8

Obično nesretni, siromašni, inteligentni i znatiželjni, koji su djelovali pobožno, obožavaju ili počinju obožavati Gospodina. Ostali, koji čine samo zlodjela, bez obzira na svoj položaj, ne mogu prići Gospodinu jer su opčinjeni iluzornom energijom. Kad se dogodi kakva nesreća, pobožna osoba nema drugog izbora nego da stane pod okrilje Gospodinovih lotosolikih stopala. Neprestano se sjećati Gospodinovih lotosolikih stopala znači pripremati se za oslobođenje od rođenja i smrti. Zato, ako i postoje tobožnje nedaće, one su dobrodošle jer nam pružaju priliku da se sjećamo Gospodina, odnosno da dostignemo oslobođenje.

Onaj tko je stao pod okrilje Gospodinovih lotosolikih stopala, koja se smatraju najpogodnijom lađom za prelazak preko oceana neznanja, može dostići oslobođenje s istom lakoćom kojom netko preskače otiske teletova papka. Takve osobe trebaju prebivati u Gospodinovu carstvu i nemaju ništa s ovim mjestom u kojem opasnost vreba na svakom koraku.

U Bhagavad-gīti Gospodin potvrđuje da je materijalni svijet opasno mjesto puno nevolja. Nerazboriti ljudi kuju planove za prilagođavanje tim bijedama, ne znajući da je ovo mjesto po prirodi puno bijeda. Ne znaju za Gospodinovo prebivalište koje je puno blaženstva, bez traga nevoljama. Stoga je dužnost razborite osobe da se ne uznemiruje zbog materijalnih nedaća kojih će sigurno biti u svim okolnostima. Ispaštajući sve vrste neizbježnih nevolja, treba napredovati u duhovnoj spoznaji jer je to misija ljudskoga života. Duša je transcendentalna prema svim materijalnim nedaćama, zato se takozvane nevolje nazivaju lažnim. Čovjek može u snu vidjeti da ga proždire tigar i može zbog toga plakati, ali u stvarnosti nema ni tigra ni patnje, to je samo san. Isto tako, kaže se da su sve naše nevolje samo san. Ako se nekom posreći da posvećenim služenjem dođe u dodir s Gospodinom, sve postaje dobitak. Dodir s Gospodinom putem bilo koje od devet vrsta posvećenog služenja uvijek je korak naprijed na putu povratka Bogu.

U ovoj vrlo zanimljivoj strofi rečeno je da su nevolje ili opasnosti (vipadaḥ) jako povoljne ako nas podsjete na Kṛṣṇu.

Kako se bhakta suočava s opasnošću? Opasnosti nužno postoje, materijalni ih je svijet pun, ali budalasti, neuki ljudi pokušavaju ih izbjeći, zato se bore za opstanak. Svatko od nas pokušava biti sretan i izbjeći opasnost: to nam je materijalna zanimacija. Svatko pokušava doći do ātyantikaṁ sukham, najveće sreće. Zaposlen čovjek misli: „Sad ću teško raditi i položiti novac u banku kako bih u starosti uživao bez posla.“ Svi to u sebi priželjkuju. Nitko ne želi raditi. Čim dobijemo nešto novca, želimo se povući iz posla i biti sretni, ali to nije moguće. Ne možemo postati sretni na taj način.

Kuntīdevī ovdje govori o apunar bhava-darśanam. Prefiks a označava negaciju, dok punar bhava znači „uzastopno rađanje i umiranje“. Prava opasnost koju valja zaustaviti jest uzastopno rađanje i umiranje.

Materijalni je svijet pun opasnosti (padaṁ padaṁ yad vipadām). Primjerice, čovjek može oceanom ploviti čvrstim, ali nikad sigurnim brodom. Budući da plovi morem, uvijek ga mogu snaći opasnosti. Titanik je bio siguran, ali je na prvoj plovidbi potonuo i tako su poginuli mnogi značajni ljudi. Dakle, opasnost nužno postoji jer smo u opasnom položaju. Materijalni je svijet opasan sam po sebi, stoga bismo se trebali pozabaviti time kako da što prije prijeđemo ovo more opasnosti. Sve dok smo na moru, nalazimo se u opasnom položaju, ma koliko snažan bio naš brod. To je činjenica. Ipak, valovi na moru ne bi nas trebali uznemiravati. Umjesto da budemo uznemireni, trebamo samo pokušati prijeći more i doći na drugu obalu. Time se trebamo baviti.

