4

Gospodin, kojemu se ne može prići materijalnim sredstvima, silazi na Zemlju iz Svoje neograničene, bezuzročne milosti, takav kakav jest, kako bi ukazao posebnu milost Svojim čistim bhaktama i ublažio nemire koje izazivaju demoni. Kraljica Kuntī posebno obožava Kṛṣṇinu inkarnaciju, pojavu, više od drugih inkarnacija jer Mu je u toj inkarnaciji lakše prići. U Svojoj inkarnaciji poznatoj kao Rāma, Gospodin je od samoga rođenja bio kraljević, ali kada se pojavio kao Kṛṣṇa, iako je bio sin kralja, odmah je po rođenju napustio okrilje Svoga pravog oca i majke (kralja Vasudeve i kraljice Devakī) te prihvatio okrilje Yaśodāmayī kako bi igrao ulogu običnoga pastira u blagoslovljenom Vrajabhūmiju, posvećenom Njegovim djetinjim zabavama. Zato je Gospodin Śrī Kṛṣṇa milostiviji od Śrī Rāme. Nedvojbeno je bio vrlo ljubazan prema Kuntīnu bratu Vasudevi i njegovoj obitelji. Da nije postao sin Vasudeve i Devakī, kraljica Kuntī ne bi Ga mogla smatrati svojim nećakom i tako Mu se obraćati s roditeljskom ljubavlju. Međutim, Nanda i Yaśodā sretniji su jer su mogli uživati u Gospodinovim djetinjim zabavama koje su privlačnije od svih drugih zabava. Djetinje zabave koje je provodio u Vrajabhūmiju prototip su Njegovih vječnih zabava u izvornoj Kṛṣṇaloki, koja je u Brahma-saṁhiti opisana kao cintāmaṇi-dhāma, i ne mogu se ni sa čim usporediti. Gospodin Śrī Kṛṣṇa osobno silazi u Vrajabhūmi sa svom Svojom transcendentalnom pratnjom i okružjem. Śrī Caitanya Mahāprabhu potvrdio je da nitko nije sretniji od stanovnika Vrajabhūmija, osobito od pastirica koje su sve posvetile Gospodinovu zadovoljstvu. Zbog svojih zabava s Nandom, Yaśodom i pastirima, posebno s dječacima pastirima i kravama, Kṛṣṇa je poznat kao Govinda. Kao takav, On je posebno naklonjen brāhmaṇama i kravama, pokazujući time da napredak čovječanstva ovisi o brāhmaṇskoj kulturi i zaštiti krava. Bez toga, Gospodin Śrī Kṛṣṇa neće nikada biti zadovoljan.

U svojim prvim molitvama, Kuntīdevī je rekla: namasye puruṣaṁ tvādyam īśvaraṁ prakṛteḥ param: „Odajem poštovanje osobi, puruṣi, koja je prakṛteḥ param, iznad ovoga materijalnog očitovanja.“ Kuntīdevī je tim riječima već na početku u nama probudila razumijevanje da je Bog vrhovni puruṣa, Vrhovna Osoba. On nije neosoban, već je osoba, ali moramo shvatiti da ta osoba nije od ovoga materijalnog svijeta, materijalne kreacije, i da nema materijalno tijelo. Nedostatno znanje impersonalista ne može objasniti kako Vrhovna Apsolutna Istina može biti osoba. Čim impersonalisti razmišljaju o osobi, odmah zaključuju da je iz ovoga materijalnog svijeta. To je njihova pogreška. Zašto bi Bog bio takva osoba? Kuntīdevī je odmah na početku raščistila taj nesporazum rekavši da je Gospodin prakṛteḥ param, iznad ove materijalne kreacije. Štoviše, On je osoba, a zahvaljujući Kuntīnoj milosti dano nam je na znanje da se ova Vrhovna Osoba pojavila kao Kṛṣṇa, kojeg je mogla vidjeti premda je inače alakṣyam, nevidljiv.

Kuntīdevī kaže: kṛṣṇāya vāsudevāya. Ponekad se značenje riječi vāsudeva prevodi kao „sveprožimajući“. Takvu predodžbu o Vāsudevi imaju impersonalisti, stoga Kuntīdevī ističe: „Taj Vāsudeva, sveprožimajući, jest Kṛṣṇa.“ Īśvaraḥ sarva-bhūtānāṁ hṛd-deśe ’rjuna tiṣṭhati: Kṛṣṇa, Svevišnji Gospodin, prožima sve tako što je prisutan u svačijem srcu.

