STIH 73
arjuna uvāca
naṣṭo mohaḥ smṛtir labdhā
tvat-prasādān mayācyuta
sthito ’smi gata-sandehaḥ
kariṣye vacanaṁ tava
arjunaḥ uvāca – Arjuna reče; naṣṭaḥ – raspršena; mohaḥ – iluzija; smṛtiḥ – pamćenje; labdhā – vratilo se; tvat-prasādāt – Tvojom milošću; mayā – meni; acyuta – o nepogrešivi Kṛṣṇa; sthitaḥ – nalazi se; asmi – ja sam; gata – uklonio; sandehaḥ – sve sumnje; kariṣye – izvršit ću; vacanam – naredbu; tava – Tvoju.
Arjuna reče: Dragi moj Kṛṣṇa, o nepogrešivi, moja je iluzija sada nestala. Tvojom milošću vratilo mi se pamćenje. Sada sam nepokolebljiv i oslobođen sumnje, spreman da postupim po Tvojim uputama.
SMISAO: Živo biće, koje predstavlja Arjuna, u svom prirodnom položaju mora izvršavati naredbe Svevišnjega Gospodina. Ono je stvoreno za samoovladanost. Śrī Caitanya Mahāprabhu je rekao da je živo biće u svom pravom položaju vječni sluga Svevišnjega Gospodina. Kad zaboravi to načelo biva uvjetovano materijalnom prirodom, ali služenjem Svevišnjeg Gospodina postaje oslobođeni sluga Boga. Živo je biće u svom prirodnom položaju sluga; mora služiti ili iluzornu māyu ili Svevišnjeg Gospodina. Ako služi Svevišnjega Gospodina, utemeljeno je u svom prirodnom položaju, ali ako želi služiti iluzornu vanjsku energiju, sigurno će biti zarobljeno. Pod utjecajem iluzije živo biće služi u materijalnom svijetu. Premda je vezano svojom požudom i željama, smatra sebe gospodarem svijeta. To se naziva iluzijom. Kad postane oslobođeno, njegova iluzija biva raspršena i ono se dobrovoljno predaje Svevišnjem, djelujući u skladu s Njegovim željama. Posljednja iluzija, posljednja zamka koju māyā postavlja živom biću je zamisao da je Bog. Živo biće misli da više nije uvjetovana duša, već Bog. Toliko je neinteligentno da ne misli: „Ako sam Bog, kako onda mogu sumnjati?" O tome ne razmišlja. To je posljednja zamka iluzije. Ustvari, osloboditi se iluzorne energije znači shvatiti Kṛṣṇu, Svevišnju Božansku Osobu, i postupati po Njegovoj naredbi.
U ovom je stihu veoma značajna riječ moha. Moha se odnosi na ono što je suprotno znanju. Pravo je znanje shvaćanje da je svako živo biće Gospodinov vječni sluga, ali umjesto da smatra sebe vječnim slugom Gospodina, živo biće misli da nije sluga, već gospodar materijalnog svijeta, jer želi vladati materijalnom prirodom. To je njegova iluzija. Ta se iluzija može nadići milošću Gospodina ili čistog bhakte. Kada iluzija nestane, osoba pristaje djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe.
Biti svjestan Kṛṣṇe znači djelovati po Kṛṣṇinoj naredbi. Uvjetovana duša, opčinjena vanjskom materijalnom energijom, ne zna da je Svevišnji Gospodin gospodar koji je pun znanja i vlasnik svega. Gospodin može dati Svojim bhaktama sve što poželi; prijatelj je svakog živog bića i osobito je naklonjen Svome bhakti. On je upravitelj materijalne prirode i svih živih bića. Također je upravitelj neiscrpnog vremena i posjeduje sva obilja i sve moći. Svevišnja Božanska Osoba može dati bhakti čak i samu Sebe. Osoba koja ne poznaje Gospodina opčinjena je iluzijom. Takva osoba ne postaje bhakta, već sluga māye. Međutim, kad je čuo Bhagavad-gītu od Svevišnje Božanske Osobe, Arjuna se oslobodio sve iluzije. Shvatio je da Kṛṣṇa nije samo njegov prijatelj, već Svevišnja Božanska Osoba. Tako je istinski shvatio Kṛṣṇu. Proučavati Bhagavad-gītu znači istinski shvatiti Kṛṣṇu. Onaj tko posjeduje potpuno znanje prirodno se predaje Kṛṣṇi. Kada je Arjuna shvatio da je Kṛṣṇin plan bio smanjivanje nepotrebnog porasta stanovništva, pristao je da se bori po Kṛṣṇinoj želji. Ponovno je uzeo svoje oružje – luk i strijele – kako bi se borio po naredbi Svevišnje Božanske Osobe.