24

Čisti se bhakta srami tražiti od Gospodina bilo što za vlastitu korist. Međutim, obiteljski su ljudi katkad prisiljeni tražiti blagoslove od Gospodina jer su vezani sponama ljubavi prema obitelji. Śrīmatī Kuntīdevī bila je toga svjesna i zato je molila Gospodina da presiječe spone njezine naklonosti prema rođacima, Pāṇḍavama i Vṛṣṇijima. Pāṇḍave su bili njezini sinovi, a Vṛṣṇiji članovi njezine obitelji s očeve strane. Kṛṣṇa se jednako ophodio prema obje obitelji. I jednima i drugima bila je potrebna Njegova pomoć jer su kao bhakte ovisili o Njemu. Śrīmatī Kuntīdevī željela je da Kṛṣṇa ostane s njezinim sinovima, Pāṇḍavama, ali time bi njezini rođaci s očeve strane bili uskraćeni. Sve je to mučilo njezin um, zato je željela presjeći spone vezanosti.

Čisti bhakta presijeca spone ograničene ljubavi prema svojoj obitelji i proširuje svoje djelatnosti posvećenog služenja na sve zaboravne duše. Tipičan su primjer šestorica Gosvāmīja koji su slijedili put Śrī Caitanye. Svi su pripadali najprosvjećenijim i najobrazovanijim bogatim obiteljima viših kasta, ali su za dobro svih ljudi napustili svoje udobne domove i postali pustinjaci. Presjeći vezanost za obitelj znači proširiti polje djelovanja. Bez toga nitko ne može biti dostojan brāhmaṇa, kralj, vođa naroda ili Gospodinov bhakta. Svevišnji Gospodin, kao uzoran kralj, pokazao je to vlastitim primjerom. Śrī Rāmacandra presjekao je sponu ljubavi prema Svojoj voljenoj ženi kako bi pokazao odlike uzorna kralja.

Brāhmaṇa, bhakta, kralj ili vođa naroda moraju biti vrlo širokogrudni u obavljanju svojih dužnosti. Śrīmatī Kuntīdevi bila je toga svjesna i budući da je bila slaba, molila je Gospodina da je oslobodi ropstva vezanosti za obitelj. Gospodinu se obratila kao gospodaru svemira, gospodaru kozmičkoga uma, misleći na Njegovu svemoćnu sposobnost presijecanja spona obiteljske ljubavi. Zato ponekad možemo vidjeti da Gospodin, iz posebne naklonosti prema bhakti obuzetom slabošću, raskida obiteljske veze silom prilika koje uređuje Njegova svemoćna energija. Zahvaljujući tomu, bhakta tada potpuno ovisi o Gospodinu, a Gospodin za svoga bhaktu čisti put povratka Bogu.

Kuntī je bila kći u obitelji Vṛṣṇija te žena i majka u obitelji Pāṇḍava. Budući da je žena obično privržena i očevoj i suprugovoj obitelji, Kuntī se moli Kṛṣṇi: „Žena sam, a žene su obično vezane za svoje obitelji. Zato Te molim, ljubazno raskini moju vezanost kako bih se potpuno vezala za Tebe. Bez Tebe, obje su obitelji bezvrijedne. Neumjesno sam vezana za njih, ali prava je svrha moga života da budem vezana za Tebe.“ To je bhakti.

Bhakti znači da ćemo se osloboditi vezanosti u materijalnom svijetu te da ćemo umjesto toga razviti vezanost za Kṛṣṇu. Potpuna je nevezanost nemoguća; za nešto moramo biti vezani. Da bismo se vezali za Kṛṣṇu, odnosno da bismo posvećeno služili Gospodina, moramo se osloboditi materijalne vezanosti.

Ljudi obično prilaze Kṛṣṇi kako bi očuvali svoju vezanost za materijalni svijet. „O, Bože,“ mole se, „daj nam kruh naš svagdašnji.“ Vezani su za materijalni svijet, žele živjeti u njemu, pa se mole za materijalne stvari kako bi održali status quo. To se naziva materijalnom vezanošću. U jednom je smislu dobro kad ljudi prilaze Bogu kako bi očuvali svoj materijalni položaj, no u drugom to ustvari nije poželjno. Umjesto da obožavamo Boga radi povećavanja obilja u materijalnom svijetu, trebamo se osloboditi materijalne vezanosti. Radi bhakti-yoge, znači, moramo biti nevezani.