Kṛṣṇa, izvorna osoba, posjeduje tri vida: Svevišnja Božanska Osoba, sveprožimajuća Paramātmā (Nadduša) i neosobni sjaj, Brahman. Ovaj potonji namijenjen je običnim ljudima i ne privlači one koje zanima bhakti-yoga. Kakvo bi zanimanje stanovnik Sunca pokazao za Sunčevu svjetlost? Ona bi mu bila nebitna. Slično tomu, neosobni sjaj, Brahman, ne zanima napredne u duhovnom životu. Njih, naprotiv, zanima puruṣa, Vrhovna Osoba, Vāsudeva. Kao što je rečeno u Bhagavad-gīti, do takve spoznaje o Vrhovnoj Osobi dolazi se nakon jako puno života (bahūnāṁ janmanām ante). Jñānīji, impersonalisti, koji su vezani za sjaj Brahmana, pokušavaju shvatiti Apsolutnu Istinu pomoću svoga znanja, ne znajući da je njihovo znanje nesavršeno i ograničeno dok je Kṛṣṇa, Apsolutna Istina, neograničen. Ograničenim znanjem ne možemo prići neograničenom, to je nemoguće.

Zahvaljujući milosti bhakta poput Kuntīdevī, možemo shvatiti da sveprožimajuća Apsolutna Istina, Vāsudeva, Paramātmā, postoji kao Kṛṣṇa (kṛṣṇāya vāsudevāya). Impersonalistima nije lako na taj način spoznati Vāsudevu. Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (7.19):

„Nakon mnogo rođenja i smrti, onaj tko doista stekne znanje predaje se Meni jer zna da sam uzrok svih uzroka i sve što postoji. Takva velika duša vrlo je rijetka.“ Riječ mahātmā znači „širokogrudan“. Onaj tko ne može shvatiti Kṛṣṇu uskogrudan je, a ako postane širokogrudan, shvatit će Kṛṣṇu zahvaljujući Njegovoj milosti.

Proces kojim shvaćamo Kṛṣṇu ustvari je sevonmukha, služenje. Sevonmukhe hi jihvādau. Spoznaju Vāsudeve omogućava služenje koje započinje jezikom. Jezik ima dvije namjene: da govori i da kuša. Stoga pojedinac može spoznati Vāsudevu, Kṛṣṇu, jednostavnom metodom koja se sastoji od ponavljanja i slušanja mantre Hare Kṛṣṇa te kušanja prasāde, hrane koja je ponuđena Kṛṣṇi i Kṛṣṇa će se na taj način razotkriti. Ne možemo Ga shvatiti isključivo vlastitim naporom, već će nas napor pri služenju s ljubavlju učiniti kvalificiranima i Kṛṣṇa će nam se potom razotkriti (svayam eva sphuraty adaḥ).

Kṛṣṇa ima veliku želju da nas vrati kući, Bogu, ali mi smo tvrdoglavi i ne želimo poći. On stoga uvijek traži priliku da to učini, poput oca punog ljubavi. Ako sin napusti oca zbog svoga nitkovluka te se vucara po ulici bez hrane i utočišta, pri čemu puno pati, otac će uvijek priželjkivati da svoga sina vrati kući. Slično tomu, Kṛṣṇa je vrhovni otac, a sva živa bića u ovom materijalnom svijetu slična su zabludjeloj djeci bogataša koja su otišla od kuće kako bi se skitala po ulici. Otud slijedi da je svjesnost Kṛṣṇe najveća dobrobit koju možemo pružiti našim bližnjima. Živo biće neće zadovoljiti nikakav materijalni dobitak, već samo i jedino svjesnost Kṛṣṇe. Zbunjenog mladića koji se skita po ulici drugi mogu podsjetiti: „Dragi mladiću, zašto toliko patiš? Sin si velikog bogataša koji ima velik posjed. Zašto se skitaš po ulici?“ Ako shvati: „Da, ja sam sin toga znamenitog čovjeka. Zašto bih se vucarao po ulici?“, vjerojatno će se vratiti kući. Zato je najbolji način služenja da obavijestimo one koji su zaboravili Kṛṣṇu: „Ti si Kṛṣṇin sastavni djelić. Ti si sin Kṛṣṇe koji ima sva obilja. Zašto truneš u ovome materijalnom svijetu?“ To je najbolji način da služimo druge. Māyā, iluzija, vrlo je snažna, no svaki je Kṛṣṇin bhakta dužan da svakoga pokuša prosvijetliti svjesnošću Kṛṣṇe. Na primjer, Kuntīdevī je prvo rekla da je Kṛṣṇa nevidljiv za nitkove i budale iako se, kao Vrhovna Osoba, nalazi unutar i izvan svega. Ona nam stoga želi skrenuti pozornost na Njega: „Evo Gospodina – to je Kṛṣṇa.“

