6

Devakī, Kṛṣṇina majka i sestra kralja Kaṁse, bila je utamničena zajedno sa svojim mužem Vasudevom jer se zavidni kralj bojao da će ga ubiti njezin osmi sin, Kṛṣṇa. Kaṁsa je ubio sve Devakīne sinove rođene prije Kṛṣṇe, no Kṛṣṇa je izbjegao opasnost jer je bio na vrijeme prenesen u kuću Nande Mahārāje, Svoga poočima. Kuntīdevī je zajedno sa svojom djecom također bila spašena od niza opasnosti. Međutim, Gospodin Śrī Kṛṣṇa bio je milostiviji prema njoj jer je spasio svu njezinu djecu dok Devakīnu nije. To je učinio jer je Devakīn muž, Vasudeva, bio živ, a Kuntīdevī je bila udovica i nije imala nikoga tko joj je mogao pomoći osim Kṛṣṇe. Možemo zaključiti da je Kṛṣṇa milostiviji prema bhakti koji se nalazi u većoj opasnosti. Gospodin katkada dovodi Svoje čiste bhakte u takvu opasnost jer u bespomoćnom stanju bhakta postaje privrženiji Gospodinu. Što je bhakta privrženiji Gospodinu, to postiže veći uspjeh.

Devakī, bhaktina koja je postala Kṛṣṇinom majkom, nije bila obična žena. Na kraju krajeva, tko uopće može postati majkom Svevišnje Božanske Osobe? Kṛṣṇa pristaje postati sin samo najnaprednijeg bhakte. Devakī i njezin suprug u prethodnim su se životima podvrgli strogoj askezi, pa su Kṛṣṇi, koji se pred njima pojavio sa željom da ih blagoslovi, rekli da žele sina slična Bogu. No, postoji li uopće netko tko je ravan Bogu? To nije moguće. Bog je asamaurdhva: nitko Mu nije ravan niti je itko veći od Njega. Natjecanja ne može biti. Nitko ne može reći: „Ja sam Bog, ti si Bog, on je Bog, svi smo mi Bog.“ Onaj tko to tvrdi ustvari je pas (eng. dog), a ne Bog (eng. God), jer Bog je velik i ne postoji nitko tko se može s Njim natjecati. Nitko Mu nije ravan, svi su manji. Ekale īśvara kṛṣṇa āra saba bhṛtya. Kṛṣṇa, Bog, jedini je gospodar, a svi su ostali Njegovi sluge, uključujući velike polubogove poput Brahme, Viṣṇua i Śive, da i ne govorimo o ostalima. Śiva-viriñci-nutam. U śāstrama, vedskim svetim spisima, stoji da čak i najviši polubogovi, Brahmā i Śiva, odaju poštovanje Gospodinu Kṛṣṇi.

Polubogovi su na višoj razini od ljudskih bića. Kao što su ljudska bića iznad nižih životinjskih oblika, tako su iznad ljudi polubogovi, od kojih su najutjecajniji Brahmā i Śiva. Ovaj svemir stvara Brahmā, uništava ga Śiva, a održava Gospodin Viṣṇu koji je sam Gospodin Kṛṣṇa. Ovaj materijalni svijet održava se pomoću triju guṇa, svojstava materijalne prirode – sattva-guṇe (svojstva vrline), rajo-guṇe (strasti) i tamo-guṇe (neznanja). Gospodin Viṣṇu, Brahmā i Śiva podijelili su među sobom upravljanje ovim trima guṇama: Gospodin Viṣṇu zadužen je za sattva-guṇu, Brahmā za rajo-guṇu, a Śiva za tamo-guṇu. Ovi upravitelji ne padaju pod utjecaj guṇa. Kao što upravitelj zatvora nije zatvorenik već nadzorni organ, tako Śiva, Brahmā i Gospodin Viṣṇu upravljaju ovim trima guṇama, ali nisu u njihovoj vlasti.

Međutim, Kṛṣṇa, poznat kao Hṛṣīkeśa, vrhovni je upravitelj nad svima drugima. Riječ hṛṣīka znači „osjetila“. Uživamo u svojim osjetilima, ali njihov je konačni upravitelj Kṛṣṇa. Na primjer, razmotrimo moju ruku. Iako ponosno tvrdim: „Ovo je moja ruka. Moja se čvrsta pesnica može boriti protiv tebe”, nisam upravitelj. Upravitelj je Kṛṣṇa jer kad On povuče sposobnost iz moje ruke, ona postaje paralizirana. Premda tvrdim: „Ovo je moja ruka i upotrijebit ću je“, ne mogu ništa učiniti kad je paralizirana. Stoga trebam shvatiti da nisam upravitelj ruke premda je posjedujem zahvaljujući Kṛṣninoj milosti. To je svjesnost Kṛṣṇe.

