25

Savršenstvo čistoga posvećenog služenja dostiže se kad je sva pozornost usmjerena na transcendentalno služenje Gospodinu s ljubavlju. Presijecanje svih drugih spona privrženosti ne podrazumijeva potpuno odricanje od profinjenih osjećaja poput privrženosti nekomu drugom. To nije moguće. Živo biće, bez obzira na svoj položaj, mora osjećati ljubav prema drugima jer je to simptom života. Simptomi života kao što su želja, srdžba, žudnja i naklonost, ne mogu se uništiti, samo se cilj mora promijeniti. Želja se ne može poreći, ali u posvećenom služenju želja za ugađanjem osjetilima mijenja se u želju za služenjem Gospodinu. Takozvana ljubav prema obitelji, društvu i zemlji sastoji se od različitih vidova ugađanja osjetilima. Kad se ova želja preobrazi u želju za zadovoljavanjem Gospodina, naziva se posvećenim služenjem.

U Bhagavad-gīti vidimo da je Arjuna želio odustati od borbe s braćom i rođacima želeći zadovoljiti vlastite želje. Međutim, kad je čuo Gospodinovu poruku, Śrīmad Bhagavad-gītu, predomislio se i služio je Gospodina. Zahvaljujući tomu, postao je Gospodinov slavni bhakta, a u svim je svetim spisima potvrđeno da je Arjuna dostigao savršenstvo posvećenog služenja Gospodinu u prijateljstvu. Sve je bilo tu, borba, prijateljstvo, Arjuna i Kṛṣṇa, ali Arjuna je postao druga osoba zahvaljujući posvećenom služenju. Molitve Kuntīdevī upućuju na iste korjenite promjene u djelovanju. Śrīmatī Kuntī željela je služiti Gospodina bez odstupanja i to je bila njezina molitva. Takva čista posvećenost krajnji je cilj života. Naša je pozornost obično usmjerena na služenje nečemu što je bezbožno ili nije u Gospodinovu planu. Kad se plan promijeni u služenje Gospodinu, odnosno osjetila pročiste služenjem Njemu, to se naziva čistim, neokaljanim posvećenim služenjem. Śrīmatī Kuntīdevī željela je to savršenstvo i molila se za njega Gospodinu.

Njezina ljubav prema Pāṇḍavama i Vṛṣṇijima nije odstupala od posvećenog služenja jer su služenje Gospodinu i služenje bhaktama istovjetni. Katkada je služenje bhaktama vrednije od služenja Gospodinu. Međutim, ljubav koju je Kuntīdevī osjećala prema Pāṇḍavama i Vṛṣṇijima bila je uzrokovana rodbinskim odnosom. Takva spona privrženosti, utemeljena na materijalnom odnosu, bila je plod māye jer tjelesne i emotivne veze postoje zbog utjecaja izvanjske energije. Odnos između duše i Vrhovne Duše istinski je odnos. Kada je Kuntīdevī poželjela presjeći obiteljske veze, time je mislila na tjelesni odnos. On je uzrok materijalnoga ropstva, dok je odnos duše s dušom uzrok slobode. Odnos duše s dušom može se uspostaviti posredstvom odnosa s Naddušom. Gledanje u mraku ne može se nazvati gledanjem, ali gledati pod Sunčevim svjetlom znači vidjeti i Sunce i sve ostalo što se nije vidjelo u tami. To je put posvećenog služenja.

U prethodnoj strofi Śrīmad-Bhāgavatama kraljica Kuntī molila se da Gospodin milostivo presiječe njezinu privlačnost prema rođacima, obiteljima Pāṇḍava i Vṛṣṇija. No, nije dovoljno samo izgubiti privlačnost prema svjetovnim odnosima i stvarima. Filozofi māyāvādīji kažu: brahma satyaṁ jagan mithyā. „Ovaj je svijet lažan, a Brahman [duh] je istina.“ Mi to priznajemo, ali uz pojašnjenje. Kao živa bića, želimo uživati, a užitak znači raznolikost. Bez raznolikosti nije moguće ni u čemu uživati. Zašto je Bog stvorio tolike boje i oblike? Da bi stvorio užitak u raznolikosti, jer je raznolikost majka užitka.

