STIHOVI 8-12

SMISAO: Manje inteligentni ljudi ponekad proces stjecanja znanja pogrešno smatraju interakcijom polja djelovanja, ali pravi je proces znanja opisan u ovom stihu. Ako prihvatimo taj proces, postoji mogućnost prilaženja Apsolutnoj Istini. Spomenuti proces ne predstavlja međudjelovanje dvadeset četiri elementa, kao što je ranije bilo opisano, već proces oslobađanja od zapletenosti u te elemente. Utjelovljena je duša zarobljena u tijelu, prekrivaču načinjenom od dvadeset četiri elementa. Procesom znanja, opisanim u ovom stihu, može se osloboditi tijela. Od svih elemenata ovoga procesa, najvažniji je opisan u prvom redu jedanaestoga stiha. Mayi cānanya-yogena bhaktir avyabhicāriṇī: proces znanja dostiže vrhunac u neokaljanom predanom služenju Gospodina. Stoga, ako se netko ne posveti, ili nije sposoban da se posveti, transcendentalnom služenju Gospodina, ostalih devetnaest odlika nisu od posebne važnosti. Ali ako se posveti predanom služenju u punoj svjesnosti Kṛṣṇe, samim tim u sebi razvija ostalih devetnaest odlika. U petom pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama (5.18.12) rečeno je – yasyāsti bhaktir bhagavaty akiñcanā sarvair guṇais tatra samāsate surāḥ. Onaj tko je dostigao razinu predanog služenja stječe sve dobre odlike znanja. Načelo prihvaćanja duhovnog učitelja, spomenuto u osmom stihu, veoma je važno. Ono je od najveće važnosti čak i za onoga tko se posvetio predanom služenju. Transcendentalni život počinje prihvaćanjem vjerodostojnog duhovnog učitelja. Svevišnja Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa ovdje jasno kaže da je ovaj proces znanja pravi put. Sve je ostalo besmislena spekulacija.

Što se tiče znanja koje je ovdje izloženo, njegovi se elementi mogu pojasniti na sljedeći način. Poniznost znači da ne bismo trebali žudjeti za zadovoljstvom da nam drugi iskazuju počast. Materijalno shvaćanje života budi u nama žarku želju za uživanjem u počastima, ali s gledišta čovjeka koji posjeduje savršeno znanje – koji zna da nije ovo tijelo – sve što se odnosi na tijelo beskorisno je, bilo čast bilo nečast. Ne bismo trebali žudjeti za tom materijalnom varkom. Ljudi jako žele biti poznati po svojoj pobožnosti. Stoga se oni koji ne shvaćaju načela religije ponekad znaju pridružiti skupini čiji ih članovi ne slijede, a potom se žele predstaviti kao učitelji religije. Što se tiče istinskog napretka u duhovnom nauku, osoba treba na temelju ovih odlika prosuditi koliko je napredovala.

Obično se smatra da biti nenasilan znači ne ubijati ili ne uništavati tijelo, ali zapravo, biti nenasilan znači ne nanositi drugima patnju. Ljudi su pod utjecajem materijalnog shvaćanja života opčinjeni neznanjem i stalno pate zbog materijalnih bijeda. Ako ne nastojimo uzdignuti ljude na razinu duhovnog znanja, vršimo nasilje. Trebamo im pokušati pružiti pravo znanje, tako da mogu biti prosvijetljeni i izbavljeni iz materijalne zapletenosti. To je nenasilje.

Snošljivost znači da trebamo naučiti podnositi tuđe uvrede i izraze nepoštovanja. Ako netko nastoji napredovati u duhovnom znanju, drugi će mu nanositi uvrede i ophoditi se prema njemu bez poštovanja. To je za očekivati, jer je materijalna priroda tako uređena. Čak je i petogodišnji dječak Prahlāda, koji je njegovao duhovno znanje, bio izložen opasnosti kad se njegov otac usprotivio njegovoj predanosti. Otac ga je na mnogo načina pokušao ubiti, ali Prahlāda je to podnosio. Možemo se suočiti s mnogo zapreka na putu napredovanja u duhovnom znanju, ali trebamo biti snošljivi i odlučno nastaviti napredovati.

Jednostavnost znači da trebamo otvoreno, bez dvoličnosti, otkriti pravu istinu, čak i neprijatelju. Što se tiče prihvaćanja duhovnog učitelja, ono je veoma bitno, jer bez uputa vjerodostojnog duhovnog učitelja ne možemo napredovati u duhovnom nauku. Učenik treba vrlo ponizno prići duhovnom učitelju i ponuditi mu sve vrste službi, kako bi mu duhovni učitelj, zadovoljan s njim, podario sve blagoslove. Vjerodostojni je duhovni učitelj predstavnik Kṛṣṇe i zato će učenik, ako ga duhovni učitelj blagoslovi, zahvaljujući njegovim blagoslovima odmah postati napredan, bez slijeđenja propisanih načela. Drugim riječima, onaj tko bez sustezanja služi duhovnog učitelja može lakše slijediti propisana načela.