Svaki će razuman čovjek razmišljati: „Ako ovom rukom u konačnici upravlja Kṛṣṇa, onda je ona namijenjena tomu da služi Kṛṣṇu.“ To je zdravorazumski zaključak. Tvrdimo: „Ovo je moja ruka, ovo je moja noga ili ovo je moje uho.“ Čak će i dijete to reći. Upitamo li dijete: „Što je ovo?“, ono će odgovoriti: „To je moja ruka.“ No neovisno o tome što tvrdimo, ruka nije doista naša, mi smo je dobili. Želio sam koristiti ruku za razne svrhe pa mi ju je Kṛṣṇa dao: „U redu, uzmi ovu ruku i koristi se njome.“ Ona je, dakle, Kṛṣṇin dar i zato će razuman čovjek uvijek svjesno razmišljati na sljedeći način: „Sve što posjedujem, počevši od ovog tijela i njegovih osjetila, zapravo nije moje. Ti su mi posjedi dani na korištenje. Ako svi oni naposljetku pripadaju Kṛṣṇi, zašto ih ne bih iskoristio za Kṛṣṇu?“ Ovo je razmišljanje i inteligentno i svjesno Kṛṣṇe.

Svi smo mi Kṛṣṇini sastavni djelići (mamaīvāmśo jīva-loke jīva-bhūtaḥ), stoga su naša osjetila ujedno i Kṛṣṇina osjetila. Kada osjetilima služimo Kṛṣṇu, ostvarujemo savršenstvo života. Hṛṣīkeṇa hṛṣīkeśa-sevanaṁ bhaktir ucyate, kad svojim osjetilima (hṛṣīkeṇa) služimo pravoga gospodara osjetila (Hṛṣīkeśu), to se služenje zove bhakti. Ovo je vrlo jednostavan način definiranja bhakti. Hṛṣīkeśa-sevanam, a ne hṛṣīka-sevanam: služimo vrhovnoga gospodara osjetila, a ne sama osjetila. Ako se osjetilima koristimo zato da im ugodimo, nalazimo se u māyi, iluziji, ali ako se koristimo njima da bismo ugodili gospodaru osjetila, to se služenje zove bhakti.

U ovome materijalnom svijetu većina se ljudi koristi osjetilima radi ugode. To je māyā, iluzija, koja uzrokuje njihovo ropstvo. No, kad netko dođe u svjesnost Kṛṣṇe, kad se pročisti i shvati da su ova osjetila zapravo namijenjena tomu da zadovolje Kṛṣṇu, postaje oslobođen (mukta-puruṣa).

„Onaj tko služi Kṛṣṇu svojim tijelom, umom, inteligencijom i riječima, oslobođen je čak i u materijalnom svijetu.“ Trebamo shvatiti: „Moja su osjetila namijenjena za služenje gospodaru osjetila, Hṛṣīkeśi.“ Gospodar osjetila sjedi u svačijem srcu. Gospodin kaže u Bhagavad-gīti (15.15): sarvasya cāhaṁ hṛdi sanniviṣṭo, „Nalazim se u svačijem srcu“, mattaḥ smṛtir jñānam apohanaṁ ca, „i dajem sjećanje, znanje i zaborav.“

Kṛṣṇa je toliko milostiv da će nam pružiti priliku da se koristimo osjetilima kako mi to želimo. Osjetila nisu naša, već Kṛṣṇina, ali Kṛṣṇa nam pruža priliku da ih iskoristimo prema svojim željama. Na primjer, svatko od nas ima jezik i recimo da poželimo jesti izmet. Možemo reći: „Kṛṣṇa, želim kušati izmet“, a Kṛṣṇa će odgovoriti: „U redu, prihvati ovo tijelo svinje i jedi izmet.“ Kṛṣṇa, gospodar, prisutan je i podsjetit će nas: „Drago moje živo biće, željelo si jesti izmet. Sad imaš pravo tijelo za takvu djelatnost.“ Slično tomu, Kṛṣṇa će pružiti priliku i onom tko želi postati polubog. Postoji 8 400 000 oblika života i Kṛṣṇa pruža priliku onom tko poželi djelovati osjetilima u određenoj vrsti tijela: „Hajde! Evo tijela koje si želio, uzmi ga.“ No, korištenje osjetila naposljetku će nas uzrujati i izbezumiti. Zato Kṛṣṇa kaže: sarva-dharmān parityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja, „Nemoj tako djelovati. Tvoja su osjetila namijenjena tomu da Meni služe. Zloupotrebljavaš ih i stoga robuješ raznim vrstama tijela. Da bi se spasio od toga zamornog mijenjanja tijela, jednog za drugim, u neprekinutom materijalnom postojanju, samo se odreci tog procesa ugađanja osjetilima i predaj se Meni. Tada ćeš se spasiti.“ To je svjesnost Kṛṣṇe.

