16

Rečeno je da su se Vasudeva i Devakī u svom prošlom životu, kao Sutapā i Pṛśni, podvrgli oštrim pokorama kako bi dobili Gospodina za sina i zahvaljujući takvoj askezi Gospodin se pojavio kao njihov sin. U Bhagavad-gīti već je objašnjeno da se Gospodin pojavljuje kako bi pružio dobrobit svim ljudima svijeta i uništio asure, materijalističke ateiste.

Gospodin kaže:

„O, Bharatin potomče, kad god i gdje god dođe do zanemarivanja religijskih načela i porasta bezbožnosti, Ja se pojavljujem.“ (Bhagavad-gītā 4.7) Riječi dharmasya glāniḥ znače „nepravilnosti u religiji“. Kad god se pojave nepravilnosti, religija propada.

U ljudskom je društvu nužna ravnoteža između duha i materije. Mi smo, u biti, duhovne duše, ali smo stjecajem okolnosti zatočeni u materijalna tijela i sve dok ih imamo, dužni smo obratiti pažnju na njihove potrebe poput hrane, sna, razmnožavanja i obrane iako one duši ne trebaju. Duša ne mora ništa jesti, sve što jedemo namijenjeno je održanju tijela. Civilizacija koja se brine samo za te tjelesne potrebe, ne mareći za potrebe duše, budalasta je i neuravnotežena. Zamislite da peremo samo kaput, a ne brinemo se za tijelo. Ili da se brinemo za krletku u kojoj držimo pticu, ali ne i za pticu u njoj. To je besmisleno. Ptica kriči: „Živ, živ! Dajte mi hrane, dajte mi hrane.“ Ako se brinemo samo o krletci, kako će to usrećiti pticu?

Zašto smo nesretni? U zapadnim zemljama ne manjka bogatstva, hrane, automobila, niti seksa. Sve je dostupno u izobilju. Zašto, onda, još uvijek postoje razočarani i zbunjeni ljudi poput hipija? Oni nisu zadovoljni. Zašto? Jer nema ravnoteže. Zadovoljavamo potrebe tijela, ali o duši i njezinim potrebama ne znamo ništa. Duša je istinska bit, a tijelo samo prekrivač. Stoga je zanemarivanje duše svojevrsno zanemarivanje dužnosti, dharmasya glāniḥ.

Riječ dharma znači „dužnost“. Iako se često prevodi kao „religija“, a religija se uglavnom definira kao vrsta vjere, dharma nije vrsta vjere. Dharma označava našu pravu, prirođenu dužnost. Dužnost nam je poznavati potrebe duše, ali nažalost o duši ne znamo ništa, pa se stalno pokušavamo domoći svega što pruža tjelesnu ugodu.

Tjelesna ugoda, međutim, nije dovoljna. Pretpostavimo da netko vodi ugodan život. Znači li to da neće umrijeti? Naravno da ne. Govori se o borbi za opstanak i preživljavanju najjačih, ali sama tjelesna ugoda nikom neće omogućiti preživljavanje niti vječno postojanje. Zato se briga usmjerena samo na tijelo naziva dharmasya glāniḥ, zapuštanje dužnosti.

Moramo poznavati potrebe tijela, kao i potrebe duše. Prava životna potreba jest ugoda duše, a duša je ne nalazi u prilagodbama materijalnih okolnosti. Duša je drukčija vrsta bića, ona mora dobiti duhovnu hranu, a to je svjesnost Kṛṣṇe. Kad smo bolesni, potrebna nam je odgovarajuća prehrana i lijekovi. Treba nam i jedno i drugo. Dobijemo li lijek bez odgovarajuće prehrane, liječenje neće biti osobito uspješno. Stoga je svrha svjesnosti Kṛṣṇe dati duši i odgovarajući lijek i odgovarajuću hranu. Hrana je kṛṣṇa-prasāda, ona koja je prvo ponuđena Kṛṣṇi, a lijek je mantra Hare Kṛṣṇa.

