STIH 19
yo mām evam asammūḍho
jānāti puruṣottamam
sa sarva-vid bhajati māṁ
sarva-bhāvena bhārata
yaḥ – onaj tko; mām – Mene; evam – tako; asammūḍhaḥ – bez sumnje; jānāti – spozna; puruṣa-uttamam – Svevišnja Božanska Osoba; saḥ – on; sarva-vit – poznavatelj svega; bhajati – predano služi; mām – Mene; sarva-bhāvena – u svakom pogledu; bhārata – o Bharatin sine.
Onaj tko zna da sam Svevišnja Božanska Osoba i u to ne sumnja, zna sve. Zato Me predano služi svom svojom energijom, o sine Bharate.
SMISAO: Postoje razne filozofske spekulacije o prirodnom položaju živih bića i Vrhovne Apsolutne Istine. U ovom stihu Svevišnja Božanska Osoba jasno izjavljuje da onaj tko zna da je Gospodin Kṛṣṇa Vrhovna Osoba zna sve. Nesavršeni poznavatelj nastavlja spekulirati o Apsolutnoj Istini, ali savršeni poznavatelj, ne gubeći dragocjeno vrijeme, neposredno se posvećuje svjesnosti Kṛṣṇe, predanom služenju Svevišnjega Gospodina. To se naglašava u čitavoj Bhagavad-gīti, na svakom koraku. Unatoč tome, toliko mnogo tvrdoglavih tumača Bhagavad-gīte smatra da su Vrhovna Apsolutna Istina i živa bića potpuno istovjetni.
Vedsko se znanje naziva śruti, znanje koje se stječe slušanjem. Vedsku poruku trebamo primiti od autoriteta kao što su Kṛṣṇa i Njegovi predstavnici. Kṛṣṇa ovdje veoma lijepo objašnjava razliku između različitih kategorija. Znanje trebamo, slušanjem, primiti iz tog izvora. Nije dovoljno samo slušati poput svinja; moramo biti sposobni shvatiti znanje primljeno od autoriteta. Ne bismo trebali samo akademski spekulirati. Trebamo poniznim slušanjem Bhagavad-gīte shvatiti da su živa bića uvijek podređena Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Prema riječima Svevišnje Božanske Osobe, Śrī Kṛṣṇe, onaj tko može to shvatiti zna svrhu Veda. Nitko drugi ne zna svrhu Veda.
The word bhajati is very significant. In many places the word bhajati is expressed in relationship with the service of the Supreme Lord. If a person is engaged in full Kṛṣṇa consciousness, in the devotional service of the Lord, it is to be understood that he has understood all the Vedic knowledge. In the Vaiṣṇava paramparā it is said that if one is engaged in the devotional service of Kṛṣṇa, then there is no need for any other spiritual process for understanding the Supreme Absolute Truth. He has already come to the point, because he is engaged in the devotional service of the Lord. He has ended all preliminary processes of understanding. But if anyone, after speculating for hundreds of thousands of lives, does not come to the point that Kṛṣṇa is the Supreme Personality of Godhead and that one has to surrender there, all his speculation for so many years and lives is a useless waste of time.