Čistoća je prijeko potrebna za napredovanje u duhovnom životu. Postoje dvije vrste čistoće: vanjska i unutarnja. Vanjska se čistoća održava kupanjem, a unutarnja neprestanim mišljenjem na Kṛṣṇu i pjevanjem Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Taj proces pročišćava um od nagomilane prašine prošle karme.

Postojanost znači da trebamo odlučno nastojati napredovati u duhovnom životu. Bez takve odlučnosti ne možemo vidno napredovati. Samoovladanost znači da ne smijemo prihvatiti ono što predstavlja smetnju na putu duhovnog napretka. Trebamo se naviknuti da djelujemo na taj način i odbacimo sve što se protivi putu duhovnog napretka. To je pravo odricanje. Osjetila su tako snažna da uvijek žude za osjetilnim uživanjem. Ne bismo trebali udovoljavati tim nepotrebnim zahtjevima. Osjetila trebamo zadovoljiti samo da bismo održali tijelo u dobru stanju, kako bismo mogli obavljati svoju dužnost na putu napredovanja u duhovnom životu. Najvažnije i najneobuzdanije osjetilo je jezik. Ako netko može vladati jezikom, onda će najvjerojatnije moći vladati i drugim osjetilima. Uloge su jezika kušanje i govor. Zato, prema pravilima, jezik uvijek treba kušati ostatke hrane ponuđene Kṛṣṇi i pjevati Hare Kṛṣṇa. Što se tiče očiju, ne trebamo im dopustiti da gledaju ništa osim Kṛṣṇina prekrasnog oblika. Tako možemo vladati očima. Slično tome, uši trebaju slušati o Kṛṣṇi, a nos mirisati cvijeće ponuđeno Kṛṣṇi. To je proces predanog služenja i iz ovih stihova možemo shvatiti da Bhagavad-gītā jednostavno objašnjava nauk o predanom služenju. Predano služenje je glavni i jedini cilj. Neinteligentni tumači Bhagavad-gīte pokušavaju skrenuti pozornost čitatelja na druge teme, ali u Bhagavad-gīti ne postoji druga tema osim predanog služenja.

Lažni je ego poistovjećivanje tijela s jastvom. Kad shvatimo da nismo tijelo već duhovna duša, dolazimo do svoga pravog ega. Ego postoji. Lažni se ego osuđuje, ali pravi ego ne. U vedskoj književnosti (Bṛhad-āraṇyaka Upaniṣada 1.4.10) rečeno je – ahaṁ brahmāsmi: „Ja sam Brahman, ja sam duh". Taj doživljaj jastva, „ja sam", postoji i u oslobođenu stadiju samospoznaje. Osjećaj jastva naziva se egom, ali kad se odnosi na nestvarno tijelo, naziva se lažnim egom. Kad se osjećaj „ja sam" odnosi na stvarnost, to je pravi ego. Neki filozofi kažu da trebamo odbaciti ego, ali mi ne možemo odbaciti ego, jer ego predstavlja osobnost. Naravno, lažno poistovjećivanje s tijelom moramo odbaciti.

Trebamo pokušati shvatiti patnje koje potječu od rađanja, starenja, obolijevanja i umiranja. Proces rođenja opisan je u raznim vedskim spisima. U Śrīmad-Bhāgavatamu vrlo su slikovito opisani život nerođenog djeteta, njegov boravak u maternici, njegove patnje itd. Trebamo jasno shvatiti da je rađanje patnja. Budući da smo zaboravili patnje boravka u maternici, ne tražimo nikakvo rješenje za uzastopno rađanje i umiranje. U vrijeme smrti živo biće biva izloženo svim vrstama patnje i one su opisane u vjerodostojnim spisima. O tome trebamo raspravljati. Što se tiče bolesti i starosti, svatko ima osobno iskustvo. Nitko ne želi biti bolestan i star, ali ne može izbjeći bolest i starost. Ako nemamo pesimistički pogled na materijalni život, uzevši u obzir patnje rođenja, smrti, starosti i bolesti, nećemo imati poticaj za napredovanje u duhovnu životu.