Naša su osjetila trenutačno onečišćena. Razmišljamo ovako: „Ja sam Amerikanac, stoga bi moja osjetila trebala služiti moju državu, moje društvo, moju naciju.“ Ili ovako: „Ja sam Indijac, a moja su osjetila indijska, zato ih trebam rabiti za Indiju.“ Neupućen čovjek ne zna da osjetila pripadaju Kṛṣṇi, već misli da posjeduje američka, indijska ili afrička osjetila. To se zove māyā, iluzija. Osjetila u svjetovnom životu prekrivaju određenja kao što su „američka“, „indijska“ ili „afrička“, ali bhakti počinje kad ih ona više ne onečišćavaju (sarvopādhi-vinirmuktam).

Budalasto je razmišljati: „Ja sam Amerikanac. Zašto bih se posvetio svjesnosti Kṛṣṇe i obožavao hinduističkoga boga?“ Onaj tko misli da je musliman, kršćanin ili hinduist u iluziji je. On mora pročistiti svoja osjetila kako bi shvatio: „Ja sam duhovna duša, a Kṛṣṇa je vrhovna duša. Ja sam Kṛṣṇin sastavni djelić i stoga sam Mu dužan služiti.“ Kad čovjek tako misli, odmah postaje slobodan. Tada više nije Amerikanac, Indijac, Afrikanac, ovo ili ono, već postaje kṛṣṇaiziran, svjestan Kṛṣṇe. To se traži. Stoga Kuntīdevī kaže: „Dragi moj Kṛṣṇa, Hṛṣīkeśa, Ti si gospodar osjetila.“

Radi ugađanja osjetilima pali smo u ovo materijalno postojanje i ispaštamo u raznim životnim oblicima. Budući da je ovaj svijet materijalan, čak je i Kṛṣṇina majka patila. Devakī je bila toliko napredna da je postala Kṛṣṇinom majkom, ali ipak joj je vlastiti brat, Kaṁsa, zadavao nevolje. To je priroda ovoga materijalnog svijeta. Živa bića u njemu toliko su ljubomorna da je pojedinac spreman zadati nevolje drugima, čak i najbližim rođacima, ako nešto omete ostvarenje njegovih interesa.

Riječ khala znači „ljubomoran“. Materijalni je svijet svijet ljubomore i zavisti. Ja zavidim tebi, a ti meni. Međutim, pokret za svjesnost Kṛṣṇe namijenjen je onima koji više nisu zavidni i ljubomorni. Kad se netko oslobodi ljubomore i zavisti, postaje savršen. Dharmaḥ projjhita-kaitavo ’tra paramo nirmatsarāṇāṁ satāṁ (Śrīmad-Bhāgavatam 1.1.2) Ljubomorni i zavidni nalaze se u ovom materijalnom svijetu, a u duhovnom oni koji to nisu. Na taj način možemo i sebe iskušati. Osjećamo li ljubomoru ili zavist prema svojim prijateljima ili bližnjima, nalazimo se u materijalnom svijetu, a ako to ne osjećamo, u duhovnom smo svijetu. Nema potrebe sumnjati jesmo li duhovno napredovali ili nismo. Možemo se iskušati. Bhaktiḥ pareśānubhavo viraktir anyatra ca (Śrīmad-Bhāgavatam 11.2.42) Dok jedemo, sami možemo shvatiti jesmo li utolili glad, ne moramo od drugih tražiti potvrdu. Slično tomu, možemo sami ispitati nalazimo li se u materijalnom ili u duhovnom svijetu. Ako smo ljubomorni ili zavidni, nalazimo se u materijalnom svijetu, a ako to nismo, onda smo u duhovnom svijetu.

Onaj tko nije ljubomoran, može dobro služiti Kṛṣṇu jer ljubomora i zavist počinju kad osjetimo ljubomoru prema Kṛṣṇi. Na primjer, neki filozofi ovako razmišljaju: „Zašto bi Kṛṣṇa bio Bog? I ja sam Bog.“ Zavist prema Kṛṣṇi početak je materijalnoga života. „Zašto bi Kṛṣṇa bio uživatelj?“ misle oni. „I ja ću biti uživatelj. Zašto bi Kṛṣṇa uživao u gopījama? Ja ću postati Kṛṣṇa, okupiti društvo gopīja i uživati.“ To je māyā. Nitko osim Kṛṣṇe ne može biti uživatelj, zato Kṛṣṇa u Bhagavad-gīti kaže: bhoktāraṁ yajña, „Ja sam jedini uživatelj.“ Pribavimo li stvari u kojima će Kṛṣṇa uživati, dostižemo savršenstvo života, ali ako želimo oponašati Kṛṣṇu i mislimo: „Postat ću Bog i uživati kao On“, onda smo u māyi. Za nas je prirodan položaj onaj u kojem pružamo užitak Kṛṣṇi. Na primjer, u duhovnom svijetu, Kṛṣṇa uživa, a gopīje, transcendentalne pastirice, pribavljaju stvari u kojima On uživa. To je bhakti.