Iako je Kṛṣṇa sveprožimajuća Svevišnja Božanska Osoba (kṛṣṇāya vāsudevāya), vrlo rado postaje Devakīn sin (devakī-nandanāya). Devakī-nandanu spominje i Atharva Veda. Kṛṣṇa se pojavljuje kao Devakī-nandana, a Njegov je otac Nanda-gopa, Nanda Mahārāja. Kṛṣṇa voli kad Ga se povezuje s bhaktama koji djeluju kao Njegovi roditelji. Iako u materijalnom svijetu pokušavamo uspostaviti odnos sa Svevišnjim tako što Ga prihvaćamo za oca, Kṛṣṇa želi postati sin bhakte i na taj način uživati. Obični ljudi žele da im Bog bude otac, ali Kṛṣṇi to ne pruža osobito zadovoljstvo jer sin uvijek gnjavi oca: „Daj mi ovo, daj mi ono.“

Dakako, Kṛṣṇa ima silne moći pomoću kojih može dati sve što netko poželi. Eko bahūnāṁ yo vidadhāti kāmān. Budući da On hrani i mrava i slona, zašto ne bi nahranio i čovjeka? Međutim, nitkovi to ne shvaćaju. Oni danonoćno rade poput magaraca kako bi dobili nešto kruha, a ako odu u crkvu, i ondje se mole: „Daj mi kruha.“ Problem nestašice kruha jedino je što ih zabrinjava.

Iako je živo biće sin najbogatije, najimućnije osobe, izmislilo je problem nestašice kruha. To se zove neznanje. Ono misli: „Ako ne riješim svoj problem nestašice kruha, ako po cijele dane i noći ne vozim svoje kamione, neću preživjeti.“ To je besmislica naše suvremene civilizacije. Gdje vlada nestašica kruha? Kṛṣṇa može priskrbiti neograničene količine kruha. U Africi postoje na tisuće slonova i Kṛṣṇa ih opskrbljuje hranom, zašto ne bi opskrbio i ljude? Bhāgavatam stoga kaže: „Ne tratite svoje vrijeme na problem nestašice kruha.“

Ne bismo trebali trošiti svoje vrijeme na rješavanje gospodarskih problema. Gospodarski je razvoj besmislica. Naravno, ovaj je prijedlog revolucionaran i ljudi bi me zbog njega mogli zamrziti. „Što taj Swamiji priča?“ mogli bi upitati. No, govorim samo činjenice. Gospodarski je napredak ludost. Pretpostavimo da netko ima bogatog oca i dovoljno hrane te zna: „Moj je otac najbogatiji čovjek u gradu.“ Hoće li on onda imati kakav gospodarski problem? Zapravo, mi smo u istom položaju, nemamo gospodarskih problema jer smo opskrbljeni svime. Primjerice, želimo vodu. Pogledajte samo: postoje cijeli oceani vode. Dakako, mi želimo čistu vodu, stoga u nestašici vode trebamo pomoć Kṛṣṇe koji će vodu ispariti, pretvoriti je u oblake i učiniti da iz njih padne slatka kišnica jer je u protivnom nećemo moći piti.

„Svevišnji Gospodin savršen je i potpun, a budući da je potpuno savršen, sve što iz Njega proizlazi, poput ovoga pojavnog svijeta, savršeno je potpuno. Sve što izvire iz Potpune Cjeline i samo je potpuno. Iako mnogo potpunih jedinki proizlazi iz Njega, On, kao Potpuna Cjelina, ostaje cjelovit.“ (Īśopaniṣada, Prizivanje)

