STIH 12

SMISAO: U Vedama (u Kaṭha Upaniṣadi i Śvetāśvatara Upaniṣadi) rečeno je da Svevišnja Božanska Osoba održava bezbrojna živa bića u njihovim različitim položajima, koje su stekli vlastitim djelovanjem. Ta Svevišnja Božanska Osoba, u obliku Svojih djelomičnih ekspanzija, živi u srcu svakoga živog bića. Samo svete osobe koje u sebi i izvan sebe vide istoga Svevišnjeg Gospodina mogu dostići savršen, vječan mir.

Ista vedska istina koja je otkrivena Arjuni otkrivena je svim osobama u svijetu koje se predstavljaju kao vrlo učene, ali ustvari imaju samo siromašno znanje. Gospodin jasno kaže da su On sam, Arjuna i svi kraljevi nazočni na bojnom polju vječno osobe i da Gospodin vječno održava osobna živa bića, u njihovu uvjetovanu i oslobođenu stanju. Svevišnja Božanska Osoba je vrhovna osoba, a Arjuna (Gospodinov vječni pratilac) i svi nazočni kraljevi individualna su vječna bića. Postojali su kao osobe u prošlosti i zauvijek će ostati osobe. Njihova je osobnost postojala u prošlosti i nastavit će postojati u budućnosti, bez prekida. Stoga nema razloga za žaljenje nad bilo kim.

Gospodin Kṛṣṇa, vrhovni autoritet, ovdje ne podržava teoriju māyāvāde da se duhovna duša, odvojena prekrivačem māye, tj. iluzije, nakon oslobođenja stapa s neosobnim Brahmanom i gubi osobno postojanje. Niti podržava teoriju da se osobnost doživljava samo u uvjetovanu stanju. Kṛṣṇa u ovom stihu jasno kaže da će Gospodin i drugi u budućnosti vječno zadržati svoju osobnost. To je potvrđeno u Upaniṣadama. Kṛṣṇina je izjava mjerodavna, jer Kṛṣṇa ne može biti podložan iluziji. Kad osobnost ne bi bila činjenica, Kṛṣṇa je ne bi toliko naglašavao – čak i za budućnost. Māyāvādī može prigovoriti da osobnost o kojoj govori Kṛṣṇa nije duhovna, već materijalna, ali ako prihvatimo tvrdnju da je osobnost materijalna, kako onda možemo praviti razliku između Kṛṣṇine osobnosti i osobnosti drugih živih bića? Kṛṣṇa svjedoči da je bio osoba u prošlosti i da će biti osoba u budućnosti. On je potvrdio Svoju osobnost na mnogo načina, a neosobni je Brahman podređen Njemu. Kṛṣṇa sve vrijeme zadržava duhovnu osobnost. Ako se prihvati kao obična uvjetovana duša s osobnom svjesnošću, onda Njegova Bhagavad-gītā nema vrijednost vjerodostojna spisa. Običan čovjek s četiri nedostatka svojstvena nesavršenoj ljudskoj prirodi ne može poučavati druge onome što je vrijedno slušanja. Gītā je iznad takve književnosti. Nijedna svjetovna knjiga ne može se usporediti s Bhagavad-gītom. Kad bi Kṛṣṇa bio običan čovjek, Gītā bi izgubila sav značaj. Māyāvādīji izjavljuju da je množina u ovom stihu konvencionalna i da se odnosi na tijelo, ali Kṛṣṇa u prethodnom stihu osuđuje takvo tjelesno shvaćanje. Nakon što je osudio tjelesno shvaćanje živih bića, kako može ponovno dati konvencionalnu izjavu koja se odnosi na tijelo? Osobnost se stoga zadržava na duhovnoj razini. To potvrđuju veliki ācārye poput Śrī Rāmānuje i drugih. U Gīti se na mnogo mjesta jasno spominje da duhovnu osobnost shvaćaju Gospodinovi bhakte. Oni koji zavide Kṛṣṇi kao Svevišnjoj Božanskoj Osobi ne pristupaju ovom velikom spisu na vjerodostojan način. Abhakte pristupaju naučavanju Gīte poput pčele koja liže staklenku s medom. Ako ne otvorimo staklenku, ne možemo okusiti med. Slično tome, misticizam Bhagavad-gīte mogu shvatiti samo bhakte. Nitko ga drugi ne može kušati, kao što je rečeno u četvrtom poglavlju ove knjige. Gītu ne mogu dodirnuti osobe koje zavide samom postojanju Gospodina. Stoga je māyāvādī objašnjenje Gīte najvaraviji prikaz cijele istine. Gospodin Caitanya zabranio nam je da čitamo tumačenja māyāvadīja i upozorio da onaj tko prihvati takvo objašnjenje māyāvādī filozofije gubi svu moć da shvati pravu tajnu Gīte. Ako se osobnost odnosi na iskustveni svemir, onda nema potrebe za slušanjem Gospodinovih učenja. Kao što smo već spomenuli, dvojnost osobne duše i Gospodina vječna je činjenica potvrđena u Vedama.