No edit permissions for Croatian

9

Sniziti temperaturu iluzije

janmaiśvarya-śruta-śrībhir
edhamāna-madaḥ pumān
naivārhaty abhidhātuṁ vai
tvām akiñcana-gocaram


Gospodine moj, Tvom Gospodstvu mogu lako prići samo oni koje je materijalni život potpuno iscrpio. Onaj tko kroči putem materijalnog napretka nastojeći poboljšati svoj položaj uglednim podrijetlom, velikim obiljem, visokom naobrazbom i tjelesnom ljepotom, ne može Ti prići s iskrenim osjećajima.

Śrīmad-Bhāgavatam 1.8.26


Biti materijalno napredan znači roditi se u aristokratskoj obitelji i posjedovati veliko bogatstvo, naobrazbu i tjelesnu ljepotu. Svi materijalisti luduju za tim obiljima i to se naziva napretkom materijalističke civilizacije. Međutim, onaj tko stekne ta obilja postaje ohol, opijen takvim privremenim posjedima. Oholi materijalisti ne mogu izgovoriti Gospodinovo sveto ime i osloviti Ga s ljubavlju: „O, Govinda, o Krsna!“ U śāstrama je rečeno da se grešnik samo jednim izgovaranjem Gospodinova svetog imena oslobađa više grijeha nego što ih je u stanju počiniti. Takva je moć izgovaranja Gospodinova svetog imena. U ovoj izjavi nema ni najmanjeg pretjerivanja. Gospodinovo sveto ime doista ima tako veliku moć. No, kvaliteta izgovaranja ovisi o osjećajima. Bespomoćna osoba može izgovoriti Gospodinovo sveto ime s dubokim osjećajima, dok onaj tko je pun materijalnih obilja ne može biti tako iskren. Oholi materijalisti može povremeno izgovarati Gospodinovo sveto ime, ali ga ne može čisto izgovoriti. Stoga su četiri načela materijalnog napretka, (1) visoko podrijetlo, (2) veliko bogatstvo, (3) visoka naobrazba i (4) tjelesna ljepota, zapreke na putu duhovnog napretka. Materijalni prekrivač čiste duhovne duše izvanjsko je obilježje kao što je groznica izvanjsko obilježje bolesti tijela. Uobičajeni je postupak liječenja snižavanje temperature, a ne povisivanje temperature pogrešnim tretmanom. Katkada možemo vidjeti da duhovno napredne osobe materijalno osiromaše. To uopće nije obeshrabrujuće, već je dobar znak, kao što je pad temperature dobar znak. U životu se trebamo voditi načelom smanjivanja stupnja materijalne opijenosti koja vodi u sve veću iluziju o cilju života. Osobe opčinjene grubom iluzijom potpuno su nedostojne ulaska u Božje carstvo.


Dakako, u jednom smislu materijalna su obilja Božja milost. Rođenje u obitelji visokog plemstva ili u državi kao što je Amerika, veliko bogatstvo, naobrazba te obdarenost ljepotom darovi su koje sa sobom nose pobožna djela. Siromah ne privlači ljudima pažnju, već bogataš. Obrazovan čovjek privući će pažnju, ali budala neće. Prema tome, takva su obilja sa svjetovnog stajališta vrlo korisna, ali čovjek koji ih posjeduje postaje njima opijen: „O, ja sam bogataš. Naobražen sam. Imam novaca.“


Čovjek opijen vinom može pomisliti da leti nebom ili da je otišao u raj. Pijanstvo ima takav učinak, ali on ne zna da su svi ti snovi ograničeni vremenom i da će zato okončati. Nije svjestan da se snovi neće otegnuti u nedogled, stoga kažemo da je u iluziji. Slično tomu, čovjek je opijen kad misli: „Vrlo sam bogat, obrazovan i lijep. Rodio sam se u plemićkoj obitelji koja pripada velikoj naciji.“ Sve je to točno, ali koliko će te prednosti potrajati? Pretpostavimo da je neki Amerikanac ujedno bogat, lijep i naobražen. Može na sve to biti ponosan, ali koliko će ta opijenost potrajati? Čim tijelu dođe kraj, sve će se okončati poput snova onoga tko je pijančevao.


