26

Śrīmatī Kuntīdevī ovdje sažeto opisuje Svevišnjega, Śrī Kṛṣṇu. Svemogući Gospodin ima Svoje transcendentalno, vječno prebivalište u kojem čuva krave surabhije. Služe Ga stotine i tisuće božica sreće. Silazi u materijalni svijet kako bi izbavio Svoje bhakte i uništio uznemirujuće elemente u političkim strankama i staležu kraljeva koji bi trebali biti odgovorni za upravne poslove. Premda stvara, održava i uništava Svojim neograničenim energijama, Gospodin je uvijek pun neobičnih sposobnosti i moći koje se nikada ne smanjuju. On posebno poklanja pozornost kravama, brāhmaṇama i bhaktama jer su oni vrlo važni čimbenici blagostanja svih živih bića.

Kuntī se obraća Gospodinu Kṛṣṇi riječju kṛṣṇa-sakha. Iako je Arjuna njezin sin, te joj je podređen, ona zna da je Gospodin puno prisniji s Arjunom, koji je također poznat kao Kṛṣṇa, nego s njom. Kṛṣṇā je i Draupadīno ime, stoga riječ kṛṣṇa-sakha ujedno upućuje na odnos Gospodina Kṛṣṇe s Draupadī koju je spasio od sramote kad su je Duryodhana i Karṇa pokušali razodijenuti. Kuntī oslovljava Gospodina kao Vṛṣṇi-ṛṣabhu, dijete iz dinastije Vṛṣṇija. Ta je dinastija postala slavna jer se Kṛṣṇa u njoj pojavio kao što su Malezija i brda Malaje glasoviti zbog sandalova drveta koje ondje raste.

Kuntīdevī naziva Gospodina Kṛṣṇu uništavateljem političkih stranaka ili kraljevskih dinastija koje uznemiravaju Zemlju. U svakoj se monarhiji kralju ukazuje najviše počasti. Zašto? On je ljudsko biće, kao i ostali građani, zašto ga se toliko poštuje? Odgovor glasi da bi kralj, kao i duhovni učitelj, trebao biti predstavnik Boga. U vedskim se spisima kaže: ācāryaṁ māṁ vijānīyān nāvamanyeta karhicit (Śrīmad-Bhāgavatam 11.17.27). Duhovnog učitelja ne smijemo smatrati običnim ljudskim bićem, zato se prema kralju ili predsjedniku ne smijemo ophoditi kao prema običnom ljudskom biću.

Na sanskrtu se kralj naziva naradeva, Bog u ljudskom liku. Njegova je dužnost slična Kṛṣṇinoj. Kao što je Bog vrhovno živo biće u svemiru i održavatelj svih ostalih živih bića, tako je kralj vrhovni građanin u državi i odgovoran je za dobrobit svih ostalih.

Kao što smo svi mi živa bića, tako je i Kṛṣṇa, Bog, živo biće. Kṛṣṇa nije neosoban. Iako smo svi zasebne osobe, ali s ograničenim znanjem i obiljem, impersonalisti se ne mogu prilagoditi zamisli da je Svevišnji, prvobitni, neograničeni uzrok svega, također osoba. Budući da smo mi ograničeni, a Bog nije, māyāvādīji, impersonalisti, zbog oskudna znanja misle da je i Bog nužno neosoban. Iznoseći svjetovnu poredbu, oni tvrde da Bog, ako je neograničen, mora biti neosoban poput neba koje također smatramo neograničenim.

To nije vedsko učenje. Vede naučavaju da je Bog osoba. I Kṛṣṇa i mi smo osobe, no razlika je u tome što mi obožavamo Njega, a On je obožavan. Kralj ili predsjednik jest osoba, kao što su to i građani, ali razlika je u tome što je predsjednik ili kralj uzvišena osoba kojoj treba ukazati svo poštovanje.

Zašto bi mnoštvo obožavalo jednoga? Zato što se taj jedan skrbi za ostale. Eko bahūnāṁ yo vidadhāti kāmān. Bog je jedan, a nas je mnogo, no Njega obožavamo jer se On brine za sve. Bog nas opskrbljuje hranom i svim ostalim životnim potrepštinama. Treba nam voda, stoga se Bog ljubazno pobrinuo da je ima u oceanima gdje je pomiješana sa solju koja je čuva. Budući da nam treba pitka voda, po Božjem uređenju sunce isparava vodu iz oceana, diže je visoko u nebo, a potom je vraća čistu, destiliranu. Pogledajte samo kako nam Bog daje sve što nam je potrebno!