Mahārāja Parīkṣit rekao je velikomu mudracu Śukadevi Gosvāmīju: „Tvoje pripovijedanje Śrīmad-Bhāgavatama nije obično. U razgovorima o Bhāgavati uživaju oni koji su nivṛtta-tṛṣṇa, oslobođeni žudnje.“ Svi u materijalnom svijetu čeznu za uživanjem, ali samo onaj tko je oslobođen te žudnje može kušati Bhāgavatam. Riječ bhāgavata odnosi se na sve što je povezano s Bhāgavanom, Svevišnjim Gospodinom. Mantra Hare Kṛṣṇa također je bhāgavata. Zato je Mahārāja Parīkṣit rekao da u Bhāgavatamu uživa onaj tko ne žudi za tim da ispuni materijalne želje. Zašto bismo trebali kušati Bhāgavatu? Bhavauṣadhi: ona je lijek za rođenje i smrt, naše bolesti.

Naše se sadašnje stanje može opisati kao bolesno. Materijalisti ne znaju što je bolest, a što zdravlje. Ništa ne znaju, a tvrde da su veliki znanstvenici i filozofi. Ne pitaju se: „Ne želim umrijeti. Zašto mi se smrt nameće?“ Nemaju rješenje za taj problem, a svejedno se nazivaju znanstvenicima. Kakvi su to znanstvenici? Znanstveni napredak trebao bi iznjedriti znanje koje će smanjiti bijede. Koji je, inače, smisao znanosti? Znanstvenici mogu obećavati da će nam pomoći u budućnosti, ali trebamo ih upitati: „Što nam dajete sad, gospodine?“ Pravi znanstvenik neće reći: „Samo patite kao i do sad, a u budućnosti ćemo pronaći kemikalije koje će vam pomoći.“ Ne. Atyantika-duḥkha-nivṛttiḥ. Riječ atyantika znači „neumitno“, a duḥkha je „patnja“. Cilj ljudskoga života trebao bi biti okončavanje neumitnih patnji, ali ljudi čak niti ne znaju što su one. Bhagavad-gītā opisuje ih kao janma-mṛtyu-jarā-vyādhi: rođenje, smrt, starost i bolest. Što smo učinili da ih uklonimo? U materijalnom svijetu za njih nema lijeka. Savršeno djelotvoran način da okončamo svu patnju navodi se u Bhagavad-gīti (8.15), gdje Gospodin kaže:

„Dostigavši Me, velike duše, jogiji koji djeluju s posvećenošću, više se ne vraćaju u ovaj privremeni svijet pun bijeda jer su ostvarili najviše savršenstvo.“

Gospodin kaže da Mu trebamo prići i vratiti se kući, Bogu. Nažalost, ljudi ne znaju što je Bog niti znaju mogu li se vratiti kući Njemu ili ne mogu, je li to izvedivo ili nije. Budući da ne znaju, slični su životinjama.
„O, Bože, daj nam kruh naš svagdašnji“, ljudi se mole, no upitamo li ih što je Bog, znaju li objasniti? Ne. Komu se, onda, mole? Mole li u zrak? Uputim li neku molbu, mora postojati osoba kojoj je ona upućena, ali oni ne znaju tko je ta osoba niti kamo valja uputiti molbu. Kažu da je Bog na nebu, ali na nebu ima toliko ptica. Jesu li one Bog? Ljudi ili imaju nesavršeno znanje ili ga uopće nemaju. Predstavljaju se kao znanstvenici, filozofi, pisci i veliki mislioci premda su njihove zamisli bezvrijedne.

Jedine uistinu vrijedne knjige jesu one poput Śrīmad-Bhāgavatama i Bhagavad-gīte. U Bhāgavatamu (1.5.10–11) rečeno je:

„Riječi koje ne opisuju slave Svevišnjega, jedinoga koji može sam posvetiti ozračje cijeloga svemira, za svete su osobe poput mjesta hodočašća za vrane. Budući da su stanovnici transcendentalnog prebivališta savršene osobe, ne nalaze u njima zadovoljstvo.“

