STIH 15
mām upetya punar janma
duḥkhālayam aśāśvatam
nāpnuvanti mahātmānaḥ
saṁsiddhiṁ paramāṁ gatāḥ
mām – Mene; upetya – dostigavši; punaḥ – ponovno; janma – rađaju se; duḥkha-ālayam – mjesto bijeda; aśāśvatam – privremeno; na – nikada ne; āpnuvanti – dolaze u; mahā-ātmānaḥ – velike duše; saṁsiddhim – savršenstvo; paramām – krajnje; gatāḥ – dostigavši.
Dostigavši Mene, velike duše, koje su yogīji puni predanosti, nikada se više ne vraćaju u ovaj privremeni svijet pun bijeda, jer su dostigle najviše savršenstvo.
SMISAO: Ovaj privremeni materijalni svijet pun je bijeda rođenja, starosti, bolesti i smrti i zato se onaj tko dostigne najviše savršenstvo i vrhovni planet, Kṛṣṇaloku, Goloku Vṛndāvanu, prirodno ne želi vratiti. Vrhovni je planet opisan u vedskoj književnosti kao avyakta, akṣara i paramā gati. Drugim riječima, taj je planet iznad dosega naše materijalne vizije i neobjašnjiv, ali predstavlja najviši cilj, odredište mahātmā (velikih duša). Mahātme primaju transcendentalne poruke od spoznatih bhakta i tako postupno razvijaju predano služenje u svjesnosti Kṛṣṇe. S vremenom postaju toliko obuzete transcendentalnim služenjem da se ne žele više uzdići ni na jednu od materijalnih planeta niti žele biti preneseni na neki duhovni planet. Žele samo Kṛṣṇu i Kṛṣṇino društvo i ništa više. To je najviše savršenstvo života. Ovaj stih posebno opisuje personaliste – bhakte Svevišnjega Gospodina Kṛṣṇe. Bhakte svjesni Kṛṣṇe dostižu najviše savršenstvo života. Drugim riječima, oni su najuzvišenije duše.