No edit permissions for Croatian

STIHOVI 4-5

buddhir jñānam asammohaḥ
kṣamā satyaṁ damaḥ śamaḥ
sukhaṁ duḥkhaṁ bhavo ’bhāvo
bhayaṁ cābhayam eva ca

ahiṁsā samatā tuṣṭis
tapo dānaṁ yaśo ’yaśaḥ
bhavanti bhāvā bhūtānāṁ
matta eva pṛthag-vidhāḥ


buddhiḥ – inteligencija; jñānam – znanje; asammohaḥ – oslobođenje od sumnje; kṣamā – opraštanje; satyam – istinoljubivost; damaḥ – vladanje osjetilima; śamaḥ – vladanje umom; sukham – sreća; duḥkham – nesreća; bhavaḥ – rođenje; abhāvaḥ – smrt; bhayam – strah; ca – također; abhayam – neustrašivost; eva – također; ca – i; ahiṁsā – nenasilje; samatā – jednakost; tuṣṭiḥ – zadovoljstvo; tapaḥ – pokora; dānam – milostinja; yaśaḥ – slava; ayaśaḥ – nečast; bhavanti – potječu; bhāvāḥ – prirode; bhūtānām – živih bića; mattaḥ – od Mene; eva – zacijelo; pṛthak-vidhāḥ – različite.


Ja sam stvorio sve odlike živih bića, kao što su inteligencija, znanje, oslobođenje od sumnje i iluzije, opraštanje, istinoljubivost, vladanje osjetilima, vladanje umom, sreća i nesreća, rođenje, smrt, strah, neustrašivost, nenasilje, jednakost, zadovoljstvo, strogost, milostinja, čast i nečast.


SMISAO: Sve odlike živih bića, i dobre i loše, stvorio je Kṛṣṇa i one su ovdje opisane.


Inteligencija se odnosi na moć pravilna rasuđivanja, a znanje na razumijevanje što je duh, a što materija. Obično znanje stečeno fakultetskim obrazovanjem odnosi se samo na materiju i ovdje se ne prihvaća kao znanje. Posjedovati znanje znači poznavati razliku između materije i duha. Suvremena naobrazba ne obuhvaća znanje o duhu. Ljudi vode brigu samo o materijalnim elementima i tjelesnim potrebama. Stoga akademsko znanje nije potpuno.


Asammoha, oslobođenje od sumnje i iluzije, možemo dostići kad odbacimo neodlučnost i shvatimo transcendentalnu filozofiju. Polako, ali sigurno, oslobađamo se zbunjenosti. Ništa ne trebamo slijepo prihvatiti; sve trebamo prihvatiti s pomnjom i oprezom. U svom vladanju trebamo očitovati kṣamu, snošljivost i opraštanje; trebamo biti snošljivi i oprostiti drugima manje uvrede. Satyam, istinoljubivost, znači da činjenice trebamo predstaviti takve kakve jesu, za dobrobit drugih. Ne bismo ih smjeli pogrešno predstavljati. Prema društvenim običajima istina se može reći samo ako je drugima ugodna, ali to nije istinoljubivost. Istinu trebamo reći otvoreno, tako da je drugi shvate. Ako je netko lopov i ljude na to upozorimo, to je istina. Iako je istina ponekad neugodna, ne bismo je trebali prešutjeti. Istinoljubivost zahtijeva da se činjenice predstave takve kakve jesu, za dobrobit drugih. To je definicija istine.