Naša je patnja posljedica naše vezanosti. Zbog materijalne vezanosti želimo puno materijalnih stvari, stoga nam Kṛṣṇa pruža priliku da uživamo u svim materijalnim pogodnostima koje želimo. Dakako, te pogodnosti moramo zaslužiti. Prvo zaslužite, onda zaželite. Recimo da želim biti kralj. Da bi mi se ta želja ostvarila, moram imati dobru zalihu pobožnih djela.

Kṛṣṇa nam može dati sve što poželimo, čak i mukti, oslobođenje. No, bhakti je u tom pogledu posebna: kad Kṛṣṇa nekome da bhakti, On postaje posjed tog bhakte i oruđe u njegovim rukama iako je Njegova moć vrhovna. Rādhārāṇī, simbol najuzvišenije bhakti, tako je moćna da je Kṛṣṇa postao Njezino vlasništvo. Stoga vaiṣṇave prihvaćaju utočište Njezinih lotosolikih stopala. Ako Ona nekoga preporuči: „O, ovo je dobar bhakta“, Kṛṣṇa ga mora prihvatiti.

Da bismo postali Gospodinov bhakta, moramo se potpuno očistiti od svih materijalnih vezanosti. Taj se uvjet naziva vairāgya. Postavši učenikom Śrī Caitanye Mahāprabhua, Sārvabhauma Bhattācārya napisao je stotinu strofa u Njegovu slavu. Dvije se spominju u Caitanya-caritāmṛti, a jedna od njih glasi:

„Stajem pod okrilje Svevišnje Božanske Osobe Śrī Kṛṣṇe koji je sišao u obliku Gospodina Caitanye Mahāprabhua da nas pouči pravom znanju, posvećenom služenju i nevezanosti za sve što je nepovoljno za svjesnost Kṛṣṇe. Pojavio se jer je ocean transcendentalne milosti. Predajem se Njegovim lotosolikim stopalima.“ (Caitanya-caritāmṛta, Madhya 6.254) Na taj je način Sārvabhauma Bhattācārya uputio molitvu Svevišnjem Gospodinu koji je poprimio oblik Caitanye Mahāprabhua želeći poučiti ljude na koji način mogu steći znanje, biti nevezani te postati Kṛṣṇini čisti bhakte.

Iako je Caitanya Mahāprabhu imao milu, prekrasnu ženu i odanu, privrženu majku, kad Mu je bilo samo dvadeset četiri ili dvadeset pet godina, sve je napustio i prihvatio sannyāsu, red odricanja. Kao gṛhasthu, obiteljskog čovjeka, toliko su Ga poštovali da se na Njegov znak više tisuća ljudi pridružilo Njegovu pokretu građanskoga neposluha. U Nadiji, gradu u kojem je živio, bio je vrlo ugledan, a bio je i vrlo lijep. No, ipak je napustio vjernu, mladu i privlačnu ženu, majku koja Ga je jako voljela, Svoj položaj i sve ostalo. To se naziva vairāgya, odricanje.

Ako onaj tko ništa ne posjeduje kaže: „Svega sam se odrekao“, ima li njegovo odricanje smisla? No, kad netko nešto posjeduje pa se toga odrekne, njegovo je odricanje smisleno. Odricanje Caitanye Mahāprabhua jedinstveno je. Nitko drugi ne bi mogao napustiti tako sretan dom, ugled i naklonost majke, supruge, prijatelja i učenika. Poštovao Ga je čak i Advaita Prabhu, iako je bio vršnjak Njegova oca, a ipak je Caitanya Mahāprabhu ostavio sve. Zašto? Samo da nas pouči (āpani ācari’ prabhu jīvere śikhāya). Osobnim je primjerom poučio čitav svijet kako se valja odvojiti i postati Kṛṣṇin bhakta. Kad je Rūpa Gosvāmī napustio položaj ministra u vladi i susreo Caitanyu Mahāprabhua u Prayāgi, ničice je pao pred Njega i odao Mu poštovanje sljedećom molitvom:

„Ti si najvelikodušniji“, molio se, „jer dijeliš ljubav prema Kṛṣṇi.“

Nije lako steći ljubav prema Kṛṣṇi jer se Kṛṣṇa može njome kupiti, ali Caitanya Mahāprabhu dijelio ju je svima, čak i dvojici pijanaca, Jagāiju i Mādhāiju. Zato je Narottama dāsa Ṭhākura pjevao:

„Caitanya Mahāprabhu tako je velikodušan da je izbavio sve vrste grešnika jednostavno im dopustivši da pjevaju mantru Hare Kṛṣṇa. Dokaz su tomu Jagāi i Mādhāi.“ U to su vrijeme, doduše, bila samo dvojica takvih, po jedan Jagāi i Mādhāi, ali danas, milošću Caitanye Mahāprabhua i Njegovih učenja, mnoštvo Jāgaija i Mādhāija dostiže spasenje. Ako Caitanya Mahāprabhu tako želi, može kṛṣṇa-premu, ljubav prema Kṛṣṇi, dati svima, bez obzira na njihove nedostatke. Onaj tko dijeli milostinju sam bira komu će je dati.