Čak i u svjetovnom životu, država ima odsjeke koji su zaduženi za grijanje, osvjetljavanje, vodovod i slično. Zašto? Zato što su nam te pogodnosti potrebne. Premda su sva ta uređenja sporedna, sve ih je prvobitno uredio Bog. On je osnovni izvor topline, svjetlosti i vode, On nas opskrbljuje kišom koja nam puni bunare i rezervoare, stoga je Bog prvobitni opskrbitelj.

Bog je inteligentna osoba koja zna da trebamo toplinu, svjetlo, vodu i ostalo. Bez vode ne možemo proizvoditi hranu. Božje uređenje neophodno je čak i onima koji se hrane životinjama jer životinji treba trava prije nego što je odvedu u klaonicu. Stoga je Bog onaj tko nas opskrbljuje hranom premda se mi i dalje bunimo protiv Njega. Riječ dhruk znači „buntovan“. Nitkovi koji krše Božji zakon buntovni su.

Kraljeva je dužnost da djeluje kao predstavnik Kṛṣṇe, Boga. S kojim bi pravom inače prihvaćao tolike počasti od građana? Monarhija je nekoć postojala u svakoj zemlji, ali budući da su se kraljevi pobunili protiv Boga i prekršili Njegove zakone, pokušali su prisvojiti Njegovu moć. Drugim riječima, nisu djelovali kao Njegovi predstavnici pa su gotovo sve monarhije u svijetu nestale. Kraljevi su svoja kraljevstva smatrali osobnim posjedom. Mislili su: „Posjedujem golemi imetak, tako veliko kraljevstvo, ja sam Bog. Gospodarim svime dokle mi pogled seže.“ No tomu nije tako jer sve, zapravo, pripada Bogu (īśāvāsyam idaṁ sarvam). Božji se predstavnik mora pokoravati Bogu; tako će njegov položaj biti zakonit.

Pohlepni, samoživi kraljevi slični su lažnim duhovnim učiteljima koji se proglašavaju Bogom. Budući da su takvi lažni učitelji buntovni, svrgava ih se s položaja. Duhovni učitelj ne treba djelovati kao Bog, već kao Njegov najpovjerljiviji sluga tako što širi svjesnost Boga, svjesnost Kṛṣṇe. Viśvanātha Cakravartī Ṭhākura kaže: sākṣād-dharitvena samasta-śāstrair uktaḥ. Sve śāstre, vedski spisi, tvrde da duhovnog učitelja trebamo štovati kao Svevišnju Božansku Osobu. Zamisao prema kojoj je duhovni učitelj jednako dobar kao Bog nije, dakle, pogrešna. To su riječi śāstra, zato taj duhovni nalog prihvaćaju oni koji su napredovali u duhovnom životu (uktas tathā bhāvyata eva sadbhiḥ). Je li onda duhovni učitelj jednako dobar kao Bog? Kintu prabhor yaḥ priya eva tasya. Duhovni učitelj nije Bog, već Njegov povjerljivi predstavnik. Oni se razlikuju po tome što je jedan sevya-bhagavān (obožavan), a drugi sevaka-bhagavān (onaj koji obožava). I duhovni učitelj i Kṛṣṇa jesu Bog, ali Kṛṣṇa je obožavani Bog, a duhovni je učitelj Bog koji obožava.

Māyāvādīji to ne razumiju. Oni misle: „Duhovnog učitelja treba prihvatiti kao Boga. Budući da sam sada postao duhovni učitelj, postao sam Bog.“ To je buntovništvo. Oni kojima je Bog dao položaj, ali koji žele prisvojiti Njegovu moć, iako im to nikad neće uistinu poći za rukom, buntovni su nitkovi i budale koji zaslužuju kaznu. Zato Kuntīdevī kaže: avani-dhrug-rājanya-vaṁśa-dahana. „Silaziš kako bi ubio sve one nitkove koji buntovno prisvajaju Tvoj položaj.“ Razni kraljevi i zemljoposjednici koji su podređeni caru katkada se pobune i odbiju platiti porez. Slično tomu, postoje buntovnici koji poriču Božju nadmoć te sami sebe proglašavaju Bogom, stoga je Kṛṣṇin zadatak da ih ubije.

