11

Kuntīdevī je znala da Kṛṣṇa nije ni njezin nećak ni običan član njezine obitelji s očeve strane. Savršeno je dobro znala da je Kṛṣṇa prvobitni Gospodin koji živi u svačijem srcu kao Nadduša, Paramātmā. Drugo je ime za Gospodina u vidu Paramātme kāla, vječno vrijeme. Vječno je vrijeme svjedok svih naših djela, i dobrih i loših, te određuje i njihove posljedice. Uzalud kažemo da ne znamo zašto i zbog čega patimo. Možemo zaboraviti nedjela zbog kojih sada patimo, ali moramo imati na umu da je Paramātma naš stalni pratitelj te zna sve: prošlost, sadašnjost i budućnost. Budući da Gospodin Kṛṣṇa u vidu Paramātme određuje sve postupke i njihove posljedice, On je i vrhovni upravitelj. Bez Njegova se odobrenja ni vlat trave ne pokreće. Živa bića dobivaju onoliko slobode koliko zaslužuju, a zlouporaba te slobode uzrok je patnje. Gospodinovi bhakte ne zlorabe svoju slobodu, oni su Njegovi dobri sinovi. Ostali, koji to čine, ispaštaju bijede koje određuje vječna kāla. Kāla nudi živim bićima i sreću i patnju. Vječno vrijeme sve predodređuje. Kao što bijede dolaze nepozvane tako i sreća dolazi bez pitanja jer kāla sve predodređuje. Stoga Gospodinu nitko nije ni prijatelj ni neprijatelj. Svatko ispašta i uživa posljedice vlastite sudbine, a živa je bića stvaraju kroz društvene odnose. Svatko želi gospodariti materijalnom prirodom i tako kroji svoju sudbinu pod nadzorom Svevišnjega Gospodina. On je sveprožimajuć i vidi svačije djelatnosti. Budući da nema početka ni kraja, poznat je kao kāla, vječno vrijeme.

Vjerna Kuntī ovdje objašnjava ono što sam Gospodin potvrđuje u Bhagavad-gīti (9.29), gdje kaže:

„Nikomu ne zavidim niti sam prema ikomu pristran. Jednak sam prema svima, ali onaj tko Me posvećeno služi utemeljen je u Meni, prijatelj Mi je i Ja sam prijatelj njemu.“

Bog ne može biti pristran. Svi su Njegovi sinovi; kako bi Mu onda jedan bio draži od drugoga? To je nemoguće. No, ljudska bića vide razliku. Pišemo: „Vjerujemo u Boga“, ali onaj tko vjeruje u Boga treba biti podjednako ljubazan i milostiv prema svim živim bićima. To je svijest o Bogu.

Kṛṣṇa kaže: „Nemam prijatelja ni neprijatelja.“ Na me dveṣyo ’sti na priyaḥ. Riječ dveṣya znači „neprijatelj“. Svojim neprijateljima zavidimo, a prijateljima smo naklonjeni, ali budući da je Kṛṣṇa apsolutan, čak i kad nam se čini da je nekom demonu neprijatelj, zapravo mu je prijatelj. Kad ubije demona, ubija njegovo demonsko djelovanje, a demon odmah postaje svetac i stapa se s vrhovnim neosobnim sjajem, brahma-jyotirom.

Brahma-jyotir jedan je od tri vida Apsolutne Istine.

Apsolutna je Istina jedna, ali se opaža u tri vida koja su poznata kao Brahman, Paramātma i Bhagavān. Izvorni, potpuni vid Apsolutne Istine jest Bhagavān, Svevišnja Božanska Osoba, a Njegova je djelomična ekspanzija Paramātma, Kṣīrodaka-śāyī Viṣṇu, koji se nalazi u svačijem srcu (īśvaraḥ sarva-bhūtānāṁ hṛd-deśe ’rjuna tiṣṭhati). Treći je vid Apsolutne Istine Brahman, sveprožimajući neosobni sjaj Apsoluta.

