STIHOVI 1-3

SMISAO: Na početku petnaestoga poglavlja bilo je objašnjeno stablo materijalnog svijeta. Sporedno korijenje koje se širi iz njega bilo je uspoređeno s povoljnim i nepovoljnim djelatnostima živoga bića. U devetom poglavlju bili su opisani deve, pobožne osobe, i asure, odnosno bezbožne osobe, demoni. Prema vedskim obredima, djelatnosti u guṇi vrline smatraju se povoljnim za napredovanje na putu oslobođenja. Takve su djelatnosti daivī prakṛti, po prirodi transcendentalne. Osobe utemeljene u transcendentalnoj prirodi napreduju na putu oslobođenja. Za razliku od njih, oni koji djeluju u guṇama strasti i neznanja ne mogu dostići oslobođenje. Oni moraju ostati u materijalnom svijetu kao ljudska bića ili silaze u životinjske vrste ili još niže oblike života. U ovom poglavlju Gospodin objašnjava transcendentalnu i demonsku prirodu i njihove odlike. Također objašnjava njihove prednosti i nedostatke.

Riječ abhijātasya, koja se odnosi na osobu rođenu s transcendentalnim odlikama, ili božanskim sklonostima, vrlo je značajna. Začeće djeteta u pobožnom ozračju u vedskim se spisima naziva garbhādhāna-saṁskāra. Ako roditelji žele dijete s božanskim odlikama, trebaju slijediti deset načela preporučenih za društveni život ljudskih bića. U Bhagavad-gīti bilo je objašnjeno da je seks namijenjen rađanju dobroga djeteta sam Kṛṣṇa. Seks se ne osuđuje, pod uvjetom da se koristi u svjesnosti Kṛṣṇe. Osobe svjesne Kṛṣṇe ne bi trebale začimati djecu poput mačaka i pasa. Trebaju ih začeti na takav način da nakon rođenja mogu postati svjesna Kṛṣṇe. To treba biti prednost djece čiji su roditelji svjesni Kṛṣṇe.

Društveni sustav poznat kao varṇāśrama-dharma – u kojem se društvo dijeli na četiri duhovna reda i četiri kaste ili staleža – ne temelji se na rođenju. Takva se podjela temelji na obrazovnim kvalifikacijama i služi za održavanje mira i blagostanja u društvu. Transcendentalne odlike spomenute u ovom stihu omogućuju osobi da napreduje u duhovnom razumijevanju i tako se oslobodi materijalnog svijeta.

U varṇāśrama društvu, sannyāsī, osoba koja je prihvatila red odricanja, smatra se glavom ili duhovnim učiteljem svih staleža i duhovnih redova. Brāhmaṇa se smatra duhovnim učiteljem tri ostala društvena staleža – kṣatriya, vaiśya i śūdra – ali sannyāsī, koji zauzima položaj na vrhu toga sustava, smatra se duhovnim učiteljem svih staleža. Prva osobina sannyāsīja treba biti neustrašivost. Sannyāsī mora živjeti sam, bez ičije pomoći ili osiguranja i zato mora ovisiti samo o milosti Svevišnje Božanske Osobe. Ako netko misli: „Tko će me zaštititi kad raskinem sve odnose?", ne bi trebao prihvatiti red odricanja. Mora biti potpuno uvjeren da Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, u Svom lokaliziranom vidu, uvijek prebiva u njegovu srcu kao Paramātmā, da sve vidi i uvijek zna njegove namjere. Tako mora biti čvrsto uvjeren da će se Kṛṣṇa kao Paramātmā pobrinuti za osobu koja Mu se predala. „Nikada neću biti sam", treba misliti. „Čak i ako živim u najmračnijim predjelima šume, pokraj mene će biti Kṛṣṇa. On će mi pružiti svu zaštitu." To uvjerenje naziva se abhayam, neustrašivost. Takvo stanje uma prijeko je potrebno za osobu u redu odricanja.

