No edit permissions for Croatian

STIH 5

kleśo ’dhika-taras teṣām
avyaktāsakta-cetasām
avyaktā hi gatir duḥkhaṁ
dehavadbhir avāpyate


kleśaḥ – mučan; adhika-taraḥ – vrlo; teṣām – njihovi; avyakta – za neočitovano; āsakta – vezani; cetasām – umovi; avyaktā – prema neočitovanom; hi – zacijelo; gatiḥ – napredak; duḥkham – teško; deha-vadbhiḥ – utjelovljeni; avāpyate – postižu.


Oni čiji su umovi vezani za neočitovani, neosobni vid Svevišnjega s velikom mukom napreduju. Za utjelovljena bića uvijek je teško napredovati u tom procesu.


SMISAO: Transcendentalisti koji slijede put nepojmljivog, neočitovanog, neosobnog Svevišnjeg Gospodina nazivaju se jñāna-yogīji, a osobe koje su potpuno svjesne Kṛṣṇe i koje predano služe Gospodina nazivaju se bhakti-yogīji. Ovdje je jasno opisana razlika između jñāna-yoge i bhakti-yoge. Proces jñāna-yoge vrlo je težak, premda na kraju dovodi osobu do istoga cilja, dok je put bhakti-yoge, izravnog služenja Svevišnje Božanske Osobe, lakši i prirodan za utjelovljenu dušu. Individualna je duša od davnina utjelovljena. Za nju je vrlo teško čak i teorijski shvatiti da nije tijelo. Zato bhakti-yogī obožava Božanstvo Kṛṣṇe, jer tako može iskoristiti tjelesno shvaćanje uvriježeno u njegovu umu. Naravno, obožavanje Svevišnjega Gospodina u Njegovu obliku u hramu nije idolopoklonstvo. Prema vedskim spisima, postoje dva načina obožavanja Svevišnjega: saguṇa (s odlikama) i nirguṇa (bez odlika). Obožavanje Božanstva u hramu naziva se saguṇa obožavanjem, jer Gospodina predstavljaju materijalni elementi. No premda je Gospodinov oblik načinjen od materijalnih sastojaka, kao što su kamen, drvo ili uljena slika, nije materijalan. To je apsolutna priroda Svevišnjega Gospodina.


Ovdje možemo navesti jednostavan primjer. Na ulici možemo vidjeti poštanske sandučiće i ako u njih ubacimo pisma, ona će prirodno bez problema stići na svoje odredište. No bilo koji stari sandučić ili imitacija sandučića, kojeg nije postavila pošta, neće pomoći. Slično tome, oblik Božanstva ovlašteno je Božje očitovanje koje se naziva arcā-vigraha. Ta je arcā-vigraha inkarnacija Svevišnjega Gospodina. Bog će prihvatiti službu kroz taj oblik. Gospodin je svemoguć, svemoćan. Stoga u Svojoj arcā-vigraha inkarnaciji može prihvatiti službu bhakte, samo da bi čovjeku u uvjetovanu životu olakšao proces.


Tako bhakta može odmah, bez poteškoća, izravno prići Svevišnjem, ali put je sljedbenika impersonalističke škole duhovne spoznaje težak. Oni moraju shvatiti neočitovani vid Svevišnjega kroz vedske spise poput Upaniṣada, naučiti jezik, shvatiti nepojmljive osjećaje i spoznati sve te procese. To nije baš lako za obična čovjeka. Osoba u svjesnosti Kṛṣṇe koja predano služi veoma lako spoznaje Svevišnju Božansku Osobu samo zahvaljujući vodstvu vjerodostojna duhovnog učitelja, odavanju poštovanja Božanstvu u skladu s propisima, slušanju Gospodinovih slava i jedenju ostataka hrane ponuđene Gospodinu. Impersonalisti nedvojbeno nepotrebno prihvaćaju težak put, izlažući se opasnosti da na kraju ne spoznaju Apsolutnu Istinu. No personalisti, bez ikakve opasnosti, problema ili poteškoća, neposredno prilaze Vrhovnoj Osobi. Sličan odlomak nalazimo u Śrīmad-Bhāgavatamu. Ondje je rečeno da osoba koja se na kraju mora predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi (taj proces predavanja naziva se bhakti), ali umjesto toga nastoji shvatiti što jest, a što nije Brahman, i u tome provede čitav svoj život, ostvaruje rezultat uz težak napor. Zato nam Gospodin u ovom stihu savjetuje da ne prihvatimo težak put samospoznaje, jer krajnji rezultat nije osiguran.


Živo je biće vječno individualna duša i ako se želi stopiti s duhovnom cjelinom, može spoznati dva obilježja svoje prirode, vječnost i znanje, ali ne i blaženstvo. Milošću bhakte takav veoma učeni transcendentalist u procesu jñāna-yoge može doći do bhakti-yoge, predanog služenja. Tada dugotrajno bavljenje impersonalizmom također postaje izvor problema, jer ne može ostaviti tu ideju. Tako utjelovljena duša uvijek ima problema s neočitovanim, i u vrijeme slijeđenja procesa i u vrijeme spoznaje. Svaka je živa duša djelomično neovisna i treba znati da se spoznaja neočitovanog protivi prirodi njezina duhovno blaženog jastva. Ne bismo trebali prihvatiti taj proces. Najbolji put za svako živo biće je proces svjesnosti Kṛṣṇe, koji zahtijeva potpunu posvećenost predanom služenju. Želi li zanemariti predano služenje, postoji opasnost od okretanja k ateizmu. Tako nikada, osobito u ovom dobu, ne bismo trebali ohrabrivati ljude da prihvate proces usredotočivanja na ono što je neočitovano, nepojmljivo i iznad dosega osjetila, kao što je objašnjeno u ovom stihu. Gospodin Kṛṣṇa to ne savjetuje.

« Previous Next »