18

U Śrīmad Bhagavad-gīti Gospodin izjavljuje da se pojavljuje u svakom mileniju samo kako bi ponovno uspostavio put religije. Put religije određuje Gospodin. Nitko ne može izmisliti novi put religije kao što to pokušavaju pojedinci željni slave. Biti na pravom putu religije znači prihvatiti Gospodina kao vrhovni autoritet i spontano Ga služiti s ljubavlju. Živo biće ne može prestati služiti jer je to njegova neotuđiva priroda. Jedina dužnost živoga bića jest služenje Gospodinu. Gospodin je velik, a živa su Mu bića podređena. Stoga je dužnost živoga bića služiti samo Njega. Nažalost, obmanuta živa bića zabunom postaju sluge osjetila zbog materijalnih želja. Takve se želje nazivaju avidyā, neznanje. Zbog njih živo biće kuje razne planove za materijalno uživanje u čijem je središtu izopačeni spolni život. Tako se zapleće u lanac rođenja i smrti seleći se iz tijela u tijelo na različitim planetima pod nadzorom Svevišnjega Gospodina. Onaj tko ne uspije nadići to neznanje neće se osloboditi trostrukih bijeda materijalnoga života. To je zakon prirode.

Budući da je milostiviji prema živim bićima nego što bi ona to mogla očekivati, Gospodin se iz Svoje bezuzročne milosti pojavljuje među njima i obnavlja načela posvećenog služenja koje se sastoji od slušanja, pjevanja, sjećanja, služenja, obožavanja, upućivanja molitvi, surađivanja s Njim i predavanja. Prihvaćanje svih ovih načela, ili bilo kojega od njih, pomoći će uvjetovanoj duši da se oslobodi zamke neznanja i time svih materijalnih nedaća koje živa bića sama uzrokuju pod opsjenom izvanjske energije. Gospodin u obliku Śrī Caitanye Mahāprabhua dijeli živim bićima tu posebnu vrstu milosti.

U ovoj vrlo važnoj strofi riječi bhave ’smin znače „u ovom materijalnom svijetu“. Riječ bhava znači „rasti“ i odnosi se na ono što se rodilo. U materijalnom svijetu postoji šest vrsta promjena. Prva je rođenje, slijedi ga rast, a zatim ono što se rodilo i naraslo neko vrijeme traje i stvara popratne tvorevine, nakon čega slabi i konačno iščezava. Tih se šest promjena naziva ṣaṭ-vikārom. Tijelo se, primjerice, jednoga dana rodi, potom raste i traje neko vrijeme, stvara mnoštvo popratnih tvorevina u vidu sinova i kćeri, a zatim stari i slabi te konačno, kad je vrlo staro, umire.

No svršetak tijela nije i moj svršetak. Kad grubo tijelo propadne, još uvijek sam prisutan u suptilnom tijelu, sačinjenom od uma, inteligencije i lažnoga ega, koje me nosi u drugo grubo tijelo. Premda svi moraju prihvatiti suptilno tijelo, znanstvenici i liječnici to ne vide. Um imamo i ja i vi, ali niti ja vidim vaš um niti vi vidite moj. Svi imamo inteligenciju, ali niti vi vidite moju inteligenciju niti ja vašu jer su jako suptilne. No, duhovna je duša još suptilnija! Kako će je onda materijalistički znanstvenici vidjeti? Ne vide ni um, ni inteligenciju, ni lažni ego, a kamoli dušu. Zato kažu: „Tijelo je sve i ne postoji ništa više.“ To, međutim, nije točno.

Činjenica jest da je duhovna duša jako, jako mala. Bālāgra-śata-bhāgasya śatadhā kalpitasya ca (Śvetāśvatara Upaniṣad 5.9). Duša je veličine desettisućitog dijela vrha vlasi kose. Pretpostavimo da jednu vlas podijelimo na stotinu dijelova. Možemo li to učiniti? Ne. Nemoguće je. Kad bismo to mogli učiniti i potom je ponovno podijelili na drugih stotinu dijelova, svaki bi dio bio veličine duhovne duše.

