način prilaze Bogu nazivaju se sukṛtinaḥ. Sukṛtī znači „pobožan“. Takvi su ljudi pobožni. Premda mole za novac i hranu, smatraju se pobožnim jer prilaze Bogu. Sušta suprotnost njima jesu duṣkṛtinaḥ, bezbožni. Kṛtī znači „vrlo zaslužan“, ali riječ duṣkṛtī ukazuje na to da svoju energiju zloupotrebljavaju za stvaranje kaosa. Na primjer, čovjek koji je izumio atomsko oružje ima inteligenciju, ali ju je zloupotrijebio. Stvorio je nešto zastrašujuće. Stvorite nešto što će omogućiti čovjeku da vječno živi. Kakva je korist od stvaranja nečeg što će uzrokovati trenutnu smrt milijuna ljudi? Umrijet će danas, sutra ili za sto godina. Što su onda znanstvenici učinili? Stvorite nešto da čovjek ne mora odmah umrijeti, da nema više bolesti i starosti. Onda ćete nešto učiniti, ali duṣkṛtine nikad ne prilaze Bogu niti Ga pokušavaju shvatiti. Zato je njihova energija pogrešno usmjerena.

Grubi materijalisti, koji zanemaruju svoj odnos s Bogom, opisani su u Bhagavad-gīti kao mūḍhe. Mūḍha znači „magarac“. Oni koji teško rade kako bi zaradili novac uspoređuju se s magarcem. Svakog dana jedu četiri capātīja (pogačice od neprosijanog brašna), ali nepotrebno rade kako bi zaradili tisuće dolara. Drugi su opisani kao narādhame. Narādhama znači „najniži od ljudi“. Ljudski oblik života služi za spoznaju Boga. Težnja za spoznajom Boga čovjekovo je pravo. Brāhmaṇa je samo onaj tko shvaća što je Brahman, Bog. To je dužnost ljudskog bića. U svakom ljudskom društvu postoji neki sustav zvan religija kojim čovjek može pokušati shvatiti Boga. Nije važno radi li se o kršćanskoj, muslimanskoj ili hinduističkoj religiji. To nije važno. Važno je shvatiti Boga i naš odnos s Njim. To je sve. To je dužnost ljudskih bića i ako je ljudsko društvo zanemaruje, onda nije bolje od životinjskog društva. Životinje ne mogu shvatiti Boga i svoj odnos s Njim. Zanima ih samo jedenje, spavanje, razmnožavanje i branjenje. Ako se brinemo samo za te stvari, što smo onda? Životinje. Zato Bhagavad-gītā izjavljuje da su oni koji zanemaruju ovu priliku „najniži od ljudi“. Dobili su ljudski oblik života nakon evolucije kroz 8 400 000 oblika života, ali ga nisu iskoristili za spoznaju Boga, već za životinjske sklonosti. Zato su narādhame, najniži od ljudi. Neki su ljudi jako ponosni na svoje znanje, ali kakvo je to znanje? „Bog ne postoji. Ja sam Bog.“ Njihovo je istinsko znanje odnijela māyā. Ako su Bog, kako su onda postali pas? Postoji toliko mnogo argumenata koji govore protiv njih, ali oni prkose Bogu. To je ateizam. Pravo im je znanje oteto jer su se priklonili ateizmu. Pravo znanje ustvari je znanje o Bogu i našem odnosu s Njim. Ako to ne znamo, smatra se da je naše znanje odnijela māyā.

Ako pokušamo shvatiti naš odnos s Bogom, otkrit ćemo da za to postoje razne metode. Postoje knjige i znanje. Zašto ih ne bismo iskoristili? Svatko bi trebao iskoristiti to znanje. Pokušajte shvatiti da je u Bhagavad-gīti i drugim vedskim spisima, svuda, rečeno da je Bog velik, a mi mali, iako smo iste prirode kao Bog. Ocean i kapljica vode iste su kakvoće, ali količina soli u kapljici vode i u oceanu nije ista. Kvalitativno su jednaki, ali kvantitativno različiti. Slično tomu, Bog je svemoćan, a mi imamo ograničenu moć. Bog stvara sve, a mi možemo stvoriti mali avion, nalik na male avione kojima se djeca igraju, ali Bog može stvoriti milijune planeta koji lebde u zraku. To je Božja odlika. Vi ne možete stvoriti planetu. Čak i da možete, kakva je korist od toga? Postoje milijuni planeta koje je stvorio Bog, no i vi imate stvaralačku moć. Bog ima moć i vi je imate, ali Njegova je moć tako velika da se vaša moć ne može usporediti s njom. Ako kažete: „Ja sam Bog“, to je ludost. Možete tvrditi da ste Bog, ali kakva ste neobična djela učinili da možete to tvrditi? To je neznanje. Znanje osobe koja misli da je Bog odnijela je māyā. Bog je velik, a mi smo mali. To je naš odnos s Njim. U Bhagavad-gīti Kṛṣṇa jasno kaže: „Sva su živa bića Moji sastavni djelići. Kvalitativno su istovjetni sa Mnom, ali kvantitativno se razlikuju od Mene.“ Istodobno smo istovjetni s Bogom i različiti od Njega. To je naš odnos. Istovjetni smo jer posjedujemo iste odlike kao Bog, ali ako pomno analiziramo sebe, uvidjet ćemo da, iako imamo neke vrline, Bog ih sve posjeduje u puno većoj mjeri.

Ne možemo posjedovati ništa što ne postoji u Bogu. To nije moguće. Zato je u Vedānta-sūtri rečeno da sve što imamo postoji u Bogu. Emanira iz Boga. Budući da smo sićušni, vječni smo sluge Boga. To je naš odnos. I u materijalnom svijetu, u svakodnevnom životu, vidimo da jedan čovjek služi drugog jer je drugi nadmoćniji i može mu dati dobru plaću. Zato prirodno možemo zaključiti: ako smo mali, dužnost nam je služiti Boga. Nemamo druge dužnosti. Svi smo mi različiti djelići izvornog bića.

Vijak u stroju vrijedan je jer je povezan s cijelim strojem. Ako se izvadi iz stroja ili ako je neispravan, nema nikakvu vrijednost. Moj prst vrijedi milijune dolara sve dok je povezan s tijelom i služi ga. Kad bi se odsjekao od tijela, što bi vrijedio? Ništa. Slično tomu, mi smo vrlo male čestice Boga. Zato smo dužni povezati svoje energije s Njim i surađivati s Njim. To je naš odnos. Inače smo bezvrijedni, odsječeni. Kada prst postane bezvrijedan, liječnik kaže: „Amputirajte ovaj prst, inače će se tijelo zatrovati.“ Slično tomu, kad postanemo bezbožni, naš se odnos s Bogom prekida i patimo u materijalnom svijetu. Ako se pokušamo ponovno povezati sa Svevišnjim Gospodinom, oživjet ćemo svoj odnos s Njim.

Ako se nježna puzavica posvećenog služenja pažljivo štiti, postupno će uroditi plodom čiste ljubavi prema Bogu. Čista ljubav prema Bogu nema primjesa, želja za materijalnim dobrobitima, pukim filozofskim razumijevanjem ili koristoljubivim rezultatima. Ona se temelji na spoznaji: „Bog je velik, a ja sam Njegov sastavni djelić, zato je Bog najuzvišeniji predmet moje ljubavi.“ Biti svjestan toga najviše je savršenstvo života i krajnji cilj svih procesa samospoznaje. Kada dođemo do tog stupnja, kada spoznamo da je Bog naše jedino voljeno biće, da je Kṛṣṇa jedini predmet naše ljubavi, život nam je savršen. Uživajući u tome transcendentalnom odnosu s Kṛṣṇom, osjećamo pravu sreću. Puzavica posvećenosti tada će biti tako dobro zaštićena da ćemo hvatajući se za nju moći dostići vrhovno odredište. Ako se netko uporno penje uz drvo, naposljetku će doći do samog vrha. Slično tomu, razvijemo li ljubav prema Bogu hvatajući se za puzavicu posvećenosti, zacijelo ćemo dostići Kṛṣṇino transcendentalno prebivalište i osobno se družiti s Njim, kao što se ovdje družimo s drugima, licem u lice.

Bog nije plod mašte ili nestvaran lik. Stvaran je kao i mi. (Ustvari, mi se nalazimo pod utjecajem iluzije. Živimo kao da je tijelo naše pravo jastvo, iako tijelo nije stvarnost, već samo privremeno očitovanje). Usuđujemo se misliti da Bog ne postoji ili da nema oblik, ali ta je spekulacija rezultat neupućenosti. Gospodin Kṛṣṇa i Njegovo prebivalište postoje, a mi možemo otići ondje, prići Mu i družiti se s Njim. To je činjenica. Duhovni je život vječno postojanje ispunjeno znanjem i blaženstvom u društvu Svevišnjega Gospodina. To vječno druženje znači igrati se s Kṛṣṇom, plesati s Kṛṣṇom i voljeti Ga. Kṛṣṇa može biti vaše dijete ili što god želite.

Postoji pet glavnih odnosa s Kṛṣṇom. Možete se ophoditi prema Kṛṣṇi kao pasivan bhakta, sluga, prijatelj, roditelj ili ljubavnica. U Kṛṣṇinu su prebivalištu čak i krave oslobođene duše. Nazivaju se krave surabhi. Ima mnogo poznatih slika koje nam pokazuju kako Kṛṣṇa voli krave, kako ih grli i ljubi. Taj pasivni odnos s Kṛṣṇom naziva se śānta. Ti su bhakte savršeno sretni kad im Kṛṣṇa priđe i jednostavno ih dodirne.