Potom mora pročistiti svoje postojanje. Postoji toliko mnogo pravila i propisa koje treba slijediti u redu odricanja. Sannyāsīju se strogo zabranjuje da održava bilo kakav prisan odnos sa ženom. To je najvažnije pravilo. Čak mu se zabranjuje da razgovara sa ženom na osami. Gospodin Caitanya je bio uzoriti sannyāsī i za vrijeme Njegova boravka u Purīju Njegove bhaktine nisu Mu smjele prići blizu, čak ni da Mu odaju poštovanje. Bilo im je savjetovano da odaju poštovanje s udaljena mjesta. To nije znak mržnje prema ženama, već strogo pravilo za sannyāsīja da ne smije održavati prisne odnose sa ženama. Čovjek mora slijediti pravila i propise određenog staleža kako bi pročistio svoje postojanje. Sannyāsīju se strogo zabranjuje da održava prisne odnose sa ženama i posjeduje bogatstvo radi zadovoljavanja osjetila. Gospodin Caitanya je bio uzoriti sannyāsī i iz Njegova života vidimo da je bio vrlo strog što se tiče žena. Premda se smatra najvelikodušnijom inkarnacijom Boga, koja je prihvatila najpalije uvjetovane duše, strogo je slijedio pravila i propise sannyāse u smislu druženja sa ženama. Jedan od Njegovih osobnih pratilaca, Choṭa Haridāsa, koji je zajedno s drugim povjerljivim osobnim pratiocima bio u društvu Gospodina Caitanye, jednom je požudno pogledao mladu ženu i Gospodin Caitanya je bio tako strog da ga je odmah izbacio iz društva Svojih osobnih pratilaca. Gospodin Caitanya je rekao: „Ako sannyāsī ili onaj tko se želi osloboditi okova materijalne prirode i tko se pokušava uzdignuti na duhovnu razinu i vratiti kući, Bogu, želi materijalne posjede i žene kako bi zadovoljio osjetila – ne mora čak ni u njima uživati, već ih samo željeti – toliko je osuđen da treba radije počiniti samoubojstvo nego imati takve nezakonite želje." To su procesi pročišćenja.

Sljedeća je odlika jñāna-yoga-vyavasthiti: njegovanje znanja. Svrha je sannyāse pružanje znanja obiteljskim ljudima i drugima koji su zaboravili pravi život duhovnog napredovanja. Sannyāsī treba prositi od vrata do vrata kako bi održao život, ali to ne znači da je prosjak. Poniznost je također jedna od osobina osobe na transcendentalnoj razini. Iz čiste poniznosti, sannyāsī ide od vrata do vrata, ne da bi prosio, već da bi susreo obiteljske ljude i probudio u njima svjesnost Kṛṣṇe. To je dužnost sannyāsīja. Ako je istinski napredan i ako mu je to naredio duhovni učitelj, treba propovijedati svjesnost Kṛṣṇe s logikom i razumijevanjem, a ako nije tako napredan, ne bi trebao prihvatiti red odricanja. Ali čak i ako je prihvatio red odricanja bez dovoljno znanja, treba slušati duhovnog učitelja kako bi stekao znanje. Sannyāsī, osoba koja je prihvatila red odricanja, mora biti utemeljen u neustrašivosti, sattva-saṁśuddhi (čistoći) i jñāna-yogi (znanju).

Sljedeća je odlika milostinja. Milostinju trebaju davati obiteljski ljudi. Obiteljski ljudi trebaju zarađivati za život na pošten način i trošiti pedeset posto svoje zarade na širenje svjesnosti Kṛṣṇe po čitavom svijetu. Zato trebaju davati milostinju društvima koja se time bave. Milostinja se treba dati pravoj osobi. Postoje razne vrste milostinje, kao što će kasnije biti objašnjeno – milostinja u guṇi vrline, strasti i neznanju. Davanje milostinje u guṇi vrline u spisima se preporučuje, ali davanje milostinje u guṇama strasti i neznanja se ne preporučuje, jer se time samo rasipa novac. Milostinja se treba davati samo za širenje svjesnosti Kṛṣṇe po čitavom svijetu. To je milostinja u guṇi vrline.

