19

Svevišnjega Gospodina Śrī Kṛṣṇu ne možemo vidjeti svojim nesavršenim očima. Da bismo Ga vidjeli, moramo promijeniti svoju viziju živeći drukčijim životom, ispunjenim spontanom ljubavlju prema Bogu. Kada je Śrī Kṛṣṇa osobno bio prisutan na licu Zemlje, nije svatko mogao shvatiti da je On Svevišnja Božanska Osoba. Materijalisti poput Rāvaṇe, Hiraṇyakaśipua, Kaṁse, Jarāsandhe i Śiśupāle bili su veoma istaknuti po materijalističkim mjerililma, ali nisu mogli cijeniti Gospodinovu nazočnost. Čak i ako se Gospodin nalazi pred našim očima, bez pravilne vizije ne možemo Ga vidjeti. Ta se vizija razvija samo procesom posvećenog služenja koji počinje slušanjem o Gospodinu iz pravoga izvora. Bhagavad-gīta jedan je od omiljenih svetih spisa koje ljudi obično slušaju, recitiraju i prepričavaju, ali katkada ni onaj tko tako posvećeno služi ne vidi Gospodina oči u oči. Uzrok tomu leži u prvom procesu, śravaṇi, koji je veoma važan. Slušanje iz pravog izvora djeluje vrlo brzo. Ljudi obično slušaju neovlaštene osobe koje mogu biti vrlo učene prema akademskim mjerilima, ali ne slijede načela posvećenog služenja i zato slušajući njih samo trate vrijeme. Ponekad se tekst pomodno tumači kako bi ga se prilagodilo vlastitim ciljevima i stoga za slušanje trebamo izabrati sposobna i vjerodostojna govornika. Kad je proces slušanja savršen i potpun, ostali procesi samim tim postaju na svoj način savršeni.

Postoje različite transcendentalne djelatnosti Gospodina i svaka od njih može podariti željeni rezultat, pod uvjetom da je proces slušanja savršen. Bhāgavatam počinje opisom Gospodinovih djelatnosti u odnosu s Pāṇḍavama. Postoji mnogo drugih zabava Gospodina u Njegovim odnosima s asurama i ostalima, a u desetom pjevanju opisane su uzvišene zabave s Njegovim voljenim pratiljama, gopījama, i Njegovim ženama u Dvāraki. Budući da je Gospodin apsolutan, sve su Njegove djelatnosti jednako transcendentalne, ali katkada, u neovlaštenom procesu slušanja, ljudi više vole slušati o Njegovim zabavama s gopījama. Takva sklonost otkriva požudne osjećaje slušatelja te se vjerodostojan govornik o Gospodinovim djelatnostima nikada u to ne upušta. O Gospodinu moramo slušati od samoga početka, kao što je izloženo u Śrīmad-Bhāgavatamu i drugim svetim spisima, što će nam pomoći da postupno dostignemo savršenstvo. Stoga ne bismo trebali smatrati da su Njegove zabave s Pāṇḍavama manje važne od Njegovih zabava s gopījama. Moramo uvijek imati na umu da je Gospodin transcendentalan prema svim svjetovnim vezanostima. U svim spomenutim zabavama, On je junak u svim okolnostima, pa slušanje o Njemu, o Njegovim bhaktama ili protivnicima pogoduje duhovnom životu. Kaže se da su Vede i Purāṇe sastavljene kako bi oživjele naš zaboravljeni odnos s Njim. Slušanje tih svetih spisa od najveće je važnosti.

U prethodnim je strofama Kuntīdevī objasnila da oni koji su došli u materijalni svijet moraju raditi mukotrpno poput magaraca te da jedva nose svoje breme. Želje izazvane požudom nagone ih na težak rad koji ih uvijek dovodi u neprilike, stoga Kṛṣṇa dolazi kako bi uveo sustav pomoću kojeg se mogu osloboditi takva tegobna života.

Religiju čine Božji zakoni. Ljudi koji to ne znaju drže da je religija isto što i vjera. Međutim, to što ja vjerujem u jedno, a vi u drugo ili to što ja vjerujem vama, a vi meni možda ne, nije religija. Postoji čak jedna tobožnja misija koja kaže: „Možete izmisliti vlastiti put.“ Yata mata tata patha: „Sve što smatrate ispravnim, ispravno je.“ To im je filozofija. Međutim, to nije znanost. Pretpostavimo da sam lud. Je li sve što mislim ispravno? Kako bi moglo biti? „Dva plus dva jednako je četiri.“ To je znanost. Ako vjerujem da je dva plus dva pet ili tri, postaje li to time točno? Ne postaje. Slično tomu, Božji zakoni postoje, a mi patimo kad dođe do dharmasya glāniḥ, odstupanja od njih. Kao što nam kršenje državnih zakona donosi jednu vrstu patnje, tako kršenje Božjih zakona odmah donosi sa sobom mnoge nevolje.

