STIH 36
pāpam evāśrayed asmān
hatvaitān ātatāyinaḥ
tasmān nārhā vayaṁ hantuṁ
dhārtarāṣṭrān sa-bāndhavān
sva-janaṁ hi kathaṁ hatvā
sukhinaḥ syāma mādhava
pāpam – grijesi; eva – sigurno; āśrayet – moraju pasti na; asmān – nas; hatvā – ubijajući; etān – sve te; ātatāyinaḥ – napadače; tasmāt – stoga; na – nikada; arhāḥ – zaslužuju; vayam – mi; hantum – da ih ubijemo; dhārtarāṣṭrān – Dhṛtarāṣṭrini sinovi; sa-bāndhavān – zajedno s prijateljima; sva-janam – rođacima; hi – zacijelo; katham – kako; hatvā – ubijanjem; sukhinaḥ – sretni; syāma – postat ćemo; mādhava – o Kṛṣṇa, mužu božice sreće.
Ako ubijemo takve napadače, na nas će pasti teret grijeha. Stoga ne bismo trebali ubiti Dhṛtarāṣṭrine sinove ni naše prijatelje. Što ćemo dobiti, o Kṛṣṇa, mužu božice sreće, i kako možemo biti sretni, ako ubijemo vlastite rođake?
SMISAO: Prema vedskim spisima postoji šest vrsta napadača: (1) onaj tko da otrov, (2) onaj tko zapali kuću, (3) onaj tko napadne smrtonosnim oružjem, (4) onaj tko opljačka bogatstvo, (5) onaj tko zaposjedne tuđu zemlju i (6) onaj tko otme tuđu ženu. Takve napadače treba odmah ubiti. Čovjek koji to učini ne čini grijeh. Takvo ubijanje dolikuje običnom čovjeku, ali Arjuna nije bio obična osoba. Imao je svet karakter i zato je želio postupiti prema njima na način koji dolikuje svetoj osobi. No ta vrsta svetosti nije za kṣatriyu. Premda odgovoran čovjek u državnoj administraciji treba biti svet, ne smije biti kukavica. Na primjer, Gospodin Rāma bio je tako svet da ljudi čak i danas žele živjeti u kraljevstvu Gospodina Rāme (rāma-rājyi), ali se nikada nije ponio kao kukavica. Rāvaṇa je napao Rāmu otevši Rāminu ženu Sītu, ali mu je Gospodin Rāma dao dobro pouku, neusporedivu u povijesti svijeta. U Arjuninu slučaju trebalo je uzeti u obzir da su napadači bili posebne vrste – njegov djed, učitelj, prijatelji, sinovi, unuci itd. Arjuna je zbog toga mislio da protiv njih ne treba poduzeti oštre korake kao protiv običnih napadača. Osim toga, svetim se osobama savjetuje da opraštaju. Za njih su takve odredbe važnije od bilo kakve političke nužde. Umjesto da ubije vlastite rođake iz političkih razloga, Arjuna je smatrao boljim da im oprosti na temelju religije i svetačkog ponašanja. Mislio je da takvo ubijanje, samo radi stjecanja privremene tjelesne sreće, neće donijeti nikakvu dobrobit. Na kraju krajeva, kraljevstva i druga, na taj način stečena, materijalna zadovoljstva nisu trajna. Zašto bi onda riskirao život i vječno spasenje ubijajući vlastite rođake? U vezi s tim također je značajno da je Arjuna oslovio Kṛṣṇu kao „Mādhavu", muža božice sreće. Htio je istaći da ga Kṛṣṇa, kao muž božice sreće, ne bi trebao poticati na nešto što će mu na kraju donijeti nesreću. No Kṛṣṇa nikada ne donosi nesreću nikome, a da ne govorimo o Njegovim bhaktama.