Nevolje nužno postoje sve dok smo u ovom materijalnom svijetu jer je ovo mjesto bijeda. Čak i uz njih, trebali bismo se baviti razvijanjem svoje svjesnosti Kṛṣṇe kako bismo se nakon napuštanja ovog tijela mogli vratiti kući, Kṛṣṇi.

Na bojnom polju Kurukṣetri, Arjuna je rekao Kṛṣṇi: „Sve što tvrdiš točno je. Ja nisam ovo tijelo. Ja sam duša, a isto vrijedi i za sve druge. Stoga će duša i dalje postojati po uništenju tijela. Kad vidim da mi umire sin ili djed te da ja ubijam druge, kako mogu naći utjehu u znanju da nisu oni ti koji umiru, već se samo njihova tijela mijenjaju? Navikao sam o njima razmišljati s puno ljubavi koju upućujem njihovim tijelima, zato moram osjećati bol i jad.“

Kṛṣṇa nije pobio Arjunine riječi. „Da,“ odgovorio je, „to je činjenica. Budući da imaš tjelesno poimanje života, moraš patiti i to otrpjeti, to je sve. Nema drugog lijeka.“ Kao što je spomenuto u Bhagavad-gīti (2.14), Gospodin Kṛṣṇa rekao je Arjuni:

„O, Kuntīn sine, nestalno pojavljivanje sreće i nesreće te njihovo iščezavanje s vremenom, slični su dolasku i odlasku ljeta i zime. Oni potječu od osjetilnog opažanja, o, potomče Bharate, i osoba mora naučiti da ih podnosi bez uznemirenosti.“

U Americi ujutro zna biti vrlo hladno, što pomalo otežava jutarnje kupanje, ali to ne znači da će bhakte prestati s propisanim jutarnjim kupanjem. Iako je prohladno, moraju se okupati. Dužnost valja obaviti, makar to povlačilo za sobom nešto patnje. To se naziva tapasyom, samoodricanjem. Tapasya znači da se moramo i dalje baviti svjesnošću Kṛṣṇe unatoč svim opasnostima i nevoljama koje nas mogu snaći u ovom svijetu. To se naziva tapasya, dobrovoljno prihvaćanje životnih tegoba.

Oni koji su se strogo zavjetovali na tapasyu ponekad će oko sebe zapaliti vatru u krugu te će po ljetnoj žegi sjesti unutar toga kruga i meditirati. Slično tomu, zimi će po hladnoći meditirati uronjeni do grla u vodu. Takvi su zavjeti propisani u strogim sustavima tapasye. Međutim, Gospodin Caitanya Mahāprabhu ne traži takve stvari. Umjesto njih, dao nam je vrlo lijep program: pjevajte, plešite i jedite prasādu, hranu prvo ponuđenu Gospodinu Kṛṣṇi, ali mi smo i dalje neskloni tomu. Toliko smo pali da ne možemo prihvatiti čak ni ovu tapasyu. Premda je ona vrlo ugodna i laka (su-sukhaṁ kartum avyayam), ne želimo pristati. Čak ćemo radije trunuti na ulici. Nekim se ljudima više sviđa piti, spolno općiti i živjeti na ulici. Što se tu može?

Pokret za svjesnost Kṛṣṇe pruža sve pogodnosti kako bi ljudi mogli doći k nama, pjevati, plesati, spokojno živjeti, jesti kṛṣṇa-prasādu i biti sretni, ali oni to ne žele prihvatiti. To se zove loša sreća. Opisujući ljude ovog doba, Caitanya Mahāprabhu rekao je: „Tako sam zle sreće da me nimalo ne privlači pjevanje Hare Kṛṣṇa.“ Gospodin Caitanya molio se:

Gospodin Caitanya rekao je da Kṛṣṇa, transcendentalno sveto ime Boga, ima sve moći. Kṛṣṇa ima bezgranične moći koje postoje i u Njegovu svetom imenu. Kṛṣṇa ima na tisuće imena od kojih je Kṛṣṇa glavno. Nema strogih pravila za njihovo pjevanje, drugim riječima, može se pjevati u svako doba, nije nužno pjevati u određeno vrijeme. Nadalje, Kṛṣṇino je ime istovjetno sa samim Kṛṣṇom. Dakle, Kṛṣṇino sveto ime jest Kṛṣṇa.

