No edit permissions for Croatian

13

Životna sila svemira

janma karma ca viśvātmann
ajasyākartur ātmanaḥ
tiryaṅ-nṝṣiṣu yādaḥsu
tad atyanta-viḍambanam


O, dušo svemira, premda si neaktivan, djeluješ. Iako si životna sila i nerođen, rađaš se. Osobno se pojavljuješ među životinjama, ljudima, mudracima i vodenim životinjama. To doista zbunjuje.

Śrīmad-Bhāgavatam 1.8.30


Gospodinove transcendentalne zabave nisu samo zbunjujuće već i naizgled proturječne. Drugim riječima, nepojmljive su ograničenu razboru ljudskoga bića. Iako je Gospodin sveprožimajuća Nadduša sveg postojanja, pojavljuje se u obliku vepra među životinjama, u obliku Rāme i Kṛṣṇe među ljudima, u obliku Nārāyaṇe među ṛṣijima i u obliku ribe među vodozemcima. Unatoč tomu, kaže se da je nerođen i neaktivan. Śruti-mantra kaže da Vrhovni Brahman ne mora ništa raditi. Nitko Mu nije ravan niti je itko veći od Njega. Posjeduje mnogobrojne energije, a zahvaljujući Njegovu znanju, snazi i djelovanju sve se u prirodi odvija savršeno i samo po sebi. Sve ove izjave nedvojbeno dokazuju da su Gospodinove djelatnosti, oblici i djela nepojmljivi našem ograničenom razboru. Budući da Gospodin posjeduje nepojmljivu moć, za Njega je sve moguće i nitko Ga ne može u potpunosti shvatiti. Svako Njegovo djelo zbunjuje obična čovjeka. Gospodina ne možemo shvatiti pomoću vedskog znanja, ali čisti Ga bhakte lako mogu shvatiti jer su blisko povezani s Njim. Oni znaju da Gospodin, iako se pojavljuje među životinjama, nije životinja, ni čovjek, ni ṛṣi ni riba. Vječno je Svevišnji Gospodin, u svim okolnostima.


Kuntī oslovljava Kṛṣṇu kao viśvātmana, životnu silu svemira. Životna sila postoji u svakom tijelu. Ona je ātma, živo biće, duša. Cijelo tijelo djeluje zahvaljujući njezinu prisustvu. Postoji i vrhovna životna sila, a to je Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba. Stoga zar možemo reći da se On rađa? U Bhagavad-gīti (4.9) Gospodin kaže:

janma karma ca me divyam
evaṁ yo vetti tattvataḥ
tyaktvā dehaṁ punar janma
naiti mām eti so ’rjuna


„O, Arjuna, onaj tko poznaje transcendentalnu prirodu Moje pojave i Mojih djelatnosti po napuštanju tijela više se ne rađa u materijalnom svijetu već dostiže Moje vječno prebivalište.“


U ovoj strofi riječ divyam osobito upućuje na to da su Gospodinova pojava i djela duhovne prirode. U Bhagavad-gīti rečeno je: ajo ’pi sann avyayātmā. Riječ aja znači „nerođen“, a avyayātmā „nepodložan uništenju“. Takva je Kṛṣṇina transcendentalna priroda koju Kuntīdevī dalje opisuje u molitvama upućenim Gospodinu.


Na početku svojih molitvi, Kuntīdevī kaže: „Postojiš unutar i izvan svega, a ipak si nevidljiv.“ Kṛṣṇa se nalazi u svačijem srcu (īśvaraḥ sarva-bhūtānāṁ hṛd-deśe ’rjuna tiṣṭhati, sarvasya cāhaṁ hṛdi sanniviṣṭaḥ). Zapravo se nalazi u svemu, čak i u atomu (aṇḍāntara-stha-paramāṇu-cayāntara-stham). Kṛṣṇa je iznutra i izvana, stoga je Arjuni pokazao Svoj vanjski oblik, viśva-rūpu, divovsko kozmičko očitovanje.