Kṛṣṇine se zalihe nikad ne iscrpljuju. Moramo Mu se jednostavno pokoriti i imat ćemo dovoljno svega. Onaj tko je svjestan Kṛṣṇe nema nikakvih gospodarskih problema, Kṛṣṇa priskrbljuje dovoljno svega. Susjedi našeg hrama u Los Angelesu ponekad su vrlo zavidni. „Vi ne radite niti ste u kakvoj tjeskobi,“ kažu oni našim bhaktama u svjesnosti Kṛṣṇe, „ imate četiri automobila, izvrsno se hranite... Kako to uspijevate?“ Zapravo, imaju pravo. Na neki način dobivamo sve što nam treba i nemamo nikakvih problema – onaj tko jednostavno postane Kṛṣṇin iskreni sluga bit će opskrbljen svime. No, oni nam zavide jer imamo toliko toga usprkos tomu što ne radimo. A zašto nam se ne pridruže? To pak ne žele. „Dođite k nama“, kažemo im, „pjevajte Hare Kṛṣṇa.“ „Ne, ne, ne. To ne možemo učiniti.“ „U redu. Onda radite sa svojim kamionima.“ Tom jurnjavom u automobilima i kamionima ugrožavaju svoje, ali i tuđe živote. U svakom trenutku može doći do nesreće, a oni to nazivaju civilizacijom. To nije civilizacija već besmislica. Civilizacija znači spokoj, blagostanje i śānti, mir. U miru i blagostanju trebamo uvijek biti svjesni Kṛṣṇe.

Ljudi tako teško rade, danju i noću, za samo malo hrane ne znajući da su već opskrbljeni. Avidyā karma-saṁjñānyā tṛtīyā śaktir iṣyate (Viṣṇu Purāṇa 6.7.61) Ovaj materijalni svijet pun je neznanja (avidye) i zato napor trebamo usmjeriti na to da ga se oslobodimo. Valja nam raditi samo iz tog razloga: da bismo izašli iz neznanja. Kad razmišljamo: „Ja sam ovo materijalno tijelo. Moram raditi danonoćno da bih se prehranio i preživio“, to je neznanje. Takve smo živote u neznanju već proživjeli u oblicima koji nisu ljudski. Proživjeli smo život ptice, zvijeri i tako dalje, ali sada, u ovom životu, trebali bismo biti mirni, spokojni i tihi te se jednostavno raspitivati o Apsolutnoj Istini (jīvasya tattva-jijñāsā, athāto brahma-jijñāsā). Time bismo se trebali baviti.

Čovjek bi trebao, kao i mi, jednostavno sjesti i raspitivati se o Kṛṣṇi. To je život. Zašto bi trebao cijeli dan i noć raditi poput magarca? Kakav je to život? Ne, to nije život. Bhāgavatam zato kaže inteligentnomu (kovidi): „Shvaćanje Apsolutne Istine svrha je kojoj trebaš stremiti.“ Kako će se onda riješiti njegov gospodarski problem? Odgovor na to pitanje glasi da će se, kako vrijeme ide, spontano javiti sreća koju čovjek traži u gospodarskom razvitku. Tal labhyate duḥkha-vad anyataḥ (Śrīmad-Bhāgavatam 1.5.18) Vi želite sreću. A želite li nesreću? „Ne, gospodine, ne želimo nesreću.“ Zašto vas onda ona snalazi? Zašto vas snalaze nevolje i nesreće iako ih ne priželjkujete? U vašem životu postoji izvjestan udio sreće, kao i izvjestan udio nesreće, što ovisi o vašoj karmi. Stoga možemo zaključiti da će, poput nesreće, i sreća doći premda ju ne tražimo.

Sudbinom nam je već određena izvjesna količina sreće i nesreće, a to je nešto što ne možemo promijeniti. Ustvari, trebali bismo se osloboditi ovoga materijalnog postojanja. To je promjena koja se treba dogoditi. To bi nam trebala biti jedina briga. Ovisno o svojoj karmi, katkad se rađamo kao polubogovi na višim planetarnim sustavima, a katkad kao mačke i psi ili bakterije u izmetu. Stoga je Caitanya Mahāprabhu rekao:

„Sva živa bića lutaju diljem svemira u skladu sa svojom karmom. Neka se uzdižu na više, a druga spuštaju na niže planetarne sustave. Od mnogo milijuna živih bića koja lutaju, tek jedno koje snađe velika sreća, zahvaljujući Kṛṣṇinoj milosti, dobit će priliku za druženje s vjerodostojnim duhovnim učiteljem. Milošću Kṛṣṇe i duhovnog učitelja, ono će primiti sjeme puzavice posvećenog služenja.“ (Caitanya-caritāmṛta, Madhya 19.151) Priliku za druženje s Kṛṣṇom i Njegovim bhaktom stječe samo sretno živo biće. Ono pritom dobiva sjeme posvećenog služenja, pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa, nakon čega mu život postaje uzvišen.

