STIH 14
na kartṛtvaṁ na karmāṇi
lokasya sṛjati prabhuḥ
na karma-phala-saṁyogaṁ
svabhāvas tu pravartate
na – nikada; kartṛtvam – vlasništvo; na – niti; karmāṇi – djelatnosti; lokasya – ljudi; sṛjati – stvara; prabhuḥ – gospodar grada (tijela); na – niti; karma-phala – s rezultatima djelatnosti; saṁyogam – povezan; svabhāvaḥ – guṇe materijalne prirode; tu – ali; pravartate – djeluju.
Utjelovljeni duh, gospodar grada svoga tijela, ne stvara djelatnosti ili plodove djela, niti potiče ljude na djelovanje. Sve to čine guṇe materijalne prirode.
SMISAO: Kao što će biti objašnjeno u sedmom poglavlju, živo je biće jedna od energija ili priroda Svevišnjeg Gospodina, ali se razlikuje od materije, Gospodinove niže energije. Na neki način, viša priroda, živo biće, od pamtivijeka je u dodiru s materijalnom prirodom. Privremeno tijelo, ili materijalno boravište koje dobiva, uzrok je raznih djelatnosti i njihovih posljedica. Živeći u takvom uvjetovanom ozračju, ispašta posljedice djelatnosti tijela poistovjećujući se (u neznanju) s tijelom. Uzrok je tjelesne patnje i nesreće neznanje stečeno u pradavna vremena. Čim živo biće odbaci vezanost za djelatnosti tijela, oslobađa se posljedica. Sve dok se nalazi u gradu svoga tijela, izgleda kao njegov gospodar, ali ustvari nije ni vlasnik ni upravitelj njegovih djelatnosti i posljedica. Jednostavno se nalazi usred materijalnog oceana, boreći se za opstanak. Valovi ga oceana nose i nema vlasti nad njima. Transcendentalnom svjesnošću Kṛṣṇe treba izaći iz vode. To je najbolje rješenje za njega. Samo će tako biti spašeno od sveg nemira.