Riječ anapavarga upućuje na to da se Kṛṣṇina srčanost nikada ne smanjuje. Ta je riječ protuznačna riječi pavarga koja znači „put materijalnih nedaća“. Prema sanskrtskom jezikoslovlju, riječ pa-varga odnosi se na glasove pa, pha, ba, bha i ma. Zato se značenje riječi pavarga, u smislu ispaštanja na putu materijalnih nedaća, objašnjava riječima koje počinju tim slovima.

Pa označava pariśramu, „rad“. U materijalnom svijetu moramo teško raditi da bismo se održali. U Bhagavad-gīti (3.8) piše: śarīra-yātrāpi ca te na parasiddhyed akarmaṇaḥ: „Bez rada čovjek ne može održati čak ni svoje tijelo.“ Kṛṣṇa nikada nije savjetovao Arjuni: „Ja sam tvoj prijatelj, zato ću Ja sve učiniti. Ti samo sjedni i puši gañju.“ Premda je Kṛṣṇa činio sve, ipak je rekao Arjuni: „Moraš se boriti.“ Arjuna nije rekao Kṛṣṇi: „Ti si moj veliki prijatelj. Bolje se Ti bori, a mene pusti da sjedim i pušim gañju.“ Ne, to nije svjesnost Kṛṣṇe. Onaj tko je svjestan Boga ne kaže: „Bože, molim Te, učini sve umjesto mene i pusti me da pušim gañju.“ Naprotiv, onaj tko je svjestan Boga mora raditi za Boga. Dakako, čak i ako ne radimo za Boga, moramo raditi jer bez rada ne možemo održati ni vlastito tijelo. Ovaj je materijalni svijet stoga stvoren za težak rad, pariśramu.

Čak i lav, iako je kralj životinja, mora loviti svoj plijen u prašumi. Rečeno je: na hi suptasya siṁhasya praviśanti mukhe mṛgāḥ. Lav ne smije misliti: „Budući da sam kralj šume, spavat ću, a sve će se životinje ušetati u moja usta.“ To je nemoguće. „Ne, gospodine. Iako ste lav, morate potražiti svoju hranu.“ Premda je tako moćan, čak se i lav mora dobro namučiti da pronađe neku životinju koju će pojesti. Slično tomu, svi se u materijalnom svijetu moraju dobro potruditi da bi se održali na životu.

Dakle, pa označava pariśramu, rad, a pha je phena, što znači „pjena“. Dok teško radi, konju izlazi pjena na usta. I ljudsko biće mora mukotrpno raditi. Takav je težak rad, međutim, vyartha, jalov, na što ukazuje glas ba. Bha pak označava bhayu, strah. Unatoč teškom radu, čovjek se uvijek plaši da se stvari neće odvijati onako kako on želi. Za tijelo je prirodno da jede, spava, razmnožava se i strahuje (āhāra-nidrā-bhaya-maithunaṁ ca). Kad imamo hrane u izobilju, moramo paziti da se ne prejedemo kako se ne bismo razboljeli. Čak i jedenje samo po sebi podrazumijeva strahovanje. Ptica se, dok jede, osvrće plašeći se neprijatelja. Za sva živa bića, sve se na kraju okončava smrću, mṛtyom, na što ukazuje glas ma.

Stoga riječ pavarga i njezina pripadna slova pa, pha, ba, bha i ma označavaju težak rad (pariśramu), pjenu na ustima (phenu), izjalovljenost (vyarthu), strah (bhayu) i smrt (mṛtyu). To se naziva pavarga, put materijalnih nedaća. Apavarga, međutim, označava suprotnost: duhovni svijet, u kojemu nema rada, pjene, izjalovljenosti, straha i smrti. Kṛṣṇa je zato poznat kao anapavarga-vīrya jer pokazuje put u duhovni svijet.

Zašto moramo prolaziti kroz tih pet nedaća? Zato što imamo materijalno tijelo. Čim prihvatimo materijalno tijelo – bilo da je riječ o tijelu predsjednika ili obična čovjeka, poluboga ili ljudskoga bića, kukca ili Brahme – moramo trpjeti te nedaće. To se naziva materijalnim postojanjem. Kṛṣṇa dolazi da nam pokaže put k apavargi, slobodi od tih nedaća, a mi trebamo njime poći. Kṛṣṇa jasno kaže: „Predaj Mi se. Dat ću ti apavargu.“ Ahaṁ tvāṁ sarva-pāpebhyo mokṣayiṣyāmi: „Zaštitit ću te.“ Kṛṣṇa može ispuniti to obećanje.