Drugi su bhakte skloni služenju, stoga misle: „Kṛṣṇa želi sjesti. Priredit ću Mu mjesto. Kṛṣṇa želi jesti. Donijet ću Mu ukusnu hranu.“ Oni doista uređuju sve to. Neki se bhakte igraju s Kṛṣṇom kao prijatelji na istoj razini. Ne znaju da je Kṛṣṇa Bog. Kṛṣṇa je za njih voljeni prijatelj i ne mogu Ga zaboraviti ni na trenutak. Čitav dan i noć misle na Kṛṣṇu. Noću, dok spavaju, misle: „Ujutro ću se igrati s Kṛṣṇom.“ Ujutro odlaze Kṛṣṇi i čekaju da Ga majka ukrasi prije nego što se ode igrati s prijateljima na pašnjak. Na Kṛṣṇaloki (Kṛṣṇinu prebivalištu) ništa se drugo niti ne zbiva. Nema industrije, jurnjave u ured ili drugih sličnih ludosti. Ima dovoljno mlijeka i maslaca te svi obilno jedu. Kṛṣṇa jako voli Svoje prijatelje i katkada uživa krasti maslac za njih. Možemo tako živjeti i to je savršenstvo postojanja. Trebamo žudjeti za tim savršenstvom života, a procesom svjesnosti Kṛṣṇe možemo ga dostići.

No sve dok smo i najmanje vezani za materijalni svijet, morat ćemo ostati u njemu. Kṛṣṇa je vrlo strog. U Svoje društvo neće primiti nikoga tko je imalo okaljan materijalističkim predodžbama. Bhakti mora biti bez materijalne zagađenosti. Nemojte misliti: „Vrlo sam učen. Umovanjem ću spoznati Apsolutnu Istinu.“ To je besmislica. Možete umovati koliko god hoćete, ali nikada nećete pronaći izvor svih izvora. U Brahma-saṁhiti rečeno je: „Osoba može spekulirati o Apsolutnoj Istini milijunima godina, ali je ipak neće otkriti.“ Možemo nastaviti trunuti u materijalnom svijetu i spekulirati, ali to nije pravi proces. Bhakti-yoga je pravi proces.

Gospodin Caitanya kaže da je posvećeno služenje Kṛṣṇi najviša, savršena razina postojanja. U usporedbi s njim, druge stvari za kojima ljudi žude u materijalnom svijetu samo su mjehurići pjene u oceanu. Ljudi postaju religiozni jer ih uglavnom zanimaju nekakve zasluge. Kažu „ja sam hinduist“, „ja sam kršćanin“, „ja sam židov“, „ja sam musliman“, „ja sam ovo, ja sam ono i zato ne mogu promijeniti svoju religiju. Ne mogu prihvatiti Kṛṣṇu.“ To se naziva religioznost, dharma. S takvim materijalističkim, sektaškim poimanjem religije trunut će u materijalnom svijetu držeći se obreda i vjere. Misle da će slijeđenjem svojih religijskih načela steći materijalno blagostanje. Naravno, ako slijede bilo koju religiju, steći će pogodnosti za materijalni život.

Zašto ljudi žele materijalno blagostanje? Radi zadovoljavanja osjetila. Misle: „Imat ću lijepu ženu. Imat ću dobru djecu. Imat ću visok položaj. Postat ću predsjednik. Postat ću predsjednik vlade.“ To je osjetilno uživanje. Kad se netko razočara te shvati da ga bogatstvo i predsjednički položaj ne mogu usrećiti, kad iscijedi sav užitak iz seksa i potpuno se razočara, možda će uzeti LSD i pokušati se stopiti s prazninom, ali ta mu ludost ne može donijeti sreću. Mora prići Kṛṣṇi, to je sreća. Inače će završiti u košmaru LSD-ja, tumarajući predjelima neosobnog poimanja praznine. Ljudi su razočarani. Bez istinskog duhovnog života moraju se razočarati jer svatko je po prirodi duhovan.

Kako itko može biti sretan bez Kṛṣṇe? Pretpostavimo da nas bace u ocean. Kako ćemo ondje biti sretni? To nije za nas. Možemo biti dobar plivač, ali koliko dugo možemo plivati? Naposljetku ćemo se umoriti i utopiti. Slično tomu, mi smo po prirodi duhovni. Kako ćemo biti sretni u materijalnom svijetu? To nije moguće, ali ljudi pokušavaju ostati ovdje prilagođavajući se na razne načine nebi li preživjeli. Stalno krparenje nije sreća. Ako netko doista želi sreću, mora razviti ljubav prema Bogu. To je proces. Ako ne zavolimo Kṛṣṇu, ne prestanemo li voljeti pse, mačke, zemlju, narod i društvo, i ako umjesto toga ne poklonimo svoju ljubav Kṛṣṇi, nema govora o sreći. Glede toga, Rūpa Gosvāmī naveo je lijep primjer: ima mnogo droga koje preplavljuju čovjeka raznim halucinacijama i idejama, ali sve dok ne okusi najbolju drogu, ljubav prema Bogu, kṛṣṇa-premu, bit će opčinjen meditacijom, neosobnim monizmom i raznim drugim iskušenjima.

Prema riječima Caitanye Mahāprabhua, da bismo dostigli neokaljanu ljubav prema Kṛṣṇi, moramo posvećeno služiti, njegovati svjesnost Kṛṣṇe. Moramo se posvetiti isključivo služenju Kṛṣṇi. Oslobođenje od svih materijalnih želja, spekulacije i plodonosna djelovanja najviši je i savršeni stadij čiste posvećenosti. Osnovno je načelo čiste posvećenosti odbacivanje svih želja osim želje za razvijanjem potpune svjesnosti Kṛṣṇe. Ne smijemo zadržati nijednu drugu želju. Čak i ako znamo da su svi drugi Božji oblici također Kṛṣṇa, ne trebamo obožavati njih, već se trebamo potpuno usredotočiti na Kṛṣṇin oblik. Kṛṣṇa ima puno oblika, ali moramo obožavati Kṛṣṇu, Njegov oblik s flautom, kao Božanstvo Rādhā-Kṛṣṇe. Trebamo se samo usredotočiti na taj oblik pa će sve spekulacije i plodonosne djelatnosti same otpasti. Svjesnost Kṛṣṇe moramo njegovati s povoljnim stavom, a to znači da trebamo obavljati službu koja Kṛṣṇi pruža zadovoljstvo. Svjesnost Kṛṣṇe se ne dostiže izmišljanjem vlastitog puta. Mogu misliti da postupam svjesno Kṛṣṇe, ali tko je odobrio moje postupke? Na primjer, u Bhagavad-gīti, Arjuna je oklijevao da se bori zbog određenih moralnih razloga, ali on je promatrao situaciju s razine plodonosna djelovanja na kojoj osoba mora uživati ili ispaštati posljedice. Mislio je da će ako ubije članove svoje obitelji ispaštati velike posljedice, ali Kṛṣṇa nije odobrio taj zaključak. Zakon djelovanja i posljedica u materijalnom svijetu naziva se karma, ali posvećeno služenje nadilazi razinu karme.

Čista ljubav mora biti bez ikakvih primjesa plodonosna djelovanja (karme), umne spekulacije i materijalnih želja. Čisto posvećeno služenje trebamo s naklonošću posvetiti Kṛṣṇi. „S naklonošću“ znači u skladu s Njegovim željama. Kṛṣṇa je želio bitku na Kurukṣetri; sve je On uredio. Arjuni je rekao: „Razmišljaš na svoj način, ali čak i ako se ne budeš borio, budi siguran da se nijedan od ovih vojnika neće vratiti kući jer sam Ja to uredio. Svi će ovdje poginuti. To je već uređeno.“ Nitko ne može promijeniti Božju volju. Kṛṣṇa posjeduje dvije odlike: može zaštititi i može ubiti. Ako želi nekoga ubiti, nema te sile na svijetu koja ga može zaštititi, a ako želi nekoga zaštititi, nema te sile na svijetu koja ga može ubiti. Kṛṣṇina je želja vrhovna, stoga svoje želje moramo uskladiti s Kṛṣṇinim. Nitko ne smije zanemariti Kṛṣṇine želje jer je On Svevišnji Gospodin. Dužni smo uskladiti svoje postupke s Kṛṣṇinom željom. Ne bismo trebali djelovati po vlastitom nahođenju i zatim izjaviti: „To činim u svjesnosti Kṛṣṇe.“ Moramo pažljivo utvrditi želi li to Kṛṣṇa. Takvo ovlašteno znanje prenosi Kṛṣṇin predstavnik. U našim molitvama kojima slavimo duhovnog učitelja svakog dana pjevamo: „Ako je duhovni učitelj zadovoljan i Bog će biti zadovoljan. Onaj tko nije zadovoljio duhovnog učitelja ne može zadovoljiti Boga.“

Zato naredbu duhovnog učitelja trebamo što bolje izvršiti. To će nam pomoći da napredujemo. To je suština povoljna njegovanja svjesnosti Kṛṣṇe. U Ameriku sam došao u starosti i pokušavam poučavati svjesnost Kṛṣṇe jer mi je to naredio moj duhovni učitelj. To mi je dužnost. Ne znam hoću li uspjeti, ali to nije važno. Ako vam uspijem prenijeti sve što sam čuo od svog duhovnog učitelja, izvršit ću svoju dužnost. To se naziva povoljnim djelovanjem u svjesnosti Kṛṣṇe. Oni koji su doista ozbiljni trebaju od Kṛṣṇina predstavnika prihvatiti Kṛṣṇinu naredbu kao svoj život i dušu. Osoba koja slijedi to načelo sigurno će napredovati. Caitanya Mahāprabhu govorio je na taj način, a moj duhovni učitelj znao je reći: „Duhovni je učitelj prozirni medij.“ Na primjer, kroz ove prozirne naočale mogu vrlo jasno vidjeti slova ove knjige. Bez njih ne mogu vidjeti jer su mi oči nesavršene. Slično tomu, sva su naša osjetila nesavršena. Ne možemo vidjeti Boga ovim očima niti čuti mantru Hare Kṛṣṇa ovim ušima. Ništa ne možemo učiniti bez prozirnog medija, duhovnog učitelja. Kao što bolesno oko ne može vidjeti bez prozirnog medija, naočala, mi ne možemo prići Svevišnjem Gospodinu bez prozirnog medija, duhovnog učitelja. „Proziran“ znači da medij mora biti čist. Ako je proziran, vidjet ćemo kroz njega.