Što se tiče nevezanosti za djecu, ženu i dom, to ne znači da prema njima ne trebamo ništa osjećati. Oni su prirodni predmeti privrženosti, ali kad nisu povoljni za duhovni napredak, ne smijemo biti za njih vezani. Najbolji je proces unošenja sreće u dom svjesnost Kṛṣṇe. Onaj tko je potpuno svjestan Kṛṣṇe može svoj dom ispuniti srećom, jer je proces svjesnosti Kṛṣṇe veoma lak. Osoba treba pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, jesti ostatke hrane ponuđene Kṛṣṇi, razgovarati o knjigama kao što su Bhagavad-gītā i Śrīmad-Bhāgavatam i obožavati Božanstvo. Te će joj četiri stvari donijeti sreću. Na taj način treba poučiti članove svoje obitelji. Članovi obitelji mogu ujutro i navečer sjesti i zajedno pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Ako može tako oblikovati svoj obiteljski život kako bi razvila svjesnost Kṛṣṇe, slijedeći ta četiri načela, ne treba ostaviti obiteljski život i prihvatiti red odricanja. Ali ako obiteljski život nije povoljan za duhovni napredak, treba ga ostaviti. Da bismo spoznali ili služili Kṛṣṇu moramo žrtvovati sve, kao Arjuna. Arjuna nije htio ubiti članove svoje obitelji, ali kad je shvatio da su oni zapreke u njegovoj spoznaji Kṛṣṇe, prihvatio je Kṛṣṇin savjet, borio se i ubio ih. U svakom slučaju, ne smijemo biti vezani za sreću i nesreću obiteljskoga života, jer u ovom svijetu nije moguće biti potpuno sretan ili potpuno nesretan.

Sreća i nesreća popratne su pojave materijalnog života. Trebamo naučiti da ih podnosimo, kao što nam Gospodin savjetuje u Bhagavad-gīti. Dolazak i odlazak sreće i nesreće nikada ne možemo spriječiti. Zato trebamo biti odvojeni od materijalističkog načina života i samim tim staloženi u sreći i nesreći. Obično se radujemo kad dobijemo nešto poželjno i tugujemo kad dobijemo nešto nepoželjno, no ako smo utemeljeni na duhovnom položaju, te nas stvari neće uznemiravati. Da bismo dostigli tu razinu, moramo nepokolebljivo predano služiti. Predano služiti Kṛṣṇu bez odstupanja znači slijediti devet procesa predanog služenja – pjevanje, slušanje, obožavanje, odavanje poštovanja itd. – kao što je opisano u posljednjem stihu devetoga poglavlja. Taj proces trebamo slijediti.

Kad se prilagodimo duhovnom načinu života, prirodno se nećemo željeti družiti s materijalističkim ljudima. To bi se protivilo našoj naravi. Osoba može sebe ispitati, videći koliko je sklona životu na osami, bez nepoželjna društva. Bhakta prirodno nema ukus za nepotrebne zabave ili odlaske u kino i društvene priredbe, jer shvaća da je sve to samo gubljenje vremena. Ima mnogo istraživača i filozofa koji proučavaju spolni život ili neku drugu temu, ali prema Bhagavad-gīti takav istraživački rad i filozofska spekulacija nemaju nikakvu vrijednost. Manje ili više su besmisleni. Prema Bhagavad-gīti, trebamo filozofskim rasuđivanjem istražiti prirodu duše. Istraživanje treba biti namijenjeno razumijevanju jastva. To se ovdje preporučuje.

Što se tiče samospoznaje, ovdje je rečeno da je bhakti-yoga posebno praktična. Čim je riječ o predanosti, mora postojati odnos između Nad-duše i individualne duše. Individualna duša i Nad-duša ne mogu biti istovjetne, barem ne u bhakti, shvaćanju života utemeljenom na predanosti. Individualna duša služi Vrhovnu Dušu vječno, nityam, kao što je jasno rečeno. Stoga je bhakti, predano služenje, vječno. Trebamo biti utemeljeni u tom filozofskom uvjerenju.

Śrīmad-Bhāgavatam (1.2.11) objašnjava: vadanti tat tattva-vidas tattvaṁ yaj jñānam advayam. „Poznavatelji Apsolutne Istine znaju da se Jastvo spoznaje u tri različita stadija, kao Brahman, Paramātmā i Bhagavān." Bhagavān je posljednja riječ u spoznaji Apsolutne Istine. Stoga trebamo dostići tu razinu razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe i predano služiti Gospodina. To je savršenstvo znanja.

Ovaj proces, koji počinje poniznošću i nastavlja se do spoznaje Vrhovne Istine, Apsolutne Božanske Osobe, nalikuje stubama koje vode od prizemlja do najvišega kata. Idući tim stubama, mnogo ljudi dolazi do prvoga, drugoga ili trećega kata, ali ako netko ne dođe do najvišega kata – razumijevanja Kṛṣṇe – nalazi se na nižoj razini znanja. Ako se želi nadmetati s Bogom i istodobno napredovati u duhovnom životu, bit će osujećen. Ovdje je jasno rečeno da razumijevanje nije moguće bez poniznosti. Onaj tko sebe smatra Bogom je najumišljeniji. Premda ga zakoni materijalne prirode uvijek osuđuju, živo biće zbog neznanja misli: „Ja sam Bog". Stoga je amānitva, poniznost, početak znanja. Trebamo biti ponizni i znati da smo podređeni Svevišnjem Gospodinu. Živo biće biva podvrgnuto utjecaju materijalne prirode zato što se pobunilo protiv Svevišnjega Gospodina. To moramo spoznati s čvrstim uvjerenjem.