Bez milosti Caitanye Mahāprabhua, Kṛṣṇu je vrlo teško shvatiti. Manuṣyāṇāṁ sahasreṣu kaścid yatati siddhaye: od mnogo milijuna ljudi, tek jedan pokušava uspjeti u duhovnom životu. (Bhagavad-gītā 7.3) Ljudi rade poput životinja i ne znaju kako ljudski oblik života okruniti uspjehom. Ljudski je život uspješan kada osoba shvati Kṛṣṇu, u protivnom ostaje životinja. Svi koji nisu svjesni Kṛṣṇe, koji ne znaju tko je Kṛṣṇa, nisu bolji od životinja. Međutim, Caitanya Māhaprabhu pružio je ustupak palim dušama ovoga doba: „Samo pjevajte mantru Hare Kṛṣṇa i bit ćete izbavljeni.“ To je Njegov poseban ustupak, kīrtanād eva kṛṣṇasya mukta-saṅgaḥ paraṁ vrajet. (Śrīmad-Bhāgavatam 12.3.51)

Kuntī nije bila obična bhaktina. Pripadala je Kṛṣṇinoj obitelji, On joj je došao odati poštovanje, no ipak je rekla: „O, Kṛṣṇa, vezala sam se za dvije obitelji, očevu i suprugovu. Molim Te, pomozi mi da se oslobodim tih vezanosti.“ Time je pokazala da moramo biti nevezani za društvo, prijateljstvo i ljubav jer će nas oni inače zaplesti.

Sve dok mislimo: „Pripadam ovoj obitelji, narodu, religiji, rasi...“, nećemo postati svjesni Kṛṣṇe. Sve dok mislimo da smo Amerikanac, Indijac, ili Afrikanac, da pripadamo ovoj ili onoj obitelji, da smo otac, majka, muž ili žena ove ili one osobe, vezani smo za svjetovna određenja. Ja sam duhovna duša, a sve te vezanosti pripadaju tijelu, ali ja nisam tijelo. To je sama bit razumijevanja. Ako nisam tijelo, čiji sam onda otac ili majka? Kṛṣṇa je vrhovni otac i majka. Mi samo glumimo oca, majku, sestru ili brata kao na pozornici. Māyā, materijalna priroda, tjera nas da plešemo govoreći: „Član si ove obitelji i ovoga naroda.“ Zbog toga plešemo poput majmuna.

U Bhagavad-gīti (3.27) stoji:

Ova strofa govori o tome da priroda tjera živo biće da pleše u skladu s guṇom s kojom se druži, zbog čega ono misli: „Ja sam ovo“ ili „Ja sam ono“. Ovo znanje koje nam daje Bhagavad-gītā temeljno je načelo razumijevanja i ono će nam donijeti slobodu.

Najvažnije je ono obrazovanje koje nam omogućava da se oslobodimo tjelesnoga poimanja života, ali znanstvenici, filozofi, političari i ostali tobožnji vođe, nažalost, zavode ljude navodeći ih da se još jače vežu za tijelo. Ljudski nam život pruža priliku da postanemo svjesni Kṛṣṇe, ali nitkovi je osujećuju tako što ljude mame da se poistovijete s tijelom i stoga su najveći neprijatelji ljudske civilizacije.

Ljudsko tijelo dobijemo nakon što postupno evoluiramo kroz 8 400 000 životnih vrsta, od vodenih životinja do biljaka, potom do stabala, kukaca, ptica, zvijeri i drugih. Ljudi ne znaju koji je sljedeći korak u evoluciji, ali to objašnjava Bhagavad-gītā (9.25). Yānti deva-vratā devān. Ako to želimo, sljedeći korak u evoluciji odvest će nas do višega planetarnog sustava. Iako svake noći vide bezbrojne planete i zvijezde, ljudi ne znaju ništa o tim planetarnim sustavima. Iz śastra, vedskih spisa, doznajemo da su ondje dostupne materijalne povoljnosti koje mnogostruko nadilaze one na ovom planetu. Ovdje živimo najviše stotinu godina, a životni vijek na višim planetarnim sustavima ne možemo ni izračunati. Primjerice, životni vijek Brahme, koji živi na najvišem planetu, u Bhagavad-gīti (8.17) opisuje se na sljedeći način: sahasra-yuga-paryantam ahar yad brahmaṇo viduḥ. Matematički proračuni ne mogu nam predočiti niti dvanaest Brahminih sati, no čak i Brahmā mora umrijeti. U materijalnom svijetu nitko ne živi vječno, čak ni onaj tko ima dug životni vijek. Ipak, ako se pripremimo, otići ćemo na više planetarne sustave ili na Pitṛloke. Ondje se možemo susresti s predcima, ako su bili dostojni odlaska na te planete. Slično tomu, ako želimo, možemo ostati i ovdje na Zemlji. Ili yānti mad-yajino ’pi mām: postanemo li Kṛṣṇin bhakta, možemo otići k Njemu.