Takvi snovi pripadaju razinama uma, ega i tijela, ali mi nismo ovo tijelo. Grubo i suptilno tijelo nisu isto što i moje stvarno jastvo. Grubo je tijelo načinjeno od zemlje, vode, vatre, zraka i etera, a suptilno od uma, inteligencije i lažnoga ega. Međutim, živo je biće iznad tih osam elemenata koji su u Bhagavad-gīti opisani kao Božja niža energija.


Kao što opijeni čovjek ne zna u kakvu je stanju tako ni napredni mislilac ne zna da je pod utjecajem niže energije. Obilje dovodi ljude u stanje opijenosti. Mi smo već opijeni, a suvremena civilizacija želi povećati našu opijenost. Zapravo, trebali bismo se otrijezniti, ali materijalistička civilizacija želi da se sve više opijamo i na kraju završimo u paklu.


Kuntīdevī kaže da se oni koji su opijeni ne mogu iskrenim srcem obratiti Gospodinu. Lišeni duhovnih osjećaja, ne mogu srdačno reći: „Jaya rādhā-mādhava, sva slava Rādhi i Kṛṣṇi!“ Ne mogu se s osjećajem obratiti Gospodinu jer im nedostaje znanje. „Ah, Bog je za siromašne jer nemaju dovoljno hrane“, misle oni. „Neka odu u crkvu i mole se: ’O, Bože, daj nam kruh naš svagdašnji.’ Budući da imam dovoljno kruha, zašto bih išao u crkvu?“ To su njihovi zaključci.


Zato danas, u vremenu gospodarskog napretka, nikoga ne zanima odlazak u crkvu ili hram. „Kakve su to besmislice?“ misle ljudi. „Zašto bih išao u crkvu i molio za kruh? Razvit ćemo svoje gospodarstvo pa ćemo imati dovoljno kruha.“ Takav je način razmišljanja osobito uzeo maha u komunističkim zemljama. Komunisti su po selima napravili promidžbu tako da su od ljudi tražili neka odu u crkvu i mole za kruh. Nedužni su se ljudi stoga molili kao i obično: „O, Bože, daj nam kruh naš svagdašnji.“ Kad su izašli iz crkve, komunisti su ih upitali: „Jeste li dobili kruh?“


„Ne, gospodine, nismo“, odgovorili su.


„U redu“, rekli su na to komunisti. „Zamolite nas.“


Ljudi su onda rekli: „O, drugovi komunisti, dajte nam kruha.“


Drugovi komunisti dovezli su sa sobom pun kamion kruha i govorili: „Uzmite koliko želite. Tko je sad bolji: komunisti ili vaš Bog?“


Budući da ljudi nisu osobito razboriti, odgovarali su: „O, vi ste bolji.“ Nemaju inteligenciju da pitaju: „Otkud ste vi, nitkovi jedni, dobili taj kruh? Jeste li ga proizveli u svojim tvornicama? Mogu li vaše tvornice proizvesti žitarice?“ Oni su śūdre, kratke su pameti, pa ne postavljaju takva pitanja. Međutim, brāhmaṇa, vrlo razborit čovjek, odmah će upitati: „Nitkovi jedni, a otkud vama kruh? Ne možete ga stvoriti. Samo ste uzeli žito koje vam je dao Bog i preobrazili ste ga, ali to ne znači da je ono postalo vaše.“


Puka preobrazba jedne stvari u drugu ne čini konačan proizvod nečijim vlasništvom. Na primjer, ako drvodjelji dam drvo, alatke i plaću, a on pomoću toga izradi prekrasan ormar, čiji je taj ormar: drvodjeljin ili moj, osobe koja je pribavila sirovine? Drvodjelja ne može reći: „Preobrazio sam ovo drvo u krasan ormar, stoga je ormar moj.“ Slično tomu, ateistima kao što su komunisti treba reći: „Tko pribavlja sastojke za tvoj kruh, nitkovi? Sve to dolazi od Kṛṣṇe. Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti: ’Elementi ove materijalne kreacije pripadaju Meni.’ Nisi ti stvorio more, zemlju, nebo, vatru niti zrak. Nisu to tvoje tvorevine. Možeš pomiješati i preobraziti ove materijalne stvari ili uzeti glinu iz zemlje i vodu iz mora, pomiješati ih i ispeći u vatri kako bi napravio cigle. Njih zatim možeš naslagati jednu na drugu, izgraditi neboder i proglasiti ga svojim. Otkud ti sastojci za neboder, nitkove jedan? Ukrao si Božje vlasništvo, a sad tvrdiš da tebi pripada.“ To je znanje.