Apsolutna je Istina jednaka prema svima, a spoznajemo je onako kako Joj priđemo (ye yathā māṁ prapadyante). U skladu s našom spoznajnom moći, Apsolutna se Istina razotkriva kao neosobni Brahman, lokalizirana Paramātmā ili, u konačnici, Bhagavān.

To ćemo objasniti primjerom. Katkad iz svoje sobe vidimo brda, ali ne uvijek jasno. U Los Angelesu ima puno brda, no izdaleka nam izgledaju poput nečega maglovitoga. Uputimo li se prema brdu, vidjet ćemo da je to nešto određeno – nekakvo brdo. Dođemo li do samoga brda, naći ćemo mnoštvo ljudi koji ondje rade, puno kuća, ulica, automobila i drugih stvari. Slično tomu, kad Apsolutnu Istinu želimo spoznati svojim sićušnim mozgom i mislimo: „Provest ću istraživanje kako bih otkrio Apsolutnu Istinu“, steći ćemo nejasnu, neosobnu predodžbu. Ako idemo dalje i postanemo meditanti, uvidjet ćemo da se Bog nalazi u svačijem srcu. Dhyānāvasthita-tad-gatena manasā paśyanti yaṁ yoginaḥ. Jogiji – pravi jogiji – pomoću meditacije u srcu vide Viṣṇuov oblik. Bhakte se, međutim, susreću s Vrhovnom Osobom oči u oči, kao što se i mi vidimo i razgovaramo oči u oči. Svevišnja Božanska Osoba naređuje: „To Mi donesi“, a bhakta izravno služi Gospodina tako što Mu pribavlja ono što On želi. Dakle, postoje različite spoznaje Apsolutne Istine i iako je prema svima jednaka, shvaćamo je u skladu sa svojim napretkom. Zato Kuntī kaže samaṁ carantaṁ sarvatra: „Svoju milost podjednako dijeliš svima.“

Riječ carantam znači „kretanje“. Gospodin se svuda kreće – iznutra i izvana – mi samo trebamo razbistriti vid kako bismo Ga vidjeli. Posvećenim služenjem pročistit ćemo svoja osjetila te tako opaziti Božju prisutnost. Manje inteligentni pokušavaju pronaći Boga samo iznutra, a oni čija je inteligencija naprednija vide Gospodina i iznutra i izvana.

Jogički sustav meditacije namijenjen je ljudima koji su oskudnije inteligencije. Onaj tko meditira u procesu joge mora vladati osjetilima (yoga indriya-saṁyamaḥ). Budući da su naša osjetila jako nemirna, primjenom različitih āsana, položaja sjedenja, ovladavamo umom i osjetilima kako bismo se mogli usredotočiti na oblik Viṣṇua u srcu. Taj se sustav joge preporučuje onima koji su previše zaokupljeni tjelesnim poimanjem života. Budući da su bhakte, posvećenici, napredniji, oni ne moraju primjenjivati zaseban proces kako bi ovladali svojim osjetilima. Naprotiv, oni to već čine tako što posvećeno služe.

Primjerice, osjetila onoga tko obožava Božanstvo, čisti hram, ukrašava Božanstvo ili kuha za Božanstvo već služe Apsolutnu Istinu. Zar imaju onda priliku zastraniti drugamo? Hṛṣīkeṇa hṛṣīkeśa-sevanaṁ bhaktir ucyate: bhakti, posvećeno služenje, jednostavno znači da se naša osjetila (hṛṣīka) bave služenjem gospodaru osjetila, hṛṣīkeśi. Trenutačno su naša osjetila zaokupljena vlastitim zadovoljstvima. Smatramo da moramo pružiti zadovoljstvo svojim osjetilima jer mislimo da smo tijelo. Takav je život u onečišćenom stadiju. Kad shvatimo da nismo tijelo već duhovna duša, sastavni djelić Boga, onda znamo da svojim duhovnim osjetilima trebamo služiti vrhovno duhovno biće. Tako dostižemo oslobođenje (mukti).