Bhakti je odnos između gospodara i sluge. Dužnost je sluge da služi gospodara, a gospodar opskrbljuje slugu svime što je potrebno.

Vedska literatura govori nam da nas Kṛṣṇa može opskrbiti svime što nam je u životu neophodno. Nestašica i gospodarski problemi ne postoje. Moramo samo pokušati služiti Kṛṣṇu i tada će sve biti potpuno.

Ako Kṛṣṇa želi, opskrba može biti obilna. Na primjer, u Americi ima svega što je potrebno za život u obilju iako to ne vrijedi i za druge zemlje. Na primjer, kad sam posjetio Švicarsku, vidio sam da je ondje sve uvezeno. Jedino što se izrađuje lokalno jest snijeg. Sve je to pod Kṛṣṇinom upravom. Postanemo li bhakte, bit ćemo obilno opskrbljeni hranom, a ako ne, prekrit će nas snijeg. Sve je pod Kṛṣṇinom upravom i zapravo nema nestašice. Jedina nestašica koja postoji jest nestašica svjesnosti Kṛṣṇe.

Dakako, svijet je prepun opasnosti. No, Kuntīdevī govori: „Devakī je Tvoja bhaktina, zato si je spasio od nevolja koje joj je zadavao zavidni brat.“ Čim je Devakīn brat čuo da će ga ubiti osmi sin njegove sestre, odmah ju je htio ubiti, ali ga je njezin suprug umirio. Dužnost je muža da štiti svoju ženu, stoga je Devakīn suprug rekao: „Dragi moj šogore, zašto zavidiš svojoj sestri? Naposljetku, neće te ubiti ona, nego njezin sin. U tome je problem. Zato ću ti predati sve naše sinove, a ti s njima čini što želiš. Zašto želiš ubiti ovu nedužnu, tek udanu djevojku? Ona ti je mlađa sestra i trebao bi je štititi kao da ti je kći. Zašto je želiš ubiti?“ Tako je primirio Kaṁsu koji je povjerovao Vasudevinoj riječi da će mu predati sve sinove kako bi ih Kaṁsa po želji mogao ubiti. Vasudeva je razmišljao: „Bolje je da riješim trenutnu situaciju. U konačnici, Kaṁsa bi poslije, ako dobije nećaka, mogao zaboraviti svoju zavist.“ No, Kaṁsa nikad nije zaboravio. Naprotiv, Devakī i Vasudevu dugo je držao zatočene (ati-ciram) te im je ubio sve sinove. Naposljetku se pojavio Kṛṣṇa i izbavio ih.

Moramo ovisiti o Kṛṣṇi poput Devakī i Kuntī. Kad je Kuntī postala udovica, zavidni Dhṛtarāṣṭra stalno je kovao planove kako da ubije njezine sinove, petoricu Pāṇḍava. „Budući da sam slučajno rođen slijep,“ mislio je, „nisam mogao naslijediti prijestolje ovoga kraljevstva nego je ono prešlo na moga mlađeg brata. On je sad mrtav, zato bi prijestolje trebalo pripasti barem mojim sinovima.“ Tomu su skloni materijalisti koji misle: „Bit ću sretan. Moji će sinovi biti sretni. Moja će zajednica biti sretna. Moja će nacija biti sretna.“ To je proširena sebičnost. Nitko od njih ne razmišlja o Kṛṣṇi i kako da On bude sretan. Naprotiv, svatko razmišlja o vlastitoj sreći: „Kako da budem sretan? Kako da budu sretna moja djeca, moja zajednica, moje društvo, moja nacija?“ Ovo posvuda vidimo. Svatko se bori za opstanak i ne razmišlja kako da Kṛṣṇa bude sretan. Svjesnost Kṛṣṇe vrlo je uzvišena. Trebali bismo je shvatiti pomoću Śrīmad-Bhāgavatama i Bhagavad-gīte te svojim osjetilima služiti gospodara osjetila (hṛṣīkeṇa hṛṣīkeśa-sevanam). Tada ćemo doista postati sretni.