Pruža nam se prilika da odemo u pakao, u raj, ili da se vratimo kući, Bogu, sve u skladu s našim željama. Zato inteligentan čovjek treba misliti: „Ako se već moram pripremiti za sljedeći život, zašto se ne bih pripremio za povratak kući, Bogu?“ Sadašnjem će tijelu doći kraj, stoga ćemo morati prihvatiti drugo tijelo. Bhagavad-gītā (14.18) objašnjava kakvu ćemo vrstu tijela prihvatiti. Ūrdhvaṁ gacchanti sattva-sthāḥ: oni koji su u guṇi vrline, koji izbjegavaju četiri načela grešnoga života, sljedeći će život provesti na višem planetarnom sustavu. Čak i ako ne postanemo Gospodinov čisti bhakta, ali se pridržavamo propisanih načela za izbjegavanje grešnoga života, ostat ćemo u vrlini i dobiti ovu priliku. To je svrha ljudskog života. No, ako tratimo život ponašajući se poput mačaka i pasa koji samo jedu, spavaju, razmnožavaju se i brane, ova će nam prilika promaknuti.

Nitkovi, međutim, to ne znaju. Ne vjeruju da postoji sljedeći život. U Rusiji mi je profesor Kotovsky rekao: „Swamiji, kad skonča ovo tijelo, skončava sve.“ Ugledan je profesor, a ipak je to izjavio. Takvi se ljudi prikazuju kao znanstvenici i filozofi, a u biti su neupućeni i zavode ostale. To nas najviše žalosti. Zamolio sam članove pokreta za svjesnost Kṛṣṇe da izazovu i poraze te nitkove koji cijelo ljudsko društvo zavode na pogrešan put. Ljudi ne trebaju misliti da su Kṛṣṇini bhakte puki sentimentalisti. Naprotiv, oni su najveći filozofi i znanstvenici.

Kṛṣṇa ima dvije dužnosti: paritrāṇāya sādhūnāṁ vināśāya ca duṣkṛtām, pruža zaštitu sādhuima, bhaktama i ubija demone. Zaštitio je Pāṇḍave i Vṛṣṇije jer su bili bhakte, a demone kao što su Kaṁsa, Aghāsura i Bakāsura ubio. Od ta dva zadatka, ubijanje demona bilo je važnije. Ako istražimo koliko je vremena posvetio ubijanju, a koliko pružanju zaštite, uvidjet ćemo da je više vremena posvetio ubijanju. Slično tomu, oni koji su svjesni Kṛṣṇe također trebaju ubijati, ali ne oružjem, već logikom, obrazlaganjem i naobrazbom. Logikom i argumentima trebamo ubiti demonske sklonosti u pojedincu te ga pretvoriti u bhaktu, svetca. Ljudi su, osobito u sadašnjem dobu, Kali-yugi, već bijedni, pa bi fizičko ubijanje bilo preoštra mjera za njih. Treba ih ubiti argumentima, obrazlaganjem i znanstvenim duhovnim razumijevanjem.

Kuntī oslovljava Kṛṣṇu kao viśveśu, Gospodara svemira (viśva znači „svemir“, a īśa znači „gospodar“ ili „upravitelj“). Kozmička se zbivanja besprijekorno odvijaju: Sunce na vrijeme izlazi, godišnja se doba izmjenjuju te raste voće i cvijeće kojemu je vrijeme. Uprava je savršena. Kako se sve te stvari savršeno odvijaju ako nema upravitelja? Kad uočimo da je neko poduzeće uspješno, odmah nam je jasno da ga vodi stručan rukovoditelj, vlasnik ili upravitelj. Slično tomu, kad uočimo da se kozmička zbivanja pravilno odvijaju, moramo znati da je iza njih dobar upravitelj. Tko je taj upravitelj? U Bhagavad-gīti rečeno je: mayādhyakṣeṇa prakṛtiḥ sūyate sa-carācaram, Kṛṣṇa je upravitelj. Zato Ga Kuntī naziva viśveśom, upraviteljem svemira. Ljude zanimaju samo slike na kojima Kṛṣṇa grli Rādhārāṇī, na kojima se Njihovo druženje prikazuje kao druženje običnih mladića i djevojaka. Oni ne shvaćaju Kṛṣṇu. Takve zazorne slike treba izbjegavati. Kṛṣṇa je vrhovni upravitelj. Neka Ga naslikaju kako upravlja cijelim svemirom. Takve su slike poželjne, a ne one jeftine.

