10

Živo biće koje ništa ne posjeduje ne može opstati, stoga se ne može, u pravom smislu te riječi, odreći svega. Ono se odriče nečega kako bi dobilo nešto vrednije. Učenik se odriče svojih djetinjastih sklonosti kako bi stekao bolju naobrazbu. Sluga daje otkaz radi boljega posla. Tako se i bhakta ne odriče materijalnoga svijeta uzalud, već radi nečega što ima istinsku duhovnu vrijednost. Śrīla Rūpa Gosvāmī, Sanātana Gosvāmī, Śrīla Raghunātha dāsa Gosvāmī i drugi ostavili su svjetovnu raskoš i blagostanje radi služenja Gospodinu. U svjetovnom su smislu bili ugledni ljudi. Rūpa Gosvāmī i Sanātana Gosvāmī bili su ministri u bengalskoj vladi, a Śrīla Raghunātha dāsa Gosvāmī sin velikoga zemljoposjednika. Međutim, sve su ostavili kako bi dobili nešto uzvišenije od onoga što su već posjedovali. Bhakte obično ne žive u materijalnom izobilju, ali imaju tajnu riznicu – Gospodinova lotosolika stopala.

Postoji lijepa priča o Śrīla Sanātani Gosvāmīju. On je imao čarobni kamen koji je spremio u gomili smeća. Jedan ga je siromah uzeo, no poslije se pitao zašto je tako dragocjen kamen bio na tako zapuštenu mjestu. Zato je zatražio od Sanātane Gosvāmīja najdragocjeniju stvar koju posjeduje i tako je dobio Gospodinovo sveto ime. Akiñcana je onaj tko nema ništa materijalno što bi mogao dati. Pravi bhakta, mahātmā, nikomu ne daje ništa materijalno jer se već odrekao svih materijalnih posjeda. Međutim, može podariti najveću dragocjenost, Svevišnjega Gospodina, Božansku Osobu, jer je On jedini posjed istinskoga bhakte. Čarobni kamen koji je Sanātana Gosvāmī bacio u smeće nije bio njegov, inače ga ne bi držao na takvu mjestu. Ovaj se primjer navodi kako bi se bhakte početnici uvjerili da svjetovne žudnje i duhovni napredak ne idu zajedno. Sve dok ne naučimo sve promatrati kao duhovno, u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, moramo razlikovati duh od materije. Duhovni učitelj poput Śrīla Sanātane Gosvāmīja, premda je sam sposoban vidjeti sve kao duhovno, postavlja primjer radi nas jer mi nemamo takvu duhovnu viziju.

Razvitak svjetovne vizije ili materijalističke civilizacije veliki je kamen spoticanja za duhovni napredak. Takav materijalni napredak zapleće živo biće u okove materijalnoga tijela koje prate svakovrsne materijalne bijede, pa se smatra anarthom, nepoželjnim. To je tako. Zahvaljujući suvremenom materijalnom napretku, ljudi kupuju ruž za usne za samo pedeset centi. Tu je i čitavo mnoštvo drugih nepotrebnih stvari koje su proizvodi svjetovne predodžbe o životu. Usmjeravajući pozornost na mnoštvo nepoželjnih stvari, ljudi rasipaju svoju energiju, a pritom ne dostižu duhovnu spoznaju, čovjekovu najveću potrebu. Pokušaj odlaska na Mjesec još je jedan primjer traćenja energije. Čak i da odemo na Mjesec, to neće riješiti životne probleme. Gospodinovi bhakte nazivaju se akiñcanama jer nemaju gotovo nikakvih materijalnih posjeda. Materijalni su posjedi proizvodi triju guṇa materijalne prirode. Oni su oprečni duhovnoj energiji i zato, što manje takvih stvari posjedujemo, to ćemo imati više prilika za duhovni napredak.

Svevišnji nije izravno povezan sa svjetovnim djelatnostima. Svi Njegovi postupci i djela, koje očituje čak i u materijalnom svijetu, duhovni su i oslobođeni utjecaja guṇa materijalne prirode. Gospodin izjavljuje u Bhagavad-gīti da su sve Njegove djelatnosti, čak i Njegova pojava i nestanak u materijalnom svijetu, transcendentalni. Onaj tko to savršeno spozna neće se morati ponovno roditi u materijalnom svijetu nego će se vratiti Bogu.

