STIH 28
vedeṣu yajñeṣu tapaḥsu caiva
dāneṣu yat puṇya-phalaṁ pradiṣṭam
atyeti tat sarvam idaṁ viditvā
yogī paraṁ sthānam upaiti cādyam
vedeṣu – proučavanjem Veda; yajñeṣu – izvođenjem yajñe, žrtvovanja; tapaḥsu – podvrgavanjem različitim vrstama strogosti; ca – također; eva – zacijelo; dāneṣu – davanjem milostinje; yat – taj koji; puṇya-phalam – rezultat pobožnog rada; pradiṣṭam – pokazan; atyeti – nadilazi; tat sarvam – sve to; idam – ovo; viditvā – znajući; yogī – bhakta; param – vrhovno; sthānam – prebivalište; upaiti – dostiže; ca – također; ādyam – izvorno.
Onaj tko prihvati put predanog služenja ne biva lišen rezultata koji se dobivaju proučavanjem Veda, izvođenjem žrtvovanja, vršenjem strogosti, davanjem milostinje ili vršenjem filozofskih i plodonosnih djelatnosti. Samim predanim služenjem dostiže sve to i na kraju odlazi u vrhovno vječno prebivalište.
SMISAO: Ovaj je stih suština sedmoga i osmoga poglavlja, u kojima se posebno objašnjava svjesnost Kṛṣṇe i predano služenje. Čovjek mora proučavati Vede pod vodstvom duhovnog učitelja i podvrći se mnogim strogostima i pokorama dok živi pod njegovim nadzorom. Brahmacārī mora živjeti u domu duhovnog učitelja kao sluga i prositi milostinju od vrata do vrata te je donijeti duhovnom učitelju. On uzima hranu samo po naredbi učitelja i ako učitelj ne pozove učenika na objed, učenik posti. To su neki od vedskih načela slijeđenja brahmacarye.
Nakon proučavanja Veda pod vodstvom učitelja, od pete do dvadesete godine, učenik može postati čovjek savršena karaktera. Proučavanje Veda nije namijenjeno razonodi spekulanata u naslonjačima, već oblikovanju karaktera. Nakon takva obrazovanja brahmacārīju se dopušta da se oženi i započne obiteljski život. Kao obiteljski čovjek mora izvoditi razna žrtvovanja kako bi mogao dalje napredovati. Također mora davati milostinju u skladu s mjestom, vremenom i kandidatom, praveći razliku između milostinje u vrlini, strasti i neznanju, koje su opisane u Bhagavad-gīti. Kada se povuče iz obiteljskog života i prihvati vānaprasthu, podvrgava se oštrim pokorama – živi u šumi, oblači se u koru drveta, ne brije se itd. Slijedeći pravila brahmacarye, obiteljskog života, vānaprasthe i na kraju sannyāse, uzdiže se na savršenu razinu života. Neki se onda uzdižu u rajsko kraljevstvo, a kada dalje napreduju dostižu oslobođenje i odlaze u duhovno nebo, u neosobni brahmajyoti ili na planete Vaikuṇṭhe ili Kṛṣṇaloku. To je put koji je zacrtala vedska književnost.
Međutim ljepota svjesnosti Kṛṣṇe leži u tome da osoba jednim udarcem, predanim služenjem, može nadići sve obrede različitih redova života.
Riječi idaṁ viditvā upućuju da trebamo shvatiti upute koje je Śrī Kṛṣṇa dao u sedmom i osmom poglavlju Bhagavad-gīte. Trebamo ih pokušati shvatiti ne umnom spekulacijom ili učenošću, već slušanjem u društvu bhakta. Srednjih šest poglavlja (od šestoga do dvanaestoga) predstavljaju srž Bhagavad-gīte. Prvih šest i posljednjih šest poglavlja omotači su srednjih šest poglavlja, koja Gospodin posebno štiti. Ako netko ima sreću da u društvu bhakta shvati Bhagavad-gītu – posebno srednjih šest poglavlja – njegov život odmah postaje slavniji od svih pokora, žrtvovanja, milostinja i spekulacija, jer se svi rezultati tih djelatnosti mogu steći samom svjesnošću Kṛṣṇe.
Onaj tko ima malo vjere u Bhagavad-gītu treba je pokušati shvatiti slušajući bhaktu, jer je na početku četvrtoga poglavlja jasno rečeno da Gītu mogu shvatiti samo bhakte. Nitko drugi ne može savršeno shvatiti njezinu svrhu. Zato Bhagavad-gītu trebamo naučiti od Kṛṣṇina bhakte, a ne od umnih spekulanata. To je znak vjere. Kada čovjek potraži bhaktu i na kraju stekne njegovo društvo, istinski počinje proučavati i shvaćati Bhagavad-gītu. Napredujući u društvu bhakte počinje predano služiti i to služenje raspršuje sve njegove sumnje u Kṛṣṇu, Boga, i Kṛṣṇine djelatnosti, oblik, zabave, ime i druga obilježja. Nakon što sumnje potpuno nestanu, postaje postojan u svom proučavanju. Tada uživa u proučavanju Bhagavad-gīte i dostiže stanje neprestane svjesnosti Kṛṣṇe. Na naprednoj razini potpuno se zaljubljuje u Kṛṣṇu. Taj najviši stadij savršenstva života omogućuje bhakti da bude prenesen u Kṛṣṇino prebivalište na duhovnom nebu, Goloku Vṛndāvanu, gdje postaje vječno sretan.
Tako se završavaju Bhaktivedantina tumačenja osmoga poglavlja Śrīmad Bhagavad-gīte pod naslovom „Dostizanje Svevišnjeg".