Kako da se oslobodimo tih nevolja? Kṛṣṇa nas dolazi osloboditi tako što nam daje bhakti-yogu. Kṛṣṇa savjetuje: „Učinite ovo!“ Poslušamo li, olakšat ćemo si život. Mahārāja Prahlāda kaže da se bhakti-yoga sastoji od devet procesa:

„Slušanje i pjevanje o transcendentalnom svetom imenu Gospodina Viṣṇua, Njegovu obliku, odlikama, zabavama i onome što Ga okružuje te sjećanje na njih, služenje Gospodinovim lotosolikim stopalima, smjerno obožavanje Gospodina, upućivanje molitvi Gospodinu, služenje Gospodinu, smatranje Gospodina svojim najboljim prijateljem i predavanje svega Gospodinu (služeći Ga tijelom, umom i riječima) – devet je procesa koji se smatraju čistim posvećenim služenjem. Onoga tko je svoj život posvetio služenju Kṛṣṇi putem ovih devet metoda valja smatrati najučenijim jer je stekao savršenu naobrazbu.“ (Śrīmad-Bhāgavatam 7.5.23–24)

Slušanje znači slušanje o nečijim djelima, obliku, odlikama, pratnji i sličnome. Kad želimo slušati o komu, nužan je osvrt na njegova djela. Slušamo o povijesti, a što je povijest? Ništa drugo doli zapis o djelima raznih ljudi u raznim dobima. Čim se spomene slušanje, valja pitati o čemu ćemo slušati. Śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ: trebamo slušati o djelima Gospodina Viṣṇua, Kṛṣṇe, a ne o vijestima iz novina. Brahma-jijñāsā: trebamo se raspitivati i slušati o Brahmanu, Svevišnjem. To tvrde Vede. U našem pokretu za svjesnost Kṛṣṇe i mi slušamo i pjevamo, ali o čemu? O Kṛṣṇi. Ne slušamo burzovna izvješća o cijenama ove ili one dionice. Slušamo o Kṛṣṇi.

Kad se nešto sluša, netko sigurno govori ili pjeva. Mi govorimo i pjevamo o Kṛṣṇi (śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ). Čim postanemo iskusni u slušanju i pjevanju, sljedeći je stadij smaraṇam, razmišljanje ili meditacija. Ako o čemu govorimo ili slušamo, o tome ćemo poslije duboko razmišljati i meditirati. Ne poznajemo li predmet meditacije, tada nema niti govora o njoj. Zato moramo slušati i pjevati o Gospodinu Viṣṇuu (śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ).

Cilj je prave jogijske meditacije vidjeti Viṣṇuov četveroruki mūrti, oblik Gospodina u srcu. To je prava meditacija. Danas su nitkovi izmislili druge metode koje nazivaju meditacijom, a koje to nisu. Osjetila su vrlo nemirna te s umom vrludaju unaokolo, ali pomoću sustava aṣṭāṅga-yoge, koji propisuje položaje za sjedenje, način disanja i drugo, možemo ovladati osjetilima i usredotočiti um na Viṣṇuov oblik. To usredotočenje, koje se naziva samādhijem, pravi je cilj joge. U sustavu aṣṭāṅga-yoge krajnji je cilj doći do stadija zvanog smaraṇa, sjećanja na Svevišnjega Gospodina.

Sljedeći je proces posvećenog služenja arcanam, obožavanje Božanstva, Kṛṣṇina oblika u hramu.

Nije cilj obožavati Kṛṣṇu jedanput tjedno ili jedanput mjesečno, već dvadeset četiri sata na dan (nitya). Božanstvo trebamo presvući svaki dan, pa i dvaput ili četiri puta na dan, koliko god je moguće. To se naziva śṛṅgāra. Kṛṣṇa je najbogatiji uživatelj, stoga Mu trebamo pribaviti ono u čemu može uživati. Primjerice, kad mi netko daruje novu odjeću, kažem: „O, ova je nova odjeća vrlo lijepa“, i u njoj uživam. Isto tako, trebamo svakoga dana pokušati Kṛṣṇi pružiti zadovoljstvo nudeći Mu prekrasnu odjeću. Odjeća za Božanstva i hrana koja Im se nudi trebaju biti prvorazredni, a takvo ili još bolje treba biti i mjesto na kojem se Ona nalaze u hramu. Osim toga, hram uvijek treba biti čist kao suza. Svi uočavaju da su hramovi pokreta za svjesnost Kṛṣṇe vrlo čisti, a takvi i moraju biti. Što više čistimo hram, tim više čistimo svoje srce. To je proces posvećenog služenja. Što više odijevamo Kṛṣṇu, to smo zadovoljniji. Navikli smo gledati i cijeniti vlastitu odjeću. Mislimo: „Kakvu skupocjenu odjeću imam“, i to nam pruža zadovoljstvo, ali kad odijevamo Kṛṣṇu, osjećamo duhovno zadovoljstvo.