Ne bismo smjeli misliti da Kṛṣṇa živi u Svom prebivalištu, Goloki Vṛndāvani, a da se Njegovo ime razlikuje od Njega. Dakako, u materijalnom svijetu, u svjetovnom smislu, ime se razlikuje od činjenice za koju stoji, ali takvih razlika nema u apsolutnom svijetu. Ime je jednako moćno kao Kṛṣṇa. Svi imamo jezik i ako njime pjevamo Hare Kṛṣṇa, odmah ćemo se povezati s Kṛṣṇom jer se On osobno i Njegovo ime ne razlikuju. Možemo misliti da je Kṛṣṇa vrlo, vrlo daleko, ali On je zapravo u nama. Istodobno nam je vrlo dalek i najbliži. Kṛṣṇino je ime prisutno čak i kad mislimo da je On jako, jako daleko. Možemo pjevati Hare Kṛṣṇa i Kṛṣṇa će nam postati dostupan. Kṛṣṇa je lako dostupan na ovaj način i pritom nema strogih pravila. Možemo pjevati u svako doba i odmah dobiti Kṛṣṇu. Pogledajte samo kako je Kṛṣṇa milostiv!

Caitanya Mahāprabhu kaže: etādṛśī tava kṛpā bhagavan mamāpi durdaivam īdṛśam ihājani nānurāgaḥ: “Dragi Gospodine, pružio si mi tolike mogućnosti da Ti priđem, ali ja sam toliko nesretan da ne osjećam nikakvu privlačnost prema njima. Osjećam privlačnost prema mnogočemu, ali me pjevanje mantre Hare Kṛṣṇa nimalo ne privlači. To je moja nesreća.” Kṛṣṇa je toliko velikodušan da je prisutan pred nama posredstvom transcendentalnoga zvuka Svoga imena koji posjeduje sve moći samoga Kṛṣṇe. Nastavimo li se družiti s Kṛṣṇinim imenom, steći ćemo sve blagodati Kṛṣṇinih blagoslova. Unatoč tomu, nismo skloni pjevanju mantre Hare Kṛṣṇa. To je naša nesreća.

Opasnosti, nesretne okolnosti i nevolje nikada ne potresaju bhaktu. Baš naprotiv, on ih dočekuje s dobrodošlicom. Budući da je predana duša, on zna da su i opasnosti i veselja samo različita očitovanja Kṛṣṇe koji je apsolutan. U śāstrama, vedskim spisima, stoji da su i religija i bezbožnost, premda potpuno oprečne pojave, ustvari samo prednja strana i leđa Boga. Ima li ikakve razlike između Njegove prednje strane i leđa? Bog je apsolutan, stoga, u izobilju ili opasnosti, bhakta nije uznemiren jer zna da je i jedno i drugo Kṛṣṇa.

Kada je bhakta u opasnosti, misli: “Kṛṣṇa se sada pojavio preda mnom kao opasnost.” Gospodin je u Svome obliku Nṛsiṁhadeve bio opasnost za Hiraṇyakaśipua, ali isti je Nṛsiṁhadeva bio vrhunski prijatelj vjernoga Prahlāde Mahārāje. Bog nikada nije opasnost za bhaktu, a bhakta se nikada ne plaši opasnosti jer je uvjeren da je ona samo još jedan vid Boga. “Predao sam Mu se,” bhakta misli, “zašto bih se bojao?”

Zbog toga Kuntīdevī kaže, vipadaḥ santu: “Neka nas snađu nevolje.” Vipadaḥ santu tāḥ śaśvat: Neka nas sve te nevolje snađu uvijek iznova.” Budući da zna kako se sjećati Kṛṣṇe u vrijeme opasnosti, ona ih rado prihvaća. “Dragi Gospodine, nevolje su dobrodošle”, rekla je, “jer kada dođu, mogu Te se sjećati.” Kada ga je otac izlagao raznim opasnostima, Prahlāda Mahārāja stalno je mislio na Kṛṣṇu. Ako se nađemo u nekoj opasnosti i ona nas potakne da se sjetimo Kṛṣṇe, to je poželjno. “O, dobio sam priliku da se sjećam Kṛṣṇe.” Zašto je ovo poželjno? Zato što onaj tko gleda Kṛṣṇu, ili Ga se sjeti, napreduje u duhovnom životu i više ne mora prolaziti kroz te neprilike. Tyaktvā dehaṁ punar janma naiti mām eti so ’rjuna (Bhagavad-gītā 4.9) Postane li napredan u svjesnosti Kṛṣṇe, po napuštanju ovoga tijela, tyaktvā dehaṁ, više se nikada neće morati roditi u ovome materijalnom svijetu, punar janma naiti. Tomu trebamo težiti.