„S druge strane, djela puna opisa transcendentalnih slava imena, ugleda, oblika i zabava neograničenoga Gospodina drukčije su tvorevine pune transcendentalnih riječi kojima je cilj izazvati revoluciju u bezbožnim životima zavedene civilizacije ovoga svijeta. Takve transcendentalne spise, iako nesavršeno sastavljene, slušaju, pjevaju i prihvaćaju potpuno iskreni, pročišćeni ljudi.“

Knjiga koja ne govori o Bogu slična je mjestu na kojem uživaju vrane. Gdje one uživaju? Na prljavim mjestima. No bijeli labudovi uživaju u bistrim vodama koje su okružene vrtovima. Dakle, čak i među životinjama postoje prirodne podjele. Vrane ne prilaze labudovima niti labudovi prilaze vranama. Slično tomu, u društvu postoje ljudi nalik na labudove i oni koji su poput vrana. Ljudi nalik na labudove doći će u centre za svjesnost Kṛṣṇe, gdje je sve čisto, gdje mogu naći dobru filozofiju, dobru transcendentalnu hranu, dobru naobrazbu, dobru inteligenciju – sve dobro – dok će ljudi koji su poput vrana ići u klubove, na zabave, striptiz i mnoga slična mjesta.

Pokret za svjesnost Kṛṣṇe namijenjen je ljudima koji su nalik na labudove, a ne onima koji su poput vrana. Međutim, vrane možemo preobraziti u labudove. To je naša filozofija. Oni koji su bili vrane sada plivaju poput labudova. Ta je dobrobit rezultat svjesnosti Kṛṣṇe.

Materijalni je svijet mjesto gdje su labudovi postali vrane. Živo biće ovdje pada u zarobljeništvo materijalnoga tijela, a seleći se iz jednoga tijela u drugo pokušava ugoditi svojim osjetilima, ali ponovna uspostavljanje dharme postupno će vrane pretvoriti u labudove. Primjerice, nepismen i nekulturan čovjek može se naobrazbom preobraziti u obrazovana, kulturna čovjeka.

Ljudski oblik života pruža mogućnost za takvu naobrazbu. Psa ne mogu obučiti da postane bhakta. To bi bilo teško. Međutim, i to se može postići iako ja vjerojatno nisam dovoljno moćan. Dok je Gospodin Caitanya Mahāprabhu putovao prašumama Jhārikhaṇḍe, tigrovi, zmije, jeleni i ostale životinje postali su bhakte. Caitanya Mahāprabhu postigao je to jer je sam Bog, nema toga što On ne može učiniti. Iako mi nemamo te sposobnosti, možemo djelovati u ljudskom društvu. Bez obzira na to koliko je čovjek pao, ako se drži uputa za svjesnost Kṛṣṇe, vratit će se svomu izvornom položaju. Svakako postoje različiti stadiji razumijevanja, ali naš je izvorni položaj da smo sastavni djelići Boga. Razumijevanje toga položaja naziva se spoznajom Brahmana, duhovnom spoznajom, a Kṛṣṇa dolazi u ovaj svijet kako bi je ponovno potaknuo.

Gospodin Kṛṣṇa došao je u ovaj svijet na zamolbu Svojih bhakta Vasudeve i Devakī (vasudevasya devakyāṁ yācito ’bhyagāt). Iako su u prethodnom životu bili supružnici, nisu imali djece. Podvrgli su se strogoj askezi, a kad se Kṛṣṇa pred njima pojavio i upitao ih što žele, rekli su: „Želimo sina poput Tebe. To želimo.“ No, može li postojati još jedan Bog? Kṛṣṇa je Bog, a Bog je jedan; ne mogu postojati dva. Otkud onda još jedan Bog koji bi postao sin Vasudeve i Devakī? Kṛṣṇa je zato rekao: „Nemoguće je naći drugoga Boga, zato ću osobno postati vaš sin.“ Stoga neki kažu da se Kṛṣṇa pojavio jer su Ga Vasudeva i Devakī željeli za sina.

Iako se Kṛṣṇa pojavljuje kako bi zadovoljio Svoje bhakte poput Vasudeve i Devakī, pritom čini još nešto. Vadhāya ca sura-dviṣām. Riječ vadhāya znači „ubijanje“, a sura-dviṣām odnosi se na demone koji uvijek zavide bhaktama. Kṛṣṇa dolazi ubiti te demone.