Dužnost je duhovnoga učitelja da svoje učenike uvijek zaokupi opisanim obožavanjem Božanstva. Takvom guruu, duhovnom učitelju, odajemo poštovanje.

Riječju śṛṇvanti Kuntīdevī kazuje da se prvo trebamo pobrinuti da slušamo o Kṛṣṇi. Moramo imati želju da slušamo. Zašto plaćamo školarinu i idemo na fakultet? Da bismo slušali. Sjedeći i slušajući ono što govore učeni profesori, stječemo znanje. Za one koji njeguju svjesnost Kṛṣṇe, slušanje je prvo i osnovno, zato bhakta uvijek sluša o Kṛṣṇi.

Ako smo doista slušali o Kṛṣṇi, naš će sljedeći korak u bhakti-yogi biti pjevanje (gāyanti). Propovjednici pokreta za svjesnost Kṛṣṇe putuju iz grada u grad, iz sela u selo. Zašto? S kojim ciljem? Da bi propovijedali i pjevali, da bi ljudi čuli ovu filozofiju i ozbiljno je shvatili (gṛṇanti). Riječ abhīkṣṇaśaḥ znači da se time valja stalno baviti, dvadeset četiri sata na dan, bez prestanka. Zato Caitanya Mahāprabhu savjetuje: kīrtanīyaḥ sadā hariḥ.Trebamo pjevati dvadeset četiri sata na dan. To je zadaća bhakta svjesnih Kṛṣṇe.

Možemo primjenjivati sve metode posvećenog služenja ili samo jednu. Mahārāja Parīkṣit nije učinio ništa osim što je sjeo pred Śukadevu Gosvāmīja i posljednjih sedam dana svoga života slušao. Dovoljno je samo slušati, ne morate raditi ništa drugo. Primjerice, možete sjesti u hram i slušati kad god se govori o Bhagavad-gīti. Čak i ako ne razumijete, molimo vas, slušajte. Pomoći će vam vibracija, mantra. Gramatičko ili akademsko razumijevanje nije toliko bitno. Netko možda ne poznaje sanskrtsku gramatiku, no bhakti je apratihatā, nezaustavljiva. Ništa ne može omesti njezin razvoj. Zato, po savjetu Caitanye Mahāprabhua, trebamo primijeniti proces slušanja.

Nakon što je Caitanya Mahāprabhu prihvatio red odricanja, pokudio Ga je Sārvabhauma Bhāttācārya čiji je otac bio školski prijatelj Nīlāmbare Cakravartīja, punca Jagannāthe Miśre koji je bio otac Caitanye Mahāprabhua. Na temelju tog odnosa, Sārvabhauma Bhattācārya bio je poput djeda Caitanyi Mahāprabhuu te Mu je rekao: „Ti si mladić od dvadeset četiri godine, a prihvatio si sannyāsu. Sannyāsu je vrlo teško održati jer svijet podastire brojne čari pred mladoga čovjeka. Stoga trebaš slušati Vedānta-sūtru.“ Sārvabhauma Bhattācārya pripadao je školi māyāvāde pa nam njegove riječi otkrivaju da je slušanje važno čak i za māyāvādīje koji naglašavaju važnost slušanja Vedānta-sūtre. Vaiṣṇave, Kṛṣṇini bhakte, također slušaju Vedānta-sūtru, ali ne od māyāvādīja koji je pogrešno tumače i kvare proces slušanja. Vaiṣṇave uistinu slušaju Vedānta-sūtru jer je ne tumače. Kad Kṛṣṇa kaže: „Ja sam Svevišnji“, vaiṣṇave to prihvaćaju, što je ispravan način slušanja. Ako netko spekulativno tumači Vedānta-sūtru ili Bhagavad-gītu tvrdeći: „Riječ Kṛṣṇa znači ovo, a Kurukṣetra ono“, samo trati vrijeme. Te spise trebamo slušati onakve kakvi jesu.