Kṛṣṇino izvanjsko tijelo opisano je u Śrīmad-Bhāgavatamu. Brda i planine opisani su kao Gospodinove kosti. Golemi su oceani opisani kao različiti otvori na Njegovu kozmičkom tijelu, a planet poznat kao Brahmaloka kao vrh Njegove lubanje. Onima koji ne vide Boga savjetuje se da pokušaju nazrijeti Njegova razna obilježja u materijalnom kozmičkom očitovanju, u skladu s uputama vedskih spisa.


Jedino što neki ljudi mogu jest da Boga smatraju velikim, ali ne znaju koliko je On velik. Kad razmišljaju o nečemu velikom, sjete se visokih planina, neba i drugih planeta. Gospodina se stoga opisuje pomoću različitih materijalnih očitovanja kako bismo razmišljajući o njima mislili na Njega. I to je svjesnost Kṛṣṇe. Kad mislimo: „Ova je planina Kṛṣṇina kost“ ili kad razmišljamo o golemom Tihom oceanu kao o Kṛṣṇinu pupku, svjesni smo Kṛṣṇe. Stabla i biljke možemo smatrati dlakama na Njegovu tijelu, Brahmaloku vrhom Njegove lubanje, a planetarni sustav Pātāla-loku Njegovim tabanima. Tako o Kṛṣṇi razmišljamo kao o većemu od najvećega (mahato mahīyān).


O Kṛṣṇi možemo razmišljati i kao o manjem od najmanjega. I to je jedna vrsta veličine. Kṛṣṇa stvara divovsko kozmičko očitovanje, ali i sitnoga kukca. Ponekad nam preko knjige pretrči kukac manji od točke. To je Kṛṣṇina vještina. Aṇor āṇīyān mahato mahīyān (Kaṭha Upaniṣad 1. 2.20). On može stvoriti veće od najvećega i manje od najmanjega. Danas su ljudi proizveli zrakoplov 747 koji je, prema njihovu shvaćanju, vrlo velik. No, mogu li napraviti zrakoplov manji od krilatoga kukca? Ne, ne mogu. Prava veličina, naime, nije jednostrana. Onaj tko je uistinu velik može postati veći od najvećega i manji od najmanjega.


Čak i velike stvari koje ljudi danas proizvode još uvijek nisu najveće stvari koje je čovjek stvorio. Iz Śrīmad-Bhāgavatama doznajemo da je Kardama Muni, otac velikoga mudraca Kapiladeve, stvorio ogroman planet sličan velikom gradu s jezerima, vrtovima, ulicama i kućama koji je mogao letjeti čitavim svemirom. U toj je letjelici Kardama Muni putovao sa svojom suprugom i pokazivao joj sve planete. Bio je veliki jogi, a njegova supruga, Devahūti, bila je kći Svāyambhuve Manua, velikoga kralja. Kardama Muni poželio se oženiti, a Devahūti je rekla svomu ocu: „Dragi moj oče, želim se udati za tog mudraca.“ Svāyambhuva Manu doveo je kćer Kardami Muniju i rekao: „Gospodine, ovo je moja kći. Molim te, prihvati je za suprugu.“ Kao kraljeva kći živjela je u velikoj raskoši, no kad se udala za asketa, morala je toliko služiti da je oslabjela i omršavjela. Čak je i na nedostatnoj prehrani danonoćno radila. To je u Kardami Muniju potaknulo samilost. „Ova žena koja mi je prišla kraljeva je kći,“ mislio je, „ali pod mojom zaštitom nema nikakvih udobnosti.“ Stoga je upitao suprugu: „Kako ti mogu ugoditi?“ U ženskoj je prirodi, dakako, da želi lijepu kuću, ukusnu hranu, kvalitetnu odjeću, dobru djecu i dobroga muža. To su ženske težnje. Kardama Muni dokazao joj je da je dobila najboljega muža. Jogičkim je moćima stvorio za nju čudesan zrakoplov te joj je dao veliku kuću sa sluškinjama i svakakvim obiljem. Bio je samo ljudsko biće, ali je pomoću jogičkih moći izvodio čudesne stvari.


