20

Pāṇḍave su bili najveći sretnici jer su potpuno ovisili o Gospodinovoj milosti. U materijalnom svijetu ovisiti o tuđoj milosti znak je najveće nesreće, ali kad smo u transcendentalnom odnosu s Gospodinom, najveća je sreća živjeti potpuno oviseći o Njemu. Uzrok je bolesti materijalizma želja za stjecanjem potpune neovisnosti, ali okrutna nam materijalna priroda to ne dopušta. Taj uzaludni pokušaj stjecanja neovisnosti o strogim zakonima prirode poznat je kao napredak materijalne eksperimentalne znanosti i pokreće čitav materijalni svijet. Počevši od Rāvaṇe, koji je želio sagraditi stube do rajskih planeta, pa sve do sadašnjega doba, ljudi pokušavaju nadići prirodne zakone. Sada se pokušavaju približiti udaljenim planetarnim sustavima snagom svoje elektronike i mehanike. Međutim, najviši je cilj ljudske civilizacije marljivo raditi pod Gospodinovim vodstvom i posve ovisiti o Njemu. Najviši cilj savršene civilizacije jest odvažno raditi, ali istodobno potpuno ovisiti o Gospodinu. Pāṇḍave su savršeno slijedili taj civilizacijski standard. Nedvojbeno su u potpunosti ovisili o dobroj volji Śrī Kṛṣṇe, ali nisu bili Njegovi beskorisni paraziti. Svi su bili vrlo nadareni i po karakteru i po tjelesnim sposobnostima. Unatoč tomu, uvijek su se nadali Gospodinovoj milosti jer su znali da je živo biće po svojoj naravi ovisno. Stoga dostići savršenstvo života znači ovisiti o Gospodinovoj volji, to jest, ne biti lažno neovisan u materijalnom svijetu. Oni koji pokušavaju biti lažno neovisni o Gospodinu opisani su kao anāthe, bez zaštitnika, dok se oni koji potpuno ovise o Gospodinovoj volji nazivaju sanāthe, oni koji imaju zaštitnika. Moramo se truditi da budemo sanāthe kako bismo uvijek bili zaštićeni od nepovoljnoga materijalnoga postojanja. Pod utjecajem obmanjujuće moći izvanjske materijalne prirode zaboravljamo da je materijalno postojanje najnepoželjnija nedaća. Bhagavad-gīta (7.19) nas zato obavještava da nakon mnogo, mnogo života sretna osoba postaje svjesna činjenice da je Vāsudeva sve što postoji i da je najbolji način života potpuno predavanje Njemu. To je znak mahātme. Svi su članovi obitelji Pāṇḍava bili mahātme u obiteljskom životu. Mahārāja Yudhiṣṭhira bio je vođa ovih mahātmā, a kraljica Kuntīdevī njihova majka. Zato su pouke Bhagavad-gīte i svih Purāṇa, osobito Bhāgavata Purāṇe, neizbježno povezane s poviješću Pāṇḍava. Za njih je razdvojenost od Kṛṣṇe bila jednaka mukama kroz koje prolazi riba na suhom. Budući da ju je pomisao na razdvojenost od Gospodina jako zaboljela, Śrīmatī Kuntīdevī svojim je molitvama pokušala uvjeriti Gospodina da ostane s njima. U bitci na Kurukṣetri neprijateljski su kraljevi ubijeni, ali njihovi su sinovi i unuci bili živi i mogli su se obračunati s Pāṇḍavama. Nisu samo Pāṇḍave imali neprijatelja. Svi smo mi uvijek u takvom položaju i zato je najbolje potpuno ovisiti o Gospodinovoj volji te tako nadići sve poteškoće materijalnoga postojanja.

Kad se bitka na Kurukṣetri okončala, a Pāṇḍave zauzeli pripadajuće im položaje u kraljevstvu, Kṛṣṇa se, prije odlaska kući u Dvāraku, stao opraštati od Svoje tete i pozdravljati je. U tom mu je trenutku Kuntī uputila ovu molitvu. Izravno Ga je upitala: „Je li istina da nakon što si obavio Svoju dužnost, odlaziš i ostavljaš nas same?“ To je stav bhakte. Kuntīdevī kaže: yeṣāṁ na cānyad bhavataḥ padām-bujāt. „Nemamo druge zaštite osim Tvojih lotosolikih stopala.“ To je potpuno predavanje.