Hiraṇyakaśipu je primjer demona. Toliko je zavidio svom sinu Mahārāji Prahlādi, koji je bio bhakta, da ga je htio ubiti. Dječakova je jedina krivnja bila u tome što je pjevao Hare Kṛṣṇa. To je priroda demona. Isusa Krista također su ubili sura-dviṣām, oni koji su mu zavidjeli. Što je bila njegova krivnja? Samo to što je propovijedao o Bogu. Unatoč tomu, imao je puno neprijatelja koji su ga okrutno razapeli. Kṛṣṇa dolazi kako bi ubio takve sura-dviṣām.

Zavidni se, naravno, mogu ubiti i bez Kṛṣṇina prisustva. Pokrećući prirodne sile kao što su rat, kuga, glad i tomu slično, Kṛṣṇa može ubiti milijune ljudi. Ne mora dolaziti da ubije te nitkove jer to može učiniti putem Svoga naloga, odnosno zakona prirode. Sṛṣṭi-sthiti-pralaya-sādhana-śaktir-ekā (Brahma-saṁhitā 5.44). Priroda je tako moćna da može sve stvoriti, održavati i uništiti. Sṛṣṭi znači „stvaranje“, sthiti „održavanje“, a pralaya „uništenje“. Priroda može stvarati, održavati i uništavati. Materijalno kozmičko očitovanje održava se milošću prirode zahvaljujući kojoj dobivamo Sunčevu svjetlost, zrak i kišu koji su nam potrebni za proizvodnju hrane tako da možemo jesti i rasti. Međutim, priroda je toliko moćna da u svakom trenutku jednim snažnim vihorom može sve uništiti. Ona djeluje po Kṛṣṇinu nalogu (mayādhyakṣeṇa prakṛtiḥ sūyate sa-carācaram). Stoga, ako Kṛṣṇa želi da demoni stradaju, može ih na milijune ubiti jednim jedinim snažnim naletom vjetra.

Prema tome, Kṛṣṇa ne mora dolaziti da ubije demone. Kad dolazi, čini to jer Ga mole Njegovi bhakte kao što su Vasudeva i Devakī. Kuntīdevi nam otkriva to riječju yācitaḥ, u značenju „jer su se za to molili“. Stoga je molba Njegovih bhakta pravi uzrok Njegovu dolasku, ali kad to čini, istodobno pokazuje da je spreman ubiti svakoga tko zavidi bhaktama. Naravno, Njegovo je ubijanje istovjetno Njegovu održavanju jer je apsolutan. Oni koje Kṛṣṇa ubije odmah dostižu spasenje, za što su inače potrebni milijuni godina.

Ljudi mogu reći da Kṛṣṇin dolazak ima ovu ili onu svrhu, ali pravi je razlog dobrobit Njegovih bhakta. On se uvijek za njih brine, stoga iz ove Kuntīne pouke valja shvatiti da uvijek trebamo nastojati da postanemo bhakte. Onda ćemo steći sve dobre odlike.

Razvijemo li svoju prikrivenu, prirodnu posvećenost Kṛṣṇi, razvit ćemo sve dobre odlike.

Naša je posvećenost Kṛṣṇi prirodna. Kao što je sin prirodno privržen ocu i majci, tako smo i mi prirodno privrženi Kṛṣṇi. Čak se i materijalistički znanstvenici u opasnosti mole Bogu. Naravno, kad nisu u opasnosti, prkose Mu, zato je opasnost nužna kako bi ti nitkovi naučili da Bog postoji. Jīvera svarūpa haya – kṛṣṇera ‚nitya-dāsa‘. Naš prirodni položaj jest ovisnost o Bogu. Umjetno pokušavamo odbaciti Boga govoreći: „Bog je mrtav“, „Nema Boga“ ili „Ja sam Bog“. Kad se prestanemo ponašati kao nitkovi, Kṛṣṇa će nam pružiti svu zaštitu.