14

Ovo je još jedan primjer zbunjenosti koju izazivaju zabave Svevišnjega Gospodina. Kao što smo već objasnili, Gospodin je Svevišnji u svim okolnostima. Ovo je primjer kako Gospodin može istodobno biti i Svevišnji i igračka u rukama Svoga čistog bhakte. Čisti bhakta služi Gospodina samo iz neokaljane ljubavi i pritom zaboravlja Njegov položaj. Gospodin prihvaća od svojih bhakta službu ispunjenu ljubavlju s još većim zadovoljstvom kad se ona temelji na spontanoj, čistoj privrženosti, u kojoj nema strahopoštovanja. Bhakte uglavnom obožavaju Gospodina sa strahopoštovanjem, no Gospodin je posebno zadovoljan kada Ga bhakta, iz čiste privrženosti i ljubavi, smatra manje važnim od sebe. Gospodinove zabave u izvornom prebivalištu Goloki Vṛndāvani prožete su tim duhom. Kṛṣṇini prijatelji smatraju Kṛṣṇu jednim od njih. Ne misle da Mu se trebaju obraćati sa strahopoštovanjem. Gospodinovi roditelji (koji su čisti bhakte) smatraju Ga samo djetetom. Gospodin prihvaća prijekore roditelja i Svojih djevojaka s većom radošću nego molitve iz vedskih himni. Dok je Gospodin bio prisutan u materijalnom svijetu, s namjerom da pokaže Svoje vječne zabave iz transcendentalnoga carstva Goloke Vṛndāvane i njima privuče ljude, pokazao je jedinstven primjer pokoravanja Svojoj pomajci Yaśodi. U igri je djetinjasto upropastio maslac majke Yaśode razbijajući vrčeve i dijeleći sadržaj Svojim prijateljima i drugovima u igri, uključujući proslavljene majmune iz Vṛndāvane koji su iskoristili Njegovu velikodušnost. To je vidjela majka Yaśodā pa je iz čiste ljubavi željela prividno kazniti svoje transcendentalno dijete. Uzela je konopac i zaprijetila Gospodinu da će Ga svezati, što je bilo uobičajeno u svim obiteljima. Ugledavši konopac u rukama majke Yaśode, Gospodin je pognuo glavu i zaplakao poput običnoga djeteta, a suze su Mu lile niz obraze ispirući maskaru oko Njegovih prekrasnih očiju. Kuntīdevī obožava ovaj prizor zato što je svjesna Gospodinova vrhovnog položaja. Čak se i utjelovljeni strah boji Gospodina, ali On se plaši Svoje majke, koja Ga je željela kazniti na uobičajen način. Kuntī je bila svjesna Kṛṣṇina uzvišenog položaja, a Yaśodā nije, stoga je Yaśodin položaj bio uzvišeniji od Kuntīna. Dobila je Gospodina za svoje dijete, a On ju je naveo da potpuno zaboravi da je njezino dijete sam Gospodin. Da je majka Yaśodā bila svjesna Gospodinova uzvišenog položaja, zacijelo bi oklijevala s kažnjavanjem. Međutim, Gospodin ju je naveo da to zaboravi jer se želio ponašati posve djetinjasto pred Yaśodom, koja Ga je jako voljela. Ta razmjena ljubavi između majke i sina odvijala se na prirodan način, a Kuntī je, sjećajući se tog prizora, bila zbunjena i nije mogla ništa drugo do veličati Yaśodinu transcendentalnu ljubav prema sinu. Na taj način, neizravno je slavila majku Yaśodu zbog njezine jedinstvene ljubavi, zbog koje je mogla upravljati čak i svemoćnim Gospodinom kao svojim voljenim djetetom.

Ova zabava otkriva još jedno Kṛṣṇino obilje: ljepotu. Kṛṣṇa posjeduje šest vrsta obilja: sve bogatstvo, svu snagu, sve znanje, svu moć odricanja i svu ljepotu. Kṛṣṇa je po prirodi veći od najvećega i manji od najmanjega (aṇor aṇīyān mahato mahīyān). Kṛṣṇi se klanjamo sa strahopoštovanjem, ali nitko Mu ne prilazi s konopcem i kaže: „Kṛṣṇa, zgriješio si, sad ću Te svezati.“ To je, međutim, povlastica najsavršenijega bhakte. Kṛṣṇa želi da Mu on priđe na taj način.

