STIH 13
dehino ’smin yathā dehe
kaumāraṁ yauvanaṁ jarā
tathā dehāntara-prāptir
dhīras tatra na muhyati
dehinaḥ – utjelovljenog; asmin – u ovom; yathā – kao što; dehe – u tijelu; kaumāram – djetinjstvo; yauvanam – mladost; jarā – starost; tathā – slično tome; deha-antara – promjene tijela; prāptiḥ – stjecanje; dhīraḥ – razborit; tatra – time; na – nikada; muhyati – obmanut.
Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti prelazi u drugo tijelo. Razboritu osobu ne zbunjuje takva promjena.
SMISAO: Svako živo biće, kao osobna duša, mijenja svoje tijelo u svakom trenutku, poprimajući ponekad oblik djeteta, ponekad oblik mladića, a ponekad oblik starca. Unatoč tome, u tijelu je prisutna ista duhovna duša, koja ne podliježe nikakvoj promjeni. Ta individualna duša na kraju, u trenutku smrti, mijenja tijelo i prelazi u drugo tijelo. Budući da duša u idućem životu sigurno dobiva drugo tijelo, materijalno ili duhovno, Arjuna nije imao razloga za žaljenje zbog smrti Bhīṣme ili Droṇe, za koje se toliko brinuo. Naprotiv, trebao se radovati što će promijeniti svoje tijelo i umjesto staroga dobiti novo tijelo, te tako obnoviti svoju energiju. Takve promjene tijela uzrok su raznih užitaka i patnji, ovisno o djelima koja je osoba počinila u životu. Bhīṣma i Droṇa bili su plemenite duše i u sljedećem bi životu sigurno dobili duhovna tijela ili, u najmanju ruku, rajska tijela namijenjena uživanju u višem standardu materijalnog postojanja. Tako ni u kom slučaju nije bilo razloga za žaljenje.
Svaki čovjek koji ima savršeno znanje o naravi osobne duše, Nad-duše i prirode – materijalne i duhovne – naziva se dhīra ili najrazboritiji čovjek. Takav čovjek nikada nije obmanut promjenom tijela.
Teorija māyāvāde o jedinstvu duhovne duše ne može se prihvatiti, jer se duhovna duša ne može isjeći na komadiće. Kad bi se Gospodin mogao podijeliti na različite osobne duše, to bi značilo da nije nepodvojiv ili nepromjenjiv, što se protivi načelu nepromjenjivosti Vrhovne Duše. Kao što je potvrđeno u Gīti, sićušni djelići Svevišnjega postoje vječno (sanātana) i zovu se kṣara, što znači da su skloni padu u materijalni svijet. Ti sićušni djelići vječno su sićušni djelići. Čak i nakon oslobođenja osobna duša ostaje ista – sićušna. Ali kad se jednom oslobodi, živi vječno u blaženstvu i znanju sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Teorija odraza može se primijeniti na Nad-dušu, koja prebiva u svakom tijelu i koja je poznata kao Paramātmā. Nad-duša se razlikuje od osobnog živog bića. Kad se nebo odražava u vodi, odrazi predstavljaju Sunce, Mjesec i zvijezde. Zvijezde se mogu usporediti sa živim bićima, a Sunce i Mjesec sa Svevišnjim Gospodinom. Sićušnu osobnu dušu predstavlja Arjuna, a Vrhovna je Duša Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa. Oni nisu na istoj razini, kao što ćemo jasno vidjeti na početku četvrtoga poglavlja. Kad bi Arjuna bio na istoj razini kao Kṛṣṇa, a Kṛṣṇa ne bi bio viši od Arjune, onda bi njihov odnos postao besmislen. Kad bi obojica bila obmanuta iluzornom energijom (māyom), ne bi bilo potrebno da jedan bude učitelj, a drugi učenik. Takvo bi poučavanje bilo beskorisno, jer u okovima māye nitko ne može biti vjerodostojan učitelj. Stoga možemo zaključiti da je Gospodin Kṛṣṇa Svevišnji Gospodin i da je Njegov položaj viši od položaja živog bića, Arjune, koji je zaboravna duša obmanuta māyom.