Naravno, to se ne može shvatiti eksperimentalnim znanjem. Kako ćemo onda takvo što naučiti? Moramo učiti od autoriteta. Naše je znanje tako nesavršeno da se ne može nositi s tako suptilnim stvarima, a budući da su nitkovima takve stvari neshvatljive, misle da je materija uzrok života. Pa ipak, nisu uspjeli dokazati da život nastaje iz materije. Neka u svojim laboratorijima od kemikalija stvore bar maloga kukca s rukama, nogama i očima. Svake noći vidimo mnoštvo malih kukaca koji pomoću nogu i očiju idu na svjetlo. Između malih kukaca i Brahme postoji 8 400 000 različitih oblika života, kroz koje putujemo iz tijela u tijelo, ostavljajući jedno i ulazeći u drugo, kao što Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (tathā dehāntara-prāptiḥ). Stoga moramo odbaciti bilo Kṛṣṇine riječi bilo sve navodno znanstvene teorije prema kojima život nastaje iz materije. Međutim, mi smo se zavjetovali na svjesnost Kṛṣṇe, stoga ne možemo odbaciti Kṛṣṇine riječi. Prihvaćamo Kṛṣṇu kad kaže da moramo putovati iz tijela u tijelo.

Svako je živo biće u materijalnom svijetu pod utjecajem avidye, neznanja. Avidyā-karma-saṁjñānyā tṛtīyā śaktir iṣyate. Bog, Kṛṣṇa, ima na milijune moći (parāsya śaktir vividhaiva śrūyate) koje se mogu svrstati u tri kategorije: izvanjsku, unutarnju i rubnu. Rubna i unutarnja moć iste su duhovne kakvoće, dok je treća, izvanjska moć, njima podređena.

U ovom materijalnom svijetu svatko je u neznanju (avidyi). Čak ni Brahmā ništa nije znao dok ga Kṛṣṇa nije poučio, stoga se nitko ne treba ponositi svojim znanjem. U materijalnom svijetu svi su nitkovi. Jedno živo biće želi: „Ako mi se pruži prilika da zauzmem Brahmin položaj, stvorit ću veliki svemir“, i tako dobiva tijelo Brahme. Mali kukac misli: „Ako napravim malu rupu u ovoj sobi, moći ću mirno živjeti i jesti.“ Brahmā želi stvoriti svemir, mi želimo napraviti neboder, a mrav rupicu u sobi, no kakvoća je rada ista. Svi smo mi, naime, budale zato što nam nije jasno da su te stvari materijalne i da neće potrajati. Iz neznanja mislimo: „Ovo bi bilo baš lijepo. Ono bi bilo baš lijepo.“ Kāma-karmabhiḥ. Razvijemo želju (kāmu), a potom djelujemo u skladu s njom. Posljedice su brojne poteškoće (kliśyanti). Nije lako postati Brahmā. Njegov je položaj jako uzvišen, stječe ga iznimno kvalificirano živo biće napredno u odricanju i pokorama, ali i on je živo biće poput nas. U Americi ima mnogo građana. Predsjednik Ford također je građanin, ali svojim se revnim radom i diplomacijom uspeo na taj položaj. Nixon je, primjerice, skinut s položaja i više nije predsjednik jer se ponašao poput obična građanina. Slično tomu, želimo li to, i mi možemo postati Brahmā. Bhaktivinoda Ṭhākura kaže:

„Dopusti mi da budem kukac na mjestu gdje boravi Tvoj bhakta. Padnem li u prašinu njegovih stopala, moj će život biti uspješan.“ Bhaktivinoda Ṭhākura kaže: bahirmukha brahma-janme nāhi āśā. „Ne želim postati Brahmā ako pritom neću biti Kṛṣṇin bhakta.“

Budući da smo u neznanju, māyi, svakoga časa možemo zaboraviti Kṛṣṇu. Zato uvijek moramo djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe da Ga ne bismo zaboravili. Na to nas upućuju Kuntīdevīne riječi śravaṇa-smaraṇārhāṇi. Riječ śravaṇa znači slušanje, smaraṇa sjećanje, a arcana obožavanje Božanstva Kṛṣṇe. Trebamo uvijek slušati o Kṛṣṇi, sjećati Ga se i obožavati Ga. Svi su centri pokreta za svjesnost Kṛṣṇe otvoreni samo u tu svrhu: da nam omoguće pjevanje, plesanje i obožavanje kako nikada ne bismo zaboravili Kṛṣṇu. Sadā tad-bhāva-bhāvitaḥ: ako uvijek mislimo na Kṛṣṇu, postoje izgledi da Ga se sjetimo na kraju života (ante nārāyaṇa-smṛtiḥ).