Što se tiče dame (samoovladanosti), ona nije namijenjena samo ostalim redovima pobožnog društva, već posebno obiteljskim ljudima. Premda ima ženu, obiteljski čovjek ne bi trebao nepotrebno koristiti svoja osjetila za spolno uživanje. U obiteljskom životu postoje ograničenja čak i po pitanju spolnih odnosa, koji se trebaju održavati samo radi začimanja djece. Ako obiteljskom čovjeku nisu potrebna djeca, ne bi trebao uživati u spolnim odnosima sa svojom ženom. Suvremeno društvo uživa u seksu uz kontraceptivna sredstva ili još odvratnija sredstva, kako bi izbjeglo odgovornost prema djeci. To nije transcendentalna, već demonska odlika. Ako netko želi napredovati u duhovnom životu, čak i ako živi s obitelji, mora ograničiti svoj spolni život i treba začeti dijete samo ako želi time služiti Kṛṣṇu. Ako može začeti djecu koja će biti svjesna Kṛṣṇe, može začeti stotine djece, ali ako nije sposoban za to, ne bi trebao održavati spolne odnose samo radi osjetilnog uživanja.

Žrtvovanje je još jedna dužnost obiteljskih ljudi, jer žrtvovanja iziskuju veliku količinu novaca. Pripadnici drugih redova života, brahmacārīji, vānaprasthe i sannyāsīji, nemaju novaca; oni žive od prošnje. Stoga je izvođenje raznih žrtvovanja namijenjeno obiteljskim ljudima. Oni trebaju izvoditi agni-hotra žrtvovanja po uputama vedskih spisa, ali u današnje vrijeme takva su žrtvovanja vrlo skupa i nijedan obiteljski čovjek ih ne može izvoditi. Najbolje žrtvovanje preporučeno za ovo doba je saṅkīrtana-yajña. Ta saṅkīrtana-yajña – pjevanje Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare – najbolje je i najjeftinije žrtvovanje. Svatko ga može vršiti i steći dobrobit. Tako su milostinja, vladanje osjetilima i vršenje žrtvovanja posebno namijenjeni obiteljskim ljudima.

Svādhyāya, proučavanje Veda, namijenjeno je brahmacārījima, učenicima. Brahmacārīji ne bi trebali održavati nikakve veze sa ženama. Trebaju živjeti u celibatu i zaokupiti um proučavanjem vedske književnosti kako bi njegovali duhovno znanje. To se naziva svādhyāya.

Tapas, strogost, posebno je namijenjena vānaprasthama. Čovjek ne bi trebao živjeti s obitelji cijeli život. Mora uvijek imati na umu da postoje četiri reda života: brahmacarya, gṛhastha, vānaprastha i sannyāsa. Tako se nakon gṛhastha života treba povući. Ako živi sto godina, dvadeset pet godina treba provesti u učeničkom životu, dvadeset pet u obiteljskom, dvadeset pet u redu povlačenja i dvadeset pet u redu odricanja. To su propisi vedske religijske discipline. Čovjek koji se povukao iz obiteljskog života mora vršiti strogosti tijela, uma i jezika. To je tapasya. Svrha je društva utemeljenog na varṇāśrama-dharmi vršenje tapasye. Bez tapasye, odnosno strogosti, nijedno ljudsko biće ne može dostići oslobođenje. Teorija da u životu ne trebamo vršiti strogosti, već možemo nastaviti spekulirati i sve će biti lijepo, ne preporučuje se ni u vedskim spisima niti u Bhagavad-gīti. Takve teorije izmišljaju pseudospiritualisti koji pokušavaju okupiti što više sljedbenika. Ako postoje ograničenja, pravila i propisi, neće privući ljude. Stoga oni koji žele sljedbenike u ime religije, samo da bi pravili predstavu, ne ograničavaju ni svoje živote ni živote svojih sljedbenika. Vede ne odobravaju tu metodu.

Što se tiče brāhmaṇske odlike jednostavnosti, to načelo trebaju slijediti ne samo članovi određenog reda života, već svi članovi društva, bilo da se nalaze u brahmacārī āśrami, gṛhastha āśrami, vānaprastha āśrami ili sannyāsa āśrami. Čovjek treba biti vrlo jednostavan i otvoren.