Zbog svega toga, Kuntīdevī nam želi skrenuti pozornost na Kṛṣṇu, Vrhovnu Osobu, koji je inače alakṣya, nevidljiv. Tko je ta nevidljiva osoba? To je Kṛṣṇa. „Aha, Kṛṣṇa,“ netko može reći, „ali postoje razni Kṛṣṇe.“ Zato Kuntīdevī kaže: „Moje su molitve upućene Vāsudevi, Vasudevinu sinu.“ „Postoje razni Vāsudeve.“ „Ne. Nanda-gopa-kumārāya: molim se posinku Mahārāje Nande.“ Ona time triput ističe: „Evo Kṛṣṇe.“

Kṛṣṇa se službeno rodio kao sin Devakī i Vasudeve, ali u Svom je djetinjstvu uživao družeći se s majkom Yaśodom i Mahārājom Nandom. To je Kṛṣṇina zabava. Ānanda-līlāmaya-vigrahāya: Kṛṣṇine zabave ispunjene su radošću. Ānanda-mayo ’bhyāsāt (Vedānta-sūtra 1.1.12): On je po Svojoj prirodi pun blaženstva. Kṛṣṇu nikada ne vidimo nesretnog. On je uvijek sretan i svatko tko se druži s Njim također je sretan, zato je poznat kao Govinda. Riječ go znači „osjetila“. Tragamo za tim da ugodimo osjetilima, no u njima možemo naveliko uživati ako se družimo s Kṛṣṇom, kao što su uživale gopīje koje su s Njim plesale. Ugađanja osjetilima ne manjka, ali ono nije na gruboj razini kad je povezano s Kṛṣṇom, naprotiv, tu se radi o duhovnom ugađanju osjetilima u kojem se uživa u duhovnom svijetu. Ānanda-cinmaya-sad-ujjvala-vigrahasya. Ta ānanda, zadovoljstvo, nije ona trećerazredna ānanda koju doživljavamo svojim fizičkim osjetilima. Tjelesni užitak nije ānanda, već iluzija. Mi mislimo da uživamo, ali ta ānanda nije stvarna jer se materijalnom uživanju pomoću osjetila ne možemo dugo prepuštati. Svatko iz iskustva zna da materijalnom užitku brzo dođe kraj. No, duhovni užitak nema granica, on se uvećava, stoga se razlikuje od materijalnog. Ānanda-cinmaya-sad-ujjvala-vigrahasya govindam ādi-puruṣaṁ tam ahaṁ bhajāmi (Brahma-saṁhitā 5.32) Zato se moramo družiti s Govindom.

U ovoj je strofi rečeno: govindāya namo namaḥ, „Ponizno odajem poštovanje Govindi.“ Pokret za svjesnost Kṛṣṇe toliko je uzvišen da nas neposredno dovodi u dodir s Govindom. Obožavanje Kṛṣṇina Božanstva također nam omogućuje da se izravno družimo s Govindom. Śrī-vigrahārādhana-nitya-nānā-śṛṅgāra-tan-mandira-mārjanādau (Śrī-gurv-aṣṭaka 3). Vigraha, Kṛṣṇa kao Božanstvo, pojavljuje se zahvaljujući Kṛṣṇinoj milosti. Budući da je Kṛṣṇa alakṣya, nevidljiv, pokazuje se kako bi nam omogućio da Ga vidimo. Kṛṣṇa je uvijek Kṛṣṇa, ni u kom slučaju nije kamen, drvo ili kovina, ali se pojavljuje u obliku načinjenu od tih materijalnih elemenata zato što mi nismo u stanju vidjeti ništa osim njih. On, dakle, nikad nije ni drvo, ni kovina, ni kamen. Kad se družimo s Božanstvom, družimo se sa samim Kṛṣṇom koji ljubazno poprima oblik koji možemo vidjeti jer je inače nevidljiv. To je Kṛṣṇina milost i ne bismo trebali misliti: „O, evo kamenoga Kṛṣṇe.“ Kṛṣṇa je sve, pa je ujedno i kamen, ali On nije kamen koji ne može djelovati. Kṛṣṇa može djelovati kao On sam čak i kroz oblik od kamena ili kovine, što će zamijetiti onaj tko obožava Božanstvo. Svayam eva sphuraty adaḥ. Iako je Božanstvo naizgled kamen, ono može razgovarati s bhaktom i brojni su slučajevi u kojima se to dogodilo.