Kṛṣṇa je, međutim, Yogeśvara, gospodar svih jogičkih moći. Naša važnost naraste kad steknemo makar malo mističnih moći. No, Kṛṣṇa je gospodar svih mističnih moći. U Bhagavad-gīti piše da je sve prisutno gdje god su nazočni Yogeśvara, Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, gospodar svih mističnih moći, i Arjuna, koji je poznat i kao Pārtha ili Dhanurdhara.


Uvijek trebamo imati na umu da ćemo postati potpuno savršeni ako se stalno družimo s Kṛṣṇom. Posebnost ovoga doba jest to što se Kṛṣṇa u njemu inkarnirao kao sveto ime, kali-kāle-nāma-rūpe kṛṣṇa-avatāra (Caitanya-caritāmṛta, Ādi. 17.22). Zato Caitanya Mahāprabhu kaže:

nāmnām akāri bahudhā nija-sarva-śaktis
tatrārpitā niyamitaḥ smaraṇe na kālaḥ


„Dragi moj Gospodine, vrlo si ljubazan. Nudiš mi da se družim s Tobom u obliku Tvoga svetog imena koje se može pjevati u svim okolnostima.“ Nema strogih pravila za pjevanje Hare Kṛṣṇa. Svuda ga možemo pjevati. Čak i djeca, recimo, pjevaju i plešu. Uopće nije teško. Naši učenici nose sa sobom u šetnju krunice i mantraju. Što se time gubi? S druge strane, dobitak je vrlo velik jer se kroz mantranje i pjevanje osobno družimo s Kṛṣṇom. Zamislimo da se osobno družimo s predsjednikom države. Kako bismo bili ponosni! „O, ja sam s Predsjednikom.“ Zar ne bismo trebali osjećati još veći ponos u društvu vrhovnoga predsjednika koji je u stanju stvoriti milijune predsjednika kakvi su ovi ovdje? Pjevanje svetog imena prilika je za to. Caitanya Mahāprabhu kaže: etādṛśī tava kṛpā bhagavan mamāpi. „Dragi moj Gospodine, vrlo si ljubazan prema meni, uvijek si dostupan.“ Durdaivam īdṛśam ihājani nānurāgaḥ: „Međutim, tako sam nesretan da ne koristim tu priliku.“

Naš pokret za svjesnost Kṛṣṇe jednostavno traži: „Pjevajte Hare Kṛṣṇa.“ U jednim novinama izašla je karikatura koja prikazuje staricu i njezina muža kako sjede jedno nasuprot drugoga. Starica moli muža: „Pjevaj, pjevaj, pjevaj.“ A muž odgovara: „Ne mogu, ne mogu, ne mogu.“ Mi isto tako svakoga molimo: „Molimo vas, pjevajte, pjevajte, pjevajte.“ No odgovor koji dobivamo jest: „Ne možemo, ne možemo, ne možemo.“ To je njihova nesreća.

No, dužnost nam je usrećiti sva ta nesretna bića. To je naša misija. Zato idemo na ulice i pjevamo. Iako nam oni kažu: „Ne možemo“, mi i dalje pjevamo. To nam je dužnost. Kad nekom nekako damo knjigu u ruke, njegova sreća raste. Inače bi svoj teško zarađeni novac potrošio na gnusne i grešne stvari, ali dobro se koristi njime ako kupi samo jednu knjigu, bez obzira na cijenu. To je početak njegove svjesnosti Kṛṣṇe. Kada dio svoga mukotrpno zarađenog novca da pokretu za svjesnost Kṛṣṇe, ostvaruje duhovnu dobit, a time ništa ne gubi. Zato je naš zadatak da na neki način svakoga dovedemo u ovaj pokret za svjesnost Kṛṣṇe kako bi svi stekli duhovnu dobit.


Kad se Kṛṣṇa pojavio na Zemlji, nisu svi znali da je On Svevišnja Božanska Osoba. Iako je, prema potrebi, pokazivao da je Svevišnji, uglavnom je nastupao kao obično ljudsko biće. Zato je Śukadeva Gosvāmī, pri opisu Kṛṣṇine igre kao jednoga od dječaka pastira, istaknuo Njegov identitet. Tko je taj dječak pastir? Śukadeva Gosvāmī kaže: itthaṁ satāṁ brahma-sukhānubhūtyā. Impersonalisti meditiraju na neosobni Brahman, što im daje izvjesno transcendentalno blaženstvo, ali Śukadeva Gosvāmī ističe da je izvor toga transcendentalnoga blaženstva pred nama – to je Kṛṣṇa.