Oslobođenje dostižemo kad se odreknemo pogrešne zamisli da je tijelo jastvo i vratimo se u pravi položaj Gospodinova sluge (muktir hitvānyathā-rūpaṁ svarūpeṇa vyavasthitiḥ, Śrīmad-Bhāgavatam 2.10.6). U uvjetovanu stanju napuštamo svoj izvorni, prirođeni položaj koji je Caitanya Mahāprabhu opisao kao vječno služenje Kṛṣṇi (jīvera svarūpa haya – kṛṣṇera ‚nitya-dāsa‘). Čim počnemo služiti Gospodina, odmah smo oslobođeni. Nije nam potreban nikakav pripremni proces. Samo to što svojim osjetilima služimo Gospodina dokaz je da smo oslobođeni.

To je oslobođenje dostupno svakomu (samaṁ carantam). U Bhagavad-gīti Kṛṣṇa ne kaže Arjuni: „Samo ti možeš doći k Meni i dostići oslobođenje.“ Ne, Gospodin je svakomu dostupan. Kad kaže: sarva-dharmān prarityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja – „Odreci se svih drugih dužnosti i predaj se Meni“ – ne obraća se samo Arjuni, već svima. Iako je izvorno priopćena Arjuni, Bhagavad-gīta izgovorena je za svakoga, za sva ljudska bića, stoga bismo to trebali iskoristiti.

Kṛṣṇina se nepristranost uspoređuje s nepristranošću Sunca. Sunce ne misli: „Neću obasjati siromaha, nižerazredna čovjeka i svinju.“ Ne, Sunce je prema svima jednako, a mi ga samo trebamo iskoristiti. Sunčevo je svjetlo dostupno svima, ali na nama je hoćemo li zatvoriti vrata i ostati u tami. Slično tomu, Kṛṣṇa je svuda, Kṛṣṇa je za svakoga i Kṛṣṇa nas želi prihvatiti čim Mu se predamo. Samaṁ carantam. Nema ograničenja. Ljudi razlikuju više i niže staleže, ali Kṛṣṇa kaže: māṁ hi pārtha vyapāśritya ye ’pi syuḥ pāpa-yonayaḥ (Bhagavad-gītā 9.32). „Čak i ako netko naizgled pripada nižem staležu, to nije važno. Ako Mi se preda, svejedno se može vratiti kući, Bogu.“

Kuntīdevī istoga Kṛṣṇu opisuje kao vječno vrijeme. Sve se zbiva u okvirima vremena, no naši su proračuni prošlosti, sadašnjosti i budućnosti relativni. Mjerilo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sa stajališta maloga kukca razlikuje se od našeg kao što se naša prošlost, sadašnjost i budućnost razlikuje od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Brahme, glavnoga tvorca u svemiru. Međutim, Kṛṣṇa nema prošlost, sadašnjost ni budućnost, zato je vječan. Mi ih imamo jer prelazimo iz tijela u tijelo. Tijelo koje sada imamo postoji u izvjesnim vremenskim okvirima. Roditelji su me na određeni dan donijeli na svijet i ovo će moje tijelo postojati neko vrijeme. Razvijat će se, stvorit će neke popratne proizvode, ostarit će, oslabiti i nestati, a ja ću potom morati prihvatiti drugo tijelo. Kad se okončaju prošlost, sadašnjost i budućnost moga sadašnjeg tijela, ući ću u novo tijelo u kojem će one ponovno otpočeti. Međutim, Kṛṣṇa nema prošlost, sadašnjost i budućnost jer ne mijenja tijelo. Po tome se razlikujemo od Kṛṣṇe.

