STIH 1
sañjaya uvāca
taṁ tathā kṛpayāviṣṭam
aśru-pūrṇākulekṣaṇam
viṣīdantam idaṁ vākyam
uvāca madhusūdanaḥ
sañjayaḥ uvāca – Sañjaya reče; tam – Arjuni; tathā – tako; kṛpayā – samilošću; āviṣṭam – obuzetom; aśru-pūrṇa-ākula – punih suza; īkṣaṇam – očiju; viṣīdantam – žalosnom; idam – ove; vākyam – riječi; uvāca – rekao; madhu-sūdanaḥ – ubojica Madhua.
Sañjaya reče: Vidjevši Arjunu punog samilosti, potištena uma i očiju punih suza, Madhusūdana, Kṛṣṇa, izgovori ove riječi.
SMISAO: Materijalna samilost, jadikovanje i suze znaci su nepoznavanja pravoga jastva. Onaj tko je dostigao samospoznaju samilosan je prema vječnoj duši. U ovom je stihu značajna riječ „Madhusūdana". Gospodin Kṛṣṇa je ubio demona Madhua, pa je Arjuna sada htio da Kṛṣṇa ubije demona pogrešnog razumijevanja koji ga je napao u obavljanju njegove dužnosti. Nitko ne zna prema čemu treba pokazati samilost. Samilost prema odjeći davljenika je nerazumna. Čovjek koji je pao u ocean neznanja ne može biti spašen jednostavno spašavanjem njegove vanjske odjeće – gruba materijalnog tijela. Onaj tko to ne zna i jadikuje za vanjskom odjećom naziva se śūdra, onaj tko nepotrebno jadikuje. Arjuna je bio kṣatriya i od njega se nije očekivalo takvo ponašanje. Gospodin Kṛṣṇa može odagnati žalost čovjeka koji nema znanje i zato je izgovorio Bhagavad-gītu. Ovo nas poglavlje poučava samospoznaji kroz analitičku studiju materijalnog tijela i duhovne duše, kao što objašnjava vrhovni autoritet, Gospodin Śrī Kṛṣṇa. Takva je spoznaja moguća kada osoba djeluje bez vezanosti za plodonosne rezultate, utemeljena u nepromjenjivu shvaćanju pravoga jastva.