Za sve je potrebna vježba. Na primjer, želite li plesati na pozornici, morate često odlaziti na probe i vježbati. Postanete li vješt plesač, čim stupite na pozornicu istom će vas pohvaliti: „O, ovaj je plesač izvrstan!“ Ne možete reći: „Odmah ću stati na pozornicu i postati dobar plesač.“ To nije moguće. Možete reći: „Ne, ne, ne. Neću ići na probe. Samo me pustite na pozornicu i krenut ću s izvedbom.“ Ravnatelj vam takvo što neće dopustiti jer bez vježbanja nećete postati dobar plesač. Prava svrha života jest sjetiti se Kṛṣṇe na kraju života (ante nārāyaṇa-smṛtiḥ). Sjetimo li se Kṛṣṇe u samrtnom času, naš je život uspješan.

U materijalnom svijetu snalaze nas materijalne bijede, ali nitkovi to ne žele shvatiti jer ih je obmanulo neznanje. Krijumčar nekad nastavlja sa svojim poslom čak i kad zna da će ga uhititi i kazniti. Lopov može znati da će ga uhititi i kazniti radi kršenja zakona, možda je nekoliko puta to i doživio, ali će ipak ponovno počiniti isti zločin (punaḥ punaś carvita-carvaṇānām). Zašto? Iz neznanja. Toliko je obmanut neznanjem da ne misli: „Stalno kradem i svaki put me uhite i pošalju u zatvor. Zašto to činim? Ishod nije dobar.“ Čovjek koji ima snažan spolni nagon može mnogo puta oboljeti od kakve spolne bolesti i liječiti se, ali će ipak ponovno posjećivati prostitutku. To su nedopušteni spolni odnosi (avaidha strī-saṅga). Međutim, čak i dopušteni spolni odnosi uzrokuju puno problema. Nakon spolnoga odnosa, žena zatrudni te mora patiti deset mjeseci, a i porođaj je katkada jako opasan. Nakon djetetova rođenja otac se mora brinuti o njemu i teško raditi kako bi ga školovao. Zato vedski spisi kažu: bahu-duḥkha-bhājaḥ. Nakon spolnoga odnosa, dopuštenog ili nedopuštenog, dolaze brojne nevolje. Tṛpyanti neha kṛpaṇāḥ: ali neuki nitkovi neće naći zadovoljstvo. Iznova i iznova činit će isto (punaḥ punaś carvita-carvaṇānām). To se naziva bhava-roga, bolest materijalnoga postojanja.

U vedskoj civilizaciji dječake obučavaju da ostanu brahmacārīji, da žive u celibatu, da se ne zapletu u nevolje koje uzrokuje seks. No onom tko nije u stanju ostati brahmacārī dopušta se ženidba. Zbog obuke u brahmacāryi (celibatu), čovjek se neće previše zadržati u obiteljskom životu nego će vrlo brzo postati vānaprastha (onaj tko se povukao iz obiteljskoga života), a potom prihvatiti sannyāsu, red odricanja.

U materijalnom svijetu svi pate: ptice, zvijeri, drveće, životinje, biljke, pa čak i Brahmā i Indra. Ni Indra nije siguran, stalno osjeća tjeskobu zbog mogućih suparnika.

Zašto su svi u materijalnom svijetu stalno u tjeskobi? Avidyā-kāma-karmabhiḥ: jer su nitkovi. Zato Kṛṣṇa ističe: „Nitkove jedan, prestani s tim svojim glupostima i predaj se Meni.“ To je Kṛṣṇina velika milost. On je vrhovni otac. On zato izravno kaže: sarva-guhyatamam. „Ovo je znanje najpovjerljivije.“ Sarva-dharmān parityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja: „Nitkove jedan, ostavi sve i jednostavno Mi se predaj.“