Materijalna je bolest posljedica žudnje za materijalnom prirodom i za vlašću nad njom. Ta je žudnja posljedica međusobna djelovanja triju guṇa prirode. Ni Gospodin ni bhakte ne žude za takvim lažnim uživanjem, pa se nazivaju nivṛtta-guṇa-vṛtti. Savršeni je nivṛtta-guṇa-vṛtti Svevišnji Gospodin jer Ga nikada ne privlače guṇe materijalne prirode, dok su živa bića tomu sklona. Neka od njih padaju u zamku iluzornih čari materijalne prirode.

Bhakte su Gospodinov posjed razmjerno tomu koliko je On njihov posjed, stoga su transcendentalni prema guṇama materijalne prirode. To je logičan zaključak. Takvi se neokaljani bhakte razlikuju od nepročišćenih bhakta koji prilaze Gospodinu radi ublažavanja bijeda i siromaštva, iz radoznalosti ili putem spekulacije. Neokaljani bhakte i Gospodin međusobno su transcendentalno povezani. S drugima Gospodin nema što razmjenjivati pa se naziva ātmārāma, onaj tko nalazi zadovoljstvo u sebi. Kao takav, gospodar je svih monista koji teže stapanju s Njegovim postojanjem. Monisti se stapaju s brahma-jyotirom, Gospodinovim osobnim sjajem, dok bhakte ulaze u Njegove transcendentalne zabave koje se nikada ne bi smjele pogrešno smatrati svjetovnima.

Materijalno je siromaštvo prva, temeljna odlika bhakte. Onaj tko u materijalnom svijetu ne posjeduje ništa osim Kṛṣṇe naziva se akiñcanom. Ta riječ označava onoga tko je izgubio sve materijalne posjede. Sve dok osjećamo i najmanju sklonost tomu da na bilo koji način uživamo u materiji, morat ćemo prihvatiti materijalno tijelo. Priroda je tako dobrostiva da će nam, po Gospodinovu nalogu, dati tijelo koje odgovara načinu na koji želimo uživati u materijalnom svijetu. Gospodin se nalazi u svačijem srcu i zna sve. Znajući da još uvijek želimo nešto materijalno, dat će nam još jedno materijalno tijelo: „Izvoli, uzmi ga.“ Kṛṣṇa želi da steknemo iskustvo te tako shvatimo da nas materijalna dobit nikada neće usrećiti. To je Njegova želja.

Budući da smo sastavni djelići Kṛṣṇe, koji posjeduje potpunu slobodu, i mi posjedujemo potpunu slobodu iako je ona sićušna. Iako je količina soli u kapi morske vode neusporediva s količinom soli u oceanu, kemijski je sastav kapi i oceana isti. Slično tomu, sve što imamo u vrlo maloj mjeri, Kṛṣṇa ima u svoj punini (janmādy asya yataḥ). Primjerice, skloni smo krađi, uzimanju stvari koje pripadaju drugima. Zašto? Zato što je i Kṛṣṇa tomu sklon. Da sklonost krađi ne postoji u Apsolutnoj Istini, ne bi postojala ni u nama. Kṛṣṇa je poznat kao kradljivac maslaca. Međutim, Kṛṣṇina se krađa razlikuje od naše. Budući da nas je okaljala materija, naša je krađa gnusna, dok je na duhovnoj, apsolutnoj razini ista krađa tako povoljna da pruža užitak. Majka Yaśodā stoga uživa u Kṛṣṇinim krađama. Po tome se materijalno razlikuje od duhovnoga.