Stoga sam jako zadovoljan kad moji učenici lijepo odijevaju Božanstvo, nude Mu ukusnu hranu i održavaju čistoću hrama. Śrī-mandira-mārjanādau. Riječ mārjana znači „čišćenje“. Jednaka duhovna dobrobit ide onomu tko odijeva Kṛṣṇu kao i onomu tko čisti hram. Nemojte misliti: „Ja sam samo čistač, a on odjevač.“ Ne. Onaj tko odijeva Božanstvo jednak je onomu tko čisti hram jer je Kṛṣṇa apsolutan. Stoga se trebate na bilo koji način uključiti u službu za Kṛṣṇu, i život će vam biti uspješan. To je pokret za svjesnost Kṛṣṇe.

Zahvaljujući Kuntīdevīnoj milosti, možemo shvatiti da je Kṛṣṇa, Vāsudeva, Svevišnja Božanska Osoba. Riječ Vāsudeva ujedno upućuje na to da ćemo Gospodina shvatiti tek kad dođemo na razinu čiste vrline koja se zove vasudeva ili viśuddha-sattva. Sattvam viśuddhaṁ vasudeva-śabditam (Śrīmad-Bhāgavatam 4.3.23) Da bismo shvatili Svevišnjega Gospodina, najprije moramo doći do razine sattve, vrline, ali nju u ovom materijalnom svijetu ponekad onečišćavaju niža svojstva, neznanje i strast. Na razinu čiste vrline može se, međutim, doći pomoću slušanja o Kṛṣṇi. Śṛṇvatāṁ sva-kathāḥ kṛṣṇaḥ puṇya-śravaṇa-kīrtanaḥ. Trebamo se potruditi da stalno, dvadeset i četiri sata dnevno, slušamo i pjevamo o Kṛṣṇi jer će nam se na taj način srce iščistiti. Nema koristi od posjećivanja bhāgavat-saptāhe, službenog jednotjednog čitanja Śrīmad-Bhāgavatama. To je samo još jedan oblik iskorištavanja. U Bhāgavatamu je rečeno: naṣṭa-prāyeṣv abhadreṣu nityaṁ bhāgavata-sevayā. Riječ nityam znači „svakodnevno“ ili „dvadeset i četiri sata dnevno“. Trebamo uvijek čitati Śrīmad-Bhāgavatam i ispunjavati naredbu svoga duhovnog učitelja. Riječ bhāgavata može se odnositi ili na duhovnog učitelja ili na knjigu, Śrīmad-Bhāgavatam. Stoga uvijek valja služiti bilo osobu bhāgavatu bilo knjigu Bhāgavatu. Bhagavaty uttama-śloke bhaktir bhavati naiṣṭhikī. Tada ćemo se nepokolebljivo (naiṣṭhikī) utemeljiti u posvećenom služenju Svevišnjoj Božanskoj Osobi.

Pomoću propisanoga duhovnog procesa trebamo postati svjesni dobrobiti koje pruža pokret za svjesnost Kṛṣṇe te ih pokušati dati drugim ljudima. Buditi njihovu uspavanu svjesnost Kṛṣṇe najbolji je dobrotvorni rad na svijetu. Primjećujemo da su bhakte, koji do prije četiri ili pet godina nisu bili svjesni Kṛṣṇe, sad probuđeni i svjesni Kṛṣṇe. I druge možemo probuditi na sličan način. To nije teško, proces je isti.

Idemo li stopama bhakta kakva je Kuntī, shvatit ćemo Kṛṣṇin identitet. Identitet nekog čovjeka možemo doznati ako ga upitamo za očevo ime. Stoga Śrīmad-Bhāgavatam predstavlja Boga navodeći ime Njegovih roditelja, pa čak i Njegovu adresu. Mi nismo impersonalisti čija je predodžba o Bogu neodređena. Onaj tko iskoristi priliku koju mu pruža pokret za svjesnost Kṛṣṇe shvatit će Boga savršeno i u cijelosti.