Razmišljajući o Kṛṣṇinu obilju, Kuntīdevī se nije usudila preuzeti Yaśodinu ulogu. Iako je bila Kṛṣṇina teta, nije imala povlasticu da Mu pristupi kao Yaśodāmayī koja je bila toliko napredna bhaktina da je mogla koriti Svevišnju Božansku Osobu. To je bila njezina posebna povlastica. Kuntīdevī je razmišljala o tome koliko je Yaśodā sretna što može zaprijetiti Svevišnjoj Božanskoj Osobi koje se boji čak i utjelovljeni strah (bhīr api yad bibheti). Tko se boji Kṛṣṇe? Svi. Međutim, Kṛṣṇa se boji Yaśodāmayī. To je Njegova čudesna odlika.

Evo još jednoga primjera takva obilja. Kṛṣṇa je poznat kao Madana-mohana. Madana znači Kupid. Kupid svakoga opčinjava, ali Kṛṣṇa je poznat kao Madana-mohana jer je tako prekrasan da očarava čak i Kupida. Ipak, Śrīmatī Rādhārāṇī opčinjava samoga Kṛṣṇu, stoga je poznata kao Madana-mohana mohinī, „ona koja očarava onoga koji očarava Kupida“. Dakle, Kṛṣṇa očarava Kupida, a Rādhārāṇī očarava Njega.

Ove vrlo uzvišene duhovne teme u svjesnosti Kṛṣṇe nisu nestvarne, niti su izmaštane ili izmišljene. Stvarne su i svakom se bhakti pruža mogućnost da ih shvati i zbilja sudjeluje u Kṛṣṇinim zabavama, ako je dovoljno napredovao. Ne trebamo misliti da povlastica koju je imala majka Yaśodā nije dostupna i nama. Svatko je od nas može dobiti, ako volimo Kṛṣṇu kao vlastito dijete, jer majka više od ikoga voli svoje dijete. Čak se i u materijalnom svijetu ništa ne da usporediti s majčinskom ljubavlju jer majka koja voli dijete ne očekuje ništa zauzvrat. Naravno, iako to općenito stoji, materijalni je svijet toliko okaljan da majka katkad misli: „Moje će dijete odrasti i izrasti u čovjeka pa će mi dati novac koji zaradi.“ Tako ipak postoji neka želja da se zauzvrat nešto dobije. U ljubavi prema Kṛṣṇi nema sebičnih osjećaja jer je ta ljubav neokaljana, lišena sve materijalne dobiti (anyābhilāṣitā-śūnyam).

Kṛṣṇu ne bismo trebali voljeti radi kakva materijalnog dobitka. Ne bismo trebali reći: „Kṛṣṇa, daj nam kruh naš svagdašnji pa ćemo Te voljeti. Kṛṣṇa, daj mi ovo i ono pa ću Te voljeti.“ Ne bismo trebali tako poslovati s Kṛṣṇom. On želi neokaljanu ljubav.

Ugledavši majku Yaśodu kako dolazi s konopcem da Ga sveže, Kṛṣṇa se odmah jako uplašio jer je pomislio: „O, majka će Me svezati.“ Zaplakao je, a suze su Mu sprale šminku s očiju. Gledao je u majku s velikim poštovanjem i nježno zaiskao: „Da, majko, uvrijedio sam te. Ljubazno Mi oprosti.“ Potom je odmah pognuo glavu. Taj je prizor zadivio Kuntīdevī jer ju je podsjetio na još jedno od Kṛṣṇinih savršenstava. Iako je bio Svevišnja Božanska Osoba, Gospodin se podčinio majci Yaśodi. U Bhagavad-gīti (7.7) Gospodin kaže: mattaḥ parataraṁ nānyat kiñcid asti dhanañjaya. „Dragi Moj Arjuna, nitko nije viši od Mene.“ Međutim, ta ista Svevišnja Božanska Osoba, od koje nitko nije viši, klanja se majci Yaśodi priznajući: „Da, draga Moja majko, uvrijedio sam te.“

Vidjevši da se Kṛṣṇa jako preplašio, majka Yaśodā također se uznemirila. Zapravo, nije željela da Kṛṣṇa ispašta kad ga kazni. To joj nije bila namjera. Običaj koji još uvijek vlada u Indiji jest da majka svoje nemirno dijete sveže za nešto. To je raširen običaj te ga je usvojila i majka Yaśodā.