Filozofi māyāvādīji, impersonalisti, žele poreći tu raznolikost, ali što time postižu? Budući da ne služe s posvećenošću, podvrgavaju se mukotrpnim pokorama i odricanju, bez ikakva trajnog učinka. To je objašnjeno u jednoj molitvi iz Śrīmad-Bhāgavatama (10.2.32):

„O, lotosooki Gospodine, oni koji misle da su u ovom životu oslobođeni, ali Te ne služe s posvećenošću, sigurno imaju nečistu inteligenciju. Podvrgavaju se oštroj askezi i pokorama te se uzdižu do duhovne razine, do spoznaje neosobnoga Brahmana, ali ponovno padaju jer zanemaruju obožavanje Tvojih lotosolikih stopala.“

Ljudski je oblik života namijenjen ponovnom uspostavljanju našeg odnosa s Bogom i djelovanju u skladu s njim. Čak i pri običnom ophođenju, poslovan čovjek koji namjerava sklopiti posao s drugim poslovnim čovjekom najprije s njim uspostavlja neki odnos i tek tada može doći do pogodbe. Slično tomu, muž i žena vjenčanjem uspostavljaju odnos, a potom žive zajedno. Ljudski je život, na sličan način, namijenjen tomu da ponovno uspostavimo svoj odnos s Bogom. Materijalni svijet znači zaboravljanje tog odnosa. Ovdje nema svjesnosti Kṛṣṇe, a čim je ima, čim se nešto napravi u Kṛṣṇino ime, svijet više nije materijalan, već duhovan.

Kao žena, Kuntīdevī je imala odnos s dvije obitelji za koje je bila vezana, zato se molila Kṛṣṇi da raskine te odnose i oslobodi je. No, što joj je činiti nakon oslobođenja? To je pravo pitanje. Dogodi se da negdje radimo, a zatim podnesemo ostavku zbog izvjesnih problema. Taj postupak može biti ispravan, ali kakva je korist od ostavke ako ne nađemo drugi posao, ako ostanemo nezaposleni?

Frustrirani i zbunjeni ljudi žele poreći ovaj materijalni svijet. Znaju što ne žele, ali ne znaju što žele. Ljudi stalno govore: „Ne želim to“, ali što ustvari žele, to ne znaju.

Kuntīdevī objašnjava što trebamo željeti: „Neka mojim obiteljskim odnosima dođe kraj, ali neka se moj odnos s Tobom učvrsti.“ Drugim riječima, privlačnost želi osjećati samo prema Kṛṣṇi. To je savršenstvo i ono što nam uistinu treba.

Riječ ananya-viṣayā označava ananya-bhakti, nepokolebljivo posvećeno služenje. Moramo biti vezani za Kṛṣṇu dvadeset četiri sata na dan, bez odstupanja. Tako ćemo se odricati na savršen način. Ako mislimo da istodobno možemo biti vezani za Kṛṣṇu i za materijalne stvari, griješimo. Ne možemo zapaliti vatru dok je polijevamo vodom. Činimo li to, neće biti vatre.

Sannyāsīji māyāvādīji odriču se ovoga svijeta (brahma satyaṁ jagan mithyā). Izvrsno je propovijedati o odricanju od svijeta, ali nešto nas usporedno s tim mora privlačiti, inače nećemo ustrajati u odricanju. Vidimo mnoge sannyāsīje māyāvādīje koji kažu brahma satyaṁ jagan mithyā, ali se nakon prihvaćanja sannyāse vraćaju materijalnom svijetu kako bi otvarali bolnice i bavili se filantropskim radom. Čemu to? Ako su ostavili ovaj svijet, smatrajući ga mithyom, lažnim, zašto se vraćaju i posvećuju politici, filantropiji i sociologiji? Takvo što nedvojbeno se događa jer smo aktivna živa bića. Ako iz frustracije pokušamo mirovati, nećemo uspjeti. Nekakvim se djelatnostima moramo baviti.

Vrhovna djelatnost, koja je Brahman (duhovna), jest posvećeno služenje. Nažalost, māyāvādīji to ne znaju jer misle da je duhovni svijet praznina. Međutim, duhovni je svijet po svojim raznolikostima posve nalik na materijalni svijet. I u njemu postoje kuće, stabla, putovi, kočije – sve postoji ondje – ali nema opijenosti materijom. To je opisano u Brahma-saṁhiti (5.29):

„Obožavam Govindu, prvobitnoga Gospodina, prvoga oca, koji čuva krave što ispunjavaju sve želje, u prebivalištu načinjenom od duhovnih dragulja i okruženom milijunima stabala želja, kojega uvijek s poštovanjem i privrženošću služe stotine tisuća božica sreće, gopīja.“

U duhovnom svijetu postoje stabla kalpa-vṛkṣe i rađaju plodovima koje poželimo. U materijalnom svijetu mangovac ne rađa grožđem niti vinova loza daje mango. U duhovnom svijetu, međutim, ako sa stabla uberemo mango, a istodobno poželimo grožđe, stablo će nam dati i grožđe. Takvo se stablo naziva „stablom želja“. To su neka od istinskih obilježja duhovnoga svijeta.