Kṛṣṇa je podrijetlo svega (ahaṁ sarvasya prabhavaḥ), stoga transcendentalno blaženstvo koje impersonalisti pokušavaju doživjeti meditirajući na neosobni Brahman zapravo dolazi od Njega. Śukadeva Gosvāmī kaže: „Evo onoga tko je izvor brahma-sukhe, transcendentalnoga blaženstva koje proizlazi iz spoznaje Brahmana.“


Bhakta je uvijek spreman služiti Gospodina (dāsyaṁ gatānāṁ para-daivatena), no oni koje je opčinila iluzorna energija smatraju Ga običnim dječakom (māyāśritānāṁ nara-dārakeṇa). Ye yathā māṁ prapadyante tāṁs tathaiva bhajāmy aham: Kṛṣṇa se prema raznim živim bićima ophodi u skladu s njihovim predodžbama. Prema onima koji Ga smatraju običnim ljudskim bićem ophodit će se kao obično ljudsko biće, no bhakte koji Ga prihvaćaju za Svevišnju Božansku Osobu uživat će u društvu Svevišnje Božanske Osobe. Naravno, cilj je impersonalista brahma-jyotir, neosobni sjaj Svevišnjega, ali Kṛṣṇa je izvor toga sjaja. Stoga je Kṛṣṇa sve (brahmeti paramātmeti bhagavān iti śabdyate).


Dječaci pastiri imali su priliku igrati se s tim istim Kṛṣṇom, uzvišenom Božanskom Osobom. Kako li su samo dobili tu priliku?

itthaṁ satāṁ brahma-sukhānubhūtyā
dāsyaṁ gatānāṁ para-daivatena
māyāśritānāṁ nara-dārakeṇa
sārdhaṁ vijahruḥ kṛta-puṇya-puñjāḥ

(Bhāgavatam 10.12.11)


Dječaci pastiri koji se igraju s Kṛṣṇom nisu obični dječaci jer su ostvarili najveće savršenstvo. Kako su dostigli taj položaj? Kṛta-puṇya-puñjāḥ. Zahvaljujući pobožnom djelovanju tijekom mnogobrojnih života. Da bi dostigli najveće savršenstvo života, ti su se dječaci životima podvrgavali askezi i pokorama, a u ovom su životu dobili priliku da se osobno igraju s Kṛṣṇom kao sebi ravnim. Oni ne znaju da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba jer je to priroda vṛndāvana-līle, Kṛṣṇinih zabava u selu Vṛndāvani.


Ne znajući tko je Kṛṣṇa, dječaci Ga pastiri jednostavno vole, a njihova je ljubav bezgranična. To vrijedi za svakoga u Vṛndāvani. Na primjer, Yaśodāmātā i Nanda Mahārāja, Kṛṣṇina majka i otac, vole Kṛṣṇu roditeljskom ljubavlju. Kṛṣṇu vole Njegovi prijatelji i prijateljice, vole ga stabla, voda, cvijeće, krave, telad – svi vole Kṛṣṇu. To je priroda Vṛndāvane. Ako naučimo voljeti Kṛṣṇu, pretvorit ćemo ovaj svijet u Vṛndāvanu.


Ovo je jedino i najvažnije što valja znati: kako voljeti Kṛṣṇu (premā pum-ārtho mahān). Ljudi uglavnom teže za dharmom, arthom, kāmom, mokṣom – pobožnošću, gospodarskim napretkom, ugađanjem osjetilima i oslobođenjem. Međutim, Caitanya Mahāprabhu zanemario je te četiri stvari. „One nisu svrha života“, rekao je. Pravi je cilj života ljubav prema Kṛṣṇi.


