STIH 28

SMISAO: Ako prihvatimo da postoje dvije vrste filozofa, jedni koji vjeruju u postojanje duše i drugi koji ne vjeruju u njezino postojanje, ni u kom slučaju nema razloga za žaljenje. One koji ne vjeruju u postojanje duše sljedbenici vedske mudrosti nazivaju ateistima. No čak i ako rasprave radi prihvatimo ateističku teoriju, nema razloga za žaljenje. Neovisno o postojanju duše materijalni su elementi prije stvaranja neočitovani. Iz toga suptilnoga neočitovanog stanja nastaje pojavni svijet, kao što iz etera nastaje zrak, iz zraka vatra, iz vatre voda, a iz vode zemlja. Iz zemlje nastaje mnoštvo različitih pojava. Uzmimo na primjer veliki neboder, koji nastaje iz zemlje. Kada se sruši, ta pojava ponovno postaje neočitovana i na kraju ostaje u obliku atoma. Zakon o održanju energije vrijedi, ali stvari s vremenom bivaju očitovane i neočitovane – u tome je razlika. Zašto bismo onda žalili, u očitovanom ili neočitovanom stadiju? Na neki način, ništa se ne gubi niti u neočitovanom stadiju. I na početku i na kraju svi su elementi neočitovani; očitovani su samo u srednjem stadiju, i stoga tu nema nikakve stvarne materijalne razlike.

Ako prihvatimo vedski zaključak izložen u Bhagavad-gīti da ova materijalna tijela s vremenom bivaju uništena (antavanta ime dehāḥ), ali da je duša vječna (nityasyoktāḥ śarīriṇaḥ), uvijek moramo imati na umu da je tijelo neka vrst odjeće. Zašto bismo žalili za promjenom odjeće? U odnosu na vječnu dušu materijalno tijelo nema stvarna postojanja. Ono je poput sna. U snu možemo misliti da letimo nebom ili sjedimo na kočiji kao kralj, ali kada se probudimo možemo vidjeti da nismo ni na nebu ni na kočiji. Vedska mudrost potiče samospoznaju na temelju nepostojanja materijalnog tijela. Stoga, bez obzira na to vjerujemo li ili ne vjerujemo u postojanje duše, nemamo razloga za žaljenje nad gubitkom tijela.