STIH 15
nādatte kasyacit pāpaṁ
na caiva sukṛtaṁ vibhuḥ
ajñānenāvṛtaṁ jñānaṁ
tena muhyanti jantavaḥ
na – nikada; ādatte – prihvaća; kasyacit – ičiji; pāpam – grijeh; na – niti; ca – također; eva – zacijelo; su-kṛtam – pobožna djela; vibhuḥ – Svevišnji Gospodin; ajñānena – neznanjem; āvṛtam – prekriveno; jñānam – znanje; tena – time; muhyanti – zbunjena; jantavaḥ – živa bića.
Svevišnji Gospodin ne prihvaća ničija grešna ili pobožna djela. Utjelovljena su bića zbunjena, zbog neznanja koje prekriva njihovo pravo znanje.
SMISAO: Sanskritska riječ vibhu odnosi se na Svevišnjega Gospodina, koji je pun neograničena znanja, bogatstva, snage, slave, ljepote i moći odricanja. On uvijek nalazi zadovoljstvo u Sebi, neuznemiren grešnim ili pobožnim djelatnostima. Ne stvara određenu situaciju ni za jedno živo biće, ali živo biće, zbunjeno neznanjem, želi biti stavljeno u određene životne uvjete te tako započinje lanac djelatnosti i posljedica. Živo je biće zbog svoje više prirode puno znanja. Unatoč tome, zbog svoje ograničene moći podložno je utjecaju neznanja. Gospodin je svemoćan, ali živo biće nije. Gospodin je vibhu (sveznajući), a živo biće aṇu (atomske veličine). Kao živa duša, može željama izraziti svoju slobodnu volju. Takve želje ispunjava samo svemoćni Gospodin. Kad je živo biće zbunjeno svojim željama, Gospodin mu dopušta da ih ispuni, ali nikada nije odgovoran za djela i posljedice određene situacije koju ono može poželjeti. Budući da se nalazi u zbunjenu stanju, utjelovljena se duša poistovjećuje s materijalnim tijelom stvorenim u određenim okolnostima i biva podvrgnuta privremenoj bijedi i sreći u životu. Kao Paramātmā, Nad-duša, Gospodin uvijek prati živo biće i zato može shvatiti želje osobne duše, kao što osoba može osjetiti miris cvijeta kad mu se približi. Želja je suptilan oblik uvjetovanosti za živo biće. Gospodin ispunjava njegove želje u skladu s njegovim zaslugama: čovjek snuje, a Bog odlučuje. Pojedinac nije svemoguć u ispunjavanju svojih želja. No, Gospodin može ispuniti sve želje. Budući da je nepristran, ne miješa se u želje sićušnih neovisnih živih bića. Međutim, kada netko želi Kṛṣṇu, Gospodin se posebno brine o njemu i potiče ga da želi ono što će mu omogućiti da dostigne Kṛṣṇu i bude vječno sretan. Vedske himne stoga izjavljuju – eṣa u hy eva sādhu karma kārayati taṁ yam ebhyo lokebhya unninīṣate. eṣa u evāsādhu karma kārayati yam adho ninīṣate: „Gospodin navodi živo biće da vrši pobožna djela tako da se može uzdići. Gospodin ga navodi da vrši bezbožna djela tako da može otići u pakao." (Kauṣītakī Upaniṣada 3.8)
ajño jantur anīśo ’yam
ātmanaḥ sukha-duḥkhayoḥ
īśvara-prerito gacchet
svargaṁ vāśv abhram eva ca
„Živo je biće i u sreći i u nesreći potpuno ovisno. Po volji Svevišnjega može otići u raj ili pakao, kao oblak nošen vjetrom."
Tako uvjetovana duša, želeći od pamtivijeka izbjeći svjesnost Kṛṣṇe, uzrokuje vlastitu zbunjenost. Iako je po prirodi vječna, blažena i puna znanja, zbog svoje sićušne veličine zaboravlja svoj prirodni položaj Gospodinova sluge i biva zarobljena neznanjem. Opčinjeno neznanjem, živo biće tvrdi da je Gospodin odgovoran za njegovo uvjetovano postojanje. Vedānta-sūtra (2.1.34) to potvrđuje. Vaiṣamya-nairghṛṇye na sāpekṣatvāt tathā hi darśayati: „Gospodin nikoga ne mrzi niti voli, iako se tako čini."