U čistoj ljubavi prema Bogu moramo zaokupiti sva svoja osjetila, sarvendriya. To znači da i seks trebamo povezati sa svjesnošću Kṛṣṇe. Predodžba o Bogu kao ocu ili majci ne dopušta uporabu seksa za služenje Gospodinu jer ne postoji spolni odnos između djeteta i oca ili majke, ali predodžba o Bogu kao ljubavniku obuhvaća i seks. Caitanya Mahāprabhu prenio nam je najsavršenije znanje o našem odnosu sa Svevišnjim Gospodinom. U drugim religijskim predodžbama Boga se obično smatra ocem ili majkom. Mnogi obožavatelji u Indiji smatraju božicu Kālī prikazom Boga. Naravno, to se ne odobrava, ali vjerovanje postoji. U kršćanskoj religiji Boga se smatra ocem. Caitanya Mahāprabhu obavještava nas da možemo imati čak i spolni odnos s Gospodinom. To je jedinstveni doprinos Caitanye Mahāprabhua. U materijalnom svijetu seks se smatra najuzvišenijom djelatnošću, najvećim zadovoljstvom, iako postoji samo u iskrivljenom obliku. Međutim, nitko se nije dosjetio da u duhovnom svijetu postoji spolni odnos. Nigdje u svijetu ne postoji takva teologija. Caitanya Mahāprabhu prvi je iznio podatak da Svevišnju Božansku Osobu možemo prihvatiti kao muža ili ljubavnika. To je moguće u obožavanju Rādhe i Kṛṣṇe, ali nitko, pogotovo ne impersonalisti, ne može shvatiti Rādhā-Kṛṣṇu. Impersonalisti to uopće ne shvaćaju jer ne mogu zamisliti ni da Bog ima oblik. Caitanya Mahāprabhu kaže da Bog ima ne samo oblik, već i spolni život. To je neusporedivi doprinos Caitanye Mahāprabhua.

Svevišnjega Gospodina možemo služiti u različitim odnosima, ali u materijalnom svijetu ti odnosi postoje samo kao iskrivljeni odrazi. Kako postupamo u materijalnom svijetu? Kakve su naše predodžbe o društvu, prijateljstvu i ljubavi? Sve se temelje na materijalističkim nazorima. U našem je društvu netko otac ili majka, muž ili žena, ljubavnik ili ljubavnica. Tu su i druge rase (odnosi) kao što je neprijateljstvo. Postoji dvanaest različitih odnosa od kojih je pet glavnih, a sedam neizravnih. Uzmimo za primjer neprijateljski odnos. Obično između neprijatelja postoji odnos, čak i između ubojice i žrtve. Što se tiče našeg odnosa s Kṛṣṇom, čak i ako netko uspostavi neprijateljski odnos s Njim, uspjet će u životu. Kad zaokupimo svoja osjetila Kṛṣṇom, možemo uspostaviti jedan od dvanaest različitih odnosa, od kojih je pet izravnih, a sedam neizravnih.

Kad se Kṛṣṇa pojavio u Kaṁsinoj areni, puno se velikih hrvača spremalo da Ga ubije. Ustvari, pozvali su Ga kako bi Ga ubili. Kaṁsa je mislio: „Dječaci će uskoro doći. Šesnaest godina pokušavam ih ubiti, ali tog dječaka Kṛṣṇu nismo uspjeli ubiti. Sad sam Ga pozvao u goste i kad dođe, borit će se s hrvačima koji će Ga ubiti.“ Demoni i ateisti uvijek smišljaju kako ubiti Kṛṣṇu ili Boga, zato iznose teoriju da je Bog mrtav. Misle da će, ako je Bog mrtav, smjeti činiti sve što žele. Što se tiče njihova djelovanja, Bog može biti mrtav ili živ, ali Božji posrednik, materijalna energija, tako je snažna da nitko ne može slobodno činiti grešna djela. Čim pogriješe, bit će kažnjeni. Za to nije potrebna Božja prisutnost. Bog može biti mrtav ili živ, ali materijalna energija dovoljno je snažna da može kazniti svakoga tko krši materijalne zakone, čak i u najmanjoj mjeri. Bog je postavio te zakone, ali budalasti ljudi to ne shvaćaju.

Međutim, Gospodin Caitanya govori o povoljnoj uporabi svih osjetila za služenje Kṛṣṇi s čistom posvećenošću. Trebamo zaokupiti svoja osjetila povoljnim djelatnostima i učiniti sve što Kṛṣṇa želi. Čak i ako netko zaokuplja svoja osjetila djelatnostima protivnim Kṛṣṇinoj volji, ali pri tom misli na Kṛṣṇu, stječe dobrobit. Na primjer, vještica Pūtanā željela je ubiti Kṛṣṇu. Kao što pobožni ljudi služe Boga, demoni i ateisti uvijek se spremaju ubiti Boga. Pūtanā je mislila: „Ubit ću Kṛṣṇu. On je samo dijete.“ To je još jedna greška demona. Smatraju Kṛṣṇu ili Boga običnim djetetom ili čovjekom. Pūtanā je mislila: „Premazat ću grudi otrovom i kad dijete počne sisati mlijeko, umrijet će.“ Na temelju toga primjećujemo da je prišla Kṛṣṇi kao Njegov neprijatelj, a On ju je prihvatio kao prijatelja jer je tako milostiv. Nije se obazirao na demonsku stranu njezina mentaliteta, nego ju je prihvatio. Svako je živo biće uvjetovano, ali Kṛṣṇa nije. Liječnik ili psihijatar liječi luđake, ali sam ne postaje lud. Ponekad se bolesnik ljuti na njega ili ga naziva pogrdnim imenima, ali liječnik je razborit i nastavlja ga liječiti. Slično tomu, Kṛṣṇa neće postati neprijatelj onom tko Ga smatra svojim neprijateljem.

Pūtanā je došla otrovati Kṛṣṇu, ali On to nije tako shvatio. Mislio je: „Sisao sam njezino mlijeko, stoga je time postala Mojom majkom.“ Kṛṣṇa se ophodio prema njoj kao prema majci, zbog čega je dostigla oslobođenje, položaj sličan položaju Kṛṣṇine prave majke, Yaśode. Možemo zaključiti da je uspostavljanje povoljnog odnosa s Kṛṣṇom najviše savršenstvo, ali čak i ako se netko neprijateljski ophodi prema Njemu, Kṛṣṇa je tako milostiv da mu daje oslobođenje. Svi neprijatelji koje je Kṛṣṇa ubio odmah su bili oslobođeni.

Dvije vrste ljudi mogu se stopiti s neosobnim brahmajyotijem: oni koji namjerno teže tomu i Kṛṣṇini neprijatelji koje Kṛṣṇa ubije. Bhakta stoga zaključuje: „Zašto bih prihvatio položaj koji se nudi čak i Božjim neprijateljima?“

Caitanya Mahāprabhu preporučuje čisto posvećeno služenje. Uopće ne trebamo težiti tomu da zadovoljimo vlastite materijalne želje ili da shvatimo Kṛṣṇu eksperimentalnom filozofijom. Ne bismo se trebali baviti nikakvim plodonosnim djelatnostima niti tražiti kakvu materijalnu korist od Kṛṣṇe. Trebamo željeti jedino da Ga služimo u skladu s Njegovim željama. Ako Kṛṣṇa nešto želi, trebamo to učiniti. Pretpostavimo da zamolim svog učenika: „Dragi moj učeniče, molim te, daj mi čašu vode.“ Njegova je dužnost da mi dade čašu vode. Ako misli: „Prabhupāda želi čašu vode, ali zašto mu ne bih dao nešto bolje? Zašto ne čašu vrućeg mlijeka?“ to nije služenje. On misli da je vruće mlijeko vrlo ukusno i bolje od vode, ali ja sam tražio vodu i zato mi treba dati vodu, a ne mlijeko. To je povoljno služenje. Moramo shvatiti što Kṛṣṇa želi. Kad uspostavimo vrlo prisan odnos, moći ćemo s velikom privrženošću služiti Kṛṣṇu. Sve dok ne postanemo tako bliski s Kṛṣṇom, moramo slušati od prozirnog medija, duhovnog učitelja, što Kṛṣṇa želi.