Kuntī stoga kaže: „Došao si ovome poučiti nitkove te ih zaokupiti slušanjem, sjećanjem i obožavanjem.“ To je bhakti. Śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ: trebamo slušati i pjevati o Viṣṇuu, Kṛṣṇi. Čim bhakte počnu slušati i pjevati o Viṣṇuu, neki će podli svāmī reći: „Ne, dovoljno je slušati i pjevati bilo koje ime. Zašto Viṣṇuovo? Zašto ne Kālī?“ U Bengalu postoji skupina ljudi koji su izmislili kālī-kīrtanu, pjevanje imena polubožice Kālī. Kakva je to glupost? U vedskim spisima ne postoji kālī-kīrtana. Kīrtana znači śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ: slušanje i pjevanje o Viṣṇuu, Kṛṣṇi. Vedski spisi preporučuju harer nāmu, pjevanje svetoga imena Harija, Kṛṣṇe, i nikoga drugoga.

U drugom pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama (2.4.15) Śukadeva Gosvāmī vrlo lijepo opisuje śravaṇaṁ kīrtanam, slušanje i pjevanje:

Prije nego što je izgovorio Śrīmad-Bhāgavatam, Śukadeva Gosvāmī ovom je strofom Kṛṣṇi odao poštovanje. Rekao je: „Odajem Mu poštovanje jer je već i samo slušanje o Njemu subhadra, povoljno.“ Cijeli je Śrīmad-Bhāgavatam spjevan u slavu Kṛṣṇe, a spjevao ga je Śukadeva Gosvāmī. On tvrdi da se možemo potpuno pročistiti kad slavimo Kṛṣṇu, meditiramo na Njega ili samo sjedimo pred Božanstvom Kṛṣṇe i Rādhārāṇī te Ih gledamo i mislimo: „Kako li je Kṛṣṇa lijepo odjeven! Kako li je Rādhārāṇī lijepo odjevena!“ Ako nismo u stanju mantrati ili nam je um toliko uznemiren da se ne možemo usredotočiti na Kṛṣṇu, pruža nam se prilika: „Evo Božanstva. Jednostavno Ga gledajte.“ Ako služimo Božanstvo, velika je vjerojatnost da ćemo Ga gledati stalno, dvadeset četiri sata na dan. Dok čistimo pod u hramu, odijevamo Božanstvo, kupamo Ga ili Mu nudimo hranu, stalno Ga gledamo. To je proces posvećenog služenja. Međutim, ljudi su takvi pali nitkovi da neće otići ni da vide Božanstvo. Oni misle: „Kakvo je to obožavanje? To je idolopoklonstvo.“ Obožavaju kip Gandhija ili nekoga drugoga, ali kad ih zamolimo da dođu vidjeti obožavanje Božanstva, reći će: „Ne, to je idolopoklonstvo.“

Na trgu Chaurangi u Calcutti vidio sam kip gospodina Asutose Mukherjija. Tijekom godine na njegovo lice pada izmet vrana koji se slijepi. Jednom godišnje obični čistači ujutro četkom očiste kip, a navečer dođe nekolicina uglednih ljudi koji ga ovjenčaju cvijećem. Potom odu, a sljedeće jutro opet dođu vrane koje izmetom uprljaju njegovo lice. Takvo im je obožavanje prihvatljivo – lice gospodina Asutose Mukherjija očisti se javnom četkom – a kad mi ustoličimo Kṛṣṇino Božanstvo i lijepo Ga obožavamo, kažu da je to idolopoklonstvo.

Ljudi su obmanuti zbog svoje zapletenosti u avidyu, neznanje, a posvećeno je služenje način na koji ih možemo obrazovati i izbaviti iz okova tog neznanja. Kao što je Śukadeva Gosvāmī objasnio, možemo pjevati Kṛṣṇino ime, ili meditirati na Kṛṣṇu ili, ako ne možemo meditirati, možemo samo sjesti i i gledati Ga. Čak i dijete vidi: „Evo Kṛṣṇe. Evo Rādhārāṇī.“ I malo dijete, pa čak i životinja, mogu to učiniti i imati od toga koristi. Onaj tko je nešto inteligentniji, uputit će molitve, dok će Ga iskusan čovjek kojega je obučio duhovni učitelj, dolično obožavati.