Sve su duhovne djelatnosti u cijelosti dobre, a materijalne u cijelosti loše. Po tome se razlikuje duhovno od materijalnoga. Tobožnja ćudorednost i vrlina ovoga materijalnog svijeta u cijelosti su loše, a u duhovnom svijetu čak je i tobožnja nemoralnost dobra. Moramo to shvatiti. Na primjer, nemoralno je plesati s tuđim ženama u gluho doba noći, barem u vedskoj civilizaciji. Čak ni danas u Indiji neće dopustiti djevojci da noću ode k mladiću i s njim pleše. No u Śrīmad-Bhāgavatamu čitamo da su sve gopīje, mlade pastirice iz Vṛndāvane, došle plesati s Kṛṣṇom čim su čule Njegovu flautu. Prema svjetovnim mjerilima, to je nemoralno, ali s duhovnog je stajališta u skladu s ćudoređem. Zato je Caitanya Mahāprabhu rekao: ramyā kācid upāsanā vraja-vadhū-vargeṇa yā kalpitā. „Nijedan sustav obožavanja nije bolji od metode koju su osmislile vraja-vadhū, djevojke iz Vṛndāvane.“ Nakon što je prihvatio red odricanja, Caitanya Mahāprabhu strogo je izbjegavao žensko društvo. Čak se ni u obiteljskom životu nikad nije šalio sa ženama. Imao je osobit smisao za humor, ali samo u muškom društvu, nikad sa ženama. Jednom je izmijenio nekoliko šaljivih riječi sa Svojom suprugom, Viṣṇupriyom. Dok je Śacīmātā, Njegova majka, nešto tražila, u šali je rekao: „Možda je tvoja snaha to uzela.“ Međutim, to su jedine šaljive riječi koje je tijekom cijeloga života izrekao u odnosu na žene. Bio je vrlo strog. Nakon što je prihvatio sannyāsu, red odricanja, nijedna Mu se žena nije smjela približiti, čak ni da Mu oda poštovanje. Morale su to činiti izdaleka. Ipak, Caitanya Mahāprabhu rekao je: ramyā kācid upāsanā vraja-vadhū-vargeṇa yā kalpitā. „Nijedan sustav obožavanja nije bolji od metode koju su osmislile djevojke iz Vṛndāvane.“ Kakva je to metoda? Željele su voljeti Kṛṣṇu po svaku cijenu, a to nikada nije nemoralno.

Ništa što je u nekom odnosu s Kṛṣṇom nije nemoralno. Navest ćemo još jedan primjer. Gospodin Kṛṣṇa, u Svojoj inkarnaciji Nṛsiṁhadeve, ubio je Hiraṇyakaśipua, oca Mahārāje Prahlāde koji je pritom stajao po strani, ne protiveći se. Je li to ćudoredno? Tko bi volio vidjeti očevo ubojstvo? Tko bi samo stajao? Tko se ne bi usprotivio? Takvo ponašanje nitko ne bi odobrio niti ga nazvao ćudorednim. No, to se uistinu dogodilo. Povrh svega, Prahlāda je napravio vijenac koji je stavio oko ubojičina vrata. „Dragi moj Gospodine Ubojico,“ rekao je, „molim Te, prihvati ovaj vijenac. Ubio si moga oca i veoma si dobar.“ To valja shvatiti na duhovan način. Ako nam netko napadne oca, a mi ga ne možemo zaštititi, moramo se tomu usprotiviti i pozvati pomoć. Budući da je oca Mahārāje Prahlāde ubio Kṛṣṇa u obliku Gospodina Nṛsiṁhadeve, Prahlāda je ubojici napravio vijenac. Nakon što mu je Nṛsiṁhadeva ubio oca, Prahlāda je rekao: „Dragi moj Gospodine, sada kada je moj otac mrtav, svi su sretni. Molim Te, prestani se srditi.“

Sādhu, svetac, nikad ne odobrava ubijanje, čak ni kad se radi o životinji, no Mahārāja Prahlāda rekao je: modeta sādhur api vṛścika-sarpa-hatyā, „smrt škorpiona ili zmije veseli čak i svetca“. Škorpioni i zmije također su živa bića, a sādhui ne nalaze zadovoljstvo u usmrćivanju drugih, ali Mahārāja Prahlāda kaže: „Smrt škorpiona ili zmije veseli čak i sādhua. Moj je otac bio poput zmije ili škorpiona pa su sada, kad je mrtav, svi sretni.“ Hiraṇyakaśipu je bio opasan demon koji je bhaktama zadavao nevolje, stoga su čak i svetci zadovoljni kada netko ubije takva demona iako inače ne žele ničiju smrt. Premda su Gospodin Kṛṣṇa i Mahārāja Prahlāda naoko djelovali nemoralno, zapravo su djelovali u skladu s najvišim ćudoređem.

Kṛṣṇa je akiñcana-vitta, jedina utjeha onima koji su izgubili sve materijalno. U Caitanya-caritāmṛti Gospodin Kṛṣṇa kaže: „Onaj tko istodobno želi Mene i materijalno blagostanje budala je.“ Kṛṣṇa je tako ljubazan da onomu tko želi materijalno blagostanje, a istodobno želi postati bhakta, osujeti svjetovni život. Ljudi se jako boje posvetiti svjesnosti Kṛṣṇe jer misle: „O, moje će materijalno blagostanje nestati?!“

Ljudi obično odlaze u crkvu ili hram kako bi molili Boga za materijalno blagostanje: „O, Bože, daj nam kruh naš svagdašnji.“ Unatoč tomu što Bogu prilaze radi materijalnoga blagostanja – „Daj mi ovo, daj mi ono“ – ubrajaju se u pobožne jer prilaze Bogu, za razliku od ateista koji to nikada ne čine. „Zašto bih prišao Bogu?“ pita ateist. „Sam ću ostvariti blagostanje, a znanstveni će me napredak usrećiti.“ Onaj tko misli da će mu vlastita snaga i znanje donijeti blagostanje naziva se duṣkṛtī, najveći grešnik, dok je pobožan onaj tko smatra da njegovo blagostanje ovisi o Božjoj milosti.