Sve dok ljudi ne steknu nekakvo poimanje religije, dharme, nema ni govora o civilizaciji. U sadašnjem dobu, Kali-yugi, dharma je gotovo iščezla. Nema religije, ćudoređa, ni pobožnih djela i zato suvremenu civilizaciju, prema vedskim mjerilima, uopće ne tvore ljudska bića. Nekoć su ljudi marili za ćudoređe, religiju, ili nedostatak istih, ali kako Kali-yuga odmiče, sve to nestaje, a ljudi čine što ih je volja, ne obazirući se ni na što. Śrīmad-Bhāgavatam kaže, a i sami to vidimo, da je u Kali-yugi oko osamdeset posto ljudi grešno. Nedopušteni spolni život, opijanje, jedenje mesa i kockanje četiri su stupa grešnoga života. Zato molimo ljude da najprije skrše ta četiri stupa kako bi se srušio krov grešnoga života. Potom će se, zahvaljujući pjevanju Hare Kṛṣṇa, utemeljiti na transcendentalnom položaju. To je vrlo jednostavna metoda.


Boga ne možemo spoznati ako živimo grešno. Zato Kṛṣṇa kaže:

yeṣāṁ tv anta-gataṁ pāpaṁ
janānāṁ puṇya-karmaṇām
te dvandva-moha-nirmuktā
bhajante māṁ dṛḍha-vratāḥ


„Oni koji su u ovom i prošlom životu pobožno djelovali, čija su grešna djela potpuno iskorijenjena i koji su oslobođeni dvostranosti iluzije, odlučno Me služe.“ (Bhagavad-gītā 7.28)


Riječ anta-gatam znači „okončan“. Posvećeno služimo kad okončamo svoj grešni život. Tko može okončati grešan život? Onaj tko čini pobožna djela. Djelovanje je nužno, a kad je ono pobožno, prirodno ćemo prestati s grešnim djelima. S jedne strane trebamo dragovoljno pokušati skršiti stupove grešnoga života, a s druge moramo pobožno djelovati.


Ne djelujemo li pobožno, puko nas teorijsko znanje neće osloboditi grešnih djelatnosti. Američka vlada, primjerice, troši milijune dolara kako bi spriječila zlouporabu LSD-a i sličnih opojnih sredstava, ali u tome ne uspijeva. Zar ćemo donošenjem zakona i predavanjima navesti ljude da se odviknu tih stvari? To nije moguće. Valja ih usmjeriti na dobro djelovanje, onda će se prirodno ostaviti lošega. Na primjer, kad svojim učenicima kažemo: „Nemojte koristiti opojna sredstva“, oni odmah prestanu iako ih vlada nije uspjela u tome spriječiti. To je praktično.


Paraṁ dṛṣṭvā nivartate. S lošim djelima nećemo stati ako nam se ne otvori mogućnost za dobra. To neće ići. Zato imamo dvije strane: zabranu grešnih djelatnosti i zaokupljanje dobrima. Ne kažemo samo: „Nema nedopuštenoga seksa“, „Nema opojnih sredstava“, i tako dalje. Negativnost sama nema smisla; mora postojati i nešto pozitivno jer se svatko želi nečim baviti. Živa smo bića, a ne mrtvo kamenje. Filozofi impersonalisti meditiraju kako bi postali mrtvo kamenje: „Mislit ću na nešto prazno ili neosobno.“ Međutim, kako ćemo na umjetan način postati praznina? U našem se srcu i umu toliko toga zbiva, stoga umjetne metode neće pomoći ljudskom društvu.


Metode tobožnje joge i meditacije ustvari su podvala jer nas ničim ne zaokupljaju. Međutim, u svjesnosti Kṛṣṇe za svakoga postoji prikladna služba. Svi rano ustaju kako bi obožavali Božanstva. Bhakte pripremaju ukusnu hranu za Kṛṣṇu, ukrašavaju hram, prave vijence, izlaze na ulice i pjevaju te prodaju knjige. Imaju što raditi svih dvadeset četiri sata na dan, zato se odriču grešnoga života. Ako dijete drži u ruci neku hranu, a mi mu damo nešto ukusnije, odmah će baciti ono što nije tako dobro i uzeti ono što je bolje. U svjesnosti Kṛṣṇe pružamo bolje mogućnosti za djelovanje, bolji život, bolju filozofiju, bolju svjesnost – sve bolje. Oni koji posvećeno služe lako ostavljaju grešna djela i uzdižu se do svjesnosti Kṛṣṇe.