Proces predavanja (śaraṇāgati) sastoji se od šest stavki. Prva je potpuna ovisnost o Kṛṣṇi, a druga prihvaćanje svega što je povoljno za služenje Kṛṣṇi (ānukūlyasya saṅkalpaḥ). Ānukūlyena kṛṣṇānuśīlanaṁ bhaktir uttamā: znak prvorazredne bhakti, posvećenog služenja, jest prihvaćanje svega što je za nj povoljno. Sljedeća je stavka predavanja prātikūlyasya varjanam, odbacivanje svega što je nepovoljno za primjenu svjesnosti Kṛṣṇe. Ponekad duhovni učitelj kaže: „Ne čini to“, čime zabranjuje ono što je nepovoljno. Istodobno preporučuje ono što je povoljno: „Ovo čini – pjevaj Hare Kṛṣṇa.“ Potpuno predavanje, stoga, podrazumijeva da ostavimo nepovoljne i prihvatimo povoljne stvari (ānukūlyasya saṅkalpaḥ prātikūlyasya varjanam). Osim toga, trebamo imati potpunu vjeru: „Kṛṣṇa će me zaštititi“ i trebamo se smatrati jednim od Kṛṣṇinih slugu. To su dvije stavke śaraṇāgatija, potpunoga predavanja.

Potom Kuntīdevī kaže: „Dragi moj Kṛṣṇa, ako misliš da smo dobro zbrinuti sada kad nam je kraljevstvo vraćeno i ako nas zato želiš napustiti, ta namjera ne valja. Još nismo slobodni. Ubili smo mnoge kraljeve, pa se njihovi prijatelji i rođaci kane ponovno s nama boriti. Stoga ne nemoj misliti da na nas ne vreba nikakva opasnost. Nije tako. Uz to, ne štiti nas ništa osim Tvojih lotosolikih stopala. To je naš položaj.“ Time je neizravno rekla Kṛṣṇi: „Ne ostavljaj nas! Nemoj misliti da smo sada sigurni. Bez Tvoje zaštite nikad nismo sigurni.“

To treba biti stav bhakte. Trebamo znati da nam u materijalnom svijetu uistinu prijeti opasnost. Māyā, iluzija, svakog nas časa može zgrabiti, čim nam popusti pažnja i pomislimo: „Sada sam obavio svoju dužnost. Malo ću se odmoriti.“ Ne, nema odmora. Moramo uvijek biti na oprezu.

U jednoj strofi Śrīla Rūpa Gosvāmī kaže: avyartha-kālatvam, bhakta uvijek treba paziti da ne trati vrijeme. Trebamo se pitati: „Služim li sada Māyu ili Kṛṣṇu?“ To je znak naprednoga bhakte. Nāma-gāne sadā ruciḥ. Takav se bhakta nikada ne umara od mantranja, pjevanja ili plesanja. Riječ sadā znači „uvijek“, a ruci znači „ukus“. Bhakta uvijek ima ukusa za pjevanje Hare Kṛṣṇa: „O, divno li je! Hare Kṛṣṇa Hare Kṛṣṇa Kṛṣṇa Kṛṣṇa Hare Hare / Hare Rāma Hare Rāma Rāma Rāma Hare Hare.“ To je ukus. Naravno, potrebno je neko vrijeme da se probudi, ali kad je Rūpa Gosvāmī pjevao, mislio je: „Imam samo jedan jezik i dva uha. Koliko cijenim ovo pjevanje? Kad bih imao milijune jezika i bilijune ušiju, onda bih kušao nešto prilikom pjevanja i slušanja.“ Naravno, ne smijemo ga oponašati, ali bhakte u pokretu za svjesnost Kṛṣṇe moraju osobito paziti da završe barem svojih šesnaest krugova na krunici, što je namanji propisani broj. Nāma-gāne-sadā-ruciḥ: moramo povećati ukus za pjevanje i mantranje Hare Kṛṣṇa.