Čiste bhakte taj prizor zadivljuje jer pokazuje veličinu Svevišnjega koji se ponaša poput savršena djeteta. Kṛṣṇa se ponaša savršeno kada igra ulogu djeteta, supruga šesnaest tisuća žena, ljubavnika gopīja ili prijatelja dječaka pastira.

Svi dječaci pastiri ovise o Kṛṣṇi. Jednom su željeli ubrati voće u šumi palminih stabala, ali demon po imenu Gardabhāsura nikomu nije dopuštao da uđe. Zato su Kṛṣṇini prijatelji, dječaci pastiri, rekli: „Kṛṣṇa, želimo kušati to voće, možeš li nam ga pribaviti?“ Kṛṣṇa je odmah pristao te je s Balarāmom ušao u šumu u kojoj je demon, poprimivši oblik magarca, živio s drugim zlotvorima svoje vrste. Demoni magarci pokušali su udariti Kṛṣṇu i Balarāmu svojim stražnjim nogama, a Balarāma je uhvatio jednoga od njih i bacio ga na vrh drveta, na što je ovaj odmah izdahnuo. Kṛṣṇa i Balarāma na isti su način ubili i ostale demone pa su Im Njihovi prijatelji pastiri bili jako zahvalni.

Drugom je zgodom dječake pastire opkolila vatra. Budući da su znali samo za Kṛṣṇu, odmah su Ga zazvali, a On je spremno došao: „Evo Me.“ Kṛṣṇa je istom progutao svu vatru. Mnogi su demoni napadali dječake, a dječaci su se svaki dan vraćali majkama govoreći: „Majko, Kṛṣṇa je zbilja čudesan!“ Objašnjavali su majkama što se sve toga dana zbilo, a one su uzvraćale: „Da, naš je Kṛṣṇa čudesan.“ Nisu znali da je Kṛṣṇa Bog, Svevišnji. Znali su samo da je Kṛṣṇa čudesan, ništa više. Što su više zapažali Kṛṣṇine čudesne djelatnosti, to je njihova ljubav rasla. „Možda je polubog“, mislili su. Kad je Nanda Mahārāja razgovarao s prijateljima, pričali su o Kṛṣṇi: „O, Nanda Mahārāja, Tvoje dijete, Kṛṣṇa, uistinu je čudesno.“ Nanda Mahārāja znao je uzvratiti: „Da, vidim. Možda je neki polubog.“ Čak ni to nije bilo pouzdano. „Možda“, znao je reći.

Stanovnici Vṛndāvane, dakle, ne mare tko jest, a tko nije Bog. Oni vole Kṛṣṇu i to je sve. Oni koji žele najprije analizom utvrditi je li Kṛṣṇa Bog ili nije, nisu prvorazredni bhakte. Prvorazredni su bhakte oni koji spontano vole Kṛṣṇu. Kako ćemo analizirati Kṛṣṇu? To je nemoguće jer je On neograničen. Naša moć opažanja i snaga osjetila ograničene su, stoga kako ćemo proučiti Kṛṣṇu? To jednostavno nije moguće. Kṛṣṇa se razotkriva u izvjesnoj mjeri i to je dovoljno.

Ne trebamo biti poput filozofa māyāvādīja koji spekulativnom dedukcijom pokušavaju pronaći Boga. Neti, neti, kažu, „Bog nije ovo, niti je ono.“ Ne znaju što Bog jest. Znanstvenici materijalisti pokušavaju pronaći krajnji uzrok pomoću istoga procesa: „Nije ovo, nije ono.“ Koliko god napredovali, uvijek će zaključiti: „ Nije ovo, nije ono.“ Nikada, međutim, neće otkriti krajnji uzrok. To nije moguće.