Činjenica je da se bez Božjeg odobrenja ništa ne postiže. Tāvat tanur idaṁ tanūpekṣitānām. Otkrili smo razne postupke koji uklanjaju nesreću, ali svi oni zataje kad Bog ne odobri da nesreća stane. Primjerice, bolesnik može imati dobre lijekove i stručnoga liječnika, no upitamo li liječnika: „Možete li jamčiti za život ovog pacijenta?“ liječnik će uvijek reći: „Ne, ne mogu. Dajem sve od sebe. To je sve.“ Inteligentan liječnik zna: „Krajnje je odobrenje u Božjim rukama. Ja sam samo oruđe. Ako Bog ne želi da bolesnik poživi, zatajit će svi moji lijekovi i medicinska znanost.“

Krajnje odobrenje stoga leži u Kṛṣṇinim rukama. Budalasti to ne znaju pa se nazivaju mūḍhama, nitkovima. Ne znaju da će sve što čine, ma kako dobro bilo, biti osujećeno ako to ne odobri Bog, Kṛṣṇa. S druge strane, bhakta zna: „Mogu pokušati ostvariti sreću s inteligencijom koja mi je dana, ali u tome nikada neću uspjeti bez Kṛṣṇina odobrenja.“ Po tome se bhakte razlikuju od abhakta.

Kao što je već spomenuto, Kṛṣṇa kaže: „Onaj tko Mi želi prići da postane svjestan Mene, a istodobno želi materijalnu sreću, nije osobito inteligentan. Samo trati vrijeme.“ Naš je glavni zadatak da postanemo svjesni Kṛṣṇe. To je glavni zadatak ljudskoga života. Ako tratimo vrijeme žudeći za materijalnim napretkom i zaboravimo pjevati Hare Kṛṣṇa, puno ćemo izgubiti. Zato Kṛṣṇa kaže: āmi – vijña, ei mūrkhe ’viṣaya’ kena dibā (Caitanya-caritāmṛta, Madhya 22.39) „Nitkov Me može tražiti malo materijalnoga blagostanja u zamjenu za posvećeno služenje, ali zašto bih mu ga dao? Umjesto toga, uzet ću mu sve što ima.“

Kad ostanemo bez materijalnih posjeda, postajemo jako mrzovoljni, ali to je kušnja. To je Kṛṣṇa osobno izjavio. Mahārāja Yudhiṣṭhira upitao Ga je: „U potpunosti ovisimo o Tebi, a ipak trpimo teške materijalne nevolje. Kraljevstvo nam je oduzeto, ženi nam je nanesena uvreda, a naši su nas neprijatelji pokušali spaliti u kući. Kako je to moguće?“ Kṛṣṇa je odgovorio: yasyāham anugṛhṇāmi hariṣye tad-dhanaṁ śanaiḥ. „Da, to je Moj prvi zadatak. Kad sam nekomu osobito naklonjen, oduzimam mu sve izvore prihoda i stavljam ga u velike teškoće.“ Kṛṣṇa je, prema tome, vrlo opasan.

Ja imam takvo iskustvo. Ne želim pričati cijelu priču, ali činjenica je da mi je Kṛṣṇa ukazao posebnu milost upravo na taj način. Kad sam imao dvadeset pet godina, moj Guru Mahārāja, duhovni učitelj, naredio mi je da propovijedam, ali ja sam mislio: „Najprije ću se obogatiti, a potom ću novčano podupirati propovijedanje.“ Imao sam dobre izglede da postanem vrlo bogat poslovni čovjek. Jedan mi je astrolog čak rekao da sam trebao postati bogat kao najbogatiji čovjek u Indiji. Pružale su mi se vrlo dobre prilike. Rukovodio sam velikom tvornicom kemijskih sredstava. Osnovao sam i vlastitu tvornicu koja je jako uspješno poslovala. No, na kraju je sve propalo, pa sam bio prisiljen izvršiti naredbu svoga Gurua Mahārāje. Ostavši bez svih materijalnih posjeda, prišao sam Kṛṣṇi s riječima: „Ti si mi jedino okrilje.“ Kṛṣṇa je stoga akiñcana-vitta, vlasništvo materijalno osiromašenih. Kad smo lišeni svih materijalnih obilja, okrećemo se Kṛṣṇi. Sada uviđam da nisam na gubitku, već na dobitku.

