22

Gospodinova su stopala obilježena znacima koji Ga razlikuju od drugih. Znaci zastave, groma, štapa za tjeranje slona, suncobrana, lotosa, diska i drugi znaci na Gospodinovim tabanima utisnuti su u meku prašinu zemlje kojom Gospodin prolazi. Krasili su zemlju Hastināpure dok je Kṛṣṇa boravio ondje s Pāṇḍavama, a njihovo je kraljevstvo cvjetalo zahvaljujući takvim povoljnim znacima. Kuntīdevī je istaknula ova iznimna obilježja bojeći se nesreće u Gospodinovoj odsutnosti.

U cāṇakya-ślokama, uputama glasovitoga etičara Cāṇakye Paṇḍite, nalazi se vrlo lijepa strofa:

Sve izgleda lijepo kad je blisko povezano s nečim što mu pristaje. Nebo je, primjerice, lijepo u odnosu s Mjesecom. Nebo je uvijek tu, ali u noći punoga Mjeseca, kad Mjesec i zvijezde blistavo trepere, izgleda prekrasno. Slično tomu, država je lijepa kada ima dobru vladu, odnosno dobroga kralja ili predsjednika. Svi su tada sretni i sve ide svojim tijekom. Slično tomu, iako su prirodno lijepe, djevojke osobito lijepo izgledaju kada imaju muža. Vidyā sarvasya bhūṣaṇam: ako je netko, ma kako ružan bio, vrlo učen, u tome je njegova ljepota. Dakle, kad je prisutan Kṛṣṇa, sve izgleda lijepo.

Zato Kuntīdevī misli: „Sve dok je Kṛṣṇa s nama, sve je u našem kraljevstvu i prijestolnici Hastināpuri prekrasno. No, neće biti tako kada ode.“ Ona kaže: „Kṛṣṇa, sada hodaš našim kraljevstvom, a otisci Tvojih stopala sve uljepšavaju. Vode i plodova ima u izobilju i sve izgleda prekrasno, ali kad nas napustiš, više neće biti tako.“

To se ne odnosi samo na vrijeme dok je Kṛṣṇa bio prisutan, a Kuntī govorila. Ta istina uvijek stoji. Ako Kṛṣṇu i svjesnost Kṛṣṇe ne stavimo u središte, naša civilizacija, unatoč svem napretku, nikada neće biti lijepa. Oni koji su se pridružili pokretu za svjesnost Kṛṣṇe bili su lijepi i prije, ali sada, kad su postali svjesni Kṛṣṇe, izgledaju osobito lijepo. Zato novine često opisuju bhakte kao „ljude blistavih lica“. Njihovi sunarodnjaci zamjećuju: „Kako su sada lijepi i radosni ti mladići i djevojke!“ Danas je u Americi većina mladeži zbunjena i beznadežna. Mrzovoljni su i utučeni jer su promašili smisao, nemaju cilja u životu, ali bhakte, Kṛṣṇini posvećenici, izgledaju vrlo lijepo zbog Kṛṣṇine prisutnosti.

Činjenica od prije pet tisuća godina, u vrijeme Pāṇḍava, stoji i danas. S Kṛṣṇom u središtu sve postaje lijepo, a Kṛṣṇa uvijek može biti u središtu. Uvijek je prisutan i samo Ga trebamo pozvati: „Gospodine moj, molim Te, dođi i budi u središtu.“ To je sve. Ponovno ću navesti isti primjer. Nula nema vrijednosti, ali ako ispred nje stavimo jedinicu, postaje deset. Stoga ne trebamo prestati s onim čime se bavimo. Mi nikada ne kažemo: „Prekinite sa svime materijalnim.“ Trebate samo dodati Kṛṣṇu.