Ujedno trebamo biti skloniji životu na mjestu gdje Kṛṣṇa prebiva (pṛītis tad-vasati-sthale). Napredniji bhakte vide da Kṛṣṇa prebiva svugdje, ali mi smo na nižem stupnju, stoga trebamo znati da za nas živi u hramu. Budući da Kṛṣṇu ne vidimo svuda, trebamo dolaziti u hram da Ga vidimo. On se ondje, iz Svoje milosti, ljubazno pojavljuje da bismo Ga mogli vidjeti.

Kṛṣṇino je tijelo potpuno duhovno (sac-cid-ānanda-vigraha), ali naše ga oči ne vide kakvo jest. Navikli smo gledati materijalne, grube stvari (jaḍa). Vidimo kamen, kovinu, drvo i druge elemente, a budući da je Kṛṣṇa sve, pojavljuje se u obliku načinjenu od tih elemenata da bismo Ga vidjeli svojim nesavršenim očima. To ne znači da je On kamen ili da obožavamo kamen. Obožavamo Kṛṣṇu, ali zato što ne vidimo ništa osim materijalnih elemenata poput kamena, Kṛṣṇa se ljubazno pojavljuje u obliku isklesanu od kamena. Stoga trebamo biti skloni životu u hramskom okružju gdje se obožava Kṛṣṇin oblik.

Nadalje, uvijek trebamo ovisiti o Kṛṣṇi. To je svjesnost Kṛṣṇe. Uvijek trebamo misliti: „Bez Kṛṣṇe, moj je život beskoristan, a ja sam u opasnosti.“ Zato je Kuntī, upućujući molitve Kṛṣṇi, rekla sljedeće: „Kṛṣṇa, Ti misliš da smo sada sigurni, ali ja ne mislim tako. Uvijek smo u opasnosti. Ako misliš da smo sigurni, tko će nas zaštititi? Nemamo druge zaštite osim Tvojih lotosolikih stopala. Okruženi smo brojnim neprijateljima jer se sinovi onih koji su poginuli u bitci sada spremaju boriti s nama.“

Iako je Kṛṣṇa prišao Kuntīdevī kako bi dotaknuo prašinu s njezinih stopala, kao Njemu nadređene osobe, Njegove tete, ona Ga oslovljava kao Prabhua, Gospodara; ne kao svoga voljenog nećaka. Ona zna: „Iako Kṛṣṇa glumi moga nećaka, sina moga brata, ipak je vrhovni gospodar.“

Onaj tko je uistinu svjestan Kṛṣṇe zna da je Kṛṣṇa vrhovni gospodar, uvijek misli da je bez Kṛṣṇe u opasnosti i osjeća se sigurno kad je pod okriljem Kṛṣṇinih lotosolikih stopala. Kṛṣṇa kaže: kaunteya pratijānīhi na me bhaktaḥ praṇaśyati. „Možeš objaviti svijetu da ništa ne može uništiti Moga bhaktu.“ (Bhagavad-gītā 9.31) Postanemo li Kṛṣṇin čisti bhakta, nema ni govora o opasnosti. Naravno, Kṛṣṇa štiti sve, bez Njegove zaštite nitko ne bi poživio ni trenutak, no ne smijemo misliti: „Ako Kṛṣṇa svakoga štiti, zašto bih postao Njegov bhakta?“ Kralj štiti sve građane jer mu je to dužnost, ali osobito štiti krug svojih ljudi. To je prirodno. Ako se netko tko izravno služi predsjednika nađe u neprilici, bit će posebno zaštićen. Iako predsjednik štiti sve građane, oni koji se osobno s njim druže tako što ga služe, imaju posebne povlastice. To nije pristranost. To je prirodno. Kad netko voli djecu, ali osjeća posebnu ljubav prema vlastitoj, nitko mu neće reći: „O, zašto svoju djecu volite više od ostale?“ Ne, to je prirodno. Slično tomu, Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti“: samo ’haṁ sarva-bhūteṣu. „Jednak sam prema svima.“ Kṛṣṇa kao Bog voli sve, jer su svi dio Njega, ali se ipak posebno brine o Svojim bhaktama. Zato kaže: kaunteya pratijānīhi na me bhaktaḥ praṇaśyati. „Ništa ne može uništiti Moga bhaktu.“