Kṛṣṇin je vječni položaj razotkriven u Bhagavad-gīti. U njoj je Kṛṣṇa kazao Arjuni: „U prošlosti, prije mnogo milijuna godina, ovu sam filozofiju Bhagavad-gīte prenio bogu Sunca.“ Činilo se da Arjuna u to ne vjeruje. Iako je znao sve, Arjuna je, da bi nas poučio, rekao Kṛṣṇi: „Kṛṣṇa, mi smo suvremenici. Budući da smo rođeni gotovo u isto vrijeme, kako da povjerujem da si ovu filozofiju prenio bogu Sunca tako davno?“ Kṛṣṇa je uzvratio: „Dragi Moj Arjuna, i ti si onda bio prisutan, ali si to zaboravio, no Ja nisam. Po tome se razlikujemo.“ Prošlost, sadašnjost i budućnost odnose se na one koji zaboravljaju, ali onaj tko ne zaboravlja, tko vječno živi, nema ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost.

Kuntī se zato obraća Kṛṣṇi kao vječnomu (manye tvāṁ kālam). Budući da je vječan, vrhovni je upravitelj svega (īśānam). Na temelju Kṛṣṇinih nesvakidašnjih postupaka Kuntī je shvatila da je On vječan i da je vrhovni upravitelj. Budući da nema ni početka ni kraja (anādi-nidhanam), On je i vibhu, Svevišnji, najveći.

Mi smo aṇu, najmanji, a Kṛṣṇa je vibhu, najveći. Kṛṣṇini smo sastavni djelići, pa je On i najmanji i najveći, dok smo mi samo najmanji. Vibhu, najveći, mora obuhvaćati sve. U velikoj torbi možemo držati puno toga, ali u maloj ne možemo. Budući da je Kṛṣṇa vibhu, najveći, obuhvaća sve, čak i prošlost, sadašnjost i budućnost, i sveprožimajuć je, prisutan svuda.

Materija se ne može razviti bez Kṛṣṇe. Znanstvenici ateisti kažu da život nastaje iz materije, ali to je besmisleno. Materija je jedna od Kṛṣṇinih energija, a duh druga. Duh je energija višega, a materija nižega reda. Materija se razvija kad je prisutna energija višeg reda. Primjerice, prije dvjesto ili tristo godina, Amerika nije bila razvijena, ali danas je, zahvaljujući dolasku živih bića višega reda iz Europe, vrlo razvijena. Uzrok je razvoja energija višeg reda. U Africi, Australiji i na mnogim drugim mjestima, još uvijek postoji nerazvijena pustoš. Zašto? Zato što ju nije dotaknula energija naprednih živih bića višega reda. Čim je dotakne energija višega reda, na istoj će se zemlji razviti mnoge tvornice, kuće, gradovi, putovi, automobili i slično.

Ovaj primjer pokazuje da se materija ne razvija sama od sebe. To nije moguće. Da bi se pokrenula, mora je dotaknuti energija višega reda. Navest ćemo još jedan primjer. Stroj je materija, energija nižega reda, koja ne djeluje ako je tehničar ne pokrene. Ni najskupocjeniji automobil neće se pomaknuti milijunima godina bez vozača.

Razumijevanje prema kojemu materija ne radi neovisno pitanje je zdravoga razuma. Ona ne radi bez dodira energije višega reda, živoga bića. Po čemu onda zaključujemo da život nastaje iz materije? Takvo što mogu tvrditi znanstvenici nitkovi, no oni su jednostavno neupućeni.

Kao što je spomenuto u Brahma-saṁhiti (aṇḍāntara-stha-paramāṇu-cayāntara-stham), svi svemiri razvili su se zahvaljujući Kṛṣṇinoj prisutnosti. Znanstvenici danas proučavaju atome i otkrivaju da elektroni, protoni i druge čestice imaju različite načine djelovanja. Zašto su te čestice aktivne? Zbog Kṛṣṇine prisutnosti. To je istinsko znanstveno razumijevanje.

Kṛṣṇu trebamo shvatiti pomoću znanstvenog pristupa. Kṛṣṇa nema prošlost, sadašnjost ni budućnost. On je vječno vrijeme, bez početka i kraja, i prema svima je jednak. Da bismo vidjeli i shvatili Kṛṣṇu, samo se trebamo pripremiti. To je cilj svjesnosti Kṛṣṇe.