Znanstvenici materijalisti čak ni materijalne predmete ne razumiju kako valja, stoga nema ni govora o tome da će otkriti Kṛṣṇu. Pokušavaju otići na Mjesec, ali ne znaju što on jest. Ako ga shvaćaju, zašto se vraćaju amo? Kad bi ga uistinu poznavali, dosad bi već ondje živjeli. Posljednjih dvadeset godina pokušavaju otići na Mjesec i ondje ostati, ali samo uviđaju: „Nije ovo, nije ono. Ondje nema živih bića niti možemo na njemu živjeti.“ Podnose izvještaje o onome čega na Mjesecu nema, a mislite li da znaju čega ima? Ne, ne znaju, a to je samo jedan planet, jedna zvijezda.

Prema vedskim spisima, Mjesec se smatra zvijezdom. Znanstvenici kažu da su sve zvijezde sunca, ali prema Bhagavad-gīti zvijezde su iste prirode kao Mjesec. U Bhagavad-gīti (10.21) Gospodin Kṛṣṇa kaže: nakṣatrāṇām ahaṁ śaśī. „Među zvijezdama sam Mjesec.“ Mjesec je, dakle, tek jedna od mnoštva zvijezda. Kakva je priroda Mjeseca? Sjajan je jer odražava Sunčevu svjetlost. Iako znanstvenici kažu da su zvijezde sunca, mi se ne slažemo s tim. Prema vedskim izračunima, postoje bezbrojna sunca, ali u svakom je svemiru samo po jedno.

Sve što u svemiru vidimo, nesavršeno vidimo, stoga je i naše znanje nesavršeno. Ne možemo izbrojiti zvijezde i planete niti možemo u potpunosti shvatiti materijalne stvari koje nas okružuju. Kako ćemo onda shvatiti Svevišnjega Gospodina koji je stvorio ovaj svemir? To je nemoguće. U vezi s tim, u Brahma-saṁhiti (5.34) rečeno je:

Svemir je neograničen, od toga polazi Brahma-saṁhitā. Recimo da svemirskim brodom putujemo milijunima godina brzinom vjetra ili čak brzinom uma. Zna se da je um toliko hitar da nas u desettisućinki sekunde može odnijeti milijune kilometara. Ugledamo li nešto što je udaljeno milijune kilometara, um će nas odmah onamo prenijeti. Međutim, čak i kad bismo tom brzinom putovali svemirskim letjelicama koje su izumili muni-puṅgavānām, najveći znanstvenici i najpametniji ljudi, zar bismo time ostvarili savršenstvo? Ne. Brahma-saṁhitā kaže: so ’py asti-yat-prapada-sīmny avicintya-tattve. Stvoreni će nam svijet i dalje ostati nedokučiv. S obzirom na to da je Kṛṣṇa stvorio sve te stvari, kako ćemo Ga proučavati? Ako ne shvaćamo ni stvari koje je stvorio, kako ćemo shvatiti Kṛṣṇu? To je doista nemoguće.

Zato je za bhakte svjesnost Vṛndāvane savršeno stanje uma. Stanovnicima Vṛndāvane nije stalo do toga da shvate Kṛṣṇu. Oni Ga samo žele bezuvjetno voljeti. Oni ne misle: „Kṛṣṇa je Bog i zato Ga volim.“ Kṛṣṇa se u Vṛndāvani ne ponaša kao Bog već kao običan dječak pastir. Iako katkada potvrdi da je Svevišnja Božanska Osoba, bhaktama to nije osobito važno.

Kuntīdevī, međutim, nije bila stanovnica Vṛndāvane, već Hastināpure, grada izvan međa Vṛndāvane. Bhakte izvan Vṛndāvane proučavaju koliko su tamošnji stanovnici uzvišeni, ali stanovnicima Vṛndāvane nije stalo da znaju koliko je Kṛṣṇa uzvišen. Po tome se razlikuju. Ljubav prema Kṛṣṇi jedino je što nam uistinu treba. Što Ga više volimo, to smo savršeniji. Nije nužno shvatiti Kṛṣṇu i kako On stvara. Kṛṣṇa Sebe objašnjava u Bhagavad-gīti i ne trebamo se truditi da shvatimo više od toga. Ne bismo se trebali previše truditi da shvatimo Kṛṣṇu. To je nemoguće. Jedino trebamo povećati svoju neokaljanu ljubav prema Njemu. To je savršenstvo života.