U materijalnom su svijetu potrebni sunčeva svjetlost i mjesečina, ali u duhovnom svijetu nisu jer ondje sve i svi blistaju. U kṛṣṇa-līli, Kṛṣṇa je krao maslac, a susjede su se žalile majci Yaśodi. Njihovi prigovori nisu bili stvarni, već je to bio način da uživaju u Kṛṣṇinim tjelesnim obilježjima i šalama. Znale su reći majci Yaśodi: „Tvoj sin dolazi u našu kuću i krade maslac. Pokušavamo ga skriti u mraku, ali ga uvijek nekako pronađe. Bolje bi bilo da Mu skineš sav taj nakit jer mislimo da Mu sjaj dragulja pomaže dok traži posude s maslacem.“ Majka Yaśodā uzvratila bi: „Da, skinut ću Mu sav nakit.“ Onda bi susjede rekle: „Ne, ne. Nema koristi od toga. Taj dječak na neki način blista vlastitim sjajem. Pronaći će On maslac i bez nakita.“ Prema tome, transcendentalno je tijelo sjajno.

Svjetlost postoji zahvaljujući sjaju Kṛṣṇina transcendentalnog tijela. Kao što je rečeno u Brahma-saṁhiti (5.40), svako je svjetlo tek posudba od Kṛṣṇina sjaja:

„U milijunima svemira postoje bezbrojni planeti, a svi se međusobno razlikuju po svome kozmičkom ustrojstvu. Svi su ti planeti smješteni u duhovnom sjaju, brahma-jyotiru, tjelesnom sjaju moga obožavanog Svevišnjega Gospodina.“

Kṛṣṇin tjelesni sjaj stvara milijune svemira. U Sunčevu sustavu, Sunce stvara mnoge planete. Zahvaljujući njegovu svjetlu, planeti su topli i na njima se smjenjuju godišnja doba. Zbog njega rastu stabla, zeleno lišće, voće i cvijeće. Slično tomu, sve što vidimo u kreaciji postoji samo zahvaljujući Kṛṣṇinu tjelesnom sjaju.

Māyāvādīji vide samo sjaj, koji je neosoban, i ništa više. Kad se zrakoplov diže u zrak, neko je vrijeme vidljiv, ali poslije ga gubimo iz vida zbog zasljepljujućega sunca. Zrakoplov postoji, ali ga ne vidimo. Slično tomu, kad pokušavamo vidjeti samo sjajni brahma-jyotir, ne vidimo ono što je u njemu. Jedna od mantri u Īśopaniṣadi preklinje Gospodina da ukloni Svoj sjaj i postane jasno vidljiv.

Filozofi māyāvādīji ne vide ni Kṛṣṇine osobne djelatnosti ni planet na kojem Kṛṣṇa osobno djeluje. Bhāgavatam kaže: āruhya kṛcchreṇa paraṁ padaṁ tataḥ patanty adho ’nādṛta-yuṣmad-aṅghrayaḥ. Budući da ne vide Kṛṣṇina lotosolika stopala, moraju se vratiti u materijalni svijet, unatoč svim svojim oštrim pokorama i askezi. Dakle, odricanje samo po sebi neće nam pomoći. Kad se na umjetan način odričemo, ponovno postajemo tobožnji uživatelji. Takvo odricanje i uživanje nalikuje na njihalo koje se kreće amo-tamo. S jedne se strane umjetno odričemo, a s druge na umjetan način uživamo. Međutim, za to postoji lijek. Ako uistinu želimo biti nevezani za materijalni svijet, moramo ojačati vezanost za svjesnost Kṛṣṇe. Odricanje samo po sebi neće nam pomoći. Zato Kuntīdevī moli: tvayi me ’nanya-viṣayā. Ona se moli da uvijek osjeća privlačnost prema Kṛṣṇi i da nikada ne zastrani od toga. To je bhakti, čisto posvećeno služenje, jer, kao što Rūpa Gosvāmī kaže, posvećeno služenje treba biti neokaljano (anyābhilāṣitā-śūnyaṁ jñāna-karmādy-anāvṛtam).