Premda je pristao poslušati Vedāntu od Sārvabhaume Bhaṭṭācārye, Caitanya Mahāprabhu slušao je danima, ali nije postavio niti jedno pitanje. Naposljetku Mu je Sārvabhauma Bhaṭṭācārya rekao: „Dragi moj mladiću, slušaš me, ali ne ispituješ. Zašto? Zar ne razumiješ? Zašto šutiš?“ Caitanya Mahāprabhu odgovorio je: „Da, razumijem, ali šutim jer Vedānta-sūtru objašnjavate na spekulativan način. Zato samo slušam njezine stihove, ali vas ne.“ Na taj je način neizravno rekao: „Vaše je objašnjenje glupo.“ Potom mu je rekao: „Stihovi Vedānta-sūtre slični su Sunčevu sjaju, a vaša su objašnjenja poput oblaka koji ga prekrivaju.“

Nikomu ne treba svjetiljka da vidi Sunce. Svi ga vide, osim kad ga prekrije oblak. Slično tomu, Vedānta-sūtra je kao Sunce, a tumačenja māyāvādīja prekrivaju njezino pravo značenje. Māyāvādīji nikada ne prihvaćaju izravno značenje. Čak i veliki politički vođe na koje utječe filozofija māyāvāde prekrivaju značenje vedske književnosti umujući: „Kurukṣetra znači ovo, a dharma-kṣetra ono.“ Zato trebamo slušati izvornik, onakav kakav jest. Tada će biti djelotvoran. Śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ: trebamo slušati o Viṣṇuu onakvom kakav On jest. Onda možemo meditirati na Njega i sjećati Ga se (smaranti) te tako postati radosni (nandanti). Riječ nandana znači „ugodan“, a navedeno je da na taj način dolazimo u dodir s izvorom sveg zadovoljstva.

Oni koji njeguju svjesnost Kṛṣṇe moraju slušati o Kṛṣṇi, govoriti o Kṛṣṇi i djelovati samo u odnosu s Kṛṣṇom. „Tim će Te procesom“, Kuntīdevī kaže Gospodinu, „jednoga dana ugledati.“ Kada netko ugleda Boga, Kṛṣṇu, što time postiže? Bhava-pravāhoparamam. Riječ pravāha znači „struja“. Upadne li kakva životinja u rijeku, snažne će je struje odnijeti. Slično tomu, nas nose struje materijalne prirode koje nadolaze jedna za drugom poput valova Tihog oceana. To nam se događa jer smo u vlasti triju guṇa materijalne prirode (prakṛteḥ kriyamāṇāni guṇaiḥ karmāṇi sarvaśaḥ). Bhaktivinoda Ṭhākura kaže: māyāra vaśe yaccha bhese. „Nose vas struje materijalne prirode.“ To su struje gladi i žeđi, rođenja, smrti i starosti, struje iluzije. Mi smo duhovne duše, ali nas nose struje jer smo upali u ocean materijalnosti. Međutim, ako dvadeset i četiri sata na dan slušamo, pjevamo i ozbiljno služimo Kṛṣṇu, one će stati.

Gdje će stati? Kuntīdevī kaže Gospodinu: padāmbujam. „Stat će na Tvojim lotosolikim stopalima.“ Moramo naučiti gledati Kṛṣṇina lotosolika stopala i nuditi im nešto lišća tulasī sa sandalovom pomašću ako želimo da struja materijalnoga života stane.

U oceanu zna biti struja, ali ako imamo dobar brod, lako ćemo ih prijeći. U vezi s tim, u Śrīmad-Bhāgavatamu (10.14.58) rečeno je: samāśritā ye pada-pallava-plavam. Latica lotosa slična je brodiću, a u ovoj strofi piše da kad prihvatimo utočište Kṛṣṇinih lotosolikih stopala, koja su poput lađe načinjene od latica, golemi ocean rođenja i smrti čini se beznačajnim poput vode u otisku teletova papka. U Indiji za kišnoga razdoblja putovi su blatni, a kad njima prođu krave i telad, stvore se udubine u kojima se nakuplja voda. Dakako, čak i desetak takvih lokvica svatko će s lakoćom preskočiti kad god hoće. Slično tomu, iako je za druge svijet rođenja i smrti poput ogromnog oceana, za bhaktu je poput lokvice (bhavāmbudhir vatsa-padam) koju s lakoćom preskoči i time dostigne paraṁ padam, vrhovno prebivalište. Što je onda ovaj materijalni svijet? Padaṁ padaṁ yad vipadām: to mjesto nije za bhakte, već za ljude koji pate. Zato Kuntīdevī savjetuje: „Ova je svjesnost Kṛṣṇe lijek za vašu patnju. Prihvatite je i budite sretni.“