Vladanje osjetilima znači da ne bismo trebali koristiti osjetila za nepotrebno osobno uživanje. Nije zabranjeno zadovoljavati potrebe osjetila, ali nepotrebno osjetilno uživanje šteti duhovnom napretku. Stoga osjetila ne smijemo neobuzdano koristiti. Slično tome, um trebamo uzdržavati od nepotrebnih misli; to se zove śama. Ne bismo trebali trošiti svoje vrijeme na razmišljanje o zgrtanju novca. To je zloupotreba moći razmišljanja. Um trebamo koristiti za razumijevanje najvažnije potrebe ljudskog bića, koja treba biti vjerodostojno predstavljena. Moć razmišljanja trebamo razvijati u društvu autoriteta za spise, svetih osoba, duhovnih učitelja i onih koji su razvili svoju moć razmišljanja. Sukham, zadovoljstvo ili sreću, trebamo uvijek nalaziti u onome što je povoljno za njegovanje duhovnog znanja o svjesnosti Kṛṣṇe. Ono što je nepovoljno za njegovanje svjesnosti Kṛṣṇe uzrokuje bol ili nesreću. Sve što je povoljno za razvijanje svjesnosti Kṛṣṇe trebamo prihvatiti, a sve što je nepovoljno trebamo odbaciti.


Bhava, rođenje, odnosi se na tijelo. Što se tiče duše, ona se ne rađa i ne umire; o tome smo govorili na početku Bhagavad-gīte. Rođenje i smrt odnose se na utjelovljenje živoga bića u materijalnom svijetu. Strah je rezultat brige za budućnost. Osoba svjesna Kṛṣṇe ne osjeća strah, jer će zahvaljujući svojim djelatnostima sigurno otići u duhovno nebo i vratiti se kući, Bogu. Stoga je njezina budućnost veoma svijetla. No drugi ne znaju što im nosi budućnost; ne znaju što će im donijeti sljedeći život. Zato su neprestano u tjeskobi. Ako se želimo osloboditi tjeskobe, trebamo shvatiti Kṛṣṇu i uvijek biti utemeljeni u svjesnosti Kṛṣṇe. To je najbolji način. Tako ćemo se osloboditi sveg straha. U Śrīmad-Bhāgavatamu (11.2.37) rečeno je – bhayaṁ dvitīyābhiniveśataḥ syāt: uzrok je straha naša obuzetost iluzornom energijom. Oni koji su oslobođeni utjecaja iluzorne energije, koji su uvjereni da nisu materijalno tijelo, već duhovni djelići Svevišnje Božanske Osobe, i koji zato transcendentalno služe Vrhovnog Boga, nemaju se čega bojati. Njihova je budućnost veoma svijetla. Strah je stanje osoba koje nisu svjesne Kṛṣṇe. Abhayam, neustrašivost, može steći samo onaj tko je svjestan Kṛṣṇe.


Ahiṁsā, nenasilje, znači da ne trebamo činiti ono što će drugima donijeti patnju ili ih zbuniti. Svjetovni pothvati koje obećavaju brojni političari, sociolozi i filantropi ne daju dobre rezultate, jer političari i filantropi nemaju transcendentalnu viziju; ne znaju što je istinski dobro za ljudsko društvo. Ahiṁsā znači da ljude trebamo poučiti kako mogu potpuno iskoristiti ljudsko tijelo. Ljudsko je tijelo namijenjeno dostizanju duhovne spoznaje i zato svaki pokret ili odbor koji ne pomaže ljudima da dostignu taj cilj vrši nasilje nad ljudskim tijelom. Ono što pomaže ljudima da u budućnosti dostignu duhovnu sreću naziva se nenasilje.


Samatā, jednakost, odnosi se na odsutnost vezanosti i odbojnosti. Nije dobro osjećati veliku vezanost ili odbojnost prema nečemu. Ovaj materijalni svijet trebamo prihvatiti bez vezanosti ili odbojnosti. Ono što je povoljno za svjesnost Kṛṣṇe trebamo prihvatiti, a ono što je nepovoljno trebamo odbaciti. To je samatā, jednakost. Onaj tko je svjestan Kṛṣṇe prihvaća ili odbacuje stvari samo na temelju njihove korisnosti za njegovanje svjesnosti Kṛṣṇe.