U materijalnom svijetu postoje jñānīji i karmīji. Karmīji su budale koje nepotrebno vrlo teško rade, a jñānīji su oni koji, čim se malo uzdignu, misle: „Zašto bih tako teško radio? Ne trebaju mi sve te stvari. Zašto bih nagomilavao toliki novac i hranu te lažni ugled?“ Na taj način razmišlja jñānī, no bhakta je iznad karmīja i jñānīja. Karmī ima mnogo želja, a jñānī se pokušava osloboditi svih želja, ali stanje u kojem nemamo želja možemo postići samo kad želimo služiti Kṛṣṇu. Drukčije se ne možemo osloboditi želja. Jñāna-karmādy-anāvṛtam. Kao bhakte, ne bismo trebali žudjeti za jñānom i karmom, ne smijemo se vezati za materijalne stvari, već za Kṛṣṇu. Na taj ćemo način biti postojani u svojoj nevezanosti.

Svjesnost Kṛṣṇe moramo njegovati na povoljan način (anukūlyena kṛṣṇānuśīlanam). To znači da ćemo razmišljati o tome kako da zadovoljimo Kṛṣṇu. Poput gopīja, moramo uvijek misliti na Kṛṣṇu. One su bile savršeno svjesne Kṛṣṇe, pokušavale su Ga zadovoljiti i nisu željele ništa drugo. To je savršenstvo. Zato je Caitanya Mahāprabhu preporučio: ramyā kācid upāsanā vraja-vadhū-vargeṇa yā kalpitā. Pri obožavanju Svevišnje Božanske Osobe ne postoji metoda bolja od one koju su usvojile gopīje.

One nisu željele ništa drugo doli zadovoljiti Kṛṣṇu. Sve su Ga pokušavale zadovoljiti, što je uključivalo i starije gopīje, Yaśodu i njezine prijateljice, kao i starije gope poput Mahāraje Nande i njegovih prijatelja. Mladići i djevojke iz Vṛndāvane, koji su bili istih godina kao Kṛṣṇa, također su Ga pokušavali zadovoljiti. Svi su Ga htjeli zadovoljiti – čak i krave, cvijeće, plodovi i voda – jer je u Vṛndāvani sve duhovno, ništa nije materijalno.

Trebamo shvatiti razliku između duhovnoga i materijalnoga. Ono što je materijalno ne pokazuje znakove života, a ono što je duhovno pokazuje ih sve. Stabla su živa bića, kako u materijalnom tako i u duhovnom svijetu, ali ovdje ne pokazuju znakove života. Ljudsko je biće također živo, kao i bhakte u duhovnom svijetu, ali pravi su znakovi života odsutni kod onih koji nisu svjesni Kṛṣṇe.

Ustvari, ne postoji nijedna druga svjesnost osim svjesnosti Kṛṣṇe. Ta je svjesnost duhovna. Ako napredujemo u svjesnosti Kṛṣṇe, živjet ćemo u duhovnom svijetu iako se nalazimo u materijalnom svijetu. Ako živimo u hramu, živimo u duhovnom svijetu jer se u hramu bavimo jedino svjesnošću Kṛṣṇe, a službe za Kṛṣṇu ima puno. Oni se koji strogo pridržavaju propisa svjesnosti Kṛṣṇe žive u duhovnom, a ne u materijalnom svijetu. Možda mislimo da živimo u New Yorku, Los Angelesu ili negdje drugdje, ali zapravo živimo na Vaikuṇṭhi.

Sve je pitanje svjesnosti. Buba može sjediti na istom mjestu kao i duhovni učitelj, ali oni se razlikuju – duhovni je učitelj razvio svoju svijest, a buba nije. Bez obzira na to sjede li na istom mjestu, buba ostaje buba, a duhovni učitelj ostaje duhovni učitelj. Smještaj u prostoru može biti isti, bez obzira na to jesmo li u materijalnom ili u duhovnom svijetu, ali ako je naša svjesnost Kṛṣṇe snažna, nećemo biti u materijalnom svijetu.

Odricanje samo po sebi, puko napuštanje svjetovnih stvari, nije dostatno. Ono može biti korisno, ali u konačnici neće nam pomoći. Kad povećamo vezanost za Kṛṣṇu, naše će odricanje postati savršeno. Kako povećavamo vezanost za Kṛṣṇu, tako se vezanost za materijalni svijet sama po sebi smanjuje. Vezanost za Kṛṣṇu i vezanost za materijalni svijet ne idu zajedno. Kad je žena vezana za dvojicu muškaraca, supruga i ljubavnika, to je stanje nemoguće održati. Njezina će vezanost za ljubavnika porasti. Iako može savjesno raditi u suprugovoj kući, njezin će se um vezati za ljubavnika, pa će razmišljati: „Kad ćemo se večeras sresti?“ Slično tomu, povećamo li vezanost za Kṛṣṇu, onda će nevezanost za ovaj svijet, odnosno odricanje od njega, uslijediti samo po sebi, bhaktiḥ pareśānubhavo viraktir anyatra ca. (Śrīmad-Bhāgavatam 11.2.42)