Naravno, trebamo ostaviti sve što se kosi sa svjesnošću Kṛṣṇe. To što se ne odričemo svjetovnih dužnosti, ne znači da trebamo i dalje jesti meso. S tim trebamo prestati jer se kosi s napretkom u svjesnosti Kṛṣṇe. Ne možemo napredovati u svjesnosti Kṛṣṇe dok grešno djelujemo. No, Kṛṣṇa kaže: ahaṁ tvāṁ sarva-pāpebhyo mokṣayiṣyāmi. „Predaj se Meni i Ja ću te izbaviti tako što ću te osloboditi svih posljedica grijeha.“

Svi mi, svjesno ili nesvjesno, grešno djelujemo život za životom. Svjesno je ubijanje životinje zacijelo grešno, ali je čak i nesvjesno ubijanje grešno. Hodajući ulicom ubijamo mnoštvo mrava, a u našim svakodnevnim djelatnostima, pri kuhanju, pijenju vode, usitnjavanju začina u mužaru, ubijamo mnoštvo živih bića. Ne ostanemo li svjesni Kṛṣṇe, stići će nas kazna za sve te nesvjesno učinjene grijehe.

Ako dijete iz neznanja dotakne vatru, hoće li mu ona oprostiti i prestati gorjeti? Ne. Prirodni su zakoni tako strogi i neumoljivi da nema ni govora o oprostu. Čak i prema običnom zakonu, neznanje nije isprika. Ako na sudu kažemo: „Nisam znao da je ovo djelo kažnjivo“, to ne znači da će nam oprostiti. Slično tomu, neznanje nije izlika za kršenje prirodnih zakona. Ako se uistinu želimo osloboditi posljedica grešnoga života, moramo biti svjesni Kṛṣṇe, tada će nas Kṛṣṇa osloboditi svih posljedica grijeha. Zato se savjetuje kīrtanīyaḥ sadā hariḥ: trebamo uvijek pjevati Hare Kṛṣṇa Hare Kṛṣṇa Kṛṣṇa Kṛṣṇa Hare Hare / Hare Rāma Hare Rāma Rāma Rāma Hare Hare, pa će nas Kṛṣṇa spasiti.

Kṛṣṇa nam uvijek treba biti na umu jer je On poput Sunca. To je moto našega časopisa Back to Godhead:

Kṛṣṇa je poput sjajnoga Sunca, a māyā, neznanje, poput tame. Kad Sunce sja, nema tame. Ako uvijek ostanemo u svjesnosti Kṛṣṇe, ne možemo pasti pod utjecaj tame neznanja, uvijek ćemo slobodno hodati pod blistavim suncem, Kṛṣṇom. Zato Kuntīdevī moli da Kṛṣṇa ostane s njom i Pāṇḍavama.

Kṛṣṇa ih, zapravo, nije napuštao, kao što nikada nije otišao ni iz Vṛndāvane. U śāstrama, vedskoj književnosti, rečeno je: vṛndāvanaṁ parityajya padam ekaṁ na gacchati. Kṛṣṇa nikada ne izlazi niti jedan jedini korak izvan Vṛndāvane. Toliko joj je privržen. Kako je onda otišao iz Vṛndāvane u Mathuru, a potom u udaljenu Hastināpuru i godinama se nije vratio? Kṛṣṇa nije uistinu otišao jer su stanovnici Vṛndāvane nakon Njegova odlaska uvijek mislili na Nj i plakali. Majka Yaśoda, Nanda Mahārāja, Rādhārāṇī i sve gopīje, krave, telad i dječaci pastiri samo su mislili na Kṛṣṇu i plakali. To je bilo sve što su činili. Na taj su način osjećali Njegovu prisutnost jer se ona snažnije osjeti u razdvojenosti od Njega. To je učenje Caitanye Mahāprabhua: voljeti Kṛṣṇu u razdvojenosti. Śūnyayitaṁ jagat sarvaṁ govinda-viraheṇa me. Caitanya Mahāprabhu mislio je: „Sve je pusto bez Govinde, bez Kṛṣṇe.“ Sve je bilo pusto, ali bila je prisutna svjesnost Kṛṣṇe.

Kad sve smatramo ništavnim, a svjesnost Kṛṣṇe jedino je što imamo, znači da smo dostigli savršenstvo. Zato su gopīje tako uzvišene. Jednom ostvarivši to savršenstvo, nisu ni na tren mogle zaboraviti Kṛṣṇu. Kad je Kṛṣṇa sa Svojim kravama i teladi otišao u šumu, umovi gopīja koje su ostale kod kuće bili su uznemireni. „O, Kṛṣṇa hoda bos“, mislile su. „Na putu ima toliko kamenja i trnja koji Mu sigurno bodu lotosolika stopala koja su toliko nježna da nam se naše grudi čine tvrdima kad ih položi na njih.“ Tako su plakale, zaokupljene tim mislima. Gopīje su toliko čeznule da Kṛṣṇa navečer dođe kući da su stajale na putu očekujući Njegov povratak s teladi i kravama. To je svjesnost Kṛṣṇe.