Gubitak materijalnih obilja radi Kṛṣṇe nije gubitak, već najveći dobitak. Kad netko postane akiñcana, kad ništa ne posjeduje, Kṛṣṇa postaje njegovo jedino bogatstvo. Izražavajući to shvaćanje, Narottama dāsa Ṭhākura kaže:

„Kṛṣṇa, osim Tebe ništa nije moje. Ne posjedujem ništa. Ti si jedino što imam, zato me, molim Te, nemoj zanemariti.“

Taj je položaj vrlo povoljan. Kad ne ovisimo ni o čemu materijalnom, već samo o Kṛṣṇi, dostigli smo prvorazredan položaj svjesnosti Kṛṣṇe. Kṛṣṇa se stoga oslovljava kao akiñcana-vitta: „Čim netko materijalno osiromaši, Ti si mu jedino bogatstvo.“ Namo ’kiñcana-vittāya nivṛtta-guṇa-vṛttaye: „Kad nekomu postaneš jedini posjed, on se odmah oslobađa djelovanja materijalne prirode.“ Drugim riječima, čim na taj način prihvatimo Kṛṣṇu, dolazimo na transcendentalni položaj Apsoluta. Ātmārāmāya: „Tada nalazimo sreću u Tebi. Ti, Kṛṣṇa, nalaziš sreću u sebi, a onaj tko Ti se preda postaje sretan kao Ti.“ Kṛṣṇa se ne razlikuje od Svoga tijela. On je u cijelosti jastvo, sav je duh. S druge strane, naše se tijelo razlikuje od nas samih. Ja sam jastvo, ali posjedujem materijalno tijelo. No, počnemo li istinski ovisiti o Kṛṣṇi koji nalazi potpuno zadovoljstvo u sebi, i sami ćemo biti zadovoljni družeći se s Kṛṣṇom.

Kaivalya-pataye namaḥ. Filozofi māyāvādīji, monisti, žele se sjediniti sa Svevišnjim. Svevišnji nalazi zadovoljstvo u sebi, a oni se žele stopiti s Njim da bi postigli isto zadovoljstvo. Naša je filozofija svjesnosti Kṛṣṇe slična ili jednaka njihovoj, ali umjesto da se s Kṛṣṇom sjedinimo, mi o Njemu ovisimo. To je pravo jedinstvo. Ako se pristanemo pokoriti Kṛṣṇinim naredbama i ne ulazimo u sukob s Njim, postižemo istinsko jedinstvo.

Filozofi māyāvādīji misle: „Zašto bih zadržao svoje zasebno, odvojeno postojanje? Stopit ću se sa Svevišnjim.“ No to nije moguće. Od samoga smo početka Kṛṣṇini odvojeni djelići. Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti: „Dragi Moj Arjuna, znaj da smo Ja, ti i sve druge osobe okupljene na ovom bojnom polju bili pojedinci u prošlosti, sada smo pojedinci i bit ćemo to i u budućnosti.“

Nityo nityānāṁ cetanaś cetanānām. Kṛṣṇa je vrhovni nitya, vrhovna životna sila među nebrojenim životnim silama. Mi smo kao živa bića (jīve) bezbrojni (ananta), nemoguće nas je izbrojiti. Kṛṣṇa je također živo biće, ali je glavno, vrhovno živo biće – po tome se razlikujemo. Vođa može imati brojne sljedbenike. Kṛṣṇa, vrhovno živo biće, vrhovni je vođa, a mi smo podređena, ovisna živa bića.

Nije teško shvatiti da smo ovisni. Ako nam Kṛṣṇa ne osigura hranu, skapat ćemo od gladi jer sami ništa ne možemo stvoriti. Eko bahūnāṁ yo vidadhāti kāmān: Kṛṣṇa je održavatelj svega, a mi smo oni koje On održava, zato je Kṛṣṇa pravi nadređeni, a mi Mu se trebamo dragovoljno podrediti. To nam je prirodni, prirođeni položaj. U iluziji smo kad neumjesno želimo postati nadređeni u materijalnom svijetu. Moramo se riješiti te iluzije i uvijek nastojati da se podredimo Kṛṣṇi. Tada će naš život biti uspješan.