Recimo da mi je trenutačno jako udobno. Mom tijelu može biti udobno, ali dolazi smrt, a zatim sljedeće rođenje. Kakva je korist od udobnog položaja ako ću nakon napuštanja sadašnjeg tijela dobiti tijelo mačke ili psa? Smrt je neizbježna, a nakon smrti sigurno ćemo prihvatiti drugo tijelo. Možda ne znamo kakvo ćemo tijelo dobiti, ali to možemo doznati iz śāstra, vedskih spisa. Śāstre tvrde da dobivamo tijelo točno u skladu s našim mentalitetom. Iako sam sada u udobnu položaju, njegujem li pseći mentalitet, u sljedećem ću se životu roditi kao pas. Kakva je onda korist od te udobnosti? Ona može potrajati dvadeset, trideset, pedeset ili najviše stotinu godina, ali ako zbog moga umnog stanja po napuštanju tijela postanem mačka, pas ili miš, kakva je korist od takve udobnosti? Međutim, ljudi ne razmišljaju o tome. Misle, posebno u suvremenom dobu: “Sada sam u udobnom položaju. Imam dovoljno novaca i hrane, velik posjed i razne udobnosti. Kada s ovim tijelom bude svršeno, neću se ponovno roditi, stoga ću uživati dok sam živ.” To je suvremena hedonistička filozofija, ali ona se ne podudara s činjenicama.

Kuntī je svjesna rađanja i umiranja pa jako želi izbjeći taj proces. Na to ukazuju riječi apunar bhava-darśanam. Ako netko uvijek vidi Kṛṣṇu, znači da je svjestan Kṛṣṇe. Svjesnost Kṛṣṇe znači uvijek misliti na Kṛṣṇu. Naša svijest treba biti zaokupljena mislima o Kṛṣṇi. Zbog toga duhovni učitelj uključuje bhakte na razne načine u svjesnost Kṛṣṇe. Na primjer, po uputi duhovnog učitelja, bhakte mogu prodavati knjige i tako biti svjesni Kṛṣṇe. Međutim, ako bhakte misle da se trud uložen na prodaju knjiga treba preusmjeriti na prodaju dragulja, to nije dobra zamisao. Tako će postati samo trgovci draguljima. Trebamo jako paziti da nas nešto ne odvuče od svjesnosti Kṛṣṇe. U svjesnosti Kṛṣṇe trebamo podnositi, ako je potrebno, i opasnost i bol. Čak bismo trebali s dobrodošlicom prihvatiti opasnost i sa zahvalnošću se moliti Kṛṣṇi.

Kako bismo se trebali moliti? Tat te ‘nukampāṁ susamīkṣamānaḥ: “Dragi Gospodine, Tvojom velikom milošću našao sam se u ovom opasnom položaju.” To je gledište bhakte. On ne gleda na opasnost kao problem. Umjesto toga, on misli: “To je Kṛṣṇina milost.” Kakva milost? Bhuñjāna evātma-kṛtam vipākam: “Zbog mojih prošlih djela zaslužio sam da jako puno ispaštam, ali Ti si umanjio moju patnju dopuštajući da samo malo patim.” Drugim riječima, bhakta će Kṛṣṇinom milošću dobiti samo simboličnu kaznu.

Ponekad se na sudu otkrije da je utjecajan čovjek kriv. Sudac bi ga mogao osuditi na novčanu kaznu od sto tisuća dolara znajući da taj čovjek to može platiti. No, recimo da sudac kaže: “Daj samo jedan cent.” I to je kazna, ali je znatno umanjena. Slično tomu, i mi moramo ispaštati zbog naših djela. Uistinu, to ne možemo izbjeći. Međutim, karmāṇi nirdahati kintu ca bhakti-bhājām (Brahma-saṁhitā 5.54), ispaštanje onih koji posvećeno služe u svjesnosti Kṛṣṇe umanjeno je. Na primjer, nekomu može biti suđeno da ga ubiju, ali umjesto da ga netko ubije nožem, na prstu će dobiti samo malu posjekotinu. Slično tomu, oni koji posvećeno služe dobivaju umanjene posljedice prošlih djela. Gospodin Kṛṣṇa uvjerava Svoje bhakte: ahaṁ tvāṁ sarva-pāpebhyo mokṣayiṣyāmi, “Zaštitit ću te od svih posljedica grešnog života.” Umjesto da ga ubiju, bhakta s dosjeom vrlo gnusnih kriminalnih djela samo će se malo posjeći po prstu, stoga zašto bi se plašio opasnosti?