Kṛṣṇa ne može biti razdvojen od bhakte koji intenzivno misli na Njega. Kuntīdevī je u velikoj tjeskobi jer smatra da će Kṛṣṇa otići, no pravi je učinak Njegove fizičke odsutnosti takav da se Gospodin još jasnije očituje u umu bhakte. Zato je Caitanya Mahāprabhu, oprimjerivši to vlastitim životom, poučavao vipralambha-sevu, služenje Kṛṣṇi u razdvojenosti. Suze su Mu lile iz očiju poput pljuska jer je sve smatrao pustim bez Kṛṣṇe.

Postoje dvije vrste susreta s Kṛṣṇom. Kad smo osobno s Kṛṣṇom, kad se s Njim susretnemo, razgovaramo s Njim i zagrlimo Ga, to je sambhoga. No, postoji i vipralambha, razdvojenost od Kṛṣṇe, drugi način druženja s Njim. Bhakta stječe dobrobit i od jednog i od drugog načina druženja s Kṛṣṇom.

Budući da smo sada u materijalnom svijetu, ne vidimo Kṛṣṇu izravno. No, možemo Ga vidjeti neizravno. Primjerice, onaj tko je napredan u duhovnom životu sjetit će se Kṛṣṇe dok gleda Tihi ocean. To se naziva meditacijom. Ovako će misliti: „Tihi je ocean silna količina vode, s bezbroj visokih valova, ali iako stojim tek nekoliko metara dalje, uvjeren sam da mi od njega ne prijeti opasnost, bez obzira na to koliko je ocean moćan i koliko su njegovi valovi zastrašujući. Siguran sam da, po Kṛṣṇinu nalogu, neće prijeći svoje granice. Kṛṣṇa je naredio: ‚Dragi Moj Tihi oceane, veoma si velik i moćan, ali ne smiješ prijeći ovu granicu.‘“ Na taj se način možemo odmah sjetiti Kṛṣṇe, Boga, koji je tako moćan da čak i Tihi ocean poštuje Njegovu naredbu. To je jedan od načina da mislimo na Kṛṣṇu, i to je, dakle, svjesnost Kṛṣṇe.

Slično tomu, kada vidimo izlazak Sunca, možemo se odmah sjetiti Kṛṣṇe jer Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti (7.8): prabhāsmi śaśi-sūryayoḥ. „Ja sam svjetlost Sunca i Mjeseca.“ Naučimo li vidjeti Kṛṣṇu, vidjet ćemo Ga u Sunčevoj svjetlosti. Naši znanstvenici nisu stvorili Sunce. Oni se mogu poigravati riječima, ali znanje o tome što Sunce uistinu jest još uvijek im je nedokučivo. U Vedānta-sūtra (1.1.3) kaže: śāstra-yonitvāt. Sve možemo doznati iz śāstre, vedskih spisa. Primjerice, ako ih pomno čitamo, doznat ćemo što je Sunce jer je ono opisano u Brahma-saṁhiti (5.5.2):

Ova strofa kazuje da je Sunce oko među svim planetima i ako na tu izjavu meditiramo, shvatit ćemo da je točna jer noću, dok Sunca nema, ne vidimo. Ono se opisuje i kao Gospodinovo oko. Sunce je jedno, a Mjesec Njegovo drugo oko. U Upaniṣadama je stoga rečeno da vidimo samo kada Kṛṣṇa vidi. Sunce je opisano i kao aśeṣa-tejāḥ, neizmjerno vruće. Koja je njegova uloga? Yasyājñayā bhramati sambhṛta-kāla-cakraḥ. Sunce ima svoju orbitu. Bog mu je naredio: „Samo putuj ovom orbitom i ne skreći.“ Znanstvenici kažu da bi cijeli svemir planuo kad bi se Sunce malo pomaknulo na jednu stranu, a da bi se sledio kad bi skrenulo na drugu, ali po naredbi Svevišnjega ne pomiče se s mjesta na kojem treba biti ni za desettisućinku centimetra. Uvijek izlazi točno u zadano vrijeme. Zašto? Zato što mora postojati neka disciplina, neka poslušnost, neki red. Brahma-saṁhitā zato kaže: yasyājñayā bhramati sambhṛta-kāla-cakro govindam ādi-puruṣaṁ tam ahaṁ bhajāmi. „Obožavam izvornu osobu po čijem se nalogu Sunce kreće svojom orbitom. On izdaje naredbe čak i Suncu, oceanu i Mjesecu. Sve se zbiva po Njegovu naređenju.“