Kṛṣṇa se uvijek brine za udobnost Svojih bhakta, a bhakte se uvijek brinu da je Kṛṣṇa zadovoljan. Odijevaju Ga, pribavljaju Mu hranu i uvijek Ga služe, a Kṛṣṇa se uvijek pobrine da oni budu sretni. To je prisan odnos između bhakta i Kṛṣṇe. Svako živo biće ima odnos s Kṛṣṇom, ali kad postane bhakta, taj odnos postaje prisan. Zato Kuntīdevī kaže Kṛṣṇi: „Kako nas možeš ostaviti? Tvoji smo prisni prijatelji. Živimo zahvaljujući Tvojoj brizi, Tvojoj milosti. Nemoj misliti da smo sigurni i da nas možeš napustiti. Naš život uvijek ovisi o Tvojoj milosti jer nemamo drugoga okrilja osim Tvojih lotosolikih stopala. Molim Te, ne ostavljaj nas.“ To je Kuntīna molitva. Slično tomu, Narottama dāsa Ṭhākura pjeva:

„Kṛṣṇa, Nanda-suta, ovdje si s Rādhārāṇī, kćeri kralja Vṛṣabhānua. Sada Ti se potpuno predajem. Molim Te, ukaži mi Svoju milost.“

Bez svjesnosti Kṛṣṇe mislimo: „Zaštitit ću se sam ili će me zaštititi društvo, zajednica ili država. Imam puno zaštitnika. Zašto bih mario za Boga? Zašto bih išao Kṛṣṇi? Neka Kṛṣṇi idu oni nitkovi koje nitko i ništa ne štiti.“ No činjenica je da nas bez Kṛṣṇine zaštite ništa ne štiti. To je rečeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (7.9.19): bālasya neha śaraṇaṁ pitarau nṛsiṁha. U molitvama upućenim Kṛṣṇi u obliku Nṛsiṁhadeve, Mahārāja Prahlāda kaže: „Dragi moj Gospodine, ne smijemo misliti da je dijete potpuno zaštićeno jer ima oca i majku.“ Kad Kṛṣṇa ne bi štitio dijete, ono ne bi bilo zaštićeno, čak ni da ima na tisuće očeva i majki. Prahlāda također kaže: nārtasya cāgadam udanvati majjato nauḥ. „Ni dobar liječnik ni dobar lijek ne štite nas od bolesti.“ Pretpostavimo da neki bogataš boluje i da ga najiskusniji liječnik liječi najboljim lijekovima. Znači li to da će sigurno poživjeti? Ne. Ako ga Kṛṣṇa ne zaštiti, umrijet će unatoč dobrom liječenju i svim lijekovima. „Slično tomu,“ nastavlja Prahlāda, „možemo imati dobar brod, ali to nije jamstvo da se nećemo utopiti u oceanu. Ako nas ne zaštitiš, svakog se trenutka možemo utopiti.“ U prirodi nam prijete mnoge opasnosti. Premda u borbi za opstanak znanstvenici pokušavaju pronaći nešto čime bi ih spriječili, njihovi će izumi biti beskorisni bez Kṛṣṇine zaštite.

Kuntīdevī to zna i zato, premda je majka velikih ratnika Arjune i Bhīme, ipak misli: „Iako su moji sinovi veliki ratnici, nisu dovoljni da nas zaštite. Ništa nas ne može zaštititi osim Tvojih lotosolikih stopala.“ Ova strofa zorno objašnjava položaj predane duše koja traži Kṛṣṇinu zaštitu. Ostanemo li u tom položaju, znajući da je Kṛṣṇa naš jedini zaštitnik i da nam je jedina dužnost da Ga služimo, naš će život biti uspješan.