Nažalost, opijeni ljudi ne mogu to shvatiti, već misle: „Ovu smo američku zemlju oteli Indijancima, zato sada pripada nama.“ Oni ne znaju da su lopovi. Bhagavad-gītā jasno tvrdi da je lopov onaj tko prisvoji Božje vlasništvo i proglasi ga svojim (stena eva saḥ).


Kṛṣṇini bhakte stoga imaju posebnu vrstu komunizma. Prema komunizmu u svjesnosti Kṛṣṇe, sve pripada Bogu. Kao što ruski i kineski komunisti smatraju da sve pripada državi, mi smatramo da sve pripada Bogu. To je tek nadopuna iste filozofije i čovjeku je potrebno tek nešto malo inteligencije kako bi je shvatio. Zašto bi itko mislio da njegova država pripada nekom malom broju ljudi? Zapravo, sve je Božje vlasništvo i svako se živo biće ima pravo koristiti njime jer je svako živo biće dijete Boga, vrhovnoga oca. U Bhagavad-gīti (14.4) Gospodin Kṛṣṇa kaže: sarva-yoniṣu kaunteya... ahaṁ bīja-pradaḥ pitā, „Ja sam otac koji je začeo sva živa bića. U kakvim god oblicima da žive, ona su Moji sinovi.“


Mi, živa bića, svi smo sinovi jednoga Boga, ali to smo zaboravili pa ratujemo među sobom. U sretnoj obitelji, svi sinovi znaju: „Otac nam svima donosi hranu. Mi smo braća, zašto bismo se svađali ili tukli?“ Slično tomu, ako postanemo svjesni Boga, Kṛṣṇe, doći će kraj sukobima u svijetu. „Ja sam Amerikanac“, „Ja sam Indijac“, „Ja sam Rus“, „Ja sam Kinez“ – okončat će se sva ta besmislena određenja. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe toliko snažno pročišćava da će politički i nacionalni sukobi prestati čim ljudi postanu svjesni Kṛṣṇe jer će doći k svojoj pravoj svijesti i shvatiti da sve pripada Bogu. Sva djeca u obitelji imaju pravo na pogodnosti koje pruža otac. Slično tomu, ako je svatko sastavni djelić Boga, ako je svatko Božje dijete, onda se svatko ima pravo koristiti očevim vlasništvom. To pravo nemaju samo ljudska bića, već naprotiv, prema Bhagavad-gīti, isto pravo imaju sva živa bića, bez obzira na to jesu li u tijelu ljudskog bića, životinje, stabla, ptice, zvijeri, kukca ili čega drugog. To je svjesnost Kṛṣṇe.


U svjesnosti Kṛṣṇe ne mislimo: „Moj je brat dobar, ja sam dobar, ali svi su ostali loši.“ Odbacujemo takav oblik slijepe, uskogrudne svjesnosti. Dapače, u svjesnosti Kṛṣṇe jednako gledamo na sva živa bića. U vezi s tim, u Bhagavad-gīti (5.18) rečeno je:

vidyā-vinaya-sampanne
brāhmaṇe gavi hastini
śuni caiva śvapāke ca
paṇḍitāḥ sama-darśinaḥ


”Ponizan mudrac zahvaljujući pravom znanju jednako vidi učena i plemenita brāhmaṇu, kravu, slona, psa i čovjeka koji jede pse (koji je ne pripada nijednoj kasti).”


Paṇḍita, učen čovjek, vidi sva živa bića na jednakoj razini. Budući da je vaiṣṇava učen, on je i samilostan (lokānāṁ hita-kārinau), te djeluje za istinsku dobrobit čovječanstva. Vaiṣṇava smatra i uistinu shvaća da su sva živa bića dijelovi i čestice Boga, da su na neki način, došavši u dodir s ovim materijalnim svijetom, pala i da su prihvatila različita tijela u skladu sa svojom karmom.