Kršćani i muslimani također su vaiṣṇave, bhakte, jer se mole Gospodinu. „O, Bože“, kažu, „daj nam kruh naš svagdašnji.“ Oni koji upućuju tu molitvu možda ne znaju puno te su na nižem stadiju, ali i to je početak jer su prišli Bogu. Odlazak u crkvu ili džamiju također je pobožno djelo (catur-vidhā bhajante māṁ janāḥ sukṛtino ’rjuna). Zato će oni koji na taj način započnu jednoga dana postati čisti vaiṣṇave. Međutim, ateistička promidžba protiv posjećivanja crkava, hramova ili džamija vrlo je opasna za ljudsko društvo.

Ako i nismo jako napredni, trebamo pokušati bar nešto učiniti da shvatimo Boga. Kad dijete pošaljemo u školu, ono ondje uči najosnovnije stvari, no ako pokaže zanimanje, jednoga će dana biti vrlo učeno. Slično tomu, pobožan čovjek jednog dana može postati čisti bhakta. Zašto bismo posve napustili religiju, potpuno se posvetili svjetovnim stvarima, otvorili neku tvornicu u kojoj bismo proizvodili vijke i matice te mukotrpno radili, pili i jeli meso? Kakva je to civilizacija? Ljudi pate zbog takve tobožnje civilizacije.

Ljudi iz neznanja misle da će se usrećiti kad otvore tvornice. Zašto ih otvaraju? Za to nema potrebe. Ima jako puno zemlje te sami možemo proizvoditi žitarice i obilno jesti bez ikakve tvornice. Ni za mlijeko nam ona ne treba. Tvornica ne može proizvesti mlijeko i žitarice. Takve su tvornice veliki krivci za suvremenu nestašicu hrane. Kad svi rade u gradu na proizvodnji vijaka i matica, tko proizvodi žitarice? Jednostavan život i uzvišeno razmišljanje rješenja su za gospodarske probleme. U pokretu za svjesnost Kṛṣṇe bhakte sami proizvode hranu i žive na samodostatan način kako bi nitkovi videli da čovjek može mirno živjeti, jesti žitarice koje je sam uzgojio, piti mlijeko i mantrati Hare Kṛṣṇa.

Proces svjesnosti Kṛṣṇe treba se odlučno promicati diljem svijeta. Ljudi će steći ogromnu dobrobit samo što gledaju Božanstva ili se pridruže pjevanju mantre Hare Kṛṣṇa. Ako izvodimo kīrtanu, pjevanje, mislit ćemo na Kṛṣṇu. Možda netko misli: „Dva sam sata plesao i pjevao Hare Kṛṣṇa. Koji je smisao toga?“ To je smaraṇa, razmišljanje o Kṛṣṇi. Netko možda čak misli: „Dva sam sata zalud pjevao ‚Kṛṣṇa, Kṛṣṇa‘.“ No, to je smaraṇa. Pokret za svjesnost Kṛṣṇe širi se i ljudi kupuju naše knjige o Kṛṣṇi. Iz znatiželje kažu: „Tko je taj Kṛṣṇa? Dajte da pogledam knjigu.“ Odmah vide sliku Rādhe i Kṛṣṇe, a otvore li knjigu, vidjet će još i više. U njoj su mnoge molitve koje slave Kṛṣṇu. Neki će tako slušati o Kṛṣṇi, drugi će čitati, a ako su dovoljno sretni, postat će svjesni Kṛṣṇe i obožavati Božanstvo. Metode posvećenog služenja – slušanje, pjevanje, sjećanje na Kṛṣṇu, i druge – tako su savršene da se pročišćavamo čim im se posvetimo (bilo svima, nekima ili samo jednoj). Zato se Śukadeva Gosvāmī moli: „Odajem poštovanje Svevišnjemu Gospodinu jer samo sjećanje na Nj, slavljenje ili gledanje Njega donosi silne dobrobiti.“

Śukadeva Gosvāmī jedan je od dvanaest istaknutih duhovnih autoriteta koje moramo slijediti (mahājano yena gataḥ sa panthāḥ). On potvrđuje da ćemo se primjenom navedenih metoda posvećenog služenja očistiti od materijalne okaljanosti. Kada? Sadyaḥ: odmah, bez odgode. To je velika blagodat pokreta za svjesnost Kṛṣṇe.