Ahiṁsā znači da ne bismo trebali sprečavati napredovanje nijednog živog bića. Ne bismo trebali misliti da nema ništa lošeg u ubijanju životinja radi zadovoljavanja osjetila, budući da duhovna iskra nikada nije ubijena, čak ni nakon ubijanja tijela. U današnje vrijeme ljudi su navikli jesti životinje, unatoč obilju žitarica, voća i mlijeka. Nema potrebe ubijati životinje. Ta je odredba namijenjena svima. Kad nema drugoga rješenja, osoba može ubiti životinju, ali je treba ponuditi u žrtvovanju. U svakom slučaju, kad ima dovoljno hrane za čovječanstvo, oni koji žele napredovati u duhovnoj spoznaji ne bi trebali vršiti nasilje nad životinjama. Prava ahiṁsā znači ne sprečavati ničije napredovanje u životu. Životinje također napreduju u svojoj evoluciji, seleći se iz jedne životinjske vrste u drugu. Ako ubijemo životinju, sprečavamo njezino napredovanje. Ako neka životinja treba živjeti u određenu tijelu toliko dana ili toliko godina i prije vremena bude ubijena, mora se ponovno vratiti u taj oblik života i proživjeti preostale dane kako bi mogla prijeći u drugu, višu vrstu života. Zato ne bismo trebali sprečavati njezino napredovanje samo da bismo zadovoljili jezik. To je ahiṁsā.

Satyam. Ta riječ znači da ne trebamo iskrivljavati istinu radi osobnog probitka. U vedskoj književnosti postoje neki teški odlomci, ali njihovo značenje ili svrhu trebamo naučiti od vjerodostojna duhovnog učitelja. To je proces razumijevanja Veda. Śruti znači da trebamo slušati autoritete. Ne bismo trebali izmisliti svoje tumačenje radi vlastitog probitka. Postoji toliko mnogo tumača Bhagavad-gīte koji pogrešno tumače izvorni tekst. Trebamo predstaviti pravi smisao riječi, koji trebamo naučiti od vjerodostojna duhovnog učitelja.

Akrodha znači obuzdati srdžbu. Čak i ako nas netko izaziva, trebamo biti snošljivi, jer čim se razljutimo čitavo tijelo postaje nečisto. Srdžba je proizvod guṇe strasti i požude i osoba utemeljena na transcendentalnoj razini treba je obuzdati. Apaiśunam znači da drugima ne trebamo nalaziti mane ili ih nepotrebno ispravljati. Naravno, nazvati lopova lopovom ne znači da mu nalazimo mane, ali onaj tko napreduje u duhovnom životu čini veliku uvredu ako poštenu osobu nazove lopovom. Hrī znači da trebamo biti vrlo skromni i ne smijemo činiti sramna djela. Acāpalam, odlučnost, znači da ne smijemo biti uznemireni ili razočarani u svojim nastojanjima. Možemo doživjeti neuspjeh, ali ne trebamo žaliti zbog toga; trebamo strpljivo i odlučno napredovati.

Riječ tejas upotrebljena u ovom stihu namijenjena je kṣatriyama. Kṣatriye trebaju uvijek biti vrlo snažni kako bi mogli zaštititi slabe. Ne bi se trebali predstavljati kao nenasilni. Ako je nasilje potrebno, moraju biti nasilni. No onaj tko može savladati neprijatelja može, u određenim okolnostima, i oprostiti. Može oprostiti manje uvrede.

Śaucam znači čistoća, ne samo uma i tijela, već i ponašanja. Posebno je namijenjena trgovcima, koji ne bi trebali raditi na crno. Nāti-mānitā, odsutnost želje za ugledom, odnosi se na śūdre, radnike, koji se prema vedskim odredbama smatraju najnižim od četiri staleža. Oni ne bi trebali biti ponosni na nepotreban ugled i čast i trebaju ostati u svom položaju. Śūdre su dužni odati poštovanje višim staležima u cilju očuvanja društvenog poretka.

Ovih dvadeset šest osobina su transcendentalne odlike, koje se trebaju njegovati u skladu s različitim položajima društvenih i duhovnih redova. To znači da će se sve vrste ljudi koje se, unatoč bijednim materijalnim okolnostima, trude razviti ove odlike, postupno uzdignuti na najvišu razinu transcendentalne spoznaje.