STIH 22
sa tayā śraddhayā yuktas
tasyārādhanam īhate
labhate ca tataḥ kāmān
mayaiva vihitān hi tān
saḥ – on; tayā – tim; śraddhayā – nadahnućem; yuktaḥ – obdaren; tasya – tog poluboga; ārādhanam – obožavati; īhate – nastoji; labhate – ostvaruje; ca – i; tataḥ – time; kāmān – svoje želje; mayā – Ja; eva – samo; vihitān – uređujem; hi – zacijelo; tān – te.
Obdaren takvom vjerom, nastoji obožavanjem poluboga ostvariti svoje želje, ali u stvarnosti samo Ja darujem te dobrobiti.
SMISAO: Polubogovi ne mogu dati blagoslove svojim štovateljima bez odobrenja Svevišnjega Gospodina. Živo biće može zaboraviti da je sve vlasništvo Svevišnjega Gospodina, ali polubogovi to ne zaboravljaju. Tako obožavanje polubogova i stjecanje željenih rezultata ne uređuju polubogovi, već Svevišnja Božanska Osoba. Manje inteligentno živo biće to ne zna i zato budalasto prilazi polubogovima kako bi steklo neku dobrobit. Za razliku od njega čisti se bhakta, kada mu je što potrebno, moli samo Svevišnjem Gospodinu. Međutim traženje materijalne dobrobiti nije znak čistoga bhakte. Živo biće obično prilazi polubogovima zato što je ludo za zadovoljavanjem svoje požude. To čini kada želi nešto nedolično, a sam Gospodin ne ispuni njegovu želju. U Caitanya-caritāmṛti rečeno je da onaj tko obožava Svevišnjega Gospodina i istodobno želi materijalno uživati ima proturječne želje. Predano služenje Svevišnjeg Gospodina i obožavanje polubogova ne mogu biti na istoj razini, jer je obožavanje polubogova materijalno, a predano služenje Svevišnjeg Gospodina potpuno duhovno.
Za živo biće koje se želi vratiti Bogu, materijalne želje predstavljaju zapreke. Zato Gospodin ne pruža Svom čistom bhakti materijalne dobrobiti koje žele manje inteligentna živa bića. Takva živa bića više vole obožavati polubogove materijalnog svijeta nego predano služiti Svevišnju Božansku Osobu.