Vaiṣṇava nikada ne misli da je uspostavio izravan odnos s Kṛṣṇom. Gospodin Caitanya kaže: „Ja sam sluga sluge koji je sluga sluge, i tako stotinu puta, Kṛṣṇina sluge.“ Moramo pristati na to da postanemo sluga sluge. To je proces učeničkog slijeda i ako netko želi pravu, transcendentalnu ljubav prema Bogu, mora prihvatiti taj proces. Ljudi ga ne prihvaćaju i zato ne razvijaju istinsku ljubav prema Bogu. Govore o Bogu, ali Ga zapravo ne vole. Ne njeguju čisto posvećeno služenje i zato vole pse.

Možemo reći „ljubav prema Bogu“, ali ne usvojimo li to načelo, morat ćemo voljeti psa, a ne Boga. To je pogreška. Caitanya Mahāprabhu kaže da onaj tko doista želi razviti ljubav prema Bogu mora slijediti proces čistog posvećenog služenja. Caitanya Mahāprabhu ne iznosi vlastite spekulacije. Njegove izjave potvrđuju vedski spisi kao što su Nārada-pañcarātra i Śrīmad-Bhāgavatam. Ove dvije knjige i Bhagavad-gītā vjerodostojni su spisi namijenjeni bhaktama. Caitanya Mahāprabhu navodi stih iz Nārada-pañcarātre: hṛṣīkeṇa hṛṣīkeśa-sevanaṁ bhaktir ucyate. To je definicija čistog posvećenog služenja. Hṛṣīkeṇa hṛṣīkeśa-sevanam. Hṛṣīkeṇa znači „svojim osjetilima“. Moramo zaokupiti svoja osjetila, ne samo um. Ako tko kaže: „Uvijek mislim na Kṛṣṇu“, to nije čisto posvećeno služenje. Meditacija je razmišljanje, ali nitko ne misli na Kṛṣṇu, ljudi misle na prazninu ili nešto neosobno. Ako misle na Kṛṣṇu, Nārāyaṇu ili Viṣṇua, kao što propisuju vedski spisi, to je prava joga. Jogička meditacija znači usredotočiti um na Naddušu. Nadduša je Kṛṣṇin prikaz u obliku četverorukog Nārāyaṇe. Čak i Patañjali, autoritet za jogu, propisuje meditaciju na Viṣṇua. Kao što ljudi izmišljaju lažne religijske procese, suvremeni takozvani jogiji izmišljaju vlastiti put razmišljajući o praznini.

Nārada-pañcarātra izjavljuje hṛṣīkeṇa hṛṣīkeśa-sevanam: moramo zaokupiti ne samo um, već i osjetila. Zaokupiti osjetila služenjem gospodaru osjetila. Vrlo su značajne ove tri sanskrtske riječi. Hṛṣīkeśa znači „gospodar osjetila“. Bhakti-yoga znači osjetilima služiti gospodara osjetila. Kṛṣṇa je gospodar osjetila. Trebamo uvijek imati na umu da smo dobili osjetila jer smo željeli uživati u materijalnom svijetu. Gospodin nam je dao određeni komplet osjetila da bismo uživali. Svinja ima određenu vrstu tijela i osjetila jer je željela uživati u izmetu. Slično tomu, čovjek ima određenu vrstu tijela i osjetila jer je želio uživati u nečemu drugom. Imamo uvjetovana osjetila s kojima uživamo u materijalnom svijetu i njih moramo pročistiti. Naša osjetila postoje oduvijek, ali sada su prekrivena materijalnim željama. Moramo se izliječiti i osloboditi takvih želja. Kad nam osjetila više ne budu sklona materijalnom osjetilnom uživanju, to se stanje naziva čista posvećenost.

Na temelju ovog stiha iz Nārada-pañcarātre razumljivo je da duhovna duša ima izvorna osjetila. Bez obzira na veličinu tijela u koje je ušla, duhovna duša nije neosobna; ima osjetila. Katkada na knjizi vidimo bubu. Tako je mala, manja od vrška pribadače, a ipak se kreće, ima sva osjetila. Sićušna bakterija također se kreće i ima osjetila. Sva živa bića izvorno imaju osjetila. Ona se nisu razvila pod određenim materijalnim uvjetima. Prema ateističkoj teoriji, osjetila smo razvili u određenim materijalnim uvjetima, a u duhovnom postojanju nemamo niti osjetila niti smo osobe. Međutim, sudeći po logici i razumu, to ne može biti istina. Sićušna čestica duhovne sile, čak i ako je manja od atoma, ima osjetila. Ta se osjetila očituju na pogrešan način jer su prekrivena materijalnim elementima. Da bismo pomoću osjetila pružili zadovoljstvo gospodaru osjetila, moramo ih pročistiti. Kṛṣṇa je gospodar i vlasnik osjetila. Mi smo Njegovi sastavni djelići, stoga smo osjetila posudili od Njega, unajmili smo ih. Najbolje se služiti osjetilima kako bismo Njemu pružili osjetilno zadovoljstvo, a ne sebi. To je proces čiste svjesnosti Kṛṣṇe.

Pozivajući se na Śrīmad-Bhāgavatam, Gospodin Caitanya navodi primjer čiste posvećenosti. U Bhāgavatamu je rečeno da se Kṛṣṇa nalazi u srcu svih živih bića. Kao što rijeke prirodno teku prema moru, čim netko čuje Gospodinove slave, njegova duša prirodno osjeća privlačnost prema Svevišnjem Gospodinu. To je početak čistog posvećenog služenja. Čim je prisutna zvučna vibracija mantre Hare Kṛṣṇa, očituju se Kṛṣṇino ime, Kṛṣṇine slave, Kṛṣṇino prebivalište, Kṛṣṇini pratitelji, stvari koje Kṛṣṇa upotrebljava, drugim riječima, sve, jer je On prisutan. To je početak svjesnosti Kṛṣṇe. Sjetiti se iz konteksta znači sjetiti se svih podataka pri spomenu ključne riječi. Slično tomu, kada u umu osjetimo privlačnost prema Kṛṣṇi i svemu što Ga okružuje dok slušamo slavljenje Kṛṣṇinih odlika, to je početak čiste svjesnosti Kṛṣṇe. Tada više nema gatija, lutanja uma.

Tako je bilo s gopījama. Čim su čule zvuk Kṛṣṇine flaute, napustile su sve. Neke su ležale, neke su se bavile kućanskim poslovima, neke su se brinule o djeci, ali čim su začule Kṛṣṇinu flautu, sve su zaboravile i potrčale prema Njemu. Njihovi su muževi i očevi rekli: „Zašto odlazite i ostavljate svoju dužnost?“ No one nisu marile, jednostavno su otišle. Nikakve zapreke ili kameni spoticanja nisu mogli spriječiti da im se um stopi s Kṛṣṇom. To je početak čiste posvećenosti.

Puruṣottama znači Kṛṣṇa. Puruṣa znači „uživatelj“. Uvjetovana su živa bića lažni uživatelji, imitacije. U materijalnom svijetu sva živa bića djeluju kao puruṣe. Točnije značenje riječi puruṣa jest „muškarac“. Muškarac se smatra uživateljem, a žena uživanom. U materijalnom svijetu, bilo u muškom bilo u ženskom tijelu, svatko je sklon uživanju, zato se svatko naziva puruṣom. Međutim, Svevišnji je Gospodin ustvari jedini puruṣa. Mi smo Njegova energija, a On je vrhovni uživatelj. Mi nismo puruṣa. Energije su namijenjene za uživanje, a mi smo energije, instrumenti Vrhovne Osobe. Puruṣottama je vrhovna transcendentalna osoba, Kṛṣṇa. Posvećeno služenje Svevišnjoj Božanskoj Osobi koje ne mogu zaustaviti nikakve zapreke ili kameni spoticanja pokazatelj je čiste svjesnosti Kṛṣṇe.

U čistoj svjesnosti Kṛṣṇe nema težnji ili motiva. Svaka druga transcendentalna djelatnost ili način obožavanja temelji se na nekom motivu: netko želi spasenje, netko materijalno blagostanje, netko želi otići na više planete, a netko na Kṛṣṇaloku. Ne bismo trebali gajiti takve težnje. Čisti posvećenik ne teži za tim. Ne želi otići čak ni u Kṛṣṇino vrhovno prebivalište. On svakako dospijeva ondje, ali nema želju za tim. Jednostavno želi svim srcem služiti Kṛṣṇu.

Postoje različite vrste spasenja. Onaj tko dostigne oslobođenje zvano sālokya živi na istoj planeti kao Svevišnji Gospodin. Stanovnici planeta Vaikuṇṭhe žive na istoj planeti kao Svevišnja Božanska Osoba. Zahvaljujući oslobođenju zvanom sārṣṭi osoba stječe gotovo isto obilje kao Nārāyaṇa. Oslobođena individualna duša može izgledati poput Nārāyaṇe, s četiri ruke, s četiri simbola, s gotovo istim tjelesnim crtama, istim obiljem, istim nakitom, sa svime. Sārūpya znači imati isti oblik ili tjelesne crte. Sāmīpya znači uvijek biti u društvu Svevišnjega Gospodina i nikada se ne udaljavati od Njega. Na primjer, kao što mi sjedimo zajedno, tako se možemo družiti i sa Svevišnjim Gospodinom. To se oslobođenje naziva sāmīpya-mukti, blisko druženje. Međutim, čisti bhakte ne pristaju na te vrste oslobođenja. Samo žele služiti Kṛṣṇu. Ne zanima ih nijedna vrsta oslobođenja. Oni koji su svjesni Kṛṣṇe dostižu društvo Svevišnjega Gospodina iako to ne žele. Oni samo žele transcendentalno služiti Gospodina s ljubavlju. Kada bhakta odbija prihvatiti bilo kakav blagoslov ili dobrobit od Svevišnjega Gospodina, to je najviše savršenstvo posvećenog služenja, svjesnosti Kṛṣṇe. Prahlādi Mahārāji bilo je ponuđeno sve što je želio. Trebao je samo zatražiti bilo što, ali on je rekao: „Gospodine moj, Tvoj sam vječni sluga. Dužnost mi je služiti te, stoga kako ću prihvatiti bilo kakvu dobrobit od toga? Onda ne bih bio Tvoj sluga, već trgovac.“ Odgovorivši na taj način, pokazao je svoju čistoću. Kṛṣṇa je tako ljubazan da bhakti ispunjava sve želje, čak i ako ovaj želi materijalne blagoslove. Ako bhakta u dnu srca ima neku želju, Gospodin će mu je ispuniti jer je tako je ljubazan, ali čisti bhakta odbija prihvatiti razne vrste oslobođenja čak i ako mu ih ponudi Svevišnji Gospodin. To je uzvišena priroda bhakti-yoge.