Kuntīdevī oslovljava Kṛṣṇu kao Govindu jer pruža zadovoljstvo kravama i osjetilima. Govindam ādi-puruṣaṁ tam ahaṁ bhajāmi. Govinda, Kṛṣṇa, jest ādi-puruṣa, izvorna osoba. Aham ādir hi devānām (Bhagavad-gītā 10.2): On je izvor čak i polubogova poput Brahme, Viṣṇua i Śive. Ne smijemo misliti da su Brahmā, Viṣṇu i Śiva izvor svega. Kṛṣṇa kaže: aham ādir hi devānām. „Izvor sam čak i tih polubogova.“ Zato opetovano ističemo da obožavamo samo i jedino izvornu osobu (govindam ādi-puruṣaṁ tam ahaṁ bhajāmi).

Kad se Kuntī moli, go-dvija-surārti-harāvatāra, ona želi reći da Govinda, Kṛṣṇa, silazi u ovaj svijet prvenstveno kako bi zaštitio krave, brāhmaṇe i bhakte. Demonski su ljudi na ovom svijetu najveći neprijatelji krava jer drže stotine i tisuće klaonica. Nedužne krave daju mlijeko, najvažniju hranu, pa čak i nakon smrti daju svoju kožu za obuću, no ljudi su takvi nitkovi da ih ubijaju, a ipak žele biti sretni na ovom svijetu. Kako su grešni!

Zašto toliko zagovaramo zaštitu krava? Zato što je krava najvažnija životinja. Nema naloga koji zabranjuje da se jede meso tigra ili njemu sličnih životinja. U vedskoj se kulturi onima koji jedu meso preporučuje da jedu meso koza, pasa, svinja i drugih nižih životinja, ali nikada meso krave, najvažnije životinje. Dok živi, krava obavlja važnu službu jer daje mlijeko, a služi čak i nakon smrti tako što daje kožu, papke i rogove koji se mogu koristiti na razne načine. No, suvremeno je ljudsko društvo, unatoč svemu tomu, toliko nezahvalno da nepotrebno ubija nedužne krave. Stoga Kṛṣṇa dolazi da ih kazni.

Kṛṣṇa se obožava ovom molitvom:

„Gospodine moj, dobronamjeran si prema kravama i brāhmaṇama te čitavom ljudskom društvu i svijetu.“ U savršenom ljudskom društvu moraju se štititi go-dvije: krave i brāhmaṇe. Riječ dvija označava brāhmaṇe, one koji poznaju Brahman (Boga). Kada demonski ljudi zadaju previše nevolja brāhmaṇama i kravama, Kṛṣṇa se pojavljuje kako bi ponovno uspostavio religijska načela. U vezi s tim, Gospodin kaže u Bhagavad-gīti (4.7):

„Kad god i gdje god dođe do opadanja religijske prakse i porasta bezbožnosti, o, Bharatin potomče, Ja silazim.“ U sadašnjem dobu, Kali-yugi, ljudi su jako grešni pa silno ispaštaju. Kṛṣṇa se zato inkarnirao u obliku Svoga imena koje nalazimo u mahā-mantri: Hare Kṛṣṇa Hare Kṛṣṇa Kṛṣṇa Kṛṣṇa Hare Hare / Hare Rāma Hare Rāma Rāma Rāma Hare Hare.

Kraljica Kuntī molila se Gospodinu kako bi opisala makar djelić Njegovih slava. Čuvši njezine molitve, sastavljene od biranih riječi u Njegovu slavu, Gospodin je uzvratio smiješkom koji je bio očaravajuć poput Njegove mistične moći. Uvjetovane duše, zaokupljene pokušajima da zagospodare materijalnim svijetom, očarane su Gospodinovim mističnim moćima, ali bhakte su na drukčiji način očarani Njegovim slavama. Zato svi bhakte obožavaju Gospodina biranim riječima. Nema te riznice biranih riječi koja će obuhvatiti svu Gospodinovu slavu. Međutim, kao što otac uživa u riječima malog djeteta koje tek pokušava razgovijetno govoriti, takve Mu molitve ipak pružaju zadovoljstvo. Gospodin se stoga osmjehnuo i prihvatio molitve kraljice Kuntī.