STIH 26
atha cainaṁ nitya-jātaṁ
nityaṁ vā manyase mṛtam
tathāpi tvaṁ mahā-bāho
nainaṁ śocitum arhasi
atha – ako; ca – također; enam – ta duša; nitya-jātam – uvijek se rađa; nityam – zauvijek; vā – ili; manyase – misliš; mṛtam – mrtva; tathā api – ipak; tvam – ti; mahā-bāho – snažnih ruku; na – nikada; enam – za dušom; śocitum – da žališ; arhasi – priliči ti.
Čak i ako misliš da se duša [ili simptom života] uvijek rađa i zauvijek umire, o Arjuna snažnih ruku, nemaš razloga za žaljenje.
SMISAO: Oduvijek je postojala vrsta filozofa srodna budistima koja ne vjeruje da duša postoji odvojeno od tijela. Čini se da su takvi filozofi, poznati kao lokāyatike i vaibhāṣike, postojali i u vrijeme kada je Kṛṣṇa izgovorio Bhagavad-gītu. Oni smatraju da se životni simptomi pojavljuju u određenim zrelim uvjetima spajanja materije. Suvremeni materijalni znanstvenici i materijalistički filozofi zastupaju slično mišljenje. Prema njima tijelo je spoj fizičkih elemenata, a simptomi života pojavljuju se u određenu stadiju međudjelovanja fizičkih i kemijskih elemenata. Antropologija se temelji na toj filozofiji. U današnje vrijeme brojne pseudoreligije, koje postaju popularne u Americi, slijede tu filozofiju, kao i filozofiju nihilističkih budističkih sekti koje ne prihvaćaju načelo predanosti.
Čak i da Arjuna nije vjerovao u postojanje duše – kao sljedbenici vaibhāṣika filozofije – ipak nije bilo razloga za žaljenje. Nitko ne žali za gomilom kemikalija i ne zanemaruje zbog toga svoju propisanu dužnost. S druge strane, u suvremenoj znanosti i ratnoj tehnologiji tone i tone kemikalija troše se na poražavanje neprijatelja. Prema filozofiji vaibhāṣika takozvana duša ili ātmā nestaje s uništenjem tijela. Stoga Arjuna ni u kom slučaju nije imao razloga za žaljenje, bilo da prihvati vedski zaključak da atomska duša postoji bilo da ne vjeruje u postojanje duše. Prema toj teoriji svakoga trenutka bezbroj živih bića nastaje iz materije i biva uništeno. Zato nema razloga za žaljenje. Ako se duša samo jednom rađa, Arjuna se nije trebao plašiti grešnih posljedica ubijanja svoga djeda i učitelja. Ali Kṛṣṇa je sarkastično oslovio Arjunu riječima mahā-bāhu, o junače snažnih ruku, jer ako ništa drugo, bar nije prihvatio teoriju vaibhāṣika, koji zanemaruju vedsku mudrost. Kao kṣatriya, Arjuna je pripadao vedskoj kulturi i dolikovalo mu je da nastavi slijediti njezina načela.