Ako u srcu imamo materijalne želje ili pobude i posvećeno služimo kako bismo ih ispunili, nikada nećemo dobiti čistu ljubav prema Bogu. Ako mislimo: „Bavim se svjesnošću Kṛṣṇe, posvećeno služim Kṛṣṇu jer želim takvo i takvo obilje“, ta nam se želja može ispuniti, ali nikada nećemo osjetiti neokaljanu ljubav prema Kṛṣṇi kakvu su gopīje osjećale. Onaj tko ima nekakav motiv neće dostići stadij čiste ljubavi prema Bogu iako izvršava svoje dužnosti u posvećenom služenju. U jednom stihu iz Bhakti-rasāmṛta-sindhua, Rūpa Gosvāmī kaže: „Sve dok netko želi materijalnu dobrobit (bhukti) ili oslobođenje (mukti), morat će prihvatiti te sablasne pričine.“ Sve dok nam je māyā u srcu, kako ćemo uživati u duhovnom blaženstvu čiste ljubavi prema Bogu? Drugim riječima, ako imamo materijalne želje ili čak i želju za oslobođenjem, ne možemo dostići čistu ljubav prema Bogu. Čista posvećenost oslobođena je svih želja, ona je služenje s ljubavlju radi samog služenja.

Postoji lijep primjer iz života Rūpe Gosvāmīja. Rūpa Gosvāmī i njegov brat Sanātana Gosvāmī živjeli su odvojeno u Vṛndāvani, zaokupljeni svojom bhajanom, posvećenim služenjem. Rūpa je živio u šumi gdje nije mogao kuhati ukusna jela ili prositi capātīje u selu. Rūpa Gosvāmī bio je mlađi brat, stoga je pomislio: „Kad bih mogao nabaviti neke namirnice, pripremio bih ukusna jela, ponudio ih Kṛṣṇi i pozvao starijeg brata.“ To je želio. Sljedećeg trena, došla je lijepa djevojčica u dobi od dvanaest godina i isporučila mu hrpu namirnica, mlijeko, brašno, maslo itd. To je vedski običaj. Obiteljski ljudi katkad daruju hranu prosjacima i mudracima u redu odricanja. Rūpa Gosvāmī bio je sretan što mu je Kṛṣṇa poslao puno namirnica kako bi pripremio gozbu. Pripremivši gozbu, pozvao je svoga starijeg brata.

Kad je Sanātana Gosvāmī došao, bio je zapanjen: „Kako si ovo pribavio? Pripremio si divnu gozbu u šumi. Kako je to moguće?“

Rūpa Gosvāmī objasnio mu je: „Jutros sam to poželio i Kṛṣṇa mi je slučajno sve poslao. Došla je neka lijepa djevojka i to mi ponudila.“ Opisao je djevojku: „Vrlo lijepa djevojka.“

Sanātana je onda rekao: „Ta je lijepa djevojka Rādhārāṇī. Prihvatio si službu od Rādhārāṇī, Gospodinove vječne pratilje. To je velika pogreška.“ To je njihova filozofija. Nisu htjeli prihvatiti da ih Gospodin služi. Jednostavno su željeli služiti. No Kṛṣṇa je tako mudar da želi služiti Svoga bhaktu, zato traži priliku za to. To je duhovno nadmetanje. Čisti bhakta ne želi ništa od Kṛṣṇe, samo Ga želi služiti, a Kṛṣṇa također traži priliku da služi Svoga bhaktu. Kṛṣṇa uvijek želi zadovoljiti Svog bhaktu kao što bhakta želi zadovoljiti Njega.

To je transcendentalni svijet. Na apsolutnoj razini nema iskorištavanja. Svatko želi služiti, nitko ne želi biti služen. U transcendentalnom svijetu svi žele služiti. Vi želite služiti mene, ja želim služiti vas. To je divan stav. U materijalnom svijetu ja želim opljačkati vas i vi želite opljačkati mene. To je sve. Takav je materijalni svijet. Pokušajmo to shvatiti. U materijalnom svijetu svi žele iskoristiti svog prijatelja, oca, majku, svakoga, a u transcendentalnom svijetu svi žele služiti. Kṛṣṇa je središte svačijeg služenja i svi Ga bhakte žele služiti kao prijatelji, sluge, roditelji ili ljubavnice. Istodobno, Kṛṣṇa želi služiti njih. To je transcendentalni odnos. Glavna je djelatnost služenje, premda nema potrebe za tim jer je svatko potpun. Nema gladi niti potrebe za hranom, ali ipak svatko nudi ukusna jela. To je transcendentalni svijet. Ako ne dostignemo stadij na kojem jednostavno služimo Kṛṣṇu ili Njegova bhaktu, ne možemo uživati u transcendentalnom zadovoljstvu služenja. Ako imamo neki drugi motiv, taj se osjećaj nikada neće probuditi. Trebamo služiti Svevišnjega Gospodina i Njegove bhakte bez pobuda i želja za zadovoljavanjem svojih osjetila.

Kad je Kṛṣṇa boravio na Zemlji, voljeli su Ga svi stanovnici Vṛndāvane. Oni doista nisu znali ni za što drugo osim za Kṛṣṇu. Nisu znali je li Kṛṣṇa Bog ili nije niti su mislili: „Voljet ću Kṛṣṇu ako je Bog.“ Nisu ih uznemiravale takve misli. Njihov je stav bio čista ljubav. Mislili su: „Kṛṣṇa može ili ne mora biti Bog, to nije bitno. Volimo Kṛṣṇu, to je sve.“ To je razina istinske, neokaljane ljubavi. Kad netko misli: „Voljet ću Kṛṣṇu ako je Bog“, to nije razina čiste, nego uvjetovane ljubavi. Dok je bio na Zemlji, Kṛṣṇa je pokazao čudesne moći, a vraja-vāsīji, stanovnici Vṛndāvane, često su mislili: „Kṛṣṇa je tako divno dijete. Možda je neki polubog“, jer ljudi obično smatraju da su polubogovi svemoćni. Polubogovi su moćni u materijalnom svijetu, ali ljudi nisu svjesni da je Kṛṣṇa viši od svih njih. Najviši polubog, Brahmā, iznio je svoje mišljenje o tome u stihu īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ sac-cid-ānanda-vigrahaḥ: „Kṛṣṇa je vrhovni upravitelj, a Njegovo je tijelo puno znanja, blaženstva i vječnosti.“ Stanovnici Vṛndāvane nisu puno znali o moći koju Kṛṣṇa posjeduje kao vrhovni upravitelj i gospodar svih polubogova. Valja istaknuti da njihova ljubav prema Njemu nije ovisila o takvom razmišljanju.

Kao što su stanovnici Vṛndāvane bezuvjetno voljeli Kṛṣṇu, tako je Kṛṣṇa bezuvjetno volio njih. Vraja-jana-vallabha, giri-vara-dhārī. Kad su stanovnici Vṛndāvane prestali prinositi žrtve Indri, vodećem polubogu raja, našli su se u vrlo opasnu položaju. Indra se razbjesnio i poslao silne oblake koji su sedam dana neprestano lili kišu na Vṛndāvanu. Čitav je kraj bio poplavljen, a stanovnici su bili vrlo uznemireni. Iako je Kṛṣṇa tada imao samo sedam godina, spasio je stanovnike Vṛndāvane podigavši brdo Govardhanu, držeći ga kao kišobran kako bi zaštitio selo. Gospodin je Kṛṣṇa na taj način poučio poluboga Indru da može spriječiti njegove opačine samim pokretom Svoga malog prsta. Vidjevši to, Indra je odao poštovanje Kṛṣṇi.

Tako je Kṛṣṇa postao poznat kao Gopījana-vallabha, što znači da je Njegov jedini zadatak zaštita gopī-jana. Ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe želi poučiti ljude kako da postanu gopī-jane, Kṛṣṇine čiste ljubavnice. Kada dostignemo taj stadij čiste ljubavi prema Bogu, Gospodin će nas spasiti od svake opasnosti, čak i ako mora podići brdo ili planinu. Kṛṣṇa nije morao vježbati neki sustav joge da bi podigao brdo Govardhanu. Kao Bog, On je svemoćan, čak i kao dijete. Igrao se kao dijete i ophodio se prema drugima kao dijete, ali kad je bilo potrebno, očitovao se kao Svemogući Bog. To je priroda Kṛṣṇe, Boga. Ne mora meditirati ili slijediti neki sustav joge da bi postao Bog. On nije stvoreni Bog, nego je Bog vječno.