Djelatnosti namijenjene uzdizanju svih živih bića do svjesnosti Kṛṣṇe ne postoje samo u ljudskom, već i u životinjskom društvu. Budući da su sva živa bića Kṛṣṇini sastavni djelići, ali trunu u materijalnom svijetu, Kṛṣṇa je skovao opsežan plan da ih izbavi. Katkad osobno dolazi u ovaj svijet, a katkad šalje Svoje osobito povjerljive bhakte. Katkad ostavlja upute poput onih iz Bhagavad-gīte. Kṛṣṇa se pojavljuje svuda: među životinjama, ljudima, mudracima, čak i među vodenim životinjama (tiryaṅ-nṛṣiṣu yādaḥsu). Primjerice, Kṛṣṇa se u jednoj inkarnaciji pojavio kao riba.


Kṛṣṇino rođenje, pojava i odlazak, dakle, zbunjuju (tad atyanta-viḍambanam). Mi, uvjetovana živa bića, selimo se iz tijela u tijelo jer nas na to prisiljavaju zakoni prirode, no Kṛṣṇa se ne pojavljuje pod prisilom. Po tome se razlikujemo. Budalasti nitkovi misle: „Rodio sam se u ovom svijetu kao i Kṛṣṇa, zato sam i ja Bog.“ Ne znaju da će ih snaga prirodnih zakona prisiliti da se ponovno rode.


Netko je možda blagoslovljen lijepim tijelom u zemlji gdje mu se pruža prilika da živi u izobilju i stekne dobru naobrazbu, no zloupotrijebi li sve to, dobit će drugo tijelo u skladu sa svojim umnim sklopom. Primjerice, unatoč brojnim vladinim naporima da stvori dobre škole i sveučilišta, suvremene civilizirane zemlje stvaraju hipije, mladež koja je toliko nezadovoljna da obožava čak i svinje. Onaj tko se izlaže svojstvima svinja, u sljedećem će životu zbilja postati svinja. Prakṛteḥ kriyamāṇāni guṇaiḥ karmāṇi sarvaśaḥ. Priroda će mu pružiti priliku. „U redu, gospodine, postanite svinja.“ Takvi su zakoni prirode. Prakṛti, priroda, ima tri guṇe, svojstva, a sljedeće tijelo dobit ćemo ovisno o tome s kojom smo guṇom najviše u doticaju.


Kṛṣṇa se pojavljuje i odlazi kako bi živa bića okončala seljenje iz jednoga tijela u drugo, stoga trebamo shvatiti opseg plana koji se krije iza Kṛṣṇine pojave i odlaska. Kṛṣṇa ne dolazi hirovito. Kad ne bi imao značajan plan, zašto bi dolazio ovamo? On nas žarko želi vratiti kući, Bogu. To je Njegov zadatak.

sarva-dharmān parityajya
mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja
ahaṁ tvāṁ sarva-pāpebhyo
mokṣayiṣyāmi mā śucaḥ

„Ostavi sve vrste religija i samo se predaj Meni. Izbavit ću te od posljedica grijeha. Ne boj se.“ (Bhagavad-gītā 18.66) Svi smo mi Kṛṣṇina, Božja djeca. Budući da smo nesretni zbog materijalnih tijela koja nam donose uzastopna rođenja, smrt, starost i bolest, On je nesretniji od nas. U materijalnom tijelu nije nimalo udobno, ali mi smo takvi budalasti nitkovi da ne želimo ništa poduzeti u vezi s tim. Pokušavamo se domoći prolaznih udobnosti, a zanemarujemo stvarne nedaće u vidu rođenja, smrti, starosti i bolesti. Razlog je tomu naše neznanje i ludost pa Kṛṣṇa dolazi ne bi li nas probudio iz tog neznanja i vratio kući, Bogu.

« Previous Next »