Tuṣṭi, zadovoljstvo, znači da ne bismo trebali željeti steći nepotrebnim djelatnostima što više materijalnih dobara. Trebamo biti zadovoljni onim što steknemo milošću Svevišnjega Gospodina. To se naziva zadovoljstvo. Tapas znači strogost ili pokora. U vezi s tim u Vedama ima mnogo pravila i propisa, kao što je pravilo da trebamo ustati rano ujutro i okupati se. Ponekad je vrlo teško ustati rano ujutro, ali dobrovoljna patnja koju prihvaćamo slijedeći to pravilo naziva se pokora. Slično tome, propisano je da na određene dane u mjesecu trebamo postiti. Možda ne volimo postiti, ali ako smo odlučni u namjeri da napredujemo u nauku o svjesnosti Kṛṣṇe, trebamo prihvatiti takve preporučene tjelesne poteškoće. Međutim ne bismo trebali postiti nepotrebno ili protivno vedskim odredbama. Ne bismo trebali postiti zbog političkih ciljeva; to je opisano u Bhagavad-gīti kao post u neznanju, a ono što je učinjeno u neznanju ili strasti ne vodi k duhovnom napretku. No sve što učinimo u guṇi vrline pomaže nam da napredujemo, a post u skladu s vedskim odredbama obogaćuje nas duhovnim znanjem.


Što se tiče milostinje, pedeset posto svoje zarade trebamo dati u dobre svrhe. Što je dobra svrha? To je svrha koja se ostvaruje u svjesnosti Kṛṣṇe. Ona nije samo dobra, već najbolja. Budući da je Kṛṣṇa dobar, Njegova je svrha uvijek dobra. Zato milostinju trebamo dati osobi koja djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe. U vedskoj književnosti propisano je da se milostinja treba dati brāhmaṇama. Taj se običaj još uvijek slijedi, premda ne potpuno u skladu s vedskom odredbom. No ipak je propisano da milostinju trebamo dati brāhmaṇama. Zašto? Zato što se bave uzvišenim njegovanjem duhovnog znanja. Brāhmaṇa treba čitav život posvetiti razumijevanju Brahmana. Brahma jānātīti brāhmaṇaḥ: onaj tko poznaje Brahman naziva se brāhmaṇa. Milostinja se daje brāhmaṇama, jer su zaokupljeni višim, duhovnim služenjem i nemaju vremena za stjecanje životnih sredstava. U vedskoj je književnosti također rečeno da milostinju trebamo dati osobi u redu odricanja, sannyāsīju. Sannyāsīji ne prose od vrata do vrata kako bi stekli novac, već u misionarske svrhe. Po običaju idu od vrata do vrata kako bi trgnuli obiteljske ljude iz sna neznanja. Budući da su obiteljski ljudi, zaokupljeni obiteljskim poslovima, zaboravili pravu svrhu života – buđenje svjesnosti Kṛṣṇe – dužnost je sannyāsīja da kao prosjaci posjećuju obiteljske ljude i bude u njima svjesnost Kṛṣṇe. Kao što je rečeno u Vedama, čovjek se treba probuditi i ostvariti ono što mu kao ljudskom biću dolikuje. To znanje i proces daju sannyāsīji. Tako milostinju trebamo davati sannyāsījima brāhmaṇama ili u slične dobre svrhe, a ne hirovito.


Što se tiče yaśe, slave, Gospodin Caitanya je rekao da je slavan onaj tko je poznat kao veliki bhakta. To je prava slava. Ako netko postane glasovit po svojoj svjesnosti Kṛṣṇe, onda je istinski slavan. Onaj tko nema takvu slavu nije slavan.


Sve ove odlike očituju se diljem svemira u društvu ljudi i polubogova. Na drugim planetima postoje različiti oblici ljudskoga društva i ove su odlike u njima prisutne. Kṛṣṇa stvara sve ove odlike za onoga tko želi napredovati u svjesnosti Kṛṣṇe, ali takva ih osoba sama razvija u sebi. Onaj tko predano služi Svevišnjega Gospodina razvija sve dobre odlike, po uređenju Gospodina.


Kṛṣṇa je podrijetlo svega s čime se susrećemo, i dobrog i lošeg. Ništa se ne može očitovati u materijalnom svijetu ako ne postoji u Kṛṣṇi. To je znanje. Premda znamo da sve ima svoje mjesto, trebamo spoznati da sve potječe od Kṛṣṇe.

« Previous Next »