Iako je Bog, uživa u ljubavnim odnosima sa Svojim bhaktama, a da bi zadovoljio Svoje bhakte, često prihvaća podređene uloge. Kṛṣṇa voli biti dijete bhakte. Tako je postao Yaśodino voljeno dijete, Yaśodā-nandana. Budući da je Bog i svatko Ga obožava, nitko Ga ne grdi. Međutim, Kṛṣṇa uživa u grdnji Svojih bhakta, oca i majke, zato oni prihvaćaju takvu ulogu govoreći: „U redu, postat ću Tvoj otac i grdit ću Te.“ Slično tomu, kad se Kṛṣṇa želi boriti, jedan od Njegovih bhakta postaje demon Hiraṇyakaśipu i bori se s Njim. Na taj način, sve što Kṛṣṇa čini povezano je s Njegovim bhaktama. Ako želimo postati jedan od Kṛṣṇinih pratitelja, moramo razviti svjesnost Kṛṣṇe, svijest o Kṛṣṇi.

Yaśodā-nandana vraja-jana-rañjana. Kṛṣṇa jedino želi zadovoljiti vraja-jane, a oni jedino žele zadovoljiti Kṛṣṇu. To je razmjena ljubavi. Yamunā-tīra-vana-cārī: Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, luta obalama Yamune kako bi zadovoljio gopīje, dječake pastire, ptice, pčele, krave i telad. To nisu obične ptice, pčele, krave, telad ili ljudi. Svi su došli do vrhunca samospoznaje te su nakon mnogo života dostigli položaj na kojem se mogu igrati s Kṛṣṇom. Ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe može svakome omogućiti da ode na Kṛṣṇaloku i postane Kṛṣṇin pratitelj kao prijatelj, sluga, otac ili majka. Kṛṣṇa prihvaća bilo koji od tih položaja u odnosu sa Svojim bhaktom. Kako to čini, opisano je u našoj knjizi Učenja Gospodina Caitanye. Da bismo spoznali svoj odnos s Kṛṣṇom, trebamo ići stopama Gospodina Caitanye i Njegovih glavnih pratitelja, šestorice Gosvāmīja – Śrī Rūpe, Sanātane, Śrī Jīve, Gopāle, Raghunāthe dāse i Raghunāthe Bhaṭṭe. Oni su uvijek pjevali mantru Hare Kṛṣṇa i plesali u zanosu. Naučavali su da onaj tko je obuzet kṛṣṇa-kīrtanom, pjevanjem Kṛṣṇinih svetih imena, uranja u ocean ljubavi prema Kṛṣṇi. Čim začuje zvuk Kṛṣṇina imena, uranja u ocean ljubavi. To je znak čiste posvećenosti. Tako su za vrijeme kīrtane šestorica Gosvāmīja odmah uranjali u ocean ljubavi prema Bogu.

Šestorica Gosvāmīja bili su dragi ne samo drugim bhaktama Gospodina Caitanye Mahāprabhua, nego i abhaktama. Čisti bhakta nema neprijatelja jer nije zavidan. Uvijek je otvoren prema svima, ne smatra da se nekom smije dopustiti da pjeva Hare Kṛṣṇa, a nekom ne. Na materijalnoj razini, razini dvostranosti, postoji razlika između visokog i niskog, muškarca i žene, ovog ili onog, ali na duhovnoj razini nema takvih razlika. Gledajući jednako na svakoga, čisti bhakta nikom ne zavidi, zato je vrijedan obožavanja. Može se reći da je netko vrijedan obožavanja ako nikom ne zavidi jer je samo na duhovnoj razini moguće biti nezavidan. To je potvrđeno u Bhagavad-gīti (5.18–19):

„Ponizan mudrac, zahvaljujući pravom znanju, jednako gleda na učena i plemenita brāhmaṇu, kravu, slona, psa i čovjeka koji jede pse. Oni čiji su umovi utemeljeni u viziji jednakosti, već su nadvladali rođenje i smrt. Besprijekorni su kao Brahman, stoga su već utemeljeni u Brahmanu.“

Taj položaj može dostići onaj tko je dobio milost Gospodina Caitanye. Primivši Njegovu milost, u stanju je izbaviti čovječanstvo koje pati zbog materijalne zagađenosti. Budući da su šestorica Gosvāmīja bili takvi bhakte, ponizno im odajemo poštovanje mantrom: vande rūpa-sanātanau raghu-yugau śrī-jīva-gopālakau. Šestorica Gosvāmīja bili su stručnjaci u pomnom proučavanju svih spisa s ciljem uspostavljanja istinske religije u svijetu. Da bi nas poučili, ostavili su za sobom puno knjiga. Najpoznatija je među njima Bhakti-rasāmṛta-sindhu (Nektar posvećenosti) Śrī Rūpe Gosvāmīja koja bhakti početniku daje uvodne upute. Gosvāmīji su neprestano naporno radili, danju i noću, a njihov je zadatak bio pisanje knjiga, pjevanje i plesanje. Bili su potpuno oslobođeni tjelesnih potreba za hranom, snom, razmnožavanjem i branjenjem iz straha. Nije bilo ni govora o razmnožavanju ili strahovanju i branjenju jer su bili potpuno obuzeti mislima o Kṛṣṇi. Obično su spavali sat i pol dnevno i gotovo ništa nisu jeli. Kad su bili gladni, posjetili bi dom nekog obiteljskog čovjeka i zamolili ga da im da koji komad kruha.

Uzdižući svakoga na razinu duhovne svijesti, takvi svetci žele usrećiti čovječanstvo koje pati. To je njihova misija. U materijalnom svijetu svi pokušavaju iskoristiti jedni druge – jedan narod pokušava iskoristiti drugi narod, jedno društvo drugo društvo, jedan trgovac drugog trgovca itd. To se zove borba za opstanak, u kojoj su ljudi koji se bore izmislili zakon „moć je pravda“, ali primjećujemo da se i najmoćniji moraju boriti, kao u sadašnjoj svjetskoj situaciji. Između Rusije, Amerike i Kine vodi se velika borba i svi zbog toga pate. Borba za opstanak sama je po sebi patnja. Međutim, Kṛṣṇini čisti bhakte ne žele iskorištavati druge, nego im pomoći da postanu sretni. Zato ih obožavaju stanovnici svih planeta. Cāṇakya Paṇḍita rekao je da se bogataš i učen čovjek ne mogu usporediti jer bogataš može biti slavan u svojoj zemlji ili na svojoj planeti, ali učen čovjek, Božji bhakta, slavi se gdje god da ode.

Za bhaktu su raj i pakao jednaki, Kṛṣṇa je s njim na oba mjesta. Gdje god je prisutan Kṛṣṇa, nema ni govora o paklu, svako je mjesto Vaikuṇṭha. Na primjer, Haridāsa Ṭhākura nije ulazio u hram Jagannāthe u Purīju jer se rodio u muslimanskoj obitelji, a hinduisti nisu dopuštali muslimanima da uđu u hram. Međutim, Haridāsa Ṭhākura nije se zbog toga uznemiravao. Mislio je: „Zašto bih ih uznemiravao? Mantrat ću ovdje.“ Zato je Gospodin Caitanya, koji je sam Gospodin Jagannātha, svakog dana posjećivao Haridāsu. To je moć čistog bhakte. Ne mora ići Jagannāthi jer Jagannātha dolazi k njemu. Svakog dana, kad je išao okupati se u moru, Gospodin Caitanya Mahāprabhu posjećivao je Haridāsu Ṭhākuru. Ušavši u Haridāsinu kolibu, Gospodin ga je obično pitao: „Haridāsa, što radiš?“, a Haridāsa je odgovarao: „Molim Te, uđi, moj Gospodine.“ To je pravi položaj bhakte. Zato Kṛṣṇa kaže da je obožavanje Njegova bhakte vrednije od obožavanja Njega samog. Bhakta može dati drugima Kṛṣṇu jer je upućen u znanost o svjesnosti Kṛṣṇe, o slušanju Kṛṣṇinih riječi, jedenju kṛṣṇa-prasādama i uživanju u Kṛṣṇi. Impersonalisti i nihilisti mogu voditi suhoparne filozofske rasprave na temu ahaṁ brahmāsmi, „Ja sam duh“, ali koga će time privući? Po čemu se razlikuje onaj tko misli „ja sam kamen“ od onog tko misli „ja sam praznina“? Zašto bismo postali kamen, drvo ili praznina? Naš pravi položaj treba biti ljubavna razmjena s Kṛṣṇom.

Iskru ljubavi prema Kṛṣṇi pali duhovni učitelj, čisti bhakta. Što se mene tiče, moj duhovni učitelj, Njegova Božanska Milost Oṁ Viṣṇupāda Bhaktisiddhānta Sarasvatī Gosvāmī Prabhupāda, naredio mi je da preuzmem odgovornost za širenje svjesnosti Kṛṣṇe u zapadnom svijetu. Njegova Božanska Milost žarko je želio propovijedati poruku Gospodina Caitanye na zapadu, a moj je uspjeh njegova milost i njegovo zadovoljstvo. Kad sam prvi put sreo svoga duhovnog učitelja u Indiji, bio sam nacionalist, vrlo mlad i imao vrlo odgovornu službu. Tada me je jedan moj prijatelj, koji još uvijek živi u Calcutti, na silu odveo Njegovoj Božanskoj Milosti, iako nisam htio poći s njim. Nisam ga htio posjetiti jer je moj otac često u našem domu primao sannyāsīje, a ja nisam bio zadovoljan s njihovim ponašanjem. Pretpostavio sam da je Bhaktisiddhānta Sarasvatī Gosvāmī Mahārāja bio poput njih. Ako jest, zašto bih ga posjetio? No prijatelj me je na silu odveo. „Zašto ga ne želiš vidjeti?“ upitao je. Na kraju sam popustio, otišao s njim i stekao dobrobit.