Ako životna sila nije prisutna u tijelu, ono se ne može kretati niti pravilno djelovati. Slično tomu, u svemiru, kozmičkom očitovanju, Kṛṣṇa je prisutan kao životna sila, to jest Kṣīrodaka-śāyī Viṣṇu ili Paramātmā. Zato Ga Kuntī naziva viśvātmom, dušom svemira. Nitkovi ne znaju kako se ovaj svijet pokreće niti kako svemir djeluje, stoga bi trebali učiti iz Śrīmad-Bhāgavatama.

Kuntīdevī se Kṛṣṇi obraća kao viśva-mūrtiju, onom tko poprima oblik svemira. Kada je Arjuna poželio vidjeti Kṛṣṇin kozmički oblik, Kṛṣṇa ga je odmah pokazao. To je još jedno od Njegovih obilja (vibhūtija). Međutim, Gospodinov je izvorni oblik Kṛṣṇa s dvije ruke koji svira flautu. Arjuna je bio bhakta i želio je vidjeti kozmički oblik pa ga je Kṛṣṇa je pokazao, ali to nije bio Njegov pravi oblik. Netko se može kraljevski odjenuti, ali njegov se pravi, prirodni izgled vidi kod kuće. Slično tomu, Kṛṣṇin se pravi izgled vidi kod kuće u Vṛndāvani, a svi su drugi oblici ekspanzije Njegovih potpunih dijelova. U vezi s tim, u Brahma-saṁhiti rečeno je: advaitam acyutam anādim ananta-rūpam. On se ekspandira u mnoštvo milijuna oblika (ananta-rūpam), ali je jedan (advaita) i nepogrešiv (acyuta). Ipak, Njegov je pravi oblik dvi-bhuja muralī-dhara: dvoruki oblik koji drži flautu. Zato Kuntīdevī kaže: „Imaš kozmički oblik, no Tvoj je pravi oblik onaj u kojem stojiš preda mnom.“

Kuntīdevī moli: „Molim Te, presijeci spone moje naklonosti prema rođacima.“ Mi mislimo: „Ovo je moje, ono je moje“, ali to je moha, iluzija (janasya moho ’yam ahaṁ mameti). Kako ona nastaje? Započinje prirodnom privlačnošću između muškarca i žene. Muškarac traži ženu, a ona traži muškarca. To ne vrijedi samo u ljudskom društvu, već i u društvu ptica, zvijeri i drugih bića. To je početak materijalne vezanosti. Kad muškarac pronađe ženu i oni se sjedine, vezanost očvrsne (tayor mitho hṛdaya-granthim āhuḥ). Čim vezanost ojača do izvjesne mjere, muškarac i žena traže stan u kojemu će zajedno živjeti, a zatim, naravno, muškarac mora zarađivati. Kad se primjereno skrase, moraju imati djecu, kao i prijatelje koji će ih posjećivati i hvaliti: „Imate tako krasan stan i djecu.“ Na taj se način vezanost povećava.

Obrazovanje stoga valja otpočeti brahmacaryom, koja podrazumijeva slobodu od spolne vezanosti. Ako može, učenik bi trebao izbjeći sve te besmislice. Ako nije u stanju, može se oženiti i nakon nekog vremena prihvatiti vānaprasthu, red povlačenja. Tada razmišlja ovako: „Nakon što sam dovoljno uživao u ovoj vezanosti, napustit ću svoj dom.“ Muškarac tada posjećuje različita svetišta kako bi se oslobodio vezanosti, a žena ide s njim da mu pomogne. Nakon dva ili tri mjeseca ponovno se vraća kući da provjeri je li s djecom sve u redu, a potom ponovno odlazi. To je početak nevezanosti. Kad se potpuno oslobodi vezanosti, kaže ženi: „Sada pođi živjeti sa svojom djecom, a ja ću prihvatiti sannyāsu, red odricanja.“ To je konačni čin nevezanosti. Svrha vedskoga načina života jest nevezanost, stoga se Kuntī moli: „Molim Te, presijeci moju vezanost za obitelj.“ To je njezina pouka.