Trebamo se samo uzdati u svjesnost Kṛṣṇe. Živimo li svjesno Kṛṣṇe u svim okolnostima, nećemo se vratiti u ovaj materijalni svijet (apunar bhava-darśanam). Ako se iznova sjećamo Kṛṣṇe, gledamo Kṛṣṇu, čitamo o Kṛṣṇi, radimo za Kṛṣṇu i na neki način ostanemo svjesni Kṛṣṇe, dobrobit koja nas čeka jest da ćemo biti spašeni od ponovna rođenja u ovome materijalnom svijetu. To je prava dobrobit. Međutim, opustimo li se radi drugih, svjetovnih obveza i zaboravimo li Kṛṣṇu, pa se zato ponovno rodimo, što imamo do toga? Trebamo biti vrlo pažljivi. Trebamo djelovati na takav način da ništa i ni u kojim okolnostima ne omete našu svjesnost Kṛṣṇe, čak i kad prolazimo kroz tešku patnju. To je uputa Kuntīdevī.

Kao što je već bilo opisano, prije pobjede u bitci na Kurukṣetri, svi su Pāṇḍave prošli kroz mnoge neprilike. Podmetnut im je otrov, smjestili su ih u kuću od šelaka i podmetnuli požar, a katkada su se suočavali s demonima ljudožderima. Izgubili su svoje kraljevstvo, ženu, ugled i bili su prognani u šumu. No, usred svih tih opasnosti, Kṛṣṇa je bio nazočan. Kad su Kaurave pokušali potpuno razodijenuti Draupadī, Kṛṣṇa je bio nazočan opskrbljujući je odjećom kako bi joj zaštitio čast. Kṛṣṇa je uvijek bio s njima.

Kad su Pāṇḍave posjetili svoga djeda Bhīṣmadevu na samrti, on je zaplakao zbog svega toga. “Ovi mladići, moji unuci, jako su pobožni”, rekao je. “Mahārāja Yudhiṣṭhira, najstariji među svojom braćom, najpobožniji je čovjek. Nazivaju ga Dharmarājom, kraljem religije. Bhīma i Arjuna obojica su bhakte i tako veliki junaci da mogu ubiti na tisuće ljudi. Njihova je žena, Draupadī, sama božica sreće. Rečeno je da neće biti nestašice hrane gdje god se ona nalazi. Zajedno čine čudesan spoj, a uz to je Gospodin Kṛṣṇa uvijek s njima, no i dalje pate.“ Zato je zaplakao govoreći: „Ne znam kakvo je to Kṛṣṇino uređenje kad i tako pobožni bhakte pate.“

Dakle, ne bismo trebali razmišljati: „Postao sam bhakta, sad više neće biti opasnosti ili patnje.“ Prahlāda Mahārāja puno je ispaštao, a isto vrijedi i za druge bhakte poput Pāṇḍava i Haridāse Ṭhākure. Međutim, njihova nas patnja ne bi trebala uznemiriti. Moramo imati čvrstu vjeru, čvrsto uvjerenje i trebamo znati: „Kṛṣṇa je ovdje, On će me zaštititi.“ Ne pokušavajte tražiti blagodati nekog drugog okrilja, osim Kṛṣṇina. Uvijek se okrenite Kṛṣṇi.

Gospodin Kṛṣṇa kaže u Bhagavad-gīti: kaunteya pratijānīhi na me bhaktaḥ praṇaśyati, „Dragi Moj Arjuna, slobodno objavi svijetu da ništa ne može uništiti Moga bhaktu.“ Možemo se zapitati zašto je Kṛṣṇa savjetovao Arjuni da to objavi? Zašto to nije učinio sam? Odgovor glasi da bi se u takvu objavu moglo posumnjati kad bi došla od Kṛṣṇe jer On katkada krši vlastita obećanja. No, bhakta nikada neće prekršiti svoje obećanje. Kṛṣṇa se brine za to. „O, Moj je bhakta nešto izjavio. Moram se pobrinuti da održi riječ.“ Taj Kṛṣṇin stav prozlazi iz Njegove privrženosti prema Svome bhakti. Zato je Kṛṣṇa rekao: „Ti objavi. Ako Ja objavim, ljudi Mi možda neće vjerovati, ali tvojoj će objavi vjerovati jer si ti bhakta.“ Iako Kṛṣṇa zna prekršiti svoje obećanje, pobrinut će se da se ispune obećanja Njegovih bhakta.

Zbog toga se moramo posvetiti svjesnosti Kṛṣṇe i držati je se u svim okolnostima, čak i ako se nađemo u najopasnijem položaju. Moramo očuvati svoju vjeru u Kṛṣṇina lotosolika stopala i tada više neće biti nikakve opasnosti.