Učeni ljudi (paṇḍitāḥ) neće obespraviti nikoga. Oni ne kažu: “Ovu životinju treba poslati u klaonicu da bi je ljudi mogli pojesti.” Ne. Zašto bismo klali životinje? Jedna stavka naše filozofije jest da nema jedenja mesa. Naravno, ljudi to možda neće prihvatiti. Reći će: “Kakve su to gluposti? Meso je naša hrana. Zašto ga ne bismo jeli?” Ne žele čuti činjenice jer su edhamāna-madaḥ pumān, pijani nitkovi. Recimo da neki siromah bespomoćno leži na ulici. Mogu li ga ubiti? Zar će mi vlasti oprostiti? Mogu li reći: “Ubio sam samo siromaha. On nije potreban društvu. Zašto bi takvi ljudi živjeli?” Zar će na to vlasti reći: “Dobro si učinio”? Neće. Siromah je također građanin države, zato vlasti neće dozvoliti da ga se ubije. Zašto ne bismo proširili ovu filozofiju? Stabla, ptice i zvijeri također su Božja djeca. Ako ih netko ubije, kriv je jednako kao da je ubio siromaha na ulici. U Božjim očima, pa i u očima učena čovjeka, nema razlike između siromašnih i bogatih, crnih i bijelih. Svako je živo biće djelić i čestica Boga, a budući da vaiṣṇava to vidi, samo je on istinski dobronamjernik svih živih bića.


Vaiṣṇava pokušava uzdići sva živa bića na razinu svjesnosti Kṛṣṇe. On ne misli: “Ovo je Indijac, a ono Amerikanac.” Jednom me je netko upitao: “Zašto ste došli u Ameriku?” Zašto ne bih došao? Ja sam Božji sluga, ovo je Njegovo kraljevstvo, zašto ne bih došao? Umjetno je ograničavati kretanje bhakta, a onaj tko to čini djeluje grešno. Kao što policajac može ući u nečiju kuću ne čineći prijestup, tako bhakta ima pravo otići bilo kamo jer sve pripada Bogu. Na taj način trebamo vidjeti stvari kakve jesu. To je svjesnost Kṛṣṇe.


Kuntīdevī kaže da oni koji povećavaju svoju opijenost ne mogu postati svjesni Kṛṣṇe. Potpuno opijen čovjek govorit će gluposti premda mu je rečeno: “Dragi brate, pričaš gluposti! Pogledaj, ovo su tvoji otac i majka.” No, on ne želi shvatiti, neće shvatiti, jer je pijan. Slično tomu, kada bhakta pokuša objasniti nitkovu opijenu materijom: “Ovdje je Bog”, ovaj to neće shvatiti. Stoga nas Kuntīdevī upućuje da je tvām akiñcana-gocaram, sloboda od opijenosti uzrokovane rođenjem u uglednoj obitelji, obiljem, naobraženošću i ljepotom, zapravo dobra osobina.


Kada netko postane svjestan Kṛṣṇe, iste se materijalne blagodati mogu iskoristiti za služenje Kṛṣṇi. Na primjer, Amerikanci koji su se pridružili pokretu za svjesnost Kṛṣṇe bili su opijeni materijom prije nego što su postali bhakte, ali su se sada otrijeznili. Njihova su materijalna postignuća postala duhovna jer se mogu iskoristiti za promicanje službe za Kṛṣṇu. Kad američki bhakte odu u Indiju, Indijci se čude kako to da su Amerikanci toliko poludjeli za Bogom. Mnogi Indijci žele oponašati svjetovan način života na zapadu, ali kad vide Amerikance kako plešu u svjesnosti Kṛṣṇe, shvaćaju da bi zapravo trebali slijediti njihov primjer.

Sve se može iskoristiti za služenje Kṛṣṇi. Ostanete li opijeni i ne iskoristite li materijalne blagodati za služenje Kṛṣṇi, od njih nema velike koristi. Njihova se vrijednost jako povećava ako ih koristite u službi za Kṛṣṇu. Na primjer, nula nema nikakvu vrijednost, ali čim stavite jedinicu ispred nje, nula odmah postaje deset. S dvije nule postaje stotina, a s tri, tisuća. Slično tomu, opijeni smo materijalnim blagodatima koje zapravo nisu bolje od nule, no dodamo li im Kṛṣṇu, tada se vrijednost svih tih desetaka, stotina, tisuća i milijuna nula znatno povećava. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe pruža lijepu priliku zapadnjacima koji imaju izobilje nula svjetovnoga postojanja. Ako im samo dodaju Kṛṣṇu, njihovi će životi postati iznimno dragocjeni.

« Previous Next »