Kuntīdevī se stoga moli Kṛṣṇi da je blagoslovi vezanošću za Njega. Vezanost za Kṛṣṇu nećemo ojačati bez Njegove milosti. Bez Kṛṣṇine milosti nećemo postati ni bhakte. Trebamo jednostavno služiti Kṛṣṇu jer Mu to pruža zadovoljstvo.

Kṛṣṇi ne treba ničije služenje jer je savršen u Sebi. Međutim, ako Ga svim srcem i iskreno služimo, Njegovom ćemo milošću napredovati. Sevonmukhe hi jihvādau svayam eva sphuraty adaḥ. Bog će nam se razotkriti. Svojim zatupljenim očima ne vidimo Boga. Stoga kako ćemo Ga ugledati? Premāñjana-cchurita-bhakti-vilocanena / santaḥ sadaiva hṛdayeṣu vilokayanti (Brahma-saṁhitā 5.38). Oči moramo premazati pomašću ljubavi, tada će nam se Kṛṣṇa razotkriti. Pojavit će se pred nama.

Kada se Dhruva Mahārāja podvrgao pokori i meditirao na Viṣṇuov oblik u svome srcu, Viṣṇuov je oblik iznenada iščeznuo, a njegova se meditacija prekinula. Otvorivši oči, Mahārāja Dhruva odmah je pred sobom ugledao Viṣṇua. Poput njega, trebamo uvijek misliti na Kṛṣṇu, a kad dostignemo savršenstvo, vidjet ćemo Ga pred sobom. To je proces. Ne trebamo se previše žuriti. Trebamo čekati na pravo vrijeme. Naravno, dobro je kad žudimo vidjeti Kṛṣṇu, ali ne trebamo biti obeshrabreni ako Ga odmah ne ugledamo. Ako se žena uda i odmah želi dijete, razočarat će se. Nemoguće je odmah imati dijete. Morat će čekati. Slično tomu, ne možemo očekivati da ćemo Kṛṣṇu odmah vidjeti samo zato što se bavimo svjesnošću Kṛṣṇe. Drugim riječima, moramo imati čvrstu vjeru da ćemo Ga vidjeti oči u oči jer se bavimo svjesnošću Kṛṣṇe. Ne smijemo se razočarati. Samo trebamo nastaviti s djelovanjem u svjesnosti Kṛṣṇe i doći će vrijeme kad ćemo vidjeti Kṛṣṇu, kao što Ga Kuntī vidi, oči u oči. U to nema sumnje.

U Bhagavad-gīti rečeno je da onoga tko postojano služi Kṛṣṇu valja smatrati svetim čak i ako ponekad loše postupa. Američkim i europskim bhaktama znaju zamjerati zbog pogrešaka i odstupanja od sustava obožavanja Božanstava koji vlada u Indiji, no ipak ih, prema Bhagavad-gīti, valja smatrati svetima. Um moramo usredotočiti na to da iskreno i ozbiljno služimo Kṛṣṇu, a Kṛṣṇa će nam oprostiti pogrešku ako do nje dođe. Rūpa Gosvāmī kaže: tasmāt kenāpy upāyena manaḥ kṛṣṇe niveśayet. Prije svega um valja usredotočiti na Kṛṣṇu, a ostala će pravila i propisi uslijediti sami po sebi. Na početku trebamo dati sve od sebe da um usredotočimo na Kṛṣṇina lotosolika stopala, ostalo će se samo po sebi ispraviti.

Kuntīdevī se Kṛṣṇi obraća kao Madhupatiju. Kṛṣṇa ima tisuće imena, a Madhupati znači da je ubio demona Madhua. Svjesnost Kṛṣṇe uspoređuje se s rijekom, ali ne nekom običnom. Ona je slična rijeci Gangi koja je vrlo čista i neposredno povezana s Kṛṣṇom. Kuntīdevi se moli da njezina naklonost, poput rijeke Gange koja teče prema moru, neprestano teče prema Kṛṣṇinim lotosolikim stopalima. To se naziva ananya-bhakti, neokaljana posvećenost. Kuntīdevī se na taj način moli za neometan tijek svoje privlačnosti prema Kṛṣṇi.