STIH 13
mahātmānas tu māṁ pārtha
daivīṁ prakṛtim āśritāḥ
bhajanty ananya-manaso
jñātvā bhūtādim avyayam
mahā-ātmānaḥ – velike duše; tu – ali; mām – Mene; pārtha – o Pṛthin sine; daivīm – božanske; prakṛtim – prirode; āśritāḥ – prihvativši okrilje; bhajanti – služe; ananya-manasaḥ – nepokolebljiva uma; jñātvā – znajući; bhūta – svijeta; ādim – podrijetlo; avyayam – neiscrpno.
O Pṛthin sine, velike duše, koje nisu obmanute, nalaze se pod zaštitom božanske prirode. One su potpuno zaokupljene predanim služenjem, jer Me znaju kao prvobitnu i neiscrpnu Svevišnju Božansku Osobu.
SMISAO: U ovom je stihu jasno opisan mahātmā. On je već utemeljen u božanskoj prirodi. To je prvi znak mahātme. Nije pod upravom materijalne prirode. Kako to možemo postići? To je bilo objašnjeno u sedmom poglavlju: onaj tko se preda Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Śrī Kṛṣṇi, odmah se oslobađa uprave materijalne prirode. To je preduvjet. Čim svoju dušu predamo Svevišnjoj Božanskoj Osobi, možemo se osloboditi uprave materijalne prirode. To je preliminarna formula. Budući da je živo biće granična moć, čim se oslobodi uprave materijalne prirode, biva stavljeno pod vodstvo duhovne prirode, zvane daivī prakṛti, božanska priroda. Kada se uzdigne na taj način – predajući se Svevišnjoj Božanskoj Osobi – dostiže razinu velike duše, mahātme.
Mahātmā ne usmjerava svoju pozornost ni na što drugo osim na Kṛṣṇu, jer savršeno dobro zna da je Kṛṣṇa izvorna Vrhovna Osoba, uzrok svih uzroka. U to nema sumnje. Osoba može postati takav mahātmā, velika duša, družeći se s drugim mahātmāma, čistim bhaktama. Čiste bhakte ne privlače čak ni Kṛṣṇini drugi oblici, kao što je četveroruki Mahā-Viṣṇu. Privlači ih samo dvoruki oblik Kṛṣṇe. Ne privlače ih drugi Kṛṣṇini oblici, niti ih zanima bilo koji oblik poluboga ili ljudskoga bića. Meditiraju samo na Kṛṣṇu u svjesnosti Kṛṣṇe i uvijek nepokolebljivo služe Gospodina.