Zar je onda teško shvatiti Boga? Ne, nije. Razborit čovjek, onaj kome mozak nije načinjen od izmeta, može shvatiti Boga na svakom koraku. Gospodin kaže:

„O, Kuntīn sine [Arjuna], Ja sam okus vode, svjetlost Sunca i Mjeseca, slog oṁ u vedskim mantrama, zvuk u eteru i sposobnost u čovjeku.“ (Bhagavad-gītā 7.8) Zašto onda ljudi kažu: „Nisam vidio Boga“? Zašto Ga ne vide onako kako ih On upućuje da Ga vide? Zašto izmišljaju vlastiti put? Boga ne možemo vidjeti na svoj način. To nije moguće. Pokušamo li, i dalje ćemo biti slijepi. Danas tobožnji filozofi i znanstvenici pokušavaju vidjeti Boga na svoj način, ali to nije moguće. Boga trebamo gledati na Njegov način. Tada ćemo Ga vidjeti. Ako želim vidjeti predsjednika Sjedinjenih Država, hoću li to uspjeti na svoj način? Ne. Kako, onda, to očekujem od Boga? Nije li to nitkovluk? Na svoj način ne mogu vidjeti čak ni obična čovjeka na važnom položaju; moram se dogovoriti s njegovim tajnikom i urediti ostale potrebne stvari. Iako je Bog puno veći od obična čovjeka, nitkovi podupiru stajalište da Ga možemo vidjeti na svoj način. „Svi putevi koje izmislite“, kažu oni, „vjerodostojni su.“ To je nitkovluk. Svijet je pun nitkova i budala, pa je svjesnost Boga, svjesnost Kṛṣṇe, postala nejasan pojam. Ako želimo vidjeti Boga, ako želimo da je uvijek prisutan, kao što Kuntīdevī moli, možemo Ga uvijek čuvati u srcu.

Samo trebamo upotrijebiti svoj um i osjetila u svjesnosti Kṛṣṇe kao što je to činio Mahārāja Ambarīṣa. Sa vai manaḥ kṛṣṇa-padāravindayor vacāṁsi vaikuṇṭha-guṇānuvarṇane (Śrīmad-Bhāgavatam 9.4.18). Najprije um moramo usredotočiti na Kṛṣṇina lotosolika stopala jer je um središte svih osjetilnih djelatnosti. Da nema uma, očima ne bismo vidjeli niti bismo ušima čuli, stoga se um smatra jedanaestim osjetilom. Postoji deset osjetila: pet osjetila za djelovanje i pet osjetila za stjecanje znanja, a njihovo je središte um. U Bhagavad-gīti (3.42) rečeno je:

U ovoj strofi Kṛṣṇa objašnjava da iznad osjetila, koje smatramo vrlo važnima, postoji nešto više, a to je um. Inteligencija je iznad uma, a duša je iznad inteligencije.

Kako ćemo cijeniti postojanje duše kad ne razumijemo čak ni psihološke djelatnosti uma? Inteligencija je iznad uma, a intelektualna je razina krajnja granica do koje dolazimo umovanjem. Da bismo shvatili dušu i Boga, moramo prijeći intelektualnu razinu. Sve je moguće razumjeti, ali do razumijevanja moramo doći pravim putem. Zato vedski nalog glasi:

„Onaj tko ozbiljno želi shvatiti natprirodne, transcendentalne teme mora prići vjerodostojnom duhovnom učitelju.“ (Muṇḍaka Upaniṣad 1.2.12).