Prilikom moga prvog posjeta, Njegova Božanska Milost rekao je da obrazovani mladići poput mene trebaju otići u inozemstvo i propovijedati evanđelje Caitanye Mahāprabhua. Odgovorio sam da je Indija pod stranom vlašću i da nitko neće saslušati našu poruku. U to su vrijeme stranci smatrali Indijce beznačajnim jer je u očima mnogih neovisnih nacija Indija bila ovisna zemlja, pod vlašću Britanije. Jedan je bengalski pjesnik tada jadikovao što je Indija pod vlašću Britanaca dok su čak i necivilizirani narodi neovisni. Njegova Božanska Milost uvjerio me je da su ovisnost i neovisnost samo privremena stanja naglasivši da radi vječne dobrobiti čovječanstva trebamo prihvatiti ovaj izazov Caitanye Mahāprabhua. Taj susret s Njegovom Božanskom Milošću, mojim Guruom Mahārājom, zbio se 1922. godine, prije pola stoljeća.

1933. godine bio sam zvanično iniciran, tri godine prije nego što je Guru Mahārāja napustio ovaj smrtni svijet. U posljednjim trenutcima, četrnaest dana prije svoga odlaska, napisao mi je pismo ponavljajući svoje upute. Posebno je naglasio da trebam pokušati propovijedati ovo evanđelje ljudima koji govore engleski. Nakon što sam primio ovo pismo katkada sam sanjao da me Guru Mahārāja zove te da napuštam dom i slijedim ga. Tako sam sanjao i mislio: „Moram napustiti dom. Moj Guru Mahārāja želi da napustim dom i prihvatim sannyāsu.“ Istodobno sam mislio: „To je užasno. Kako ću napustiti dom, ženu i djecu?“ To se zove māyā. Ustvari, nisam želio napustiti obiteljski život, ali me je Guru Mahārāja natjerao. Slijedeći njegove naredbe, napustio sam dom i djecu, ali sada mi je Guru Mahārāja dao mnoštvo divne djece diljem svijeta. Služeći Kṛṣṇu, nitko ništa ne gubi. To je primjer iz moga osobnog iskustva.

Kada sam 1965. godine napustio Indiju, bojao sam se da ću imati mnogo problema. Indijska mi vlada nije dopustila da iznesem novac iz zemlje i tako sam ponio sa sobom samo nekoliko knjiga i četrdeset rupija. Pod takvim sam okolnostima stigao u New York, ali sve se to zbilo milošću Gurua Mahārāje i Kṛṣṇe. Sve se zbiva zahvaljujući zajedničkoj milosti Kṛṣṇe i duhovnog učitelja. U Caitanya-caritāmṛti rečeno je da Kṛṣṇa i guru zajedno podaruju milost. To je tajna uspjeha ovog pokreta za svjesnost Kṛṣṇe. Kṛṣṇa je uvijek s nama, stoga zna sve o našim namjerama i pruža nam priliku da ostvarimo svoje odluke. Ako odlučimo uživati u materijalnom svijetu, Kṛṣṇa nam daje inteligenciju potrebnu za položaj snalažljiva trgovca, znamenita političara ili sposobna čovjeka kako bismo dobro zaradili i uživali. Prema mjerilima svjetovnog života, mnogi su ljudi postali uspješni. Počnu kao siromasi i srećom postanu milijunaši. Međutim, ne smijemo misliti da taj uspjeh postižu vlastitim slabašnim naporima. Nitko ne može poboljšati svoj položaj bez inteligencije, a nju daje Kṛṣṇa. U Bhagavad-gīti Kṛṣṇa kaže da prebiva u svačijem srcu kao Nadduša te daje sjećanje i zaborav. Kṛṣṇa daje sjećanje i zaborav u skladu sa željom živog bića. Ako želimo zaboraviti Kṛṣṇu i uživati u materijalnom svijetu, dat će nam potrebnu inteligenciju da Ga možemo zauvijek zaboraviti.

Mnogi ljudi misle: „Mogu lijepo uživati u materijalnom svijetu. Svi se tako lijepo provode. Nema razloga da ne uživam kao oni.“ Ta je zamisao iluzija jer u materijalnom svijetu nema istinskog uživanja. Možemo dobiti vrlo visok položaj kao predsjednik Kennedy, dobro izgledati, biti vrlo poznati, inteligentni, naobraženi, bogati i utjecajni, možemo imati lijepu ženu i djecu i najviši položaj u zemlji, ali u svakom nas trenutku netko može ubiti. To je priroda materijalnog svijeta. Moramo se suočavati s opasnošću na svakom koraku. Nema ni govora o nesmanjenom zadovoljstvu. Čak i kada se domognemo zadovoljstva, to se događa tek nakon velike borbe i žrtvovanja. Svako je zadovoljstvo privremeno jer u materijalnom svijetu nema tog zadovoljstva koje može pružiti trajan, beskrajan užitak. Samo nam Kṛṣṇa može to pružiti.

Zato Kṛṣṇa naučava u Bhagavad-gīti da se svako živo biće za svoje dobro treba odreći besmislenih materijalnih djelatnosti i predati Njemu. Na žalost, u ovom dobu ljude jako privlači sjaj materijalne prirode, iluzije, māye, zato ih ne zanima Kṛṣṇa. Kṛṣṇa čak izjavljuje da će onoga tko Mu se predao zaštititi od svih posljedica grijeha, ali ljudi su tako vezani da to ne mogu učiniti. Uvijek se boje da će predajući se Kṛṣṇi izgubiti nešto, kao što sam se i ja bojao da ću ostati bez obitelji ako odem na zapad i propovijedam. No Kṛṣṇa je tako ljubazan da će, ako uzme nešto, uzvratiti tisuću puta više.

Duhovni je učitelj jednako ljubazan jer ide od vrata do vrata, od zemlje do zemlje, od grada do grada, i moli: „Dragi moji dame i gospodo, dragi moji mladići i djevojke, molim vas, prihvatite svjesnost Kṛṣṇe.“ Na taj način, vrlo povjerljivo služi Kṛṣṇu. Kṛṣṇa je Svevišnji Gospodin koji izdaje naredbe, a duhovni učitelj izvršava Njegove naredbe, zato je vrlo drag Kṛṣṇi. Njemu nije važno šalje li ga Kṛṣṇa u raj ili pakao. Duhovni učitelj, čisti bhakta, jednako gleda na raj i pakao ako u njima nema svjesnosti Kṛṣṇe. U paklu ljudi pate na razne načine, a u raju uživaju svojim osjetilima na razne načine, ali Gospodinov bhakta može živjeti gdje god je prisutna svjesnost Kṛṣṇe. Budući da tu svjesnost nosi sa sobom, uvijek nalazi zadovoljstvo u sebi. Ako mora otići u pakao, zadovoljan je s pjevanjem mantre Hare Kṛṣṇa. Ustvari, on ne vjeruje u pakao, već u Kṛṣṇu. Slično tomu, ako završi u raju, koji obiluje pogodnostima za zadovoljavanje osjetila, ostaje odvojen jer njegova osjetila zadovoljava sam Kṛṣṇa. Da bi služio Gospodina, bhakta je spreman otići bilo kuda, zato je vrlo drag Kṛṣṇi.

Impersonalistički filozofi koji se odriču svega kažu da je ovaj svijet nestvaran i da je neosobni Brahman stvarnost, a ako ih tko zamoli da odu u društvo puno osjetilnih užitaka, odbit će iz straha da ne padnu pod utjecaj tih okolnosti. Međutim, za onog tko je svjestan Kṛṣṇe to uopće nije problem. Ne boji se otići bilo kuda jer je prihvatio Kṛṣṇino okrilje.

Nema ništa loše u tome ako se bhakte okupe na mjestu na kojem nema svjesnosti Kṛṣṇe jer koriste priliku za pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa i ispunjavaju mjesto svjesnošću Kṛṣṇe. Takvu priliku trebamo uvijek iskoristiti. Ne bismo se trebali zatvoriti u sobu i sami pjevati. Uzvišeni je mudrac Nārada svemirski putnik koji putuje čitavim svemirom. Premda može boraviti na najuzvišenijim planetima, katkad odlazi u pakao i ondje propovijeda. To je ukras Božjeg sluge – uvijek djeluje iz ljubavi prema Kṛṣṇi i Njegovim sastavnim djelićima.

Čista ljubav prema Kṛṣṇi temeljno je načelo posvećenog služenja. Bez obzira na svoj položaj – kao Kṛṣṇin prijatelj, sluga, roditelj ili ljubavnica – bhakta služi bezuvjetno jer svjesnost Kṛṣṇe ne ovisi o materijalnim okolnostima. Transcendentalna je i nema nikakve veze s guṇama materijalne prirode. Bhakta se ne boji otići bilo kud, zato jednako gleda na sve materijalne okolnosti. U ovom svijetu reći ćemo da je ovo mjesto dobro, a ono loše, ali kao što smo već istaknuli, te spekulacije ne utječu na bhaktu. Za njega je temeljno načelo materijalnog postojanja loše jer materijalno postojanje podrazumijeva zaboravljanje Kṛṣṇe.

U neopredijeljenom stadiju posvećenosti netko će možda pridavati veću važnost Gospodinovu neosobnom sjaju i Nadduši u srcu, ali svjesnost Kṛṣṇe istinski se razvija kad netko misli: „Kṛṣṇa je moj vrlo povjerljivi gospodar prisnih odnosa.“ Naravno, u početku su neosobna spoznaja i spoznaja Nadduše dio svjesnosti Kṛṣṇe. Djelomična spoznaja Boga u Njegovu neosobnom vidu ili u obliku Nadduše omogućuje nam da steknemo poštovanje prema Njemu, ali kad uspostavimo prisan odnos s Kṛṣṇom kao prijatelj, učitelj, sin ili ljubavnica, poštovanje nestaje.

Ta razina bliskog odnosa zacijelo je viša od neosobne razine ili razine spoznaje Nadduše, Paramātme. Na stupnju neopredijeljenosti osoba jednostavno spoznaje da je iste prirode kao Apsolutna Istina, da je sastavni djelić Svevišnjeg. To je nedvojbeno valjana spoznaja jer kad razvijemo osobni odnos s Kṛṣṇom kao sluga, počinjemo cijeniti svekoliko obilje Svevišnjega Gospodina. Onaj tko je spoznao da Bog u najvećoj mjeri posjeduje šest obilja, drugim riječima, čim postane svjestan Kṛṣṇine veličine i shvati Kṛṣṇinu nadmoć, počinje Ga služiti. Svijest o Božjoj veličini povećava se transcendentalnim služenjem. Onaj tko služi Gospodina da bi zadovoljio Njegova osjetila postaje zadovoljan zato što je Kṛṣṇa Nadduša, a individualno biće Njegov sastavni djelić. Ako je On zadovoljan, i živo je biće zadovoljno. Ako je trbuh zadovoljan, zadovoljni su i svi dijelovi tijela jer dobivaju hranu od trbuha. Kad je jednog toplog dana moj brat po Bogu počeo hladiti moga Gurua Mahārāju, on je upitao; „Zašto si me iznenada počeo hladiti?“ Mladić je odgovorio: „Zato što kad si ti zadovoljan, svi smo zadovoljni.“ To je formula. Umjesto da pokušavamo zadovoljiti vlastita osjetila, trebamo pokušati zadovoljiti Kṛṣṇina osjetila. Tako ćemo prirodno biti zadovoljni.

Onaj tko je svjestan Kṛṣṇe uvijek pokušava pružiti zadovoljstvo Kṛṣṇi. To je početak svjesnosti Kṛṣṇe. Prema impersonalističkom shvaćanju, Bog nema oblik, zato uopće ne možemo zadovoljiti Njegova osjetila. No onaj tko vidi Kṛṣṇu kao gospodara, može Ga i služiti. Kṛṣṇa se u Bhagavad-gīti naziva Hṛṣīkeśa, gospodar osjetila. Kad shvatimo da je Apsolutna Istina gospodar osjetila, da su naša osjetila tvorevine Njegovih i da ih trebamo upotrijebiti za zadovoljavanje Njegovih osjetila, tada se svjesnost Kṛṣṇe, uspavana u svakome, počinje buditi. Jednom je Caitanya Mahāprabhu upitao: „Po čemu se neopredijeljeni odnos s Kṛṣṇom razlikuje od odnosa gospodara i sluge?“ U oba slučaja shvaćamo da je Kṛṣṇa velik, ali u neopredijeljenom odnosu nismo skloni služenju. Zato je odnos u kojem se živo biće ophodi prema Kṛṣṇi kao sluga prema gospodaru uzvišeniji. Kad razvije prijateljski odnos s Kṛṣṇom, pojavljuje se još jedna transcendentalna odlika. Osim što shvaća da je Bog velik i da Ga mora služiti, osoba osjeća: „Kṛṣṇa je moj prijatelj, stoga se moram lijepo ophoditi prema Njemu da bih Ga usrećio.“ U prijateljskom odnosu nismo zadovoljni samim tim što služimo prijatelja, već ga želimo i usrećiti i zadovoljiti. U takvom je odnosu prisutna i jednakost jer se Kṛṣṇa i bhakte ophode među sobom na istoj razini. Zato bhakte u tom položaju zaboravljaju Kṛṣṇinu nadmoć. Kad su Kṛṣṇini prijatelji jahali na Kṛṣṇinim ramenima igrajući se, nisu mislili da su Mu nadređeni. Njihov se odnos temelji na čistoj ljubavi, stoga nema ni govora o zadovoljavanju osjetila i slavljenju samoga sebe. Bhakta samo želi pružiti zadovoljstvo Kṛṣṇi, a Kṛṣṇa nosi Svoje prijatelje na ramenima kako bi uživao. Ponekad netko od njih jednostavno prihvaća činjenicu da će ga prijatelj ošamariti, ali pritom se uopće ne osjeća inferiorno. Kad se odnos temelji na prijateljstvu i uzajamnom zadovoljstvu, nema ni govora o uvredama ili inferiornosti.

Svjesnost Kṛṣṇe i odnosi s Kṛṣṇom temelje se na moći zadovoljstva samoga Kṛṣṇe. Śrīmatī Rādhārāṇī i djevojke iz Vraje te Kṛṣṇini prijatelji pastiri ekspanzije su Kṛṣṇine moći zadovoljstva. Svi težimo zadovoljstvu jer je izvor iz kojeg potječemo pun zadovoljstva. Impersonalisti ne mogu razmišljati na taj način jer poriču moć zadovoljstva. Prema tomu, impersonalistička je filozofija nepotpuna i sporedna. Oni koji su svjesni Kṛṣṇe prepoznaju moć zadovoljstva u Kṛṣṇi i svemu što Ga okružuje – Njegovim prijateljima, slugama, ocu, majci i pratilji. Svi odnosi s Kṛṣṇom čija je svrha zadovoljiti Kṛṣṇina osjetila očitovanja su Kṛṣṇine moći zadovoljstva.

Što se tiče individualne duše, ona je izvorno sastavni djelić te moći zadovoljstva, odnosno Kṛṣṇe, utjelovljene riznice zadovoljstva. Međutim, zbog dodira s materijalnom prirodom duša je zaboravila svoj pravi položaj, zaplela se u evolutivni proces seljenja iz jednog tijela u drugo i mukotrpno se bori za opstanak. Sada se moramo osloboditi te mukotrpne borbe, bezbrojnih seljenja koja nas prisiljavaju da podnosimo bijede rođenja, starosti, bolesti i smrti te dostići svoj vječni život u svjesnosti Kṛṣṇe. Nije nemoguće živjeti vječno. Damo li sve od sebe u ovom ljudskom obliku života, u sljedećem ćemo životu dobiti duhovno tijelo. Duhovno se tijelo nalazi unutar grubog materijalnog tijela, ali će se razviti tek kad se oslobodimo zagađenosti materijalnim postojanjem. To je cilj ljudskog života i pravi samointeres svih ljudi. Samointeres je istinska samospoznaja: „Ja sam sastavni djelić Boga. Moram se vratiti u Božje carstvo i pridružiti se Bogu.“ Kao što mi ovdje imamo društveni život, i Bog ima društveni život u duhovnom carstvu, a mi Mu se možemo ondje pridružiti. Kad tijelo umre, ne postajemo praznina. U Bhagavad-gīti (2.12) Kṛṣṇa kaže Arjuni: „Nikad nije bilo vremena da Ja nisam postojao, niti ti, niti svi ovi kraljevi, niti će u budućnosti itko od nas prestati postojati.“ Prema tomu, postojimo vječno, a s rođenjem i smrću mijenjaju se samo privremena materijalna tijela.

Vjerodostojan proces za dostizanje vječnog života nije nimalo težak. Ovaj proces svjesnosti Kṛṣṇe temelji se na znanju koje nam je prenio Kṛṣṇa, najsavršenije biće. Znanje koje smo primili od drugih nepotpuno je zato što uvjetovana duša neizbježno griješi, podložna je iluziji, vara i ima nesavršena osjetila. Međutim, znanje koje primimo od Kṛṣṇe omogućuje nam da vidimo Kṛṣṇu. Netko nas može izazvati: „Možete li mi pokazati Boga?“ Naš odgovor glasi: „Da. Možete vidjeti Boga u svakom trenutku.“ Kṛṣṇa kaže raso ’ham apsu kaunteya: „Ja sam okus vode.“ Svakodnevno pijemo vodu i ona ima okus. Smatrajući taj okus Kṛṣṇom, postupno ćemo, iz dana u dan, sve više upoznavati Boga. U Bhagavad-gīti Kṛṣṇa nadalje kaže: prabhāsmi śaśi-sūryayoḥ. „Ja sam svjetlost Sunca i Mjeseca.“ Svakog nas dana obasjava Sunčeva svjetlost, a noću mjesečina. Misleći na izvor te svjetlosti, naposljetku ćemo postati svjesni Boga. Ima puno sličnih primjera u Bhagavad-gīti jer Kṛṣṇa je početak, sredina i kraj svih pojava. Ako želimo postati svjesni Boga i spoznati vlastitu suštinu, to nije teško. Samo trebamo istinski shvatiti Boga – kako se pojavljuje, kako nestaje i što čini. Tako ćemo postati dostojni ulaska u Božje carstvo. Onaj tko shvati Boga, Kṛṣṇu, po napuštanju materijalnog tijela više se ne vraća na Zemlju kako bi prihvatio još jedno materijalno tijelo. Kamo ide? Kṛṣṇa kaže mām eti: „Dolazi k Meni.“ To treba biti cilj svakog inteligentnog ljudskog bića.