STIH 34
tad viddhi praṇipātena
paripraśnena sevayā
upadekṣyanti te jñānaṁ
jñāninas tattva-darśinaḥ
tat – to znanje o različitim žrtvovanjima; viddhi – pokušaj shvatiti; praṇipātena – prilazeći duhovnom učitelju; paripraśnena – ponizno postavljajući pitanja; sevayā – služeći; upadekṣyanti – oni će inicirati; te – tebe; jñānam – u znanje; jñāninaḥ – samospoznati; tattva – istinu; darśinaḥ – koji su vidjeli.
Pokušaj saznati istinu prilazeći duhovnom učitelju. Ponizno mu postavljaj pitanja i služi ga. Samospoznate ti duše mogu prenijeti znanje, jer su vidjele istinu.
SMISAO: Put je duhovne spoznaje nedvojbeno težak i Gospodin nam zato savjetuje da priđemo vjerodostojnu duhovnom učitelju u učeničkom naslijeđu koje potječe od samoga Gospodina. Nitko ne može biti vjerodostojan duhovni učitelj, ako ne slijedi načelo učeničkog naslijeđa. Gospodin je izvorni duhovni učitelj, a osoba u učeničkom naslijeđu može prenijeti svom učeniku Gospodinovu poruku takvu kakva jest. Nitko ne može postati duhovno spoznat izmišljanjem vlastitoga procesa, kao što to obično čine budalasti varalice. Bhāgavatam (6.3.19) kaže – dharmaṁ tu sākṣād bhagavat-praṇītam: put religije objavljuje sam Gospodin. Stoga umna spekulacija ili suhoparne rasprave ne mogu dovesti osobu do pravoga puta. Neovisnim proučavanjem knjiga znanja ne možemo napredovati u duhovnom životu. Da bismo primili znanje, moramo prići vjerodostojnu duhovnom učitelju. Takva duhovnog učitelja moramo prihvatiti sa stavom potpuna predavanja i služiti ga kao osobni sluga, bez lažna ugleda. Zadovoljstvo samospoznata duhovnog učitelja tajna je uspjeha u duhovnom životu. Pitanja i pokoravanje predstavljaju pravi spoj potreban za duhovno razumijevanje. Bez poniznosti i služenja postavljanje pitanja učenu duhovnom učitelju neće donijeti rezultat. Učenik mora biti sposoban položiti test koji mu postavi duhovni učitelj. Kada duhovni učitelj vidi iskrenu želju učenika, blagoslivlja učenika pravim duhovnim razumijevanjem. U ovom se stihu osuđuju i slijepo slijeđenje i besmislena pitanja. Učenik treba ne samo ponizno slušati duhovnog učitelja, već i steći od njega jasno razumijevanje, ponizno služeći i postavljajući pitanja. Vjerodostojni duhovni učitelj po prirodi je veoma ljubazan prema učeniku. Zato, kada je učenik ponizan i uvijek spreman